NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.
Zvučni zid
Voljela bih kada bi zatvorio usta jednakom brzinom kojom je zatvorio vrata automobila
- Zar ti nije jasno da više nemamo o čemu razgovarati - pomislim i ne kažem.
- Dugujem ti bar to da te odvezem - kaže i upali automobil.
*
To jutro svijet je eksplodirao. U djeliću sekunde u kojem sam izronila iz plitkog sna koji me kao groznica obuzeo pred zoru, osjetila sam olakšanje. Netko je digao svijet u zrak i ja se više ne moram probuditi. Moji, njegovi, svi atomi sada će odletjeti u atmosferu i ničega neće ostati od nas, osim tišine među zvijezdama.
Prenula sam se i susrela s njegovim desnim okom koje se brzo zatvorilo i zajedno s ostatkom tijela okrenulo od mene. Naslonila sam se na tvrdo uzglavlje i osvrnula po sobi. Svijet se čvrsto držao na mjestu. Čula sam Jozu kako u dvorištu marljivo popravlja automobil za putovanje na koje neću ići. Korake ljudi zaokupljenih veselim razgovorom kako udaraju ispod napola otvorenog prozora. Zvuk limene glazbe koji se skotrljao iz daljine i sudario s pjesmom pijane grupe muškaraca. Pogledala sam na mobitel: 5. kolovoza, 8:21. Parada je počela.
Ustala sam i odšuljala se u kupaonicu. Vrata se nisu dala do kraja zatvoriti pa sam ih zaključala. Zagledala sam se u svoj odraz u zrcalu. Umila sam se hladnom vodom jednom pa još nekoliko puta, iako sam znala da će trebati puno više od vode da se sve to ispere.
Bilo je vrijeme da krenem, ništa se drugo nije moglo učiniti. Okrenula sam ključ u vratima, on je škljocnuo, ali se ništa nije dogodilo. Izvadila ga van, provjerila ključanicu, povukla vrata, gurnula vrata, tresla vratima i naposljetku ispustila kvaku iz ruke. Zaglavila sam se.
- Jeste li dobro? - začula sam glas s druge strane vrata. - Jozo mehaničar je. Doša po marendu pa sam vas čuja kako tresete.
- Super sam - rekla sam i ugledala svoj odraz u sjajnom staklu nove naoko nekorištene tuš kabine.
- Ja sam kriv. Triba san van napomenit da se vrata znadu zaglavit - ispričao se Jozo.
I dalje sam zurila u svoj odraz. Na sebi sam imala samo čipkane crne gaćice i bijelu potkošulju ispod koje sam sinoć izvukla grudnjak pa su mi se sada i pod slabim svjetlom plafonjere prozirale bradavice.
- Odjevena za poniženje - pomislila sam i počela se smijati.
- Oprostite! Nedavno smo digli kredit za renovirat kupatilo, ali nismo još vrata prominili. - reagirao je Jozo na moj smijeh.
- Zašto mi govoriš vi? - jedva sam izustila.
- Iz poštovanja. Vi ste moj gost. - odvrati on sigurno.
Moj se smijeh odbijao od kupaonske pločice i vraćao natrag u mene.
- A da mi progurate ključ pod vrata? - upitao je zabrinuto.
Mislim da je mislio da imam napadaj panike.
- Ne može proć.
- Nisam ni mislio. Metili smo nove pločice pa sad sve diktuje.
- Amo vako. Ja ću sad svom snagom pogurat vrata prema vama, vi povucite prema sebi i provajte otključat.
Oduprla sam se bosim nogama o Jozine nove pločice i snažno povukla vrata prema sebi. Brava je škljocnula, ali ovaj put ne u prazno. Podigla sam glavu i pustila ih da se otvore. Izašla sam puna nade da će Jozo skrenuti pogled. To je i napravio. Trapavo sam mu se zahvalila i pobjegla u sobu. Navukla sam grudnjak i hlače, a mobitel strpala u torbu. Nije bilo ničeg drugog što sam imala za spakirati. Vratila sam se natrag u kupaonu, skinula zlatni vjenčani prsten i ostavila ga pored Jozine čašice s četkicom za zube. Neka im se nađe za kredit.
Sjela sam na krevet i čekala da se probudi. Vrijeme je prolazilo sporo kao da je netko rastegnuo brojčanike na satovima. Zvonjava njegovog mobitela napokon ga je prenula. Pogledao me je kratko onim istim okom od jutros i skočio na noge.
- Halo? Ne, nisam na Krku. Pokvarilo se auto. Kako je? Pa čuj… nisi pravi Hrvat ako te na Dan domovinske zahvalnosti ne probudi probijanje zvučnog zida u Kninu - netko se nasmijao s druge strane. On se sagnuo i kopao po torbi. Jedan njegov testis ispao je iz bokserica i zurio u mene. Počela sam se smijati s glasom u njegovom mobitelu iako ni ta glupa šala ni ništa od onoga što mi je priuštio nije bilo smiješno.
Kad je završio razgovor, sjeo je pored mene na krevet.
- Što bi ti sad?
- Oslobodila svoj novčanik iz tvog auta. Išla kući.
Lice mu se smrklo i napokon je počeo sličiti muškarcu s kojim sam sinoć razgovarala.
- Dobro. Spremi se.
- Spremila sam se dok si spavao.
*
Izlazak iz Knina neobično dugo traje iako je put koji treba prijeći kratak. Motor nestrpljivo prede, ali se krećemo sporo, kao da su se kotači zalijepili za cestu. On gleda automobile koji su nas opkolili i nešto govori, ali ga ne čujem. Šumnost njegovog glasa ispunja unutrašnjost automobila, kao voda, sve do vrha. Vidim samo da otvara usta kao riba.
- Razgovarati sa mnom sada je isto što i razgovarati pod vodom - ne kažem. Pogledam u cestu i vidim da smo on i ja jedini koji izlaze iz grada. Smiješno je to kako se uvijek krećemo u krivom smjeru.
*
Dvorište male kafane u kojem smo sjedili davno je opustjelo, samo je naš stol bio sve puniji jer ga je polako okupirala četa praznih čašica. Pio je brzo kao da svaki gutljaj rakije koji izlijeva niz grlo gura nizvodno nešto što želi da izađe vani. Već smo neko vrijeme sjedili kao dva pravca bez zajedničkih točaka.
- Što ti je? - napokon sam upitala.
- Ništa - odgovorio je i otpio.
Navukla sam rukave njegove majice preko dlanova. Nisam bila spremna na ovakvu hladnoću u kolovozu. Bila sam umorna sam i ljuta, ali sam izbrisala umor iz glasa i upitala:
- Molim te, reci mi.
- Ne želiš znati.
- Molim te, reci mi, ovo stvarno nema smisla - rekla sam i položila svoj dlan na njegovu desnu ruku.
Oboje smo zurili ispred sebe, u mrak za koji smo znali da se neće još dugo razići.
- Nisam je samo poljubio. - rekao je.
Podigla sam noge na stolicu i zagrlila svoja koljena. Iako mi je sezala dobrano ispod kukova njegova majica mi je odjednom postala tijesna i pomislila sam da će me ugušiti. Tišina koja je zavladala među nama odzvanjala je kao padanje lonaca po kuhinjskom podu. Iz tog disonantnog lupanja, začula sam glas koji se sve više penjao. Glas koji je htio znati sve. I kada i gdje i kako i koliko puta. S tim glasom, za koji bih se mogla zakleti da nije moj, sudarao se njegov molećivi koji je pobrojavao sve načine na koje sam divna.
Izjurila sam iz bašte na pustu ulicu koju su osvjetljavale nasumice razbacane ulične svjetiljke. Zaustavila sam se tek kod sitnog kružnog toka iz kojeg su izrasli putokazi. Mene je gledao žarko žuti na kojem je pisalo: Split - 102 km. Barem je jedna udaljenost u tom trenutku postala mjerljiva.
U mislima sam se zatrčala u smjeru koji mi znak pokazuje. Vidjela sam se kako stavljam desnu nogu ispred lijeve i samo ubrzavam. Moje je tijelo ostalo na mjestu, ukopao ga je strah da ću i taj znak krivo protumačiti.
Našao me je kako stojim nasred ceste i osvrćem se oko sebe kao da ne znam kuda krenuti. Poveo me je iza ugla i usmjerio stepenicama na nedovršeni prvi kat koji se izdizao iznad Jozine garaže. Na stoliću u kuhinji ležala je poruka: Prva soba desno, mladenci. Skrila sam je u džep, nisam htjela da je vidi. Nisam htjela saznati srami li se i on zbog toga što nismo onakvi kakvi drugi misle da jesmo.
Ušla sam u sobicu koju je cijelu progutao veliki bračni krevet na koji je padalo slabo svijetlo iz hodnika. Oslobodila sam se njegove majice i bacila je na stolicu. Kopala sam po maloj torbi koja jedina nije ostala zatočena u utrobi njegovog pokvarenog auta i shvatila da nemam novčanik ni u što se presvući. Skinula sam se bez žurbe, uopće ne gledajući je li me on gleda.
Na krevetu je uredno bilo složeno svega po dvoje – dvije deke, dvije plahte, dva jastuka. Legla sam uz sam rub i začahurila se u svoj pokrivač. On je legao do mene, pažljivo se držeći svoje strane kreveta, i zaspao bez riječi. Ja sam zaspala kasnije, mnogo kasnije.
*
Pogledam ga krajičkom oka i vidim da je zatvorio usta.
- Dobro je da šutiš. Dosta je što mi tvoje sinoćnje riječi odzvanjaju u glavi kao da ih puštaju na radiju - ne kažem. Utonem u meko sjedalo, smirena što ćemo ostatak od ovih 102 kilometra provesti u tišini kao dvije ribe u akvariju.
*
Glazba iz dnevnog boravaka upuzala je u sobu ispod zatvorenih vrata i mazila se sa šuštanjem plahti koje je razmakao da bi mi bio što bliže. Naslonila sam glavu na lijevu ruku i spustila desnu na njegov goli trbuh. U plavo-sivom mraku sobe brojala sam paketiće svijetla kojima je spuštena roleta obasipala njegovo tijelo. Spuštala sam prste na svaki od njih. Na trenutak bi nestali, ali bi onda opet iskočili baš kao da su izvirali iznutra.
On me je polako privukao i naslonio moju glavu na svoje rame. Privili smo se jedno uz drugo iako smo znali da je rano ljeto i da ćemo se samo zalijepiti.
- Sviđa mi se kako si uredio sobu - rekla sam dok je klizio prstima po mojoj kralježnici.
- Da - nasmijao se - puno je bolje nego kad si prvi put bila ovdje. Sad imam i krevet, a ne samo madrac. Sigurno je to je značajno poboljšalo kvalitetu tvog smještaja.
Brzim pokretom ruke prebacio me je na sebe. Moji nožni prsti trljali su se o njegove gležnjeve.
- Značajno, ali nedovoljno za život. - našalila sam se.
- Nije bitno. Ionako nećemo živjeti tu.
- Molim?
- Nećemo živjeti tu kad se vjenčamo.
Privukao me sebi i poljubio tako sočno da sam osjećala njegov jezik u svojim ustima i onda kada me je počeo ljubiti po vratu. Okrenula sam glavu i ugledala odraz naših golih tijela u ogledalu na ormaru. Većinu njegovog tijela progutala je nekakva plavo-siva sjena tako da su oni paketići svjetla s kojim sam se igrala bilo jedino što se moglo vidjeti. Tijelo mu je bilo snažno, ali nekako slabo spojeno s mojim. Bili smo nekako smo čudno uzglobljeni.
*
Izlazimo na usku cestu koja vodi van Knina. Naslanjam lice na hladno staklo i podižem pogled. Nebo je plavo i puno bijelih pahuljastih oblaka koji navješćuju sunce. Nisam do sada primijetila da možeš vidjeti komadićak neba iznad sebe ako se baš čvrsto priviješ uz staklo automobila.
*
Od nervoze i straha da ću zakasniti došla sam pred vrata njegove zgrade punih pola sata ranije. Umjesto da jednostavno pozvonim, stajala sam s prstom na parlafonu potpuno nespremna pritisnuti gumb, baš kao da će se iz tog jednog malog poteza izroditi nešto veliko i važno. Jednom kada je treći njegov susjed prošao pored mene, ljubazno mi pridržavajući vrata da mogu ući, a žena iz trafike me počela sumnjivo pogledavati, spustila sam prst i parlafon je zapištao.
- Da?
- Ja sam… - promrmljala sam.
- Uđi. Drugi kat - veselo me prekinuo. Očito mi je prepoznao glas.
Praznina u njegovom stanu me prestrašila.
- Ti baš voliš minimalizam - pokušala sam se našaliti.
- Ma ne - nasmijao se - tek sam se doselio pa je sve ovako asketski. Sjedi.
Sjela sam na mali kauč preko puta sasvim bijele kuhinje.
- Hoćeš kavu? Rakiju? - upitao je.
- Može kavu.
Za samo nekoliko minuta spustio je ispred mene tanjurić i na njega stavio šalicu punu guste crne kave. Onda je otišao do kuhinje i vratio se s dvije male čašice. Čučnuo je pored mene i gurnuo mi čašicu u ruku.
- Nećemo se sramiti - rekao je i nazdravili smo. Iskapila svoju rakiju u jednom kratkom potezu da ne primijeti da mi se ruke tresu.
Otpili smo gutljaj kave i u tišini gledali jedno drugo. Usne su mu se razdvojile baš kao da će nešto reći, ali je parlafon zazujao.
- Idem vidjeti tko je - rekao je i pogledao me nekim razočaranim pogledom zbog kojeg sam znala da je htio reći nešto sasvim drugo.
U stan je ušao oniži muškarac, duge crne kose, vidimo iznenađen što je mene tamo zatekao. U narednih pola sata saznala sam da se zove Milan, da su njih dvoje imali dogovor kojeg se samo on sjeća, da su prijatelji već godinama i da bi Milan mogao i ostati sada kada vidi da već ima društvo.
Drugi dio njihovog razgovora tekao je mimo mene. Trudila sam se pratiti, ali mi je bilo sve teže usredotočiti se na bilo što drugo osim na zvuk njegovog glasa. Šumnost koja je izvirala iz pojedinih glasova izlijevala se na svaku rečenicu dok napokon nije progutala sva imena, pitanja i odgovore. Na kraju je ostao samo šum, koji do mene dolazio u valovima, i slika njegovog pogleda koji ostao zalijepljen za mene iako je razgovarao s Milanom.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam počela brojati Milanove duge rečenice i njegove šture odgovore kao da su one mjerne jedinice neke odgođene budućnosti i čekala da se Milanov jezik iscrpi kao kazaljka na starom satu pa da umoran od alkohola i razgovora ode kući. On se nije umarao. Taman je započeo podulje izlaganje o radovima na svojoj kućici na Krku i zaključio da bi jednom trebali otići tamo zajedno. Polako sam utonula u naslon stolice i pustila ruke da mi padnu niz tijelo. Kako je moj dlan kliznuo sa stola tako je upao u njegov. Namjestio je moju ruku u svoju ispod stola i nastavio slušati kao da se ništa nije dogodilo. Nije me ni pogledao, samo je palcem u pravilnim razmacima mazio moj dlan, baš kao da broji.
Sjedili smo za stolom dugo, toliko dugo da sam krajičkom oka vidjela da nebo polako blijedi i poprima boju mladog ožiljka. Iznenađen mekim svijetlom s druge strane stakla Milan je pogledao na sat pa se zagledao u mene:
- Kako smo se zapričali! Vrijeme je da krenem. Hoćeš da te povezem?
- Ja ću je odvesti. Ti si dosta popio. - odgovorio je umjesto mene, nježno ispustio moju ruku i ustao. Dok ga je usmjeravao prema vratima, Milan je zastajkivao i pokušao započeti razgovor od kojeg nisam čula ništa osim: Zna li Ana? i Riješi to. Umjesto odgovora dobio je dodir ruke koji ga je pomaknuo mrvicu bliže vratima.
Izašla sam na balkon i slušala brujanje automobila, prvi znak jutra na asfaltu. On mi je polako prišao i jednim pokretom ruke lagano me okrenuo prema sebi. Jutarnje svijetlo upisalo je odraz njegovih leđa i mog lica na prozorsko staklo. Kad sam otvorila oči on me je već unio u sobu i zatvorio vrata za nama.
*
Poskakivanje automobila trgne me iz sna koji me zaskočio negdje na putu. U tunelu smo, ali tunel kratko traje. Na trenutak zatvaram oči da bi se zaštitila od svijetla. Ispred mene, kao velika razglednica, iskače panorama mog grada. Smiješim se horizontu.
Brojčanici se stežu, vrijeme se ubrzava pa put do naše ulice nestaje u kratkom bljesku poznatih zgrada i skretanja.
- Stani tu - kažem, a on se trgne kao da se odvikao zvuka mog glasa.
Izlazim iz automobila i osjetim kako pritisak u mojim ušima polako popušta, kao da sam izronila. On zaokruži oko automobila, pokuša me uhvatiti za ramena, ali se izmaknem.
- Što ćemo sad? - pita s rukama nemoćno ovješenima niz tijelo.
- Mi ništa. Ja idem kući. - kažem i zađem sama duboko u ulicu.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.