proza

Bono Cvitkušić: Rosa Višljin

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bono Cvitkušić (1999., Vinkovci) studira sociologiju i hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Dobio je jednu zapaženiju literarnu nagradu „Europa u školi“. Piše pjesme u prozi i veće prozne oblike.



 

                                  Rosa Višljin

 

Bilo mi je na početku mog boravka u akademiji, teško steći prijatelje, upravo zato jer je mnogima moja pričljivost bivala nepodnošljivom, tako da su me mrko gledali i u sebi željeli da se što prije odvoje od mene.

Iskrenost nikada nisam namjeravala žrtvovati da bi se svidjela povlaštenoj grupi vršnjaka.

Barem mi nisu mogli predbaciti nepoznavanje političkih odnosa, tome sam ih mogla podučavati, i to ne govorim kao nekakva umišljena veličina.

Bili su posve ravnodušni i nezainteresirani za bilo kakav oblik javnog angažmana.

Ne bi poveli nikakvu akciju kada bi im zemlju okupirao strani uljez, dok sam ja uživala u gledanju filmova koji su progovarali o mračnim razdobljima prošlosti.

Oni bi sigurno na satu književnosti preletjeli informaciju o Sartreovom sudjelovanju u pokretu otpora, dok sam se ja divila njegovoj hrabrosti da se zauzme za ono u što vjeruje.

Tu simpatiju prema njemu gajila sam dijelom i zbog njegove filozofije, no posjet akademiji i druženje s vršnjacima, trebao me odvući od takvih mračnjačkih svjetonazora.

Njegova uloga u raspravama bila je isključivo posrednička, ali i poticajna jer je u istomišljenost naše grupe, unosio zdravorazumska mišljenja, ili se barem tješio da to čini.

Navodio je druge na ispravan trag, ukazujući im gdje su pogriješili u svojim shvaćanjima.

Ponekad bi mi zasmetalo što se otvoreno ne izjašnjava i ne priklanja jednoj strani.

To me je posebice smetalo kada bi ostali sami, što je doduše bila rijetkost, jer je osama bila nepoznanica za sve nas.

Nisam znala pred kime se ustručava progovoriti o svemu što ga tišti, kada više ne postoje strane koje bi on trebao pomiriti u svojim stajalištima.

To sam pripisala njegovoj zatvorenosti, kao da ga nešto zakoči svaki puta kada se osjeti pozvanim da nešto kaže.

No, cijenila sam ga zbog onoga što sam o njemu saznala za vrijeme našeg upoznavanja.

Svi bi na moje ime Rosa odgovorili s ushićenjem zbog tako lijepog imena, kojeg su vezivali uz ružu i time ga smatrali imenom  koje nosi neka ljupka osoba.

On je moje ime povezivao sa naočigled dvije različite stvari iz polja umjetnosti.

Prva je pjesma Edith Piaf „La vie en rose“, koja je u izvedbama opernog pjevača Boccelija i pojavljivanjem u televizijskoj seriji „How i met your mother“, ponovno oživjela i time nadišla godine njenog nastanka, čineći je dostupnijom onima koji nisu bili skloni operi, ili naprosto nisu bili miljenici tih izvedbi.

Druga poveznica dolazila je iz književnosti, iz fiktivnog imaginarija pisca Roberta Bolana, o kojem mi je govorio bez zaustavljanja, čak je odlagao vrijeme predviđeno za početak slobodnih aktivnosti, samo da bi im rekao sve što se o tom piscu imalo za reći.

Oscar Amalfitano, jedan od Bolanovih lika osuđenih na egzil i strahovanje, upravo je svoj kćeri nadjenuo ime Rosa, iz počasti prema romanu „Beskrajna ruža“ Benne Von Arcimboldija, još jednog od njegovih likova kojima se stalno vraćao i udisao im fiktivni život.

Govorio je kako bi svi romanopisci bili otpisani, ukoliko bi se okušali u pisanju po njegovom modelu, slijedeći njegovu poetiku.

O temama kojih se on doticao drugi bi odustali na 20-toj stranici, svjesni da ne mogu ispisati više, a i te bi stranice spram Bolanovih bile frivolne i nimalo opčinjavajuće.

Ne znam kako si je dopuštao donositi takav sud, jer ima pregršt vrsnih spisatelja čiji je talent neiscrpan.

Oni se ne bi iscrpjeli do 20. stranice, samim time ne znam zašto je toliko uzdizao tog pisca.

Njegove poveznice, usprkos tome što se malo zanio u obrazloženju istih, bile su nekako dovitljive, pa sam mu se za vrijeme kreativnih radionica pridružila u pisanju pjesme.

Svi smo imali za zadatak predati nekakav rad, naš izbor bio je pjesma, zaokružena i upotpunjena mojim stihovima.

Naša pjesma izazvala je razdraganost drugih već na prvo slušanje.

Da ju je on ostao pisati, pripadala bi odrednici „nadrealizma“ ili „apstraktnog ekspresionizma“, no ovako je bila tek zgodna refleksivna pjesma, oko koje nitko nije morao dubiti o njenom smislu, nego je samo nagraditi pljeskom podrške za sav uloženi trud.

Nakon predstavljanja pjesme, otišli smo vratiti gitare koju su koristili članovi naše grupe u izvedbi njihove pjesme.

Pogledao me kao da ne vjeruje da sam ja pristala nešto odnijeti, nimalo ti ne pristaje ova uslužnička figura, rekao mi je.

Čuj uslužnička, pa nisam obučena kao konobarica, nisi me ugledao u kratkoj suknji i bijeloj odori.

Cijenio je moj intelekt, tako da nije pomišljao da bi ja pristala na nekakav oblik manualnog rada, naravno onog koji isključuje tesarstvo, cijepanje drva ili bilo kakav teži napor.

Sutra smo se spremali za odlazak iz akademije, on je strugao kotačima kofera niz betonske stepenice i gledao prema stablu, ispod kojeg je sjedila djevojka i nešto čitala.

Izgledala mu je kao netko tko je došao da preuzme posao voditeljice u akademiji.

Sva mjesta su već bila popunjena, tako da im nije nedostajalo mladih snaga, revnih brinuti se o nadarenim mladim ljudima.

Njegova košulja boje mlijeka, njegova ramena što su se jedina izdvajala u sićušnosti njegova naličja, odlazila su negdje gdje moj pogled nije mogao doprijeti, ostavljajući me sa uspomenom na riječi kojima me opisao, „argumentirana i iskrena“, zahvalna sam mu što je svojom iskrenošću opisao moju. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg