proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

Tko, što?

Jutarnju tišinu remetio je, sve jače i jače, tupi klopot galopirajućih konja. Pravilni životinjski intervali bili su popraćeni lomljavom masivnih kotača što su se borili s tvrdom, suhom i neravnom podlogom. Stajao je na prizemljenom trijemu i osluškivao; povukao zadnji dim i, grgljajući ga, prignječio čizmom opušak o drveni pod. Valjalo se još samo pozdraviti sa sestrom. Relativno glasan korak i zveckanje mamuza razotkrilo mu je namjeru, te kada je stupio u glavni hodnik, sestra je već bila izašla iz sobe.

-Želio bih vam se samo zahvaliti na svemu, i…- uhvatio je pogled i zastao na kratko.

-I?

-… i čuvajte se!

-Pa, ako sam sve ove godine, mislim da ću i sad.

-Ne sumnjam da budete.

-Zahvaljujem gospodine.- još uvijek nije skrenula pogled.

-Ako ćete ikada biti u prolazu, ili vam bude potrebna bilokakva pomoć, javite se.

-Budite sigurni. A sada bolje krenite, mislim da vas kočija čeka ispred. Pazite se i sretan vam put.

-Doviđenja gospođice.- prigodno je kimnuo, okrenuo se i pošao prema izlazu. Gledala je još nekoliko trenutaka kako odlazi, a zatim se vratila svojem uobičajenom poslu. Nekoliko trenutaka kasnije zveckanje mamuza zamijenili su prodoran povik i rovanje kotača. Kočija se udaljavala ostavljajući za sobom oblak prašine na kojemu su se lomile prve sunčeve zrake tog kasnoproljetnog dana. Interijer vozila, iako robustan, ostavljao je relativno udoban dojam. Svakako udobniji od onakvih na kakve je navikao u posljednjih nekoliko godina. Smjestio se na stražnje sjedalo; ono koje gleda prema naprijed, u smjeru putanje. Njemu s desna, sjedio je čovjek u crnom mantilu, s crnim šeširom, i nepomično zureći kroz staklo na koje je bio naslonjen, pušio lulu. Unatoč jasnom pozdravu kojega je svima uputio prilikom ulaska, čovjek u crnom mantilu nije ničime dao naslutiti da je doživio novog suputnika. Druga dvojica, od kojih je jedan imao upečatljivo velike zulufe, čak i za ono vrijeme, a drugi  brkove koji su mu zaklanjali gornju usnu, prijateljski su ga primili. Bilo bi teško ne primijetiti da je na sjedalu, pored čovjeka sa zulufima, bio naslonjen Spencer karabin; vrhunski za ono vrijeme, i još uvijek relativno rijedak među civilnim stanovništvom. Sudeći po razgovoru što ga je uhvatio na nekoliko trenutaka, bilo je za pretpostaviti da se njih dvojica od maloprije znaju. Ubrzo je onaj s brkovima izvadio cigare i ponudio novog suputnika, no ovaj se pristojno zahvalio i odbio uz objašnjenje da ima svoje. Čovjek sa zulufima izvadio je lulu, i svi su zapušili. Prostor se ispunio dimom koji očito nije nikome predstavljao problem. Sukladno takvoj situaciji, razgovor se svodio na izmjenu iskustava vezanih za duhane. Uočivši da se suputnikov pogled već treći put zaustavio na karabinu, odlučio mu je skratiti muke, no pogled ga je izdao, i ovaj je već bio korak ispred:

-Konjica?

-Peta pukovnija, zamjenik pukovnika Butlera. -spremno ga je dočekao.

-Ako se ne varam, vi ste se predali kod Macona i proveli ostatak u zatočeništvu skupa s generalom Stonemanom? Za njega su pregovarali i, koliko znam, za tri mjeseca je pušten, što je bilo s ostalima?

-Bili smo brojčano nadjačani i trebalo je ostatku trupa osigurati koridor, nakon teških borba i velikih gubitaka, bili smo primorani na predaju. To je bila generalova naredba… Butler joj se protivio do samoga kraja, ali u konačnici ju je izvršio. Velika većina nas, uključujući mene, skončala je u logoru u Andersonvilleu.

-Hvatala bi nas jeza i na samu pomisao na to mjesto! Jesu li istine priče o mučenjima, izgladnjivanju, i nehumanim uvjetima?

-Sve što se može čuti o tom logoru mila je majka naspram onoga što se tamo događalo.

-Kako si preživio?

-Pa…-ponovno je pripalio lulu koja mu se gasila- …pobjegao sam! Postojao je tajni tunel kojega je iskoristila tročlana grupa vojnika koja je pobjegla dva dana prije nas. Tik prije nego li su se dokopali šume, uočio ih je stražar i dignuo uzbunu. Poslali su konjicu za njima i mi u logoru smo mogli samo čuti pucnjeve. Iduće jutro su se vratili s dva trupla i objesili ih na stupove kao primjer drugima. Kako je završio treći, ne znam, ali pretpostavljam loše. Ako ga i nisu pronašli, vjerojatno je umro od gladi, žeđi ili bolesti. Kako bilo, sreća u nesreći je što svinje nisu shvatile kako su ovi pobjegli, što je nama pružilo priliku za bijeg. Nismo gubili vrijeme i u suton smo već bili spremni. Dočekali smo prvu razmjenu straže, i iskoristili taj kratki vremenski period za pokret. Nije sve bilo po planu; tik ispred tunela dočekao nas je vojnik. Sasvim slučajno se našao tamo, u krivo vrijeme na krivom mjestu. Srećom, novak. Duh i želja za slobodom bili su jači od gladi što nas je morila i…- zastao je da povuče nekoliko uzastopnih dimova kako mu se lula ne bi ugasila-…bilo je gotovo u sekundi. – Pogled mu se zadržao na luli, a pozornost dvojca bila je u potpunosti usmjerena na priču, dok je čovjek u crnom mantilu i dalje gledao kroz prozor.

- Znate li, gospodo moja draga, kako zvuči lomljenje vratnih kralježaka?- iako je i do tada pozorno slušao, čovjek s brkovima, podigavši obrve, odavao je povišeni interes za to pitanje.

-Prije dvije godine sam bio prisutan kada se vješalo lokalnog kriminalca, no nisam upamtio neki specifični zvuk lomljenja vratnih kralježaka.

-Pucanj biča, tutnjava kopita i stezanje užeta prikriju krckanje kralježnjaka. Ovdje govorimo o savršenoj tišini u kojoj su jedini zvukovi paranje konfederacijske uniforme po šavovima i fraktura pršljenova.

-I kako je, dakle, to zvučalo?

-Predivno!...- napravio je kratku stanku da se uvjeri kako još uvijek ima njihovu pažnju- …poput slobode. Sam zvuk je nalik na obično pucanje zglobovima, ali, vjerujte, puno upečatljiviji.

-Kladio bih se u to…-ubacio se čovjek s brkovima.

-Cijelo vrijeme govoriš ''mi'', koliko vas je pobjeglo?

-Trojica. Baš kao i grupa prije nas, no ostao sam samo ja. Jedan je umro od dizenterije nepuna tri dana nakon bijega. Preostala dvojica smo se dokopali prvog gradića gdje nas je pronašla patrola. Došlo je do sukoba, ali izvukli smo se… Barem privremeno; tane ga je pogodilo s leđa, odvalilo dio lopatice i zaustavilo se svega nekoliko milimetara od srčane arterije. Bilo je pravo čudo što je preživio takvu ranu…Šteta što nije preživio ironiju.

-Kako to misliš ''nije preživio ironiju''?

-Zrno je bilo zaglavljeno preblizu arterije, i operacija vađenja bila bi prerizična. Nekoliko mjeseci kasnije umro je od trovanja olovom...- čovjek sa zulufima ponovno je napravio stanku, pa nastavio-…No momci, ja sam svoju pozadinu ispričao. Bilo bi lijepo kada bi sada vi podijelili na glas dio svoje biografije! Mene je karabin odao, ali na vama ne vidim neko obilježje koje bi mi nešto više reklo. – Tek što je završio rečenicu, umjesto ove dvojice, gotovo momentalno, progovorio je čovjek u crnom mantilu.

-Vjerujem prijatelju- govorio je to istovremeno truseći čađu iz lule na pod- da si, zapostavio, ili, da se pravilnije izrazim, IZOSTAVIO najzanimljiviji dio svoje, ne toliko davne prošlost. Slažeš li se sa mnom? – Zavladao je potpuni muk. Čovjek sa zulufima od šoka nije mogao odgovoriti, a druga dvojica su, gotovo jednako zbunjeno i možda malo manje uplašeno, čekali nastavak. – PUKIM SLUČAJEM- nastavio je čovjek u crnom- radi se baš o dijelu koji se tiče, ni više ni manje, sve trojice…. Još uvijek ne kapirate? Dobro, dat ću vam malu sugestiju da vam pomognem.- Čovjek sa zulufima polagano je krenuo desnom rukom prema kaputu.

- Recimo da su neke tri osobe radile neki posao za istog poslodavca, ali, IGROM SLUČAJA, sve tri su bile maskirane i međusobno se nisu poznavale. E sad, pretpostavit ćemo da je na tom poslu nešto pošlo po zlu i došlo je do velikog nereda. Nakon nekog vremena, postalo je jasno da treba pospremiti sav taj nered za sobom, ILI, one koji su nered napravili. Vidite, tu sad dolazimo do problema; nered se ne može pospremiti, ALI, ono što se svakako može, jest učiniti jedan mali trik koji će napraviti da se za nered nikada ne sazna. Kao što ste i sami iz prošle priče zaključili, ironija je jaka sila! Kada bi vam ta jaka sila pružila priliku da izvedete taj, već spomenuti, mali trik, biste li ga izveli?

Osjećao se kao da mu je tlak u glavi porastao na desetu potenciju, kao da će mu oči izbiti iz glave. Potpuni gubitak perifernog vida; nadljudski su napori bili potrebni za preusmjeravanje pogleda s jednog na drugog na trećeg. Brkovi, pa zulufi, pa crni mantil… Pokušavao je održati koncentraciju, kontrolirati drhtanje ruke koja se sve više približavala revolveru. Znao je da nije kriv, i sam Bog mu je svjedok. Palcem je napipao čekić svog Colta, i prislonio dlan na dršku.

-Kurvin sine!- Čovjek sa zulufima prvi je pokušao povući Smith&Wessona, ali Remington čovjeka u crnom mantilu je prvi zapucao i smjestio mu tane između frontalnih sinusa. Prasak i krv s komadićima tkiva što mu je štrcnula po licu,uzrokovali su trzaj i, žmirećki, gotovo nasumičan pucanj čovjeka s brkovima. Iz Derringera je ispalio olovnu kuglu promjera 11.43 mm koja je raznjela lijevo plućno krilo novog suputnika. Svega nekoliko milisekundi kasnije stigla ga je karma; čovjek u crnom mantilu upucao ga je dva puta u torzo. Prvi metak je prošao kroz jetru kao kroz putar, a drugi je probio rebro i zaustavio se u srcu.

Kočijaš, čuvši 4 pucnja, uzeo je dvocijevnu sačmaricu i sišao s kočije da provjeri što se dogodilo, no čim je provirio kroz prozor, Remington je zapucao još tri puta. Sva tri zrna su probila drvena vrata i završila u prsnom košu kočijaša. Čulo se kako je beživotno tijelo kočijaša palo na pod, a zatim je sve utihnulo. Malo je reći da je prostorija bila prezasićena dimom crnog baruta. Kada se uvjerio da je sigurno, čovjek u crnom mantilu otvorio je vrata i zakoračio desnom nogom van. Lijeva noga mu je dijelom još bila u kočiji kada je odjeknuo posljednji pucan. Iz cijevi Colta u potiljak čovjeka u crnom mantilu. Bili su to posljednji trzaji novog suputnika, odnosno jedinog putnika, koji uskoro neće više biti niti jedini, niti putnik.

***

Dužina teksta nije bila iznenađujuća; ono malo neformalnog što je pred kraj pisao, pisao je vrlo kratko. Nije bio kontinuiranog raspoloženja, tako da bi svaki duži tekst izgubio na koheziji, i u konačnici, bi se deformirala izvorna ideja, što kod eseja nije slučaj. Eseji su mu dopuštali cijelu lepezu raspoloženja, digresije, i prekide u pisanju, i ništa od toga nije utjecalo niti na formu i ideju, niti na silogizme koje je izvodio. Racionalizam je takav- gotovo savršen. Gotovo. Tijekom života objavio je 147 eseja, a još najmanje toliko ima neobjavljenih. Prije ponešto godina, raspravljajući za vrijeme večere što je uslijedila nakon simpozija, jedan naš kolega izjavio je da ''…nema teme od značaja za čovjeka, koje se on nije dotaknuo.'' Kao odgovor na to, pobrojao sam nekoliko tema koje nije direktno obradio i istaknuo nekoliko nelogičnosti koje proizlaze iz nekih njegovih sporednih, da tako kažem, tvrdnji. Čak sam i tada bio svjestan da su te kontradikcije posljedica pogrešne interpretacije, no u svrhu kontriranja neupućenom kolegi (koji ionako nije to mislio doslovno, već je samo htio izraziti divljenje tolikom opusu), je poslužilo. Da je tada bio prisutan, nema dvojbe da bi svaki moj argument bio likvidiran i bačen ka drugovima, u masovnu grobnicu propalih pokušaja pariranja. Nerijetko bi takvim masovnim likvidacijama kumovala i publika, što je dodatno otežavalo moj, ionako nepovoljan, položaj. U trenutku kada sam poziciju višeg asistenta zamijenio onom srednjoškolskog profesora, on je imao 94 objavljena eseja, a ja kompilaciju kratkih priča, satiričnu komediju i dvije rasprave. Njegov posljednji esej obrađivao je gotovo istu tematiku kao moja rasprava koja je izašla dva tjedna prije, i nema te racionalizacije koja bi pokrpala te razlike u recenzijama. Teška artiljerija razorila je posljednje uporište ega i bio sam prisiljen kapitulirati. Na kraju krajeva, nije bio prvi put da pribjegavam izolaciji i kompenzaciji. Prisjećajući se svega toga, i uspoređujući s današnjicom, ne mogu se više složiti s tvrdnjom kako je ironija jaka sila. Iz toga proizlazi pitanje, samo još jedno u nizu, na koje uistinu ne mogu pružiti odgovor, a vjerujem da je u posljednjoj fazi morilo i moga kolegu: Je li život ironičan zato što je pun ironije, ili je život pun ironije zato što je ironičan? Iako neformalno i na prvu neozbiljno pitanje, preko istoga, uz malo mašte, itekako možemo doći do pitanja o samoj srži temeljnih principa. Tranzicija je to između dva, naizgled potpuno različita, gotovo suprotstavljena, svijeta s kojima se on očigledno borio. Vrijeme koje nam je ovdje predočio, nadomjestilo je nedostatak konteksta. I najneukiji imaju nekakvu sliku i viziju o divljem zapadu, i ona za sobom vuče, iako se stilski može svakojako iskoristiti, relativno slične asocijacije. Svakako nije neka pretjerano filantropska atmosfera u pitanju. To nipošto ne znači da u takvim prilikama ne može heroj isplivati na površinu; dapače! Filmski heroji trebaju kontekst prepun zla kako bi njihova dobra strana bila jasna i neupitna. Dobro kao takvo također treba referentnu točku, odnosno neku vrstu interferencije kako bi se iskazala. No, ovdje je prisutna drugačija situacija: dobro i zlo su stavljeni pod veliki upitnik. Iako i sam autor sugerira kako je čovjek kojega pratimo od početka nevin, to nije moguće sa sigurnošću tvrditi. Čovjek u crnom mantilu, koji na prvu služi kao svojevrsni odraz zla, daje naslutiti neki zao događaj na čiji su se spomen svi prisutni osjećali prozvano. Tko je tu imao kakvu ulogu, ne može se znati, već se samo može graditi pretpostavke bazirane na dojmovima. Prema takvoj verziji, glavni lik se uistinu, ni kriv ni dužan, pronašao u krivo vrijeme na krivom mjestu. On je, recimo, bio jedan od tri maskirana plaćenika, koji su unajmljeni za isti posao i međusobno se ne poznaju, no kada je vidio da je plaćen da poubija veterane koji su svjedočili ratnim zločinima, odluči pobjeći. U tom trenutku je već prekasno- zna previše i samim time postaje kandidat za odstrel. Čovjek u crnom mantilu bi tada bio, ako ne unajmitelj, onda čovjek od povjerenja glavnog organizatora, sa zadatkom da eliminira sve koji su obavili prljavi posao. Tada bi se moglo reći da postoji neko polovično dobro i pretežno zlo, no to nije svijet kakvoga je profesor vidio. Mit o inherentnom zlu ipak priliči kakvom mladom buntovniku. Dubljom analizom, pada mi na pamet nekoliko varijacija na temu; ovoga puta riječi o glavnom liku kao nevinom u stvari ocrtavaju njegovo stanje uma, odnosno, njegovo uvjerenje u vlastitu nevinost. U jednom scenariju on je svjesno činio nešto što je iz perspektive čitatelja očito zlo, no lik je uvjeren u ispravnost tog čina. Rasprava bi se onda svodila na narav i ispravnost motiva, ili bi fokus bio na relativnosti samih pojmova poput ''dobra'' i ''zla''. U drugom scenariju glavni lik je na neki način bio prisiljen učiniti zao čin, primjerice, dan mu je izbor; ili oni ili njemu najbliži. Na taj bi se način širom otvorila vrata diskusiji o etici i ispravnosti odabira. Takav bi pristup već bio malo bliži ideji u odnosu na onaj prvi, jer ostavlja mjesta raspravi i promišljanju, no ipak smatram da to nije bila zamisao. Sve dosad spomenute interpretacije imaju jednu zajedničku temeljnu zamisao, koja ih nedvojbeno ograničava. Baš kao što to i u svakodnevnom životu čini, čitalac a priori pretpostavlja da kontekst postoji; glavni lik je nekim poslom bio u bolnici, imao neku vrstu odnosa sa sestrom, a zatim odlazi na put s nekim ciljem. Uvjeren je da radnja započinje in medias res, a s vremenom će saznati svrhu sporednih i glavnih likova, njihovu pozadinu, i što ih je uplelo u radnju. Odsustvo pozadine nema za svrhu da bi ju čitalac otkrio, niti da bi ju stvorio pa u tom stvaranju dobio svojevrsni odraz samoga sebe, već priželjkuje da je samo uoči. Da uoči prazninu, da shvati nepostojanje. Bilo bi pogrešno na takvu grotesku gledati kao na izolirani dio veće cjeline, svijeta. Nasuprot, ona jest apstrahirana, ali ne kao dio veće cjeline, već kao minijaturni svijet za sebe, čije je plitko postojanje striktno određeno. Poput holograma usred ničega; bez uzroka, bez okolnog bitka. Sam za sebe. Kakav bi smisao bivanja bio u takvom, samo naizgled krnjem, svijetu? Kada sam, prvi puta čitao ovu njegovu prvu beletrističku prozu, pomislio sam ''kakvo smeće!''. Valjalo bi reći kako sam u tom trenutku u vidu imao isključivo ''što'', a onaj ''tko'', bio je tu samo da unaprijed dade malo (ili puno?) negativnog dojma. Bio sam uvjeren kako se radi samo o setu likova čija je svrha bila isključivo njihova vlastita destrukcija i prije nego li su uopće stvoreni. Sada, kada realnije mogu sagledati tog ''tko'', čini mi se da je ta destrukcija najljepše što se tim likovima dogodilo. Iskreno se nadam da ću jednom imati priliku saopćiti to svojem rivalu.