proza

Filip Đukić: Homo naturalis

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Filip Đukić (1991.) završio je hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavio je kratke priče na raznim književnim i kulturnim portalima.



 

 

HOMO NATURALIS

 

“Ako nisam za sebe, tko će biti za mene? A, ako sam samo za sebe, tko sam ja? I, ako ne sad, a kad?” Hilel

****

Grgljao je vodu za vrijeme tuširanja. Razmišljao je o pritocima rijeke Korane, ali nije bio siguran je li uopće ikada vidio Koranu uživo. Poznavao je jednu djevojku koja se zvala slično. Samo, kako se ono zvala. Korina ili Korana, baš kao rijeka. Nikada nije vidio rijeku Koranu i vrlo je vjerojatno neće ni vidjeti. Možda to uopće nije važno. Išta više od ove “usrane države” kako si je govorio. Sada je razmišljao o takvim stvarima. Uvijek kada je bilo najvažnije, a sada kada je bila prijelomna točka; razmišljao je o glupostima.

Breaking point” pod tušem je izgovarao namjerno na američkom ruskom. Kao da je ovo sve zajebancija, a ne ozbiljna stvar.

Diplomirao je prije godinu dana ili otprilike toliko. Voda je bila topla, zapravo vruća, pržila je naježeno tijelo u kupaoni koju roditelji nisu grijali. Kalorifer nije bio uključen. Nije radio zbog kvara. Ne zna popravljati ništa pa ni kalorifer. Ali će se snaći, bar misli da će se snaći, nije izgledno ništa, ali mu je samo vjera preostala.

Otac je vikao.

“Van višeeeeee…svu vodu ćeš potrošiti… vaaaaaaaaaaan.” I to je bilo to. Nakon dvije minute ponovio je vikanje pa je odlučio napustiti kupatilo. Tijelo mu je bilo crveno još crvenije kao u Indijanca pred smrt, pred boj, kada koža uđe u više dimenzije. Brisao se ručnikom nekoliko minuta. Otvorio je prozor mokre kose što je jedan od grijeha. Jednostavno je vikao jer nije znao drugačije prosvjedovati. Pjevao je iz sve snage, vikao koliko je mogao vikati.

“A još te volim volim voooooooooooolim kao prvog daanaaaaaaaa, i ti to znaaaaaaaaaaaaš…” Malo je falilo da dovrši refren “samo mi se ne vraćaš”, ali je u sobu uletio otac, žandarmerija, doslovno je odvalio vrata pri ulasku. Dugo nije bio tako ljut shvatio je. Bez obzira na to nije ga mogao probuditi da shvati. Komična situacija zaista. Otac nije znao što treba shvatiti, a on nije znao što treba reći da otac shvati.

“Jebemti, smiri se… ubit ću Boga u tebi….ako se ne smiriš…jesi čuo.” Ocu je u tom naletu bijesa izletila slina na usta, jedna dugačka pertla slijepila se na gustu crnu bradurinu pa je stajala kao biserni privjesak na crnoj zemlji. Kao amajlija nedokučive tajne. Gledao je u oca neko vrijeme, a ovaj mu je uzvraćao pogled. Htio se ići olakšati u toalet, ali na malo intezivniji, voljniji način koji obuhvaća i audio vizualne stimulacije s glavnim dodatkom tranja desne ruke međutim sve mu je prikaza oca s tom talibanskom bradom i hiperaktivnim jezikom koji baca slinu van debelih usana, uništila. Razmišljao je složiti krevet i mislio je na to kako ga treba složiti pa se sjetio da je prošla godina dana od tog internog dogovora kojeg je imao sa sobom. O slaganju kreveta. Nije bitno složiti krevet više, to je samo kad imaš temelje. Te čvrste odluke javljale su se neposredno nakon zavšetka fakuleta, a onda se to povlačilo kao oseka koja to po prirodnim zakonima jednostavno mora izvršiti. Nije izvršio samoubojstvo, a kroz život je razmišljao kao i svi drugi o tome. Rekreativno.

Ne pretjerano živopisno razmišljanje o samoubojstvu kad se sve zbroji i oduzme. Više onako po difoltu, suhoparno čak, smrt u kadi s prerezanim žilama koje lagano zamućuju bistrinu vode, smrt kao skok sa zgrade u prosječno naseljenom kvartu, smrt kao slobodan pad pod brzo jureći nagibni vlak zbog boljeg kuta za siječu tijela. Sad mu je također došla jedna misao o smrti no nije je uspio artikulirati. Samo je osjetio tu perverznu slatkost koju smrt nudi svima, ali koju malo tko uzme. Gledao je po sobi bez nekog razloga. Razlozi su uvijek tu da se čine stvari, glupo je zaključio, a onda uzeo mobitel u ruke. Neće ići dolje na megdan, još će malo pregledavati po ekranu. Sjetio se jednom kako je s tatom gledao košarkašku utakmicu Cibone i Partizana. Za titulu. Utakmica je bila dosta izjednačena, navijali su i on i otac, podjednako, čak si i dijelili petice nakon svakog važnijeg poena Cibone. Bogdanović zabija šut i Cibona vodi dva razlike, a onda Kecman preko pola igrališta zabija tricu i Partizan uzima naslov regionalne lige u sred Zagreba.

Sjetio se kako je u tom trenutku otac napravio glupu facu. Nakon toga mu se zgadio skroz. Nije to bilo klasično gađenje. Samo je znao da je ta faca koju je napravio bila neprikladno glupa u toj situaciji šoka. To nije bio dan kada je otac započeo s glupim facama, radio je to puno prije. Ali sada u ovih godinu dana, godinu dana prizemlja kod kuće, povezao je dvije slike oca i glupe face. Nemogućnost shvaćanja, samo prihvaćanje nečega što nije bilo definirano.

Tražio je zadnji poziv od Oskara na mobitelu, lijeno, u maniri više sile odrađivanja susreta. Išli su zajedno u osnovnu u školu i to prijateljstvo ili poznanstvo je onaj uteg što nose zatvorenici; privezano na nogama, nepotrebno, teško, iritantno, ali ipak prisutno i postojano, kotura se po prašini svega i svačega.

“Ei.”

“E.” nakon toga su neko vrijeme šutjeli. Oskar, završio je njemački jezik na Filozofskom u Zagrebu. I on je dobro znao za filozofski i psovao ga svakog dana.

U jezicima je spas govorili su Oskaru svi prije početka obrazovanja. S tim se ne može pogriješiti. A i Oskar je bio neki švabo, podrijetlo neko gotsko kao učeno i visoko pa je bilo normalno da upiše njemački jer su mu jezici općenito dobro išli.

“Di si?”

“A di bi bio. Kodkuće” Spojio je to u jednu riječ kao da želi dokazati glupost pitanja.

“Aha…da.”

 Dogovorili su se za piće oko 3 sata, ali je Oskar došao ranije i već bio vidno pijan. Nespretno je zagrlio svog prijatelja. Nikad nisu imali običaj to raditi. Oskar je započeo deklamirati.

“Naš jad je mješavina soli.” Vikao je, rezonanca birtije sve je dopuštala.

“Mješavina soli?” ponovio je.

“Svirajte serenadu.” Zavijao je u prazan prostor.

“Serenadu?”

“Pjevaj sa mnom…Pjevat ćemo u glas…dvoglas!” Alkohol je donio toliku dozu kreacije da je ovim predmetkom “dvo” koje je prikrpeljio na “glas” zaprepastio i sebe. I on je pio zajedno sa Oskarom.

Izgledalo mu je kao da je Oskar prihvatio sve što se događa. On osobno za razliku od Oskara; kao da je imao nejasno negiranje situacije. Ali, ne može on tu ništa, ne može se boriti, jedino kreveljiti i izvoditi nešto. Njegovi roditelji su krivi, ovo je zbog njih, čašu nije ispuštao cijelo vrijeme zbog toga. Ima pravo njih kriviti.

Zavrtio je sa Oskarom u lokalnoj birtiji. Vani je bilo suho vrijeme, sterilno. Pripio se nakon nekog vremena.

Povratak kući donio je teturanje. Oskar je išao drugim smjerom. Nogom je udario po rasvjetnom stupu. Prije još, za vrijeme srednje škole, kad se vraćao iz iste, znao se s prijateljima isto tako zaletjeti i opaliti nogom u rasvjetni stup; stup bi se paralizirao na nekoliko sekundi bez svjetla, a onda opet, prvo titrajući, a onda već stabilizirajući svjetlost, ponovno svijetlio. Kako su bili već jako zaintirgirani kao srednjoškolci, koji su se kalili za ovaj današnji trenutak, tom pojavom gubitka svjetlosti, nastavili su nogama oblijetati u stupove dok se svjetlost ne bi potpuno ugušila ili dok ih netko od starijih mještana nije potjerao. Danas su se osjećali izdanima i od starijih. Ali nikada to nisu rekli na glas, čak niti sebi, već su te riječi gušili u nutrini i jedan i drugi.

Bio je u takvom stanju pa je jedan takav stup gađao 20 – ak puta zaredom. Sam da ga svlada, sam da ubije svjetlost. Psovao je mater višestruko. Bijes mu je izvirao iz očiju. Bijes nagonski; nogom je profulao stup i natukao genitalije. Bijes je bio jasan, ali je ostalo nejasno način na koji se pokušava oduprijeti situaciji.

 Stupovi svjetlosti su sada bili jači. I oni su zaglupili jer su nekako govorili kako je sve normalno ovdje. Jaknuo je. Vidjelo se kako već dugo vremena nije htio ugasiti stup. Taj stup, zapravo, nije trebalo ni gasiti, zaključio je. Ostao je ležati neko vrijeme ispod rasvjete ne micajući niti jedan mišić.

Prolaznici su u tom trenutku mogli čuti kako zaziva za pomoć, ali ne onako kao u nekog jadnika, zapomaganje seljačko, već je to činio kao da zbilja treba pomoć, znao je da se tu ne može ništa i da je to vikanje uzaludno pa ipak je to činio; da se olakša koliko je mogao.

Prošlo je nekoliko sati i vratio se nazad... Majka mu je šivala jaknu, dugme se otkvačilo i to je bilo nužno popraviti. Atmosfera je bila sjajna. Žarena. Otac se vratio iz radione. Večera se topila na bijelom stolnjaku.

“Taman si došao.” Hladnokrvno je izgovorila dok je vještom rukom krpala zimsku jaknu.

“Jesam.” Odvratio je. Gledao je sobu kao da ju pokušava upamtiti. Roditelji su se pravili kao da se ništa ne događa, još bolje, kao da ih se ništa to ne tiče.

Otac je bio namrgođen doduše, ali bar nije vikao.

Na tv – u je bio neki stari u kožnjaku. Govorio je temeljito, moderno. Iako je bio na njegovoj strani kako se činilo i objašnjavao prijelomnu točku koja se i kod njega događala, bez obzira na to, psovao mu je mater. Kasnije je čuo svoj glas kako psuje. Poslije starog u kožnjaku govorili su fino zašuškani političari. Njih je poštedio iz nekog razloga.

 Roditelji su ga pogledom ukorili, a kasnije ga je otac svojom glomaznom pojavom skroz utišao. Još uvijek ga može prebiti. Nije se bojao batina toliko, koliko se bojao da ide polomljen tamo. Majka je otišla van na zrak.

“Sjedi tu jebemti.” Pokazao je otac debelim kažiprstom.

“Brinemo se za tebe….” Htio je još nešto dodati, digao je taj kažiprst skoro iznad glave. Gledao je oca, puštajući ga da se pati.

“Sad ćemo o tome za večerom…ali samo probaj izvesti…” stao je, umor ga je savladao, moguće je da je htio dovršiti rečenicu s “pa ćeš vidjeti svoje.”

Kad se majka vratila sjeli su za stol. Njih troje. Tišina je bila dio večere jedno vrijeme. Stolica koja je bila prazna i koja nije višak bila je preko puta njega.

“Jakna ti je spremna.” Probila je majka.

“Hvala.” Odgovorio je dok je solio juhu. Pomislio je kako je to blesavo; juha za večeru. Hoće li više jesti kruto. Ta misao ga je nagnala da se opali smijati pred roditeljima. Otac je htio zagrmiti, ali je odustao. Nisu imali tugu u očima, ta tuga je bila negdje ispod slojeva koju su potiskivali slojevi prihvaćanja i reda. Najboljeg reda. Najvažnije je da se ide dalje u drugi život kad ovaj ovdje stoji. Ostalo treba zatomiti.

Majka je počela:
“Da znaš… evo naš Mirko, radi i šuti, nije u profesiji il kako se to kaže, ali radi. I šta mu fali.” Otac je mlako potvrđivao glavom. “Firma mu je stabilna i znaš da će se ženit?” gledala je u sina, a onda u njegovu juhu po kojoj je brljavio. Nastavila je kao da je afirmativno odgovorio.

“Imat će u Kristal dvorani vjenčanje. Ženi Draganu, nju sigurno znaš… čula sam kako će imati dvije torte na kat… i lažna mlada će bit.” Završila je sa svojim isprogramiranim govorom nekako nesigurno i brzo nastavila jesti, valjda da pokuša pobiti te svoje nespretno izgovorene rečenice. Uvijek je promatrao majku dok gleda televiziju i lagano kima glavom, to lice nekih pradavnih vremena. Sada je govorila i živjela u modi vremena. Ne, ne može više biti s njima. Roditelji ga više skoro i nisu morali nagovarati.

Moguće je da su ga slomili bez da su to i oni shvaćali. Otac je još za vrijeme večere pričao o radovima oko kuće koje moraju obaviti. Napraviti ogradu, zazidati peku prije zime, drva premjestiti iz šupe pod nadstrešnicu, obojati sjeverni zid. Teme su bile onakve kakve su morale biti i roditelji su se toga držali…

Majka je sve servirala taj dan. Posloženo i uredno kako je navikao. Ništa se nije razlikovalo od ostalih dana. Nije to bio jedan od onih dana. Nije ni znao da je sve prihvatio već odavno. Stajao je sa svim tim silnim stvarima i mirno čekao. Ono prvotno izvođenje - pjevanje i dernjava kroz prozor, nabijanje rasvjetnog stupa, nepotrebno smijanje. Sve je zatomio. Sad je sve u najboljem redu, sve je onako kako se događa po prirodi stvari, ljudi i prihvaćanja.

Rukovao se s ocem. S majkom zagrlio. Hrapavi glas najavljivao je perone. Suh glas. Formalan. Takvo je vrijeme inače ovih dana. Sterilno. Dosta suho.

Sjeo je na svoje mjesto i na svoj broj. I nije prošlo ni 10 minuta već ga je tjeralo na wc. Lupkao je nogama jedno vrijeme. Uopće nije imao ideju da zamoli vozača da stane. Nije mogao ništa osim trpjeti, pričekati i u sebi psovati dok autobus ne pristane negdje. Onda kada mora stati. Kada na to dođe red.

 

****

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg