proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.



 

Bye bye baby bye

 

Bye, bye, Marta, ciao, adio. Kao u toliko situacija prije, ne vlada sobom. Nešto je u njoj jače što skviči, guši je, hoće izaći. Krivi ljutnju. Čisti bijes koji je zajaši bez da mu se uspije oduprijeti. I ljuta je što u tome uživa na neki svoj bolestan način; što njeno tijelo pulsira, srce kuca tika taka kao dobar bubanj. Kao da će svaki čas skrenuti s uma, a to skretanje s uma je hod po rubu litice – krši pravila, vraća je u neki osobni početak, prvotno stanje.

Raskrižje prelazi na crveno. Netko trubi u dosadnoj vjernosti zemaljskom – tom začaranom krugu prisilne odgovornosti i zarobljenosti kazaljkom. Samo prođi, mantra Marta u sebi, ali vrag u njoj ne može niti zadrijemati. Seljačina je zalegao na trubu kao da je u tome njegov jedini smisao koji će ga izvući iz pakla vlastite nesvrhovitosti. Marta staje nasred ceste i čeka. Čeka da taj trubadurski mlatimudan izađe iz auta da riješe stvar šakama, a on joj jebe sve po spisku iz zaštite svoga oklopa.

„Jeben ti mater, seljačino jedna! Šta oćeš, koji kurac?“

Budala ne izlazi. Ljudi je čudno pogledavaju, ali nitko joj ne pristupa. Nitko više ni ne trubi, iako im svako pravo na to pripada.

Da nije prisutna. Nikad nisi tu – to joj je rekao u svoju obranu. Htjela mu je glavu otkinuti zubima. I to baš on od svih ljudi od kojih joj se povraća. Kao da baš on ne zna koliko je satravena. Da joj je radno vrijeme jedan obični mash-up i da jedva ima vremena da se depilira. Da je pas iscrpio do kraja. Da je sve njoj prilagodila – izlaske vani, obroke, trčanja, treninge, posao, ona nikako bolja. Ona je radna pasmina kojoj Marta nije nikakav par. Ona ne može biti bolja jer Marta ne razumije ni sebe a kamoli psa. Čekaj, govore joj ljudi, samo čekaj.

Čekaj, rekla mu je ne tako davno, ili je bilo davno, nije sigurna, ali zna, rekla je – riješit ću sve i bit će bolje. Nešto se mora odabrat, križanje je.

Ali što je to ona mogla riješiti, koje križanje? Promijeniti svoj DNK? Riješiti se nasilja koje se poput gmaza provlači po tijelu? Svejedno, trudila se da opstanu. I usprkos vlastitom kaosu, radila je na njihovom odnosu. Dobro, ne previše, možda čak i premalo... nimalo?

Trudila sam se!, povikala je maloprije unijevši mu se u facu. Čemu trud inače nego da se o njemu priča čak i kad izostane? Stalno se trudim, ponovila je. Nekad je bila buntovna, sad traži načine da opstane. Ne živi više. Ide na posao, smišlja što kupiti, kada što platiti, koliko puta izvesti psa. Točno tako, iz dana u dan, ustane kao stroj, trči uokolo, sruši se u krevet i onda iznova. Ne želi takav život. Ne želi samo raditi i riješavati probleme. Ne želi da zrelost i odraslost izgledaju tako jebeno smiješno i nezadovoljavajuće. Želi disati punim plućima, a trenutačno jedino što radi je to da kašlje. Samo se tu našla, rekao joj je. Nikad te nema, ona se našla... moja stara, sve se vratilo, rak... Ajde u kurac!, povikala je, prije nego što je rukom razbila prozor. Sad hoda gradom krvave ruke, raščupane kose, u hlačama koje su poderane zbog šapa njezinoga psa i hrli.

„Otvaraj, kučko!“, viče već na vratima, i istodobno ne razumije zašto joj ova pristaje otvoriti. Bez ikakvog uvoda baca se na svoju najbolju prijateljicu jer pravde mora biti.

Što je najgore, zapravo je nije ni puno briga, ali takva je njena uloga – razvikati dramu na sva zvona. Ljudi žive tako da ne razočaraju tuđa viđenja o razlozima zašto ih je netko bacio na zemlju bez padobrana. Toliko već tjedana viče, nitko ne sluša. Svima govori da umire i ne zna što sa sobom, a nitko ne sluša. Da se sad ubije, svi bi se začudili, iako im je sve rekla. Rekla im je da umire bez da su se potrudili shvatiti je. I to bez nekog velikog razloga, jednostavno joj je dosta. Basta. Finili su, Mare, bali, doša je kraj puta. Pun joj je kurac, svaka sitnica joj smeta. Iz čista mira počne plakati od bijesa. Ako ne pronađe parking, dere se iz dubine svojih nikotinom nagriženih pluća. Dobit će rak. Ne samo od cigareta, nego od tolikoga bijesa – jer ništa nije ispalo onako kako je htjela. Nekad je to možda činilo zanimljivom – to što je toliko eksplozivna – danas svi samo zaključe da je luda. Bježe od nje, drže se uzvišeno, izruguju joj se iza leđa. Luda Marta. Postat će jedna od onih lokalnih splitskih luđaka s nadimcima. Kontrola Leta, Božo Transporter, luda Marta.

Kad je njega upoznala u jednome baru, nije ga odmah niti skužila. Bila je previše zauzeta istjerivanjem pravde koja je uključivala razbijanje čaše o glavu lika koji je navalio na njenu prijateljicu bez dopuštenja. Nosila je kratke hlače i široku majicu s natpisom Ramones. Nije htjela biti privlačna. Nije htjela ništa – samo postojati, biti tu, u trenutku živjeti kao da je posljednji, bez brige o tome kakav će dojam ostaviti. Htjela je izgledati što gore, a izgledala je jebeno kao nikad prije; i nikad više.

„Tako me napaljuješ“, rekao joj je te večeri. Mogli su se ševiti do besvijesti. Da joj je rekao da je ostavlja, ne bi je povrijedilo. Ali da je ševio drugu, to je činilo mahnitom.

„Oprosti“, kaže Rita, „oprosti, znaš da...“

„Droljetino“, viče Marta. „Kurvo!“

Pljuje na nju, baca je na pod. Kreće je šamarati, a Rita se brani. Grebe je po licu, Marta jauče: „Glupačo!“

„Smiri se!“

Kako da se smiri? Odakle Riti pravo da joj kaže da se smiri? Trči prema spavaćoj sobi i baca robu iz ormara. Skida hlače, piša na sve te krpice koje Rita kupuje nemilice – onda kad ih ne ukrade – ta jebena kriminalka koju uzbuđuje nedostatak morala i nećudoredno ponašanje; zaobilaženje zakona kao adrenalinski šut kojemu svaki put trebaju veće doze.

Rita je samo gleda. Kučka jedna, zašto se ne potuče?

„Znam, ljuta si, ja....“

„Popizdila sam skroz, Rita.“

„Šta ti je s rukama?“, pita ona. Pa odlazi u vece po nekakav sprej, prska joj rane, kao da joj u svom tom jadu malo krvi može nanijeti štete.

„Mislim da ti ne treba šivanje“, kaže, mota joj dlan u gaze.

„Beti svako malo razdere šape. I ja njoj motam, stalno motam, jesam ti rekla?“

Rita ide u kuhinju i vraća se s dva piva. Njezin stan ima preko sto kvadrata. Njeni su puni para. Rita ne radi, ona prezire novac. Živi kao Paris Hilton i konstantno je nesretna. Život treba biti nešto više od ovog besmislenog jutarnjeg ustajanja. Rita mrzi velika pitanja, ali voli Martu. Voli sve što je sjebano, marginalno, ludasto. Njezina prijateljica je anarhija, tjeskoba i strah u jednom. Ona je život, nije puko opstajanje. Ona je frenetična borbenost koja prezire mlitavost koja Ritu izluđuje.

Marta ispija bocu do kraja. Kad ode na posao, smrdit će. Kao neka dekadentna budala, neka je otpuste. Svatko ima pravo na loše dane.

„Ja njega ne podnosim“, kaže. „Ne podnosim njegovu pojavu, ne podnosim njegove misli, ne podnosim kako priča. Uvik govori sranje. Stalno govori sranje, sranje, gadi mi se! Njegove britvice, njegove riječi... njegovo škrgutanje zubima onda kad svršava.“

Rita se nasmije pa zastaje. Marta je gleda opasno, potom prasne u smijeh.

„Ne znam šta mi je bilo“, kaže Rita, ali Marta zna. Zna da Rita može spavati samo sa zauzetima. Znači li to da je u djetinjstvu bila poprilično sjebana? Sad će obje zagaziti u tridesetu, a ne znaju ništa. Ne znaju ništa o Freudu, o Istanbulskoj konvenciji, o kreditima. Samo trče bez da imaju pojma kamo i kuda. Ta neizvjesnost ubija. Ali sat toliko juri da Marta o njoj ne stigne niti promisliti. Jebeni kapitalizam, svi su od njega poglupjeli. Svi su Jim Carey i onaj drugi debil. Ali kako da se izdigne iz te gomile nijemih glupaka kad ni sama ne zna tko je i što treba napraviti? Kako da se uravnoteži bez da ikoga zakolje putem? Kako da uopće pronađe pravi put kad je u glavi fokusirana samo na loše? Ne može i živjeti i analizirati probleme. Jebote. Kaže: „Al jezik mu je dobar“, eto što kaže. Zašto da filozofira i raspravlja i traži odgovore? „To će mi falit, Rita, viruj mi, falit će.“ Je li ga ikad voljela? Što o njemu može reći osim da povraća nakon previše Jacka? Ili da tvrdi kako na svaku osobu idu po dva krumpira? Je li se na to svedu tri godine koje su proveli skupa? „Nisi smila napravit to šta si napravila.“

„Nisam“, kaže Rita.

„Ne mogu se kontrolirat“, kaže Marta. „Moran prestat. Po cile dane sam bijesna.“

„Bilo je gotovo“, kaže Rita, kao da je to opravdava. „Među vama nema ništa, jel da?“

„Toliko je toga gotovo, Rita. Stalno nešto završava.“

 

 

Zana

 

Zana je imala to nešto u sebi što je voljelo uzbuđenje i izazivalo pokornost kod ostalih. Bila je kraljica srednje škole, ali bez one stereotipne zločestoće karakteristične za takve vječne uloge, po kojima je svaka popularna ženska kučka koja gura svoje. Zana nikad nije bila bully i branila je koga god stigne. Nije bilo psića na cesti kojega ne bi probala udomiti, niti prosjaka s istrošenim rukavicama kojem ne bi kupila krafnu. Bila je jedna od najboljih učenica generacije i vrhunska odbojkašica. Mogla je postati nova fizičarka, programerka, učiteljica, doktorica, arhitektica; sve joj je išlo čega god bi se uhvatila. Pa ipak, daljnje obrazovanje joj nije bilo tadašnja ambicija. Dok smo se mi ostale spremale za maturu i razmišljale o fakultetu, Zana je maštala o životu na putu i Novome Zelandu. Što nije bilo ni toliko čudno, jer Zana nije voljela nikakav kalup – kad bi pomislio da si je shvatio, izmakla bi ti se iz prstiju.

Te noći je rekla da odemo do hotela Marjan i nitko od nas tri se nije oduševio. Roditelji su mi oštro zabranili da se vucaram po toj zapuštenoj zgradetini, a nije ni meni bilo napeto vratiti se. Još otkako je na tome mjestu Miki Dina ubio nožem, sve mi je bilo previše. Odjednom smo imali satove razrednika više nego satove matematike; dolazili su psiholozi, pedagozi, osobe sa strane; svi su s nama razgovarali, nitko nas nije slušao. Svi smo kolektivno proglašeni nasilnicima, i bio je imperativ vratiti nas na pravi put; gnjaviti nas besmislenom i nezanimljivom pričom o toleranciji i nenasilju. Miki je za to vrijeme hodao od jedne stručne osobe do druge, s budalastim osmijehom na licu. Bio je ludast, neprilagođen i vječito masne kose, opterećen kriminalom i dosadom i oštrenjem noževa čiju je kolekciju brižno čuvao u školskoj torbi. Nitko nije znao zašto je napao Dina. Neki su nagađali da je u pitanju djevojka, drugi da je u pitanju droga. U svakom slučaju, otkako se ta borba dogodila, svi smo Marjan više-manje izbjegavali. Zato je bilo čudno što je Zana predložila da se vratimo, nakon što je sama izjavila da joj se cijeli ljudski rod zgadio, i da tu više neće proći ni pod razno. Ali onda nam je te večeri rekla da je čula kako migranti žive u kući u blizini. Da ih mora upoznati. Trebala sam znati. Da sam bila iti malo hrabrija, okrenula bih se te iste sekunde i uputila kući. Nekolicina izbjeglica je u zadnje vrijeme navratila i u naš grad i to nikome nije bilo ugodno osim Zani. Nisi ih mogao ne primijetiti, par muškaraca između dvadeset i trideset godina koji su se uokolo vucarali bez svrhe. „Moramo ih integrirati“, znalo se tih dana čuti političare kako u ekran valjaju fraze po ustima koje su prepisali tko zna odakle, naviknuti na šalabahtere i kupovanje ocjena i krivotvorene diplome. „Pružiti priliku za novi život onima kojima možemo, a ilegalce zaustaviti na granici da ovaj val držimo pod kontrolom.“

U školi smo gledali slike iz Sirije. Na jednoj je otac u razrušenoj kadi polijevao dijete vodom, među krhotinama nečega što je nekad davno vjerojatno bio dom. „Očito je da se tu radi o stampedu ljudi koji su odlučili prekrojiti kartu svijeta“, govorila je profa iz povijesti. „Većina njih sigurno nevoljko i uplašeno, a Europa nije spremna nositi se ni na svojim građanima a kamoli tuđim.“

„Oni nas žele islamizirat“, rekao je Roko. „Da i mi budemo ludi ko oni.“

„Roko, ne govori gluposti“, rekla je profa. „Neću reći, možda jedan posto njih to i želi, ali treba sagledati širu sliku. Vremena su nesigurna, a gdje nam je vođa? To su bitna pitanja. Ljudima treba reći kamo i kuda, mi smo kao ovce, ne volimo držati konce u svojim rukama.“

Zana je htjela znati tko su, što su, zašto su došli. Koja je njihova priča. Koliko dugo su hodali. Jesu li nekoga iz njihove obitelji ubili. Svaki put kad bismo ih sreli na cesti bi me prodorno gledali. Malo je reći da sam se bojala. Mjerkali bi moje kretnje koje su me i bez njihovog buljenja činile nesigurnom. A Zana bi im se stalno osmjehivala, zbog čega bih bila još nervoznija, i da nisu bili tako loši u engleskom, već odavno bi s njima bila u kompi.

„Ma šta ti je, Zana?“, rekla sam, „neću tamo.“

Zana je po tko zna koji put ponovila da se slika svijeta mijenja i da ništa nije statično, a ljudi su sve luđi i luđi od želje za kontrolom. „Ne možemo zaustavit dinamiku našega planeta“, rekla je jednom. „Sve je otišlo predaleko.“

Ni Zanu se nije moglo zaustaviti, kao ni prirodni tijek stvari. „Mogu i sama ako vi nećete sa mnom“, rekla je te večeri.

„Ja sam čula da su opasni“, usudila se prigovoriti Mia.

„Da siluju ženske“, nadovezala se Tina. „Znaš onu iz grafičke, prošla je kraj njih i opljačkali su je.“

„To su divlji ljudi“, rekla sam ja.

Bez obzira na to išle smo. Hodale smo u strahu, Zana prva. Njih četvero je sjedilo u parku. Tamnoputi, bradati, crne kose, oči su im isijavale kao da su vražje. „Ne gledaj“, govorila sam joj, ali Zana nije mogla prestati gledati.

„Hey, beautiful, you!“, doviknuo joj je jedan i uputio se prema njoj. Odmah smo potrčale. Vukle smo Zanu koja se smijala, koja se htjela vratiti, koja je bila oduševljena njihovom bestijalnošću. „Jeste vidile kako je lijep? Tako je lijep.“

„Ma, Zana, di je lijep? Koji ti je kurac?“, vikala je Tina, „Jesmo li mogle poginut? Poginut ćemo zbog tebe, ajde!“

„Ajme meni, šta si takva kukavica! Šta će se dogodit??“

„Bu!“

Roko je odjednom iskočio iz grmlja, a Mia je zavrištala. Roko se smijao, „alo, curo, chill! Šta okolo trčite ko lude?“

„Dobro da si doša“, počela sam, „Zana je...“, ali Zana mi je u tom trenu začepila usta i značajno me pogledala. Nikad ništa nije skrivala od Roka – više iz razloga što ga je voljela provocirati nego zbog iskrenosti.

„Ma ništa“, rekla sam.

Nikad mi nije bilo jasno što je ona onakva radila s budalom takve vrste. Bio je zgodan, istina, ali konstantno je bio pijan ili u nekoj kladionici. Čak bi i u školu znao doći mortus, mahao bi pred svima snopovima novčanica koje su mu roditelji davali na tjednoj bazi. Gadio mi se, i čudilo me kako se Zani kao takav nije gadio. „On se još traži“, govorila bi ona u njegovu obranu – „svi se mi tražimo.“ Držao je uza se čvrsto kao trofej. Mrzio je kad bi se obratila ijednome tipu, ali onda bi se izudarali par puta i on bi se primirio. Uzalud smo joj pokušavale objasniti da je ta veza disfunkcionalna, kao u onoj pjesmi Love the way you lie.

Da je stara saznala što sam te večeri napravila, ubila bi me. Stavila bi lokot na vrata i ne bih više nikad izašla iz kuće. Bilo je to gore od Dina, Mikija, noža, trudnoće i ne znam čega još sve ne.

„Svi su mislili da neće doć do nas, a vidi ih sad – jesam ti rekla da će dotle doć, je li, Andrija?“

Moj stari bi je ignorirao svaki put kad bi tako nešto izvalila. Nekad bi joj pokušao objasniti da su to ljudi koji su sami u stranoj zemlji i da im je sva pomoć potrebna. Da ih naša policija muči, „stvarno ih muče, Silvana, vidio sam na svoje oči! Strašne stvari su mi rekli. Da ih izmlate, ukradu im novac, tuku ih pendrecima. Tijelo ne laže, Silvana.“

„Pih!“

Moja stara teška homofobija – prezire sve što je drugačije, sve bi potaracala kao u Sinovima anarhije.

„Ti si previše duševan“, znala bi mu reći. „A di su im žene, a? Šta će se njihove žene doli borit, jel'?“

Stari je radio s njima u ambulanti. Par puta bi nam rekao da su puno pristojniji od naših. Da su preplašeni i ponizni, a naši misle da sve mogu dobiti kako god im padne na pamet. Dolaze i s dijagnozom i s terapijom, svu su pamet ovog svijeta popili. Čudno je to kako ljudi u različitim dijelovima svijeta žive drugačije, a svi žele da smo isti. Nismo isti.

Jedne večeri je s nama podijelio priču o tome kako trojica njegovih pacijenata plaćaju hotelsku sobu da se mogu jebati s našim djevojkama.

„Zar ti te stvari ne bi treba držat za sebe?“, pitala sam pomalo ogorčena.

„Ajde, Lana, ko da je to neka profesionalna tajna.“

Nije imao pojma da je ta tema veća od nevinog tračanja našeg obiteljskog stola. I u školi su o tome kokodakali bez kraja i bez konca. Lokalne flundre koje su počinjale u đardinu a htjele dospjeti na jahtu, govorile su da su im kite veće i garavije i da mogu izdržati cijelu noć. Bilo mi je neugodno kad god bi se razgovor okrenuo u tome smjeru, a nisam znala kako objasniti starome da ne želim i za večerom slušati isto. Kao da govori o kupusu na tanjuru, provalio je da je jedan od njih uvjeren da su naše žene pune spolnih bolesti i da više nije zdrav. „Da im vagina smrdi“, rekao je, a meni je došlo povratiti. „Ne kuže da je u njima problem, jedva im objasnim.“

„Naravno da je u njima problem“, nadovezala se stara. „Došli su ovde širit bolesti.“

 

Mjeseci su prolazili, Zana nije mogla zaboraviti pridošlice. Za vrijeme nastave bi stalno gledala kroz prozor, jedva je čekala da završi škola i da se negdje otisne. Pomalo se povukla u sebe, nismo se više toliko družile. Učila sam za maturu, planirala sam upisati medicinu. Nisam imala vremena za noćne provode ni za seksualne eskapade, a istodobno sam htjela biti velika i neustrašiva kao Zana, stizati sve, ne bojati se življenja punim plućima. Zana je o svemu pričala bez ikakvoga srama, svašta je radila. Pod svašta mislim na seks, riječ koju još uvijek nisam mogla niti izgovoriti naglas.

„Neki dan sam svršila na matematici“, jednom nam je prišapnula na satu likovnoga. „Nisam uopće to mislila, nego sam trljala noge i odjednom sam svršila! I Baki me skužija i pita me šta radiš i ja sam rekla ništa, profesore, pišem, ništa!“ Smijala se. „A došlo mi je da vičem, virujte mi... Jel vi to radite? Sad se ševim svaku večer, malo sama, malo s Rokom. Bolje mi je sama, Roko je previše brz.“

Ja bih se samo katkad dirala kad bih navečer legla u krevet. Zamišljala bih neke svoje simpatije i Sirijce i njihove kite iako nikad nisam vidjela muški spolni organ osim u udžbeniku iz biologije. Nakon orgazma bih molila Oče naš i Zdravo Mariju da me Bog ne kazni zbog masturbacije. Osim toga, koji put bih se po školi pogledala s Marinom iz 4.f. i to je bilo sve.

 

Kad su došli uskrsni praznici, opet smo otišle do hotela da malo zaboravimo na učenje i nervoze. Na nastavnike i roditelje i životne prekretnice. Čak sam se i ja za promjenu maknula od knjige. Nas par je sjedilo u krugu i igralo Istinu Izazov. Nisam mogla prestati razmišljati o tome kako bismo trebali raditi nešto drugo. Negdje plesati, organizirati natjecanje u debati, osmisliti zabavu na neki drugi način. Kad je došao red na mene, izabrala sam izazov i dobila zadatak izdrkati Marinu ispred svih. Vrtjelo mi se u glavi, nisam navikla pušiti travu niti toliko piti.

„Dr-kaj! Dr-kaj!“, navijali su. Marin me gledao s nervoznim smiješkom na usnama, vidjelo se da mu je neugodno. Ustala sam i zateturala. Nisam znala što točno napraviti – izvući se ili obaviti zadatak, a ako ću obaviti zadatak – kako? Tada sam skužila da nema Zane. Izašla sam iz kruga i otrčala. Vikali su za mnom da sam kukavica.

Taj dio zgrade je bio jednako zapušten kao i hotel, iako su se s druge strane ceste nalazile luksuzne kuće. Nekad se tu igrao biljar, sad je taj prostor bio bez svrhe kao većina splitske infrastrukture. Hodala sam putem i ispijala bocu votke koja mi je ostala u ruci. Teturala sam po cesti i tražila Zanu da joj kažem kako je besmisleno sve ovo što radimo, kako se zabavljamo, kako živimo, trebamo naći nešto bolje za nas, kako... Ma jebeš Zanu!, shvatila sam u jednome trenu, sad će me svi zafrkavat kad se vratimo u školu.

Tad sam čula zvukove. Prigušen smijeh, stenjanje. Vrata jednog bivšeg kafića su bila razvaljena. Proćirila sam skrivečki i vidjela Zanu kako čuči na podu. Kako puši kurac jednome dok je drugi jebe u guzicu. Začepila sam usta da me ne čuju. Treći je stajao gol kraj nje, četvrti je drkao u kutu. Zana se okrenula na leđa, a treći je skočio na nju. Smijala se, vrpoljila, uživala. Povratila sam po zidiću i pobjegla.

Ta večer je bila zadnja da sam s njom pričala. Izbjegavala sam ja nju, izbjegavala je ona mene. Nisam znala je li me vidjela, ali sumnjala sam u to. Jednostavno je postala odsutna. Učila je i dalje i imala je dobre ocjene. Pa ipak, kad bih se zagledala u nju – onako dobro zagledala – primijetila bih da izgleda drugačije. Kao da se u njoj nastanio onaj prodoran pogled osobe koja vidi stvari koje ja nikad neću spoznati. Grudi su joj se učvrstile, guzu je izbacila u pripijenim haljinama, a ja sam jedva imala sise. Manje se šalila, više je diskutirala. Počela je govoriti da će ipak studirati i da će ući u politiku. „Bit ću buduća premijerka, ova država će procvjetat onako kako zaslužuje!“

Maturirale smo. Zana je prošla bolja od mene u svim predmetima osim hrvatskog, ali uspjela sam upisati medicinu. Ona se odlučila za pravo. Kao i uvijek, otišla sam na Brač kod bake i djeda, a Zana je ostala u Splitu s Rokom.

To ljeto se ipak dogodilo nemoguće – izgubila sam nevinost s jednim Čehom. Htjela sam to ispričati Zani, ali Zane više nije bilo.

 

Jedne ljetne večeri dok sam ja bila u Bolu, ona i Roko su se posvađali u kafiću. Plesala je s drugim tipom, a Roko se nalijevao na šanku. Tukao je pred svima u tome baru sve dok nije pala i razbila glavu. Nitko nije reagirao. Nitko nije niti pozvao policiju. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg