proza

Ana Stipković: Ponedjeljak u travnju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Stipković (1988., Karlovac) diplomirala je kroatistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u različitim područjima, od izdavaštva i prosvjete do dentalnog turizma i e-commercea. Trenutno radi kao učiteljica, a ovo je njezin prvi objavljeni rad.



 

Ponedjeljak u travnju

 

 

„A vrhunac je bio kad sam čula Slavicu i Nadu kako me ogovaraju u kuhinji. E, sve sam čula. Nema čega se nisu dotaknule. Od toga kako se oblačim, preko boje mog glasa, do toga da nikad ne bih dobila taj posao da mi ga tata nije sredio. Zamisli molim te. Em pojma nemaju, em rugale se sove sjenici! Uhljebljene glupače.“

Viktorija je uzdahnula i protresla glavu slijeva nadesno. Ispila je gutljaj bijele kave, spustila šalicu i pogledala prema prozoru.

„Mislim, pogledaj kakav je danas dan. Nebo bez ijednog oblaka. A ja radila u uredu od devet do pet svaki dan, umjesto da uživam u lijepom vremenu, svojoj djeci, životu! Mislim, čemu to? Je li to meni baš nužno?“

Valentina je miješala med u šalici zelenog čaja čekajući da se posve razmuti. Pogledavala je čas u sestrine nemirne oči preko puta svojima, čas u njezinu crvenu svilenu bluzu. Iako je bila široka, ocrtavala je Viktorijine bujne obline. Duga, gusta, valovita plava kosa lepršala joj je oko ramena.

„Valentina!“

„Molim?“

„Misliš li da je meni taj posao stvarno nužan?“

„Pa... Ne znam. Ne mogu ja to procijeniti. Ti najbolje znaš, ne?“

„Tata je bio ljut kad sam mu rekla. 'Gdje ćeš naći bolji posao sa srednjom stručnom spremom? Misliš da rastu na granama?' Mama… Mislim, znaš mamu. Nikad ne izražava svoje mišljenje, ne želi se nikome zamjeriti, mislim da me razumije, na kraju krajeva i ona je cijeli život kućanica, ali opet mislim da joj je krivo jer joj je žao tate, koji se ljuti. A Luka je rekao da me apsolutno podržava. Drago mu je da mogu kupiti djecu iz vrtića svaki dan, voditi ih u park, nešto skuhati dok on ne dođe s posla... Drago mi je da me barem on razumije.“

Valentina je kimnula.

„A gdje su klinci sada?“

„Kod mame. Rekla mi je sama da ih dovedem kad sam joj rekla da idem na kavu s tobom, zna da se nismo vidjele sto godina.“

Nasmiješila se. I Valentina se nasmiješila.

„Pričaj, što ima kod tebe? Super izgledaš!“

Valentina je spustila pogled i ugledala tamnoljubičastu vesticu dugih rukava i sive hlače na crtu kojih je prestala biti svjesna sekundu nakon što je toga jutra izjurila iz stana. Lijevom rukom zagladila je tjeme i uvjerila se kako je još uvijek dobro zaglađeno, a ispeglani konjski rep postojan.

„Eto, ništa, puno radim. Kao i uvijek.“

„Ma daj? Na čemu sad radiš?“

„Na uređenju kuće jednog poduzetnika u Šestinama, ali to je sve što smijem reći. Projekt je tek u začetku, ispitujemo situaciju, dogovaramo... Zanimljivo je, baš se veselim, nisam nikad nadzirala uređenje tako velikog prostora.“

„Ti to sve nadzireš? Pa to je big deal! Koliko sati dnevno radiš, stara moja, deset, dvanaest?“

„Nekad i toliko.“

„Ali vikendima ne?“

„Nekad i vikendima.“

„Ajme, pa užas!“

„Ma nije“, nasmijala se Valentina, „Ne smeta to meni, stvarno uživam u svemu tome, ne osjećam to kao neki teret.“

Viktorija je kimnula.

„Da. Tatina curica. Bila i ostala.“

Valentina je zakolutala očima, ali se i nasmiješila. Ispila je nekoliko gutljaja zelenog čaja. Viktorija se posvetila kavi.

„Mmm“, izustila je Viktorija gutajući, „jesam ti rekla da u srpnju idemo na Santorini?“

„Da?“

„Da, na dva tjedna. Već smo rezervirali hotel. Baš se veselim!“

Valentina se nasmiješila.

„Santorini je mene oduševio.“

„Kad si bila tamo?“

„Ne sjećam se točno, lani, predlani.“

Viktorija ju je značajno pogledala i široko se osmijehnula.

„To si s nekim frajerom bila, ha? Pričaj! Sve me zanima!“

„Ne“, Valentina se nasmijala, „kakvim frajerom, zašto?“

„Nego, s kim si išla? S curama s faksa?“

„Ne, solo.“

„Išla si na Santorini solo?!“

„Zašto je to čudno?“

„Pa nemam pojma.“ Viktorija ju je začuđeno pogledala. „Ja ne bih mogla sama na putovanje. Ni do Slavonskog Broda, kamoli Santorinija.“

„Zašto?“

„Pa što ću sama tamo?“

„A tko ti treba?“ Valentina se nasmijala. „Išlo mi se, nisam imala s kim pa sam si sve organizirala sama. I bilo je super. Sam si svoj gazda cijelo vrijeme, nikome se ne moraš prilagođavati.“

Viktorija je kimnula podignutih obrva.

„Svaka ti čast.“

Ispila je posljednji gutljaj kave. Valentina se zagledala u prazno dno svoje šalice. Primijetila je da joj je nokat na kažiprstu lijeve ruke još uvijek kraći od ostalih i namrštila se. Pogledala je Viktoriju, koja je proučavala vrhove svoje kose.

Konobarica, sitna djevojka u crnoj majci i trapericama, prišla je stolu i pokupila šalice. Nije ih pitala žele li još što.

„E da! Skoro sam zaboravila.“

Ispustila je pramen kose iz ruke i posegnula za dizajnerskom torbom odloženom na stolac kraj onog na kojem je sjedila.

„Razvila sam jednu sliku s Elinog rođendana. Mama je rekla da joj je moram razviti da si je uokviri. Slučajno su mi razvili dvije pa sam zaključila da bi bilo super da ti je dam kad već nisi mogla doći. Kamo si ono morala ići? U Dubrovnik?“

„Hm? Aha, da, da.“

Ispružila je desnu ruku i preuzela sliku iz Viktorijine ruke. Velik stol s bijelom stolnjakom i na njemu torta blijedoružičaste glazure s velikom mašnom. Iza njega klupa, na njoj nasmijana Viktorija u cvjetnoj ljetnoj haljini. U krilu joj djevojčica kovrčave plave kose u haljinici gotovo identičnog uzorka, sretno gleda u tortu. Do njih vedar dječak preduge smeđe kose, odjeven u potpunosti u bijelo. Kraj njega crnokos i tamnoput muškarac u bijeloj košulji, široko razmaknutih, duguljastih smeđih očiju, blagog osmijeha i upečatljivih jamica na obrazima.

„Super ste ispali.“

„Moraš doći na sljedeći.“

„Nastojat ću.“

Pogledale su se i nasmiješile se.

 

*      *      *

 

U stanu je bilo nesnosno zagušljivo. Odmah je otvorila prozore u svim prostorijama. Raspustila je kosu uz uzdah olakšanja i brzopotezno izmasirala glavu.

Vratila se u predsoblje i promotrila se u visokom, uskom ogledalu. Nakon višemjesečnog izbjegavanja šišanja tamnoplava kosa konačno joj je dosegnula polovicu leđa. Razveselilo ju je što su joj hlače oko struka opet prevelike. Okrenula se iz profila i primijetila kako joj bolje stoje i na stražnjici. Zadovoljno je kimnula, skinula odjeću i objesila je na sobni bicikl u dnevnoj sobi.

Stigavši do kupaonice, stala se proučavati u ogledalu iznad umivaonika. Koža joj je izgledala zdravije, manje isušeno nego u nedavnim zimskim mjesecima, bila je i manje hrapava na dodir. Ponovo je kimnula sama sebi i ušla u kadu.

Nakon dugog tuširanja odjenula je plišanu trenirku, sjela na kauč i upalila laptop. Bio je ponedjeljak, nova epizoda omiljene joj serije bila je dostupna za gledanje. Voljela je ponedjeljak zbog toga.

Čekajući da se računalo pokrene, uzela je u ruke torbu; tražeći kremu za ruke, napipala je fotografiju koju je dobila od Viktorije.

Nakon desetak sekundi promatranja trznula je usnama, ustala s kauča i odšetala do spavaće sobe i uskog ormara postavljenog uza zid. Otvorila je visoku ladicu, odložila sliku u nju i dopola zatvorila ladicu. Tada ju je ugledala. Ispod tamnoplave marame na koju je odložila fotografiju ležala je jedna druga, stara, na koju je odavno zaboravila.

Bila je desetak godina mlađa. Bijela lanena haljina isticala joj je preplanulu put, a kosa, tada valovita i još dulja nego sada, ublažavala joj crte lica. Široko se smiješila i glavu blago naginjala ulijevo, prema ramenu mladog muškarca u bijeloj košulji. Nježno ju je grlio oko struka i privijao k sebi. Bio je crnokos i tamnoput, široko razmaknutih duguljastih očiju, a blagi osmijeh isticao mu je jamice na obrazima.

Nakon desetak sekundi trznula je usnama, odložila fotografiju u ladicu, vratila maramu na nju i na vrh stavila fotografiju Viktorije s obitelji.

Zatvorila je ladicu i vratila se do kauča. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg