proza

Ana Stipković: Ponedjeljak u travnju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Stipković (1988., Karlovac) diplomirala je kroatistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u različitim područjima, od izdavaštva i prosvjete do dentalnog turizma i e-commercea. Trenutno radi kao učiteljica, a ovo je njezin prvi objavljeni rad.

Ponedjeljak u travnju

„A vrhunac je bio kad sam čula Slavicu i Nadu kako me ogovaraju u kuhinji. E, sve sam čula. Nema čega se nisu dotaknule. Od toga kako se oblačim, preko boje mog glasa, do toga da nikad ne bih dobila taj posao da mi ga tata nije sredio. Zamisli molim te. Em pojma nemaju, em rugale se sove sjenici! Uhljebljene glupače.“

Viktorija je uzdahnula i protresla glavu slijeva nadesno. Ispila je gutljaj bijele kave, spustila šalicu i pogledala prema prozoru.

„Mislim, pogledaj kakav je danas dan. Nebo bez ijednog oblaka. A ja radila u uredu od devet do pet svaki dan, umjesto da uživam u lijepom vremenu, svojoj djeci, životu! Mislim, čemu to? Je li to meni baš nužno?“

Valentina je miješala med u šalici zelenog čaja čekajući da se posve razmuti. Pogledavala je čas u sestrine nemirne oči preko puta svojima, čas u njezinu crvenu svilenu bluzu. Iako je bila široka, ocrtavala je Viktorijine bujne obline. Duga, gusta, valovita plava kosa lepršala joj je oko ramena.

„Valentina!“

„Molim?“

„Misliš li da je meni taj posao stvarno nužan?“

„Pa... Ne znam. Ne mogu ja to procijeniti. Ti najbolje znaš, ne?“

„Tata je bio ljut kad sam mu rekla. 'Gdje ćeš naći bolji posao sa srednjom stručnom spremom? Misliš da rastu na granama?' Mama… Mislim, znaš mamu. Nikad ne izražava svoje mišljenje, ne želi se nikome zamjeriti, mislim da me razumije, na kraju krajeva i ona je cijeli život kućanica, ali opet mislim da joj je krivo jer joj je žao tate, koji se ljuti. A Luka je rekao da me apsolutno podržava. Drago mu je da mogu kupiti djecu iz vrtića svaki dan, voditi ih u park, nešto skuhati dok on ne dođe s posla... Drago mi je da me barem on razumije.“

Valentina je kimnula.

„A gdje su klinci sada?“

„Kod mame. Rekla mi je sama da ih dovedem kad sam joj rekla da idem na kavu s tobom, zna da se nismo vidjele sto godina.“

Nasmiješila se. I Valentina se nasmiješila.

„Pričaj, što ima kod tebe? Super izgledaš!“

Valentina je spustila pogled i ugledala tamnoljubičastu vesticu dugih rukava i sive hlače na crtu kojih je prestala biti svjesna sekundu nakon što je toga jutra izjurila iz stana. Lijevom rukom zagladila je tjeme i uvjerila se kako je još uvijek dobro zaglađeno, a ispeglani konjski rep postojan.

„Eto, ništa, puno radim. Kao i uvijek.“

„Ma daj? Na čemu sad radiš?“

„Na uređenju kuće jednog poduzetnika u Šestinama, ali to je sve što smijem reći. Projekt je tek u začetku, ispitujemo situaciju, dogovaramo... Zanimljivo je, baš se veselim, nisam nikad nadzirala uređenje tako velikog prostora.“

„Ti to sve nadzireš? Pa to je big deal! Koliko sati dnevno radiš, stara moja, deset, dvanaest?“

„Nekad i toliko.“

„Ali vikendima ne?“

„Nekad i vikendima.“

„Ajme, pa užas!“

„Ma nije“, nasmijala se Valentina, „Ne smeta to meni, stvarno uživam u svemu tome, ne osjećam to kao neki teret.“

Viktorija je kimnula.

„Da. Tatina curica. Bila i ostala.“

Valentina je zakolutala očima, ali se i nasmiješila. Ispila je nekoliko gutljaja zelenog čaja. Viktorija se posvetila kavi.

„Mmm“, izustila je Viktorija gutajući, „jesam ti rekla da u srpnju idemo na Santorini?“

„Da?“

„Da, na dva tjedna. Već smo rezervirali hotel. Baš se veselim!“

Valentina se nasmiješila.

„Santorini je mene oduševio.“

„Kad si bila tamo?“

„Ne sjećam se točno, lani, predlani.“

Viktorija ju je značajno pogledala i široko se osmijehnula.

„To si s nekim frajerom bila, ha? Pričaj! Sve me zanima!“

„Ne“, Valentina se nasmijala, „kakvim frajerom, zašto?“

„Nego, s kim si išla? S curama s faksa?“

„Ne, solo.“

„Išla si na Santorini solo?!“

„Zašto je to čudno?“

„Pa nemam pojma.“ Viktorija ju je začuđeno pogledala. „Ja ne bih mogla sama na putovanje. Ni do Slavonskog Broda, kamoli Santorinija.“

„Zašto?“

„Pa što ću sama tamo?“

„A tko ti treba?“ Valentina se nasmijala. „Išlo mi se, nisam imala s kim pa sam si sve organizirala sama. I bilo je super. Sam si svoj gazda cijelo vrijeme, nikome se ne moraš prilagođavati.“

Viktorija je kimnula podignutih obrva.

„Svaka ti čast.“

Ispila je posljednji gutljaj kave. Valentina se zagledala u prazno dno svoje šalice. Primijetila je da joj je nokat na kažiprstu lijeve ruke još uvijek kraći od ostalih i namrštila se. Pogledala je Viktoriju, koja je proučavala vrhove svoje kose.

Konobarica, sitna djevojka u crnoj majci i trapericama, prišla je stolu i pokupila šalice. Nije ih pitala žele li još što.

„E da! Skoro sam zaboravila.“

Ispustila je pramen kose iz ruke i posegnula za dizajnerskom torbom odloženom na stolac kraj onog na kojem je sjedila.

„Razvila sam jednu sliku s Elinog rođendana. Mama je rekla da joj je moram razviti da si je uokviri. Slučajno su mi razvili dvije pa sam zaključila da bi bilo super da ti je dam kad već nisi mogla doći. Kamo si ono morala ići? U Dubrovnik?“

„Hm? Aha, da, da.“

Ispružila je desnu ruku i preuzela sliku iz Viktorijine ruke. Velik stol s bijelom stolnjakom i na njemu torta blijedoružičaste glazure s velikom mašnom. Iza njega klupa, na njoj nasmijana Viktorija u cvjetnoj ljetnoj haljini. U krilu joj djevojčica kovrčave plave kose u haljinici gotovo identičnog uzorka, sretno gleda u tortu. Do njih vedar dječak preduge smeđe kose, odjeven u potpunosti u bijelo. Kraj njega crnokos i tamnoput muškarac u bijeloj košulji, široko razmaknutih, duguljastih smeđih očiju, blagog osmijeha i upečatljivih jamica na obrazima.

„Super ste ispali.“

„Moraš doći na sljedeći.“

„Nastojat ću.“

Pogledale su se i nasmiješile se.

*      *      *

U stanu je bilo nesnosno zagušljivo. Odmah je otvorila prozore u svim prostorijama. Raspustila je kosu uz uzdah olakšanja i brzopotezno izmasirala glavu.

Vratila se u predsoblje i promotrila se u visokom, uskom ogledalu. Nakon višemjesečnog izbjegavanja šišanja tamnoplava kosa konačno joj je dosegnula polovicu leđa. Razveselilo ju je što su joj hlače oko struka opet prevelike. Okrenula se iz profila i primijetila kako joj bolje stoje i na stražnjici. Zadovoljno je kimnula, skinula odjeću i objesila je na sobni bicikl u dnevnoj sobi.

Stigavši do kupaonice, stala se proučavati u ogledalu iznad umivaonika. Koža joj je izgledala zdravije, manje isušeno nego u nedavnim zimskim mjesecima, bila je i manje hrapava na dodir. Ponovo je kimnula sama sebi i ušla u kadu.

Nakon dugog tuširanja odjenula je plišanu trenirku, sjela na kauč i upalila laptop. Bio je ponedjeljak, nova epizoda omiljene joj serije bila je dostupna za gledanje. Voljela je ponedjeljak zbog toga.

Čekajući da se računalo pokrene, uzela je u ruke torbu; tražeći kremu za ruke, napipala je fotografiju koju je dobila od Viktorije.

Nakon desetak sekundi promatranja trznula je usnama, ustala s kauča i odšetala do spavaće sobe i uskog ormara postavljenog uza zid. Otvorila je visoku ladicu, odložila sliku u nju i dopola zatvorila ladicu. Tada ju je ugledala. Ispod tamnoplave marame na koju je odložila fotografiju ležala je jedna druga, stara, na koju je odavno zaboravila.

Bila je desetak godina mlađa. Bijela lanena haljina isticala joj je preplanulu put, a kosa, tada valovita i još dulja nego sada, ublažavala joj crte lica. Široko se smiješila i glavu blago naginjala ulijevo, prema ramenu mladog muškarca u bijeloj košulji. Nježno ju je grlio oko struka i privijao k sebi. Bio je crnokos i tamnoput, široko razmaknutih duguljastih očiju, a blagi osmijeh isticao mu je jamice na obrazima.

Nakon desetak sekundi trznula je usnama, odložila fotografiju u ladicu, vratila maramu na nju i na vrh stavila fotografiju Viktorije s obitelji.

Zatvorila je ladicu i vratila se do kauča.