proza

Bono Cvitkušić: Rosa Višljin

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bono Cvitkušić (1999., Vinkovci) studira sociologiju i hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Dobio je jednu zapaženiju literarnu nagradu „Europa u školi“. Piše pjesme u prozi i veće prozne oblike.



 

                                  Rosa Višljin

 

Bilo mi je na početku mog boravka u akademiji, teško steći prijatelje, upravo zato jer je mnogima moja pričljivost bivala nepodnošljivom, tako da su me mrko gledali i u sebi željeli da se što prije odvoje od mene.

Iskrenost nikada nisam namjeravala žrtvovati da bi se svidjela povlaštenoj grupi vršnjaka.

Barem mi nisu mogli predbaciti nepoznavanje političkih odnosa, tome sam ih mogla podučavati, i to ne govorim kao nekakva umišljena veličina.

Bili su posve ravnodušni i nezainteresirani za bilo kakav oblik javnog angažmana.

Ne bi poveli nikakvu akciju kada bi im zemlju okupirao strani uljez, dok sam ja uživala u gledanju filmova koji su progovarali o mračnim razdobljima prošlosti.

Oni bi sigurno na satu književnosti preletjeli informaciju o Sartreovom sudjelovanju u pokretu otpora, dok sam se ja divila njegovoj hrabrosti da se zauzme za ono u što vjeruje.

Tu simpatiju prema njemu gajila sam dijelom i zbog njegove filozofije, no posjet akademiji i druženje s vršnjacima, trebao me odvući od takvih mračnjačkih svjetonazora.

Njegova uloga u raspravama bila je isključivo posrednička, ali i poticajna jer je u istomišljenost naše grupe, unosio zdravorazumska mišljenja, ili se barem tješio da to čini.

Navodio je druge na ispravan trag, ukazujući im gdje su pogriješili u svojim shvaćanjima.

Ponekad bi mi zasmetalo što se otvoreno ne izjašnjava i ne priklanja jednoj strani.

To me je posebice smetalo kada bi ostali sami, što je doduše bila rijetkost, jer je osama bila nepoznanica za sve nas.

Nisam znala pred kime se ustručava progovoriti o svemu što ga tišti, kada više ne postoje strane koje bi on trebao pomiriti u svojim stajalištima.

To sam pripisala njegovoj zatvorenosti, kao da ga nešto zakoči svaki puta kada se osjeti pozvanim da nešto kaže.

No, cijenila sam ga zbog onoga što sam o njemu saznala za vrijeme našeg upoznavanja.

Svi bi na moje ime Rosa odgovorili s ushićenjem zbog tako lijepog imena, kojeg su vezivali uz ružu i time ga smatrali imenom  koje nosi neka ljupka osoba.

On je moje ime povezivao sa naočigled dvije različite stvari iz polja umjetnosti.

Prva je pjesma Edith Piaf „La vie en rose“, koja je u izvedbama opernog pjevača Boccelija i pojavljivanjem u televizijskoj seriji „How i met your mother“, ponovno oživjela i time nadišla godine njenog nastanka, čineći je dostupnijom onima koji nisu bili skloni operi, ili naprosto nisu bili miljenici tih izvedbi.

Druga poveznica dolazila je iz književnosti, iz fiktivnog imaginarija pisca Roberta Bolana, o kojem mi je govorio bez zaustavljanja, čak je odlagao vrijeme predviđeno za početak slobodnih aktivnosti, samo da bi im rekao sve što se o tom piscu imalo za reći.

Oscar Amalfitano, jedan od Bolanovih lika osuđenih na egzil i strahovanje, upravo je svoj kćeri nadjenuo ime Rosa, iz počasti prema romanu „Beskrajna ruža“ Benne Von Arcimboldija, još jednog od njegovih likova kojima se stalno vraćao i udisao im fiktivni život.

Govorio je kako bi svi romanopisci bili otpisani, ukoliko bi se okušali u pisanju po njegovom modelu, slijedeći njegovu poetiku.

O temama kojih se on doticao drugi bi odustali na 20-toj stranici, svjesni da ne mogu ispisati više, a i te bi stranice spram Bolanovih bile frivolne i nimalo opčinjavajuće.

Ne znam kako si je dopuštao donositi takav sud, jer ima pregršt vrsnih spisatelja čiji je talent neiscrpan.

Oni se ne bi iscrpjeli do 20. stranice, samim time ne znam zašto je toliko uzdizao tog pisca.

Njegove poveznice, usprkos tome što se malo zanio u obrazloženju istih, bile su nekako dovitljive, pa sam mu se za vrijeme kreativnih radionica pridružila u pisanju pjesme.

Svi smo imali za zadatak predati nekakav rad, naš izbor bio je pjesma, zaokružena i upotpunjena mojim stihovima.

Naša pjesma izazvala je razdraganost drugih već na prvo slušanje.

Da ju je on ostao pisati, pripadala bi odrednici „nadrealizma“ ili „apstraktnog ekspresionizma“, no ovako je bila tek zgodna refleksivna pjesma, oko koje nitko nije morao dubiti o njenom smislu, nego je samo nagraditi pljeskom podrške za sav uloženi trud.

Nakon predstavljanja pjesme, otišli smo vratiti gitare koju su koristili članovi naše grupe u izvedbi njihove pjesme.

Pogledao me kao da ne vjeruje da sam ja pristala nešto odnijeti, nimalo ti ne pristaje ova uslužnička figura, rekao mi je.

Čuj uslužnička, pa nisam obučena kao konobarica, nisi me ugledao u kratkoj suknji i bijeloj odori.

Cijenio je moj intelekt, tako da nije pomišljao da bi ja pristala na nekakav oblik manualnog rada, naravno onog koji isključuje tesarstvo, cijepanje drva ili bilo kakav teži napor.

Sutra smo se spremali za odlazak iz akademije, on je strugao kotačima kofera niz betonske stepenice i gledao prema stablu, ispod kojeg je sjedila djevojka i nešto čitala.

Izgledala mu je kao netko tko je došao da preuzme posao voditeljice u akademiji.

Sva mjesta su već bila popunjena, tako da im nije nedostajalo mladih snaga, revnih brinuti se o nadarenim mladim ljudima.

Njegova košulja boje mlijeka, njegova ramena što su se jedina izdvajala u sićušnosti njegova naličja, odlazila su negdje gdje moj pogled nije mogao doprijeti, ostavljajući me sa uspomenom na riječi kojima me opisao, „argumentirana i iskrena“, zahvalna sam mu što je svojom iskrenošću opisao moju. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg