proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.



 

                                          Ljetna večer u Zagrebu ‘18.

 

-         Sljedeća stanica: Trg bana Josipa Jelačića.

Iznova se podsjećam ne zaboraviti kupiti rizle.

-          Radi vaše sigurnosti nakon signala na vratima nije dozvoljen izlazak odnosno ulazak putnika u vozilo.

Prelazim tračnice i prilazim kiosku.

-          Dobra večer. Molim Vas smoking rizle, crvene.

Dok prodavač dovršava sa slaganjem nekih naljepnica u kutije, primoran sam čekati i tražim neku zanimaciju da ne stojim glupo. U oči mi upada Jutarnji list - gardijska brigada protiv Bajage. Eh, Momčilo, ništa lično. Smiješno je što nisu samo Srbi neprijatelji već i mi sami. To je zapravo i tužno.

-          2,99.

Napokon mu je palo na pamet slagati malo poslije. Ostavljam tri kune i ne tražim ostatak. Koliko si samo na kraju dana prisvoje profita skupljanjem lipe po lipu. Ali nama, građanima, su lipe odbojne. Nema ničeg goreg nego zbrajanja sitniša na blagajni dok slušaš lagane uzdahe horde u redu ili nijemog pogleda blagajnice. Ženama u starijim godinama jedino nije stresno. One nemaju srama.

Nego, da se vratim na započeto… Nije lako biti Srbin. I nije lako biti Hrvat koji stalno sluša o Srbima. A nipošto nije lako vraćati se u prošlost što Hrvatima mazohistima očito godi. Stoga svakih nekoliko tjedana ili mjeseci, zavisi jesu li uskoro blagdani ili državni praznici, pa čak i izbori, izađe novinski članak, film ili književno djelo koje nas ponovno vraća u ono doba. Bilo bi i zanimljivo da nije toliko iscijeđeno. Ali repetitivno je kao i History koji obrađuje serijale nacizma i National Geographic koji pokriva živote morskih psa. Kako god bilo, ljudima daješ ono za što se ulove.

Ali, cijenim stvaratelje koji fokus premještaju na novije, netaknutije diskurse. Kao što je i stari Jean kazao - cilj je changer la société. Kako bismo ju promijenili vraćanjem u nesuočenu prošlost? Koliko bismo samo bili bogatiji kada bismo ukazali na pravilnosti i nepravilnosti jave. Kada bismo usmjerili društvo koje uskogrudno prati svoje sitne živote u ukupnosti živosti i pružili širu sliku realnosti. Uzdrmati im tijela i usmjeriti njihova razmišljanja, njihove borbe, njihove sljedeće korake, ne samo u samoći nego, naposljetku, i u kolektivitetu. Ono je pogon koji pokreće svijet, koji pokreće promjene, koji stvara novi diskurs i prostor djelovanja nadolazećim generacijama, a naša je zadaća pokretati taj pogon iznova i iznova. Ne dopustiti da se sasuši i zakržlja. Pogledajte kakva li nas je sudbina dočekala. Ali tko smo to mi? Mi smo njihovi pokretači. Poticalji njihovih vijuga i bodritelji njihovih identiteta nakon čega se propitkuju. Ali gdje su ti pokretači? Gdje su nestali? Pustoš je i vaste prostor. Tu i tamo neko granje šušne i list zapleše sam na ulici. I on traži. I on se pita. Oni su, kao što sam rekao, zarobljeni u vremenu i prostoru. Slijede jedan drugoga. Kud jedan, evo i drugog.

Oni umrtvljuju razvoj na bini zazivanjem osjećaja mržnje i nacionalnosti. Oni su najobičniji iskrači koji dopaljuju vatru i ne dopuštaju da nikad ne zatinja. Oni su bolest koja ne dopušta žrtvi da funkcionira. Malo je onih koji odbijaju. Koji vide. Oni vide ispraznost i odsutnost svrhe. Oni su odslušali tu raspravljenost. Oni osjećaju taj zamor i njuše samo zlo. Zbog čega se ne rastanemo i pozdravimo s njom? Smjestimo ju u jedan djelić prošlosti od stotine istih kada nas toliko toga može čekati u budućnosti. Kada toliko toga možemo obraditi, možemo ispravljati, možemo stvarati. Stvarati daleko od tog senzacionalizma. Prostor ću zauzeti i ja, a ja ga odlučujem drugačije ispuniti. Želim da ostali zajednom sa mnom učine jedan grand jeté i odbace se u sadašnjost i posmotre sve što ona nudi. Samo čeka tu na ovom srebrnom pladnju da je uzmemo. Daje nam se. Širi spektar odabira najboljih pièces.

Koji da odaberem? U ovoj ljetnoj večeri grad živi. Grad inače nije živ ljeti, ali ove godine razne su razonode organizirane po parkovima i šetalištima. Dopada mi se to. Ali ne i večeras. Ne želim da me odvuče zabava gdjekuda i da zanemarim svoju svrhu dolaska ovdje, a ta je kupiti rizle. Kada pišem previše pušim, a dok razmišljam i tražim o čemu da pišem, pušim još i više. Duboko udišem i izdišem nezadovoljno. Inspiracija. Previše mi misli lutaju u zadnje vrijeme i htio bih obuhvatiti svašta, a na kraju ne obuhvatim ništa. Treba mi glavni motiv. Tražim ga kao iglu u sjenu.

Azijati slikaju tračnice i stijenu Stjepana Radića, svjetionik hrvatske povijesti. Kao i Ante Starčević, otac domovine. Mnogo je očeva i premalo majka. To me navodi na razmišljanje postoji li uopće majka nečega, a ne nekoga? U školi nikoga nismo oslovili sa majkom xy. Postoji tu Herodot, otac povijesti, Eratosten, otac geografije, Lavoisier, Galilei, Marulić. Sasvim je razumljivo da povijest nije davala jednake prilike i mogućnosti ženama i muškarcima. Rezultat je nepostojanje majka jer znalo se gdje je ženama mjesto. Uostalom, one su bile okupirane domaćinstvom i odgajanjem djece. U današnje vrijeme kada se razvijaju novi pravci u različitim znanostima, futurizam i suvremenost, zasigurno ima mjesta za pokoje majke. Pogotovo kada su sada krvoločnije za pozicijama i ambicije im dosežu nebesa. Infiltrirale su se i staložile dovoljno da bi same dostigle postignuće i oformile nešto novo, revolucionarno ili pak i ne. Da se razumijemo, svakomu svoje zasluge. Nisam od onih koji smatraju da žene trebaju biti privilegirane te dodjeljivati im radna mjesta i titule samo zato što su žene. Nipošto. One, kao i muškarci to trebaju zaslužiti pa tko prvi i bolji - osvoji. Nadam se da će se takva novina i pojaviti, ako već i nije, u mom neznanju.

-          Prijatelju! - osmjehnuto povikne prekidajući moje misli i stavi obje ruke na moja košćata ramena.

Okrenem se susretajući se sa poznatim licem i dokučujem odakle mi je poznato.

-          Šta si se zblesirao, ha?

-          Filipe. - rečem pomalo zbunjeno.

-          Di si? Šta ima?

-          Svratih u šetnju. Vi?- obratih se i osobi pokraj.

-          Evo, idemo kupiti cugu i krećemo se zagrijat malo. Ajde, šta tu sam šećeš, odi s nama u provod.

-          Ma ne, znaš, nisam baš za provode neke, nisam ni obučen baš nešto za neki provod.

Ne znam od kuda mi je uopće takva izlika pala na pamet, ali nadam se da ću se obraniti od pokušaja provođenja sljedećih sat ili dva sata u sitnom čavrljanju i slušajući priče koje me, ali uopće, ne zanimaju. Repertoar suviše dosadan.

-          Ma kakva obleka, stari moj. Nismo se vidjeli predugo i valjda možeš čašicu popiti.

Pa mogao bih kad bih htio. Moljakanje i atmosfera stvara u meni nelagodu pa na kraju i pristajem. Gubitačno.

Krenuli smo prema dućanu i zaključili da me nigdje nema. Trivijalna pitanja šta radim, imam li djevojku i čujem li se s ikim iz srednje uvukla su se prvo u razgovor. Ništa, nemam i ne.

Srednja škola za mene bila je zamorna. Osim što sam po cijele dane provodio vremena u njoj, nije mi laknulo ni što nisam bio povezan niti shvaćen od svojih kolega koji su me okruživali. Od početka sam bio različit, ali ne kažem to sramotno. Čak se i dičim time. Jest, pronalaziti osobe s kojima mi je ugodno i koje dijele iste interese sa mnom bio je težak zadatak. Pogotovo kada su se osobe koje su se s vremena na vrijeme pronašle oko mene bile klonirane. Odobrena su pijančevita stanja u kojima ljudi postaju legende, podržani su odnosi međusobnog nadmetanja u vrijeđanju, prihvatljivo je samo njima slično, a vrednovane su boce na stolovima i osvajanje najboljih vacupika u klubovima. Sama pojava individualnosti označila bi čeljusti na podovima. Možda se varam. Možda je to normalno, a ja sam samo outsider. Ali nije ni to pitanje normalnosti i nenormalnosti. Pitanje je prihvaćanja posebnosti i neetiketiranja različitih čudacima. Ja volim zabavu, ali ne ispraznu. Drugačiju, svrhovitu. Volim slušati svakakve zanimljive priče, upoznavati “čudne” ljude. Volim otkrivati svakakve zakutke zagrebačkih ulica, kafića i parkova. U muzici sam raznovrstan kao i u ljubavi. No kako bilo, tu sam gdje jesam - sa Filipom u dućanu. Blagajnici nije do života.

-          Šta ćeš ti? - upita Filip gledajući sva pića na policama.

-          Šta ćete vi? - upitam tražeći sekciju vina.

-          Džeki! - u smijehu izgovori njegov prijatelj pogledavajući se sa Filipom.

-          Džeki Chan. Kupuj! - uzvrati Filip.

Zasigurno insinuiraju na to kako se sa Džekijem uvijek zrokaju.

-          Šta ti kažeš na to? Mi ćemo uzeti Džeki pa možeš s nama, svatko da 60 kuna.

-          Ne volim žestice. Prije bih vino.

-           Ma daj, ajde s nama ovo i to je to. Pogledaj uostalom kakva vina imaju, kaj je ovo? Ribar, Graševina…

I tako ne namjeravam piti večeras. Moj um mora biti bistar i čist. Uzet ću samo malo njihovog. Podižem obrve jer shvaćam da su vina loša te slijedim Filipa do blagajne. Dečki imaju plan otići na Opatovinu. To je glavni place u gradu… za zagrijavanje. Uspinjujući se Dolcem, vidi se oronula slika Vlahe Bukovca. Što će to da samo stoji tako uništeno? Bezveze.

Prijehali smo na klupicu i sjedamo pored nekih nastamba za djecu. Filip zauzima superiornu poziciju na naslonu klupice, a vrećicu stavlja u širok prostor između svojih dugih i krakatih nogu. Njegov prijatelj provjerava poruke na mobitelu dok Filip uzima bocu. Naljepnicu na čepu trga zubima i otvara ga.

-          Jebote, zaboravili smo čaše! Daj se sleti dole po tri plastične, pliz.

-          Daj neda mi se. Zaleti se ti, brži si. - kaže njegov drug.

-          Ne seri, ajde. Da ja malo sustignem sa prijateljem. Da catch-upamo - pogleda me sa nekim smiješkom i kimom glave kao da me pita nešto.

Dok njegov prijatelj odlazi po čaše, Filip se smije apsurdu i vadi mobitel.

-          A kaj slušaš ti uopće? - prekida tišinu.

-          Bilo što što mi se svidi.

-          Ma da? - pita kao da je to nešto iznenađujuće - Ja volim house, to mi je jebeno. Čuo sam jedan miks, sad ćeš čuti.

Kuca prstima o ekran i vadi cigarete iz jakne. Direktno iz kutije vuče svojim suhim ustima jednu i pali. Pušta pjesmu dok mobitel počiva na krilu. Da ga razočaram i kažem da mi je pjesma preglupa ili da ga slažem ugodnosti radi.

-          Strava.

To je bio pravi odabir riječi. On će to protumačiti na jedan, posve pozitivan način.

-          Još izlazite svaki vikend? - upitam.

-          Da, da! Volim izaći van, vidimo gdje je tko, tko je kaj. Pijemo, pušimo, zajebavamo se.

-          Aha.

-          Pušiš ti?

-          Što?

-          Vutru. Zasviraš li frulicu? - grohoti se.

-          Tu i tamo.

-          E pa sada moraš s nama, da čilamo.

-          Možda.

To je ustvari jedan valjan prijedlog koji ide u moju korist. Katkad mi je potreban stimulans vijuga. Pisanje i pušenje ide ruku uz ruku.

-          Jel radiš gdje? - upita me Filip.

-          Trenutno ne. Gledam svako malo oglase, ali sam izbirljiv. Ne želim pristati na manje, znaš?

-          Ah, lako tako. Ti barem imaš povlasticu birati. Jebe ti se. Haha.

-          Da. Hvala Bogu barem na tome. Jel još igraš košarku?

-          Da. Baš sad idemo na sa klubom u Španjolsku odigrat’ neku tekmu i tako.

-          Koja si liga?

-          Druga. I za sad ide stvarno dobro. Imam ponudu za premještaj u Italiju.

-          Da? Pa to je super vijest.

-          Je, da. Ali još ću razmisliti o tome.

-          A bolje ti je u Italiji nego ovdje.

-          Je, ali sve ostavljam ovdje. Imam i curu, pa bi bilo super da ode sa mnom, imamo plaćen stan, zajebavamo se.

-          Možeš se vratiti kada poželiš. Tamo ćeš se upoznati s novim ljudima, napraviti neku mrežu.

-          Trebao bi prestati s cigaretama i svime ovim. Lako tu, trener ne zna, ali kad počnu pripreme pa trčimo na nasipu, ne mogu trčati, ono, em na početku nisam u nekoj kondiciji i još pluća, haha. Volim taj početak, kad kreće ponovno sezona pa treninzi… Riknem u početku kad trčimo, ali poslije je odlično. A tamo će biti baš ozbiljno, nema zajebancije više, treninzi svaki dan, ali plaća je super.

Prijatelj se već vraća.

-          Kak si ti tak brz. - pita i konstatira.

-          Ma nisam išao do dole, kaj ti je. Pitao sam u kafiću da mi daju.

-          Nice. Daj zovi čovika. Čak bi i on zapalio s nama.

Filip toči žesticu u čašu koju držim te ostale dvije na klupi dok prijatelj zove čovika.

-          Gdje si, legendo?

Filip uzima kolu i dolijeva.

-          Daj doleti na Opatovinu da se podružimo. Mi smo ti odmah pored parkića tu… zadnja klupica, nemreš nas fulat… Haha, daj seljačino, dolazi simo.

-          Kaj je reko? - upita Filip dodavajući mu čašu.

-          Niš, doći će tu. Daj mi kole još malo.

-          Dat ću ti kole po glavi, haha. - Kaže Filip dodavajući mu bocu koju drži naopačke, kao da će ga zaista lupiti njom.

-          E, haha, sad sam se sjetio; kad smo već kod kole. Moram ti ispričati kaj je Miki… Haha… prošlu subotu napravio od sebe.

-          Kak si ti glup. - kaže Miki.

Oh, evo i priče.

-          Znači, išli smo ti u Operu ja, Miki, Josip… ‘Ko je još bio s nama?

-          Petar.

-          E da, Petar. On je isto glup, haha. Išli smo u Operu i sad, ja sam bio solo i bili smo kod mene.

Priprema, pozor…

-          Kupio sam novi krevet i nisam ga stigao instalirati i još kad je bio trijezan sam mu rekao…

-          Nisi mi rekao… - prekida ga Miki.

-          Da, jesam! - Filip ne dozvoljava da preuzme glavnu riječ - Sam’ kaj ti ne slušaš. Rekao sam mu, ono, nije krevet još do kraja instaliran, sâm sam postavio ovako, nisam pričvrstio ful i nemoj skakat po njemu, ne? Haha. I mi uzeli stol u Operi, dvije boce, bio je šou i idemo na after kod mene. On se tako napio…

-          Da, fakat, uništio sam se. Ali nisam jedini!

-          Ne, ne, ne… Jedino ti nisi znao za sebe tada. Došli smo kod mene i on iz hodnika! Haha, još imam tu scenu u glavi. On iz hodnika skočio na krevet, razvalio se i krevet pukne!

-          Haha, a zaboravio sam. - pravda se Miki.

-          Ja popizdio! Lupio sam ga bocom od kole koja nam je ostala. Šerafi su pukli po pola, a on kaže ,,Lagano sam sjeo”- imitira ga Filip. - Ja si mislim, jebem ti mater, stara će mi doći, kad da to složim?

-          Dobro, na kraju smo riješili sve i nije niš’ bilo tak da… bezveze si se živcirao.

Fascinantno.

-          Ali, znaš kad je on skakao u fontanu? - upita Miki.

Odgovaram sa ne iako je bilo poluretoričko pitanje.

-          On je skakao u gradskoj fontani kad se napio i to na glavu! Haha!

-          Haha, da! Slomio sam laktove i nije bilo baš tak’ zabavno na kraju.

-          Ima video, sad ću ti ga naći. - kaže Miki vadeći mobitel.

-          Pa kako si uspio slomiti laktove? - upitam.

-          Doskočio sam i na laktove sam se spustio nekak’, nemam pojma.

Zaista ne vjerujem da ozljede mogu biti tako smiješne. Pogotovo kada je do njih došlo samoinicijativno.

-Evo, gle. - pokazuje Miki video i istodobno priča sa osmijehom na licu - Štopali smo mu vrijeme koliko mu treba od kraja fontane do početka i nazad...prsno, leđno... Bio je šou.

Kakav šou, pravi cirkus. Psihološki mi je fascinantno kako ljudi današnjice smatraju da se dobra i zabavna uspomena tvori isključivo putem alkohola. Zapravo, cijela ta slika i prilika izlazaka je tako...tako… monotona. Ljudi ne poznaju granice ili ih pak i poznaju, ali ih odlučuju zanemariti jer se podrazumijeva određeni ishod, a on će uroditi nekom super, kul pričom poput ove. Nemam ništa protiv alkoholiziranja do granice gdje se ljudi opuste, postaju slobodniji i samouvjerljiviji. Šire ljubav i smiju se. Ugodno im je u društvu u kojem se nalaze i čekaju što im grad i sudbina ponudi tu noć. Ali ekscesivno ispijanje i utapanje je danas princip. To je ono što noć očekuje od nas. To je kul. Ljudi se postavljaju visoko na svojim stolovima pokazujući svoju materijalnu vrijednost pretočenu u alkohol. Iscrpljivanje organizma je zabava za većinu njih. Klupska scena je mrtva. Profili ljudi su jednolični. Muzika je ponavljajuće komercijalizirana, cure su prolazne. Prolazni su i kelneri. Sve je tako prolazno.

I tako, prolazi i vrijeme. Stiže treći drug. Mota se, priča i puši. Gledam u nebo i negdje sam drugdje. Primjećujem da zvijezda baš i nema. Uvijek ih ima uz obalu. Primjećujem da je i zrak drugačiji. Zaista ne bih mogao reći nijednu primjedbu na njega. Tako je taman! Ne osjećam ni toplinu ni hladnoću. Neosjetljiv je poput mene. Tako sam prisutan. Nekako sam i zadovoljan. Zadovoljan sam što sam ovdje. Ne uz Filipa nego ovdje. Na momenat osjetih to što ništa nije bitno. Ni moje pisanje ni inspiracija ni budući ishodi, niti sutra. Bitan sam ja i ovo sada. Sad je bitno i ispunjujuće.

Krenuli smo polako, prema Baru 45, pozdraviti nekoga. Planiram se izdvojiti ubrzo. Moram razmisliti o čemu ću pisati i stvarno pronaći neku ideju, a ne da obilazim kafiće. Spuštajući se niz stube primjetim dvije lijepe žene kako dolaze iz kontra smjera. Tamnoputije strankinje vedra osmijeha u svojim letnjim izdanjima. Dopada mi se sve veća raznolikost u gradu.

-          I vidim na licu… oči boje čokolade - pjevuši treći drug jednoj od djevojaka gledajući je direktno u oči kako se mimoilaze.

Djevojka se osmjehne zbunjeno i prokomentira nešto sa drugom.

-          Daj nemoj plašiti cure po gradu, haha. - kaže Filip.

-          Daj se pogledaj, kakvo si strašilo, pa prije ih ti prestrašiš nego ja! - odgovori mu.

-          Haha! Kakva si ti kmica.

Pri ulasku u bar odlazim u toalet dok oni odlaze do šanka. Gledam se u zrcalo, u svoje oči boje krvi. Dok vani svira muzika, promatram se umrtvljeno. Promatram svoj pogled kao da pokušavam vidjeti sebstvo. Promatrajući se tako, polako gledam pogled iz različitih kuteva lagano okrečući glavu na lijevu, pa na desnu stranu. Malo podignem bradu prema gore, kao neki gorući sultan, a zatim ju naginjem prema dolje sa spomenutih strana, gledajući kako bih uputio pogled pun varki djevojci. U filmu sam nekom i prizivam nekoga. Najednom čujem pjesmu… pjesmu koja me vraća u prošlost. Zbog slatke melodije u početku, gubim se i odlutam.

-          Okovima od zlata, rukama oko vrata… - smiješi mi se djevojka. Tako nevina za ovaj

svijet. U svojoj bijeloj haljinici koja otkriva upravo ono što treba kada se kreće tako anđeoski. Kao da levitira samo par centimetara iznad tla. Kroz moju kuhinju kreće se poput pera na vjetru, a svojim balerinskim rukama radi nevidljive linije po zrakama sunčanim koje prodiru kroz mali drveni prozorčić. Kada joj sunce obasja lice, vidim koliko je divna i njen čisti i putreni ten. Pjevušeći tako, haljina joj se lagano njiše, a ona tu i tamo pomjeri tkaninu s bedra centimetar, dva više kako joj ruke prilaze grudima, tankom vratu pa vlasi sprovede kroz prste dok podiže kosu. Ona je bila najprirodnije biće koje sam ikada sreo. Na tren, ali samo na kratki tren, osjetim melankolični vapaj u toj predivnoj melodiji. Ona stišava radio produžujući dugačke i tanke ruke. Ona to radi sa takvom gracioznošću. Svaki njen pokret nije običan čin, već ugođaj koji traje. Kao vječna predstava. U potpunosti sam bio obuzet njom i njenom svjetlom prisutnošću.

Svako njeno dođi, bila bi moja dužnost. Svaki njen mig, bio bi moj sretan dan. Na svako moje zašto, njeno bi bilo zato. Ona nije imala razloga za brige. Ona ih nije htjela i nije ih bilo. Sve je oblikovala po svojoj mjeri. Nije voljela objašnjavati jer za nju to nema smisla. Jednostavno je tako kako je. Sipa čaj iz vrča u dvije šalice i pridodaje mi ga. Sjeda nasuprot mene iako je u meni gorilo da sjedne bliže. Da nam se barem prst jedan nožni dodirne, samo da osjetim njenu energiju. Šalica joj prekriva dio lica. Lagano puše u čaj da se ohladi, a njene oči pričaju mi tisuću zajedničkih sretnih završetaka. Osjećao sam da to jutro pripada samo nama i da nitko ne dijeli isto. Ono je bilo potpuno naše, posesivno prisvojeno. Na kraju beše otrgnuta nasilno. Ta je djevojka bila mnogo puta moja muza pjesmama koje sam stvorio. Nedostaje mi ta djevojka. Ta mi djevojka nedostaje.

Pozdravljam se s Filipom i društvom te izlazim iz bara. Naduvano pokušavam ne promašiti stepenice koje kao da mijenjaju razmak između sebe svakim mojim korakom. Spuštam se Tkalčićevom ulicom i osjećam se kao da sam na pisti. Na velikoj modnoj pisti jer me svaki gost kafića promatra. Poželim se uvući u kožu. Svaki njihov smijeh protumačim da je upućen meni. Nedobronamjeran. Smijeh koji se ruga. Pokušavam si utuviti u glavu da to nije tako i premještam fokus na konstrukcije zgrada koje me okružuju. Zujim. Zurim u park i vidim Mariju Jurić Zagorku. Stoji ukočena sa svojim kišobrančićem. I ona je pisala premda je i njoj bio potreban poticaj, malo vjere. Obilježena šundliteraturom za kravarice, ni sama nije bila izričito zadovoljna svojim radovima. Ali i dalje nastavlja. Ako ni za koga, onda barem za sebe. Zar uspjeh treba biti preduvjet za stvaranje? Stvaranje je užitak za svakog tko ga želi. Očekivanja, neudomice, traženje publike. To mora i treba ostati pozadi. Nekad se uhvatim u pisanju i pitam ,,Što ja to radim?”. Ne želim razmišljati o tome. Mene to čini zadovoljnim. Ispoljiti misli na papir, a ovjekovječiti ili ne, to ne treba biti važno. Ne treba biti… ili?

Ivana Brlić Mažuranić je u svom pisanju pronašla vlastitu svrhu. Pisala je svojoj djeci. U nedostaku dječjim knjiga, sama je riješila da piše i popuni prostor o kojemu sam govorio prije. Daleko je bila od pomisli da će biti poznata hrvatska književnica. To što je krenula pisati svojoj djeci prednjači jer ona nije tražila publiku. Publika je pronašla nju. U njenom najčišćem stanju gdje ne podriva submisivno radničkim rukama u kojima leže njena djela. Ulazila je u svoj svijet mašte i darovala sebi i drugima djelić sebe. Svatko može pridonijeti svojim dijelom. Zagorka je dala taj dio - svoj čisti, neobrušeni dio. Zašto to mora biti negativno prema Gjalskom? To je njeno pravo i to je ona. Treba hvaliti svakoga tko je pronašao dio sebe, ma kakav god on bio. Kao i poznanstva koja stječemo, neće nam sva biti mila, dok drugima budu. Каждому своё. Pristizanjem kritika dijelova koji čine identitet i integritet neće učiniti promjenu. Oni su nepromjenjivi i stoga je svaka kritika uzaludna i bezobrazna. Drugi se neće složiti, znam. Kritika je konstruktivna i zdrava sve dok ljudi požele ne dati taj djelić jer se boje i srame. Neki mehanizmi bi se trebali promijeniti i ne nastojati urušavati čovjekov ego, činiti ga bezvrijednim da se i on sam na kraju zapita u svoju kvalitetu ili vrijednost. U svima nama postoji nešto vrijedno. Čak i da smo u zabludi ili učinimo grešku, to nije povod njegovom obezvrjeđivanju ili globalnim ismijavanjem putem Interneta. U današnje vrijeme, pogreške nisu prihvatljive. Ne daj Bože. A upravo nas one razvijaju i pospješuju. One su dobre. Umjesto toga, mi se i dalje nastavljamo osjećati kao protagonisti na sceni kazališta Komedija. Nezadovoljan sam.

Trg vrvi od ljudi što je neobično za ljetnu noć, ali drago mi je da sam dio toga. Da sam dio noći. Iako želim poći doma i jednostavno krenuti s pisanjem koje mi postaje već mukotrpno, riješio sam poći do prijatelja koji mi je uputio poruku dok smo još bili na Opatovini. Kazao je da svratim na piće jer radi. Pozdrav neće biti na odmet, možda upravo baš tamo osmislim o čemu ću pisati. Prelazim preko tračnica kao i na početku večeri i krećem prema Cvjetnome trgu. Cvjetni trg. Kako posluju uopće te cvjećarne? Toliko ih ima na tim trgovima… Zar ljudi toliko trebaju i kupuju cvijeće? Bog zna da ja dugo nisam kupio cvijeće.

Prolazim kraj Sunca i vidim zvijezde Zagreba. To sam i ja. To su i prelijepe djevojke koje sjede i smiju se na terasi, to su i momci za visokim stolovima ispred kafića. To su i ljudi koji prolaze pored prozora i gledaju na ulicu. To su i ulični svirači. Mi smo sjajne zvijezde Zagreba - isijavamo. Ulazim u kafić i vidim kako je moj drug zaokupljen. Mašem mu i prilazim šanku. Na to me odguruje drugi konobar kojemu blokiram ulaz. Pomičem se dok dolazim do riječi.

-          Zdravo, Mihael.

-          E, di si? - reče vedro.

-          Nisam očekivao da će biti ovakva gužva.

-          Da, došao si u krivi timing, fakat imam posla. Hoćeš popit' šta? - upita pripremajući neko piće.

-          Neću. Mislio sam da neće biti ovolika strka. Da ćemo popričati.

-          Sori, nisam mislio da će sad tak krenuti. - izgovara to sa žaljivim izrazom na licu.

-          Kada si gotov?

-          U dva, ako još netko ostane onda možda do tri pa dok pospremimo… Ne znam reći, ali možda oko četiri.

-          A ništa. - osmjehnem se - Vidjet ćemo se kad već. - izgovaram i udarim dlanom u šank.

-          Ništa stari, čujemo se. - reče ni ne pogledavši me.

Gdje sad? Sad kući, valjda. Hodam i shvaćam kako sam krenuo u pogrešnom smjeru, ali ne dira me. Pogledam pored sebe i vidim djevojku koja guli mandarinu. Nosila je kosu zamotanu u rep i majicu na bratele. Shvatio sam da buljim. Njena se glava kao magnet okreće i pogledi nam se kose. Ona se smiješi blesavo.

-          Hoćeš? - pita pružajući polovicu mandarine.

Pružam topao osmijeh i primam drugu polovicu.

-          Kuda ideš? - upita me.

-          Um… - zblesiram se dok odvajam mandarinu po mandarinu. - Hodam, haha.

-          Ma daj? - upita sarkastično. - Ali kuda? Haha.

-          Kući… valjda. - nisam htio previše determinirajuće reći jer se želim upoznati.

-          Aha. A ti se mene ne sjećaš?

Zbunjeno promatram njeno lice i skeniram da nađem identitet.

-          Stvarno, nisam baš u stanju sada… - oči mi škilje.

-          Zezam te. Ja sam Petra. - pruži mi ruku.

-          Haha, drago mi je Petra. Moram ti priznati da si me jako zbunila na momenat.

-          A ti?

-          Što, a ja?

-          Koje je tvoje ime?

-          Moje je ime David.

-          David? Kako lijepo ime.

-          Hvala. I tvoje je neloše.

Prelazimo pješački i ulazimo u pješačku zonu.

-          Idemo li u istome smjeru?

-          Idem prema Zrinjevcu.

-          Doma?

-          Kući.

-          Već? Mlade djevojke ne idu doma petkom navečer.

-          Mlada djevojka je radila.

-          A gdje li je radila?

-          Radila je u jednom uredu i jako se naživcirala.

-          Što li joj beše? - upitam ravnodušno.

Poput otvorene knjige krene pričati. Poput dva znanca koja se sretoše na plotu.

-          Maltretiraju me već mjesecima. Planiram otići ubrzo, samo da prvo nađem drugi posao. Odnosno, ako me prime na ovaj koji sam se prijavila.

-          A to je?

-          A to je u jednoj slastičarni.

-          Mhm.

-          Mislim , ovi za koje radim kao da ne shvaćaju da sam ja student i da ja ne mogu biti na njihovom raspolaganju od nula do dvadeset i četiri.

-          A što studiraš? - prekinem njeno negodovanje.

-          Ekonomiju.

-          Na Kennedyjevom?

-          Da, da. A ti?

-          Ja nisam više student.

-          Stvarno? Haha. Izgledaš tako mlado, oprosti.

-          Ne trebaš se ispričavati. Koliko biste mi onda godina dali? - upitam znatiželjno.

-          Dvadeset i...dvadeset i dvije, tri? - reče uzbuđeno.

Negiram glavom.

-          Jesam li blizu?

-          Jesi. Dvadeset i - prekine me njen skori pad na pločniku, ali uspijevam je pridržati za ruku.

-          Haha, ajme meni, uopće nisam vidjela - govori kako se okreće vidjeti što je to promašila.

-          Uzdrmale su te moje godine, haha.

-          Da, ful. Tresem se. - baca koru od mandarine u koš - A što ti radiš u životu?

-          Životarim.

-          Ne, stvarno.

-          Stvarno. I pišem malo.

-          Pišeš? Što pišeš?

-          Pišem kratke priče.

-          Hoćeš mi pokazati koju?

-          Možda. Nego, nisi do kraja rekla što te tako iznerviralo na poslu. - mijenjam temu.

-          Neda mi se ni pričati o tome. Samo ista priča. Taj sistem će nas doći zdravog razuma. Iživljavanje nad kim drugim, nego nad nama studentima.

Kroz jedenje mandarine, ipak nastavlja premda vidno nema snage za tu temu.

-          U mom uredu ti je glavna jedna Marina. I samo ću ti ispričati jednu od situacija da shvatiš kako je ponižavajuće raditi za nju. Jedan lijepi dan, dolazim na posao i vidim da mi je strgan stolac. Ja ga zamjenim stolcem pored koji je bio plastičan i nekako nestabilan. Jel znaš one bijele, neke tanke? Znam da su iz Ikee.

Kimam premda ne znam uopće na kakve stolce misli.

-          E, na tom stolcu se ja ne mogu pomaknuti ili padnem. Tipa želim uzeti klamericu koja mi stoji skroz na desnom kraju stola i posegnem, ja propadnem. Znači, moram biti mirna.

Nastavljam kimati dok ju slušam.

-          Nisam htjela ništa reći ni da mi se stolac strgao ni da mi treba nov jer sam htjela ispasti skromna, haha. - reče bez da želi sakriti ono što bi prozreo iz te rečenice.

-          Ali, kao da ti je njoj bitno kakva ćeš ti ispasti. Na to samo ti gledaš, a općenito, poslodavcu si ti samo jedan broj. Što se tiče studentskih poslova. U nekim IT firmama i sličnim, dobrim kompanijama nije tako.

-          Dobro, nebitno. Nisam htjela joj biti problem ili nešto. Prođe tako tjedan, dva pa prođe tri i nitko u uredu nije skužio na kojem stolcu ja sjedim. Ja sam jedan dan pitala svoju kolegicu jel' može netko meni kupiti stolac kakav svi imaju jer ne mogu raditi više ovako. Mora da je ona to rekla Marini jer ona ti, pazi ovo, sljedeći dan dođe do mog stola i kaže: ,,Petra, ajde se ustani molim te.” - njeno lice se širi pričajući o tome.

Njene oči postaju šire jer mi cijelim svojim bićem želi prenijeti iskustvo koje je proživjela. Njena usta postaju šira svakom riječju. Čelo poprima bore.

-          Ja se ustanem i ona uzme papir i olovku i nacrta neku djevojčicu, onako samo sa crtama. - simulira geste crtanja po zraku - Stavi ju na stolac i kaže: ,,Ovo je Petra. Petra marljivo radi i nije joj teško biti ni na kojem stolcu jer je Petra dobra curica.”

Dovršivši tu rečenicu, njene usne ostaju razmaknute, a usta otvorena, očekujući moju šokantnu reakciju.

-          Iskreno, nisam nimalo iznenađen takvim ponašanjem. I sâm sam radio kao student. Svaki čovjek prođe to i treba se prilagoditi novom univerzumu u kojem je to normalno. Premda to nije nimalo normalno. Ali tako svijet funkcionira. Podredi se tomu.

-          Ja se ne želim tomu podrediti.

-          Ni ja. Zato ne radim.

-          A pa kako ne radiš? Mislim, otkuda ti novci da živiš?

-          Trenutno ne radim. Ne znači da nisam recentno. Ali nadam se da ću pronaći neki posao u skorije vrijeme gdje će radna atmosfera biti meni donekle prihvatljiva. Drugačije je kada radiš, a ne studiraš. Prema tebi se drugačije odnose. Premda ja ne znam još gdje bih se zaposlio, a da bi me ispunjavalo.

-          Da?

-          Da, a vidi me. Čovjek bi pomislio da s toliko godina znaš što želiš, ali nije tako. Nemoj misliti da samo zato što je netko stariji od tebe da zna što želi u životu. Mnogi ne znaju. Čini ti se da znaju, ali to je samo tvoj dojam.

-          E pa ja znam što bih radila… odnosno što bi me činilo sretnom.

-          Stvarno? To je super! I samo trebaš raditi na sebi da dostigneš tamo gdje želiš biti. Hoćeš li mi otkriti?

-          Sram me malo. Danas su me istračali zbog toga… mislim Marina i ostale uredske vještice.

-          Ne treba te biti sram, slobodno kaži. - kažem mirnijim tonom.

-          Zaista želim raditi u slastičarnici. Želim praviti slastice. - gleda me duboko u oči bez da trepne.

-          I zašto te toga sram? Ako te to usrećuje, radi slastice.

-          Pa nije mene sram. Mene dozlogrđuju tuđe reakcije jer ljudi na to gledaju nisko. Kao da ja nisam sposobna u životu raditi nešto “vrijednije”. Nešto vau. Čudno im je što mi je to dostatno.

-          I to pretpostavljam da je Marina prokomentirala?

-          Da. Mislim, briga me. Samo bezveze što je tako sve obilježeno.

-          Da. Etikete. Samo ti ustraj u svom snu i ne osvrći se. Progutat će Marinu tama i kapitalizam.

-          Haha. Pa...bilo mi je drago što smo se upoznali, ja idem tu desno. Bezveze je ispalo samo sam ja pričala o svojim frustracijama koje će proći. - reče uz neku vjeru dok uzima udah i na sekundu se ukipljuje.

-          Pa, možda ti mogu ja pričati o sebi na kavi...recimo, u petak? - upitam pomalo nadajući se da će mi dati svoj broj.

-          Petak mi ne odgovara, ali ako mi daš da upišem svoj broj možemo se dogovoriti.

Vadim telefon.

-          Kakav ti je ovo telefon, haha?

-          Na popravku mi je pravi. Ali u ovaj je bio vrhunac u svoje vrijeme.

-          Evo ga. Pošalji poruku. - reče uzvraćajući mi mobitel i grizući usnicu.

-          Budem...Petra. - podsjeti me mobitel na njeno ime.

Gledam je kako odlazi i odgurujem petama prste prema suprotnom smjeru. E, sad je stvarno vrijeme da krenem doma.

Hodam Jurišićevom sasvim sam. U ovo doba noći izgleda kao betonska oranica. Njena širina postaje veća skretanjem ljudi u sporedne ulice. Pustoš je. Sjetih se jednog kišnog dana u Jurišićevoj. Nitko se nije dosjetio takvog čina kao što ga se dosjetio taj mladić duge kose. Bio je alternativan, kršan momak u vrećastoj jakni. U drugima, čini mi se, izazivao bi strah, ali dijete u njemu je u meni probudilo toplinu. Svojim čizmama gazio je mokri pločnik u specifičnom, flegmatičnom hodu. Kapi kiše postajale su teže i silnije. Otvara svoj crni kišobran i oslanja ga na ramena. Tu i tamo zavrti dršku i kapi otplešu s kišobrana. Dostiže semafor i čeka zeleno. Oko njega nalaze se svakakvi kišobrani. Žuti, prozirni, bijeli… Svi čekaju zeleno. Svi tako stoje kao zasebne jedinke i zanemaruju jedni druge dok bulje u semafor. Starija gospođa utihnuto stoji na kiši i čeka s njima. Nosi dvije, presijavajuće vreće pune hrane. Njeno je držanje kao u visibabe. Sijedi izrast očit je uz kontrast crne boje koja čini ostatak njene kose. Zbog svezane punđe primjetih kako su joj uši tako staračko hrskave, a svaka se bora spaja u drugu i čine duboke tektonske ploče koje se katkada provlače jedna uz drugu. I tako, predala se tomu da kisne. Na njeno iznenađenje, kapi više ne klize s njenih suhih i ispucalih vlasi. Bez pomaka, ona sada stoji pod kišobranom. Njegov pogled poručuje milinu, a njezin zahvalnost. Osmjehnu se na sekundu, a ona pogledaše mene sa osmijehom jer sam pomno pratio taj razvoj događaja.

-          Dobri mladići. Tako i treba! - reče.

Taj čin dobrote i normalnosti dao mi je povoda i da sâm budem takav. I tako sam stajao tamo, prosvijetljen i proširenih vidika. Jedan tako nesebičan i sitan čin značio je po drugoga sve u jednom trenutku. Shvatio sam da takve stvari ljudi ne čine. Tako jednostavna, a tako izbjegnuta. Pomoći nekome vrsno je. Poticajuće. Zapravo, to nije ni kovencionalno pomaganje već prosti, normalni čin. Neke normalnosti obilježene su nenormalnostima i kao takve usadile su se u frapirajuće gradske manire. Nepromišljenost. Rijetko tko ima podržaj u sebi, pomalno automatski, da učini normalnu i u ovom slučaju lijepu stvar. Urbanost promiče distancu i zatvorenost.

Ulazim u zgradu i penjem se na treći sprat. U mraku stare zgrade prohladnih zidova, tražim gumb koji će ju osvijetliti. Ključ polažem u bravu i ulazim u stan. Prolazim kroz hodnik i skrećem u svoju sobu. Legao sam na krevet i izvadio svoj mobitel. Čim sam otvorio aplikaciju neki klik se dogodio u mojoj glavi. Zašto sam posegao? Ionako ću potrošiti nekoliko sati gledajući video za videom. Traćenje i životarenje. Ljudi gledaju na vrijeme zdravo za gotovo i nisu svjesni da je ono najdragocjenije što možemo posjedovati jer imamo rok trajanja, a u našim glavama kao da ćemo živjeti zauvijek. Ovo je jedna luda pustolovina, a mi si dopuštamo i dozvoljavamo samo mirovati par sati i gubiti to vrijeme, tu blagost, taj dar. Kao da prije nisam osvijestio da svaki dan moramo živjeti kao da je zadnji. Znao sam to, ali i nisam. Pročitao sam da Židovi vjeruju da život počinje svako jutro. Takvo vjerovanje jest produktivno. Ljudi koji su osvijestili upravo ono što sam ja, korak su ispred svih pogotovo ako se toga zaista pridržavaju.

Motam cigaretu svojim crvenim smoking rizlama. Tražim upaljač po sobi. Dižem zgužvanu plahtu da se nije izgubio u njenim dunama, mičem papire rasprostranjene po mojem drvenom stolu, pregledavam džepove hlača, ali neuspješna mi je potraga. Jedina šansa koja ostaje je da se skriva negdje u kuhinji. Moji goli tabani lijepe se i odljepljavaju kako koračam.

Primjećujem kako je otac zaspao pred televizorom, a lampa obasijava visoke plafone.

-          Tata. - prodrmam ga par puta po ramenu.

-          Tata...

Otvara oči vidno dezorijentirano. Bez riječi ustaje i odšepa do vrata spavaće sobe. Da… još živim sa roditeljima. Tako to biva u Hrvatskoj. Mladi u našoj dragoj, maloj Hrvatskoj najkasnije u još dražoj Europskoj uniji napuštaju roditeljski dom i to sa 33 godine. 33! Sramotno da sustav ne može održavati i ispuniti osnovne uvjete za nas na kojima sve ostaje. Izgubljena generacija. Čime i kako da se odvojim? Sa svojom diplomom čak ne mogu naći ni posao u struci. Tko bi se zadovoljio konobarenjem ili nečim nižim ako sam uložio sav trud i godine tako da mogu postići nešto više. Ionako ne priželjkujem klasičan tip posla. Ne želim da moje pisanje bude samo moj hobi. Ali… izgleda da će biti. Ne živi se od umjetnosti. Barem ne ovdje. Ja želim posvetiti svoj jedini život koji je bio tako lijepo upakiran za mene duhovnom obogaćenju i iskrenim strastima, a ne robotiziranoj poslušnosti nadrkanim autoritetima i automatskim mehanizmima. Kapitalizam… Pf! Koja smijurija. Koliko god ne volim svoju državu, skoro pa sve što prepoznajem u njoj postaje dvosjekli mač. Da nije ovakva kakva je, o čemu bih pisao?

Upravo to i je ono što sam večeras tražio. Inspiraciju. Nisam se trebao skrivati u zidove svoga doma i krenuti u potragu za idejama kada one titraju. Motivi su cijelo vrijeme bili oko mene. Molili su da ih primijetim. Molili su za pažnju kao neka djevojka. Ja sam trebao očuliti uši i izoštriti osjetila. Trebao sam sve okolišne podražaje i poznanstva. Svaki trenutak moje kratke večeri može poslužiti kao priča čak i sama za sebe. Likovi poput Filipa koji čine današnju prosječnu omladinu, studentica koja se suočava sa izazovima hrvatske današnjice, starica koja pati od samoće, neznankinje u nepoznatom gradu. Tko god da se muči kao što sam i ja, samo osvijestite svoju okolinu.

Palim svoju cigaretu.

Puno toga zanemarimo, ali onaj tko odluči zamijetiti, on štošta može opisati. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg