proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.



 

 

 Japan

 

2011. Miris sunca nakon dugog sna. Drugačije je nego u jesen, zemlja još isparava hladnim zrakom, ali neka posebna ljepota plovi uokolo. Nova šansa. Bilo bi lijepo da sam u ovo doba godine zaljubljena, i time se ostvari ono što mi za razne praznike svi prijatelji i rodbina želi već godinama,  da se pojavi netko tko će mi zaljuljati ovu moju ravnu zemlju pod nogama.

Neki dan sam, spontano, i protiv svih normi, odvela učenike u šetnju. Ima ih malo, ostatak razreda sluša njemački u to vrijeme. Bilo je šteta ostati u učionici, a posvuda naokolo procvjetale su trešnje.  Ionako sam prije toga nekim tekstovima i igricama na nastavi pokušala odati počast Japanu, zbog cijele te tragedije u Fukushimi. Šetali smo pokušavajući voditi razgovor na engleskom.

Teško mi je sad zamisliti da nas je, prije nešto malo više od mjesec dana, onaj obilni snijeg  iznenadio. Baš tada jedan mi je kolega s posla umro. Svi su bili šokirani, jer još je tog jutra radio, i kao i uvijek, bio i tada nasmijan i vitalan.

- O, Bože - uzrujala se naočigled, inače uvijek sabrana, kolegica Ivana, - Pa jutros sam s njim pričala. Taman sam bila stigla, a on je kapom čistio snijeg sa šoferšajbe. Brzo je napadalo dok je bio u školi, rekao mi je, a nije bio pripremljen. I smijala sam se s njim.

Jelica je u tom trenutku ušla u zbornicu, praveći se da je dobro, ali ja sam vidjela natečene oči i znala sam da je sad bila u toaletu i plakala. Znam to jer i ona je znala kad bih ja plakala i ušla bi za mnom da me zagrli. I meni je isto bilo jako žao, naravno, ali ništa nisam mogla, samo sam ledeno stajala. Tek me pogodilo kad sam vozila nazad doma. Bilo mi je žao što nisam češće s njim pričala, pogotovo zato što je bio potpuno ispravan čovjek i nije baš imao lak život, a to me nerijetko privuče da prema takvim osobama budem nježnija, a čini mi se kako prema njemu nikada nisam. Ustvari, u posljednje vrijeme, više energije trošim na ljude za koje mislim da nisu dobri. Ne znam je li to način da i njih dobijem, strašno će mi biti ako se ne svidim svima ili neka druga igrica ega u kojoj želim spasiti i izliječiti ljubavlju. Jelena, sebe spasi. A ponekad opet, toliko me obuzme nemoć bijesa nekog, ljubomore, lijenosti, gorčine i teško praštam, pravo mrcvarenje demona. Možda me zato odbijaju dragi ljudi jer njihovo viđenje mene ne podudara se s mojoj slikom o meni pa se okrećem onima za koje znam da će me povrijediti jer sam tu sigurna, s tim se slažem.  

Razmišljala sam o svojim roditeljima i kako mi je žao što sam nekada užasna prema njima… Jedva sam disala putem. Znam da ću se, bez pravog razloga, još jako puno puta posvađati s njima, ali da ne znam kako ću se ikada nositi s gubitkom njih. I da ću urlati u sebi od želje da ih samo još jednom zagrlim, i da ću, kao i Jelica, u ovakvim sličnim i čestim naletima očaja jecati kad pomislim koliko je puta njihova ruka dodirnula neki predmet koji će me na njih podsjećati. I kad mi bude kroz život teško, sjećati se njihovih rečenica, koje su mi često ranije išle na živce, maštat ću da ih čujem njihovim glasom.... Misle li da sam ih razočarala? Dopada li im se moj život? Ja mogu sama, mrzim to kako oni, svađam se i opirem. A opet, ništa ne mogu sama, ništa mi ne vrijedi bez njihovog blagoslova. Što im to toliko zamjeram, pitam se? Možda to što nisu otišli kad je počeo rat, što smo morali proživjeti sve što jesmo, zbog čega ne znam više tko sam, zbog čega nisam imala pravu priliku baviti se onim što volim. Dijete u meni plače jer bi šivalo, plesalo, slikalo, jer se još uvijek boji svega, jer je u strahu odrastalo. I možda zbog tog nepripadanja nisam zapravo normalna i užasno sam nesigurna pa zato ne mogu ostvariti normalnu vezu. Prijatelji i obitelj koji su te ostavili jer nije popularno družiti se s tobom, a zatim i lagano izopćenje od onih drugih kasnije jer se dogodilo tako da si ostao gdje nije trebalo, a ti ne shvaćaš, iskreno si sretan jer si preživio jer si uvijek imao neku snažnu zaštitu koja je lebdjela iznad tebe. Ili zbog toga što čak i prije rata uvijek smo sve imali zadnji, ako smo i imali, uvijek se kuća gradila ili se za nešto drugo štedjelo. Ili sam u konfliktu s njima zato što znam da ja nikad neću moći tako dobro kao oni, tako vrijedno i požrtvovano stvarati, u najtežim trenucima moralno i sabrano postupati, svima pomagati, ne zavidjeti nikada. Ne bih stavila ruku u vatru da bih ja tako postupala. A možda si ne želim priznati da su u pravu i da su te najteže stvari najbolje u mom životu, one su me izgradile, na njima bih čak trebala biti i zahvalna. I zato znam da sve što u njima ne volim, ne volim ustvari u sebi. Ja sam njihova, imam njihova obilježja. Oni su tu kao zrcalo da mi pokažu što na meni ne valja i na čemu ja trebam raditi, učiniti još bolje. Sebe popravljati, ne druge.  Ili možda zato što znam da ni sama ne bih bolje ni drugačije i da nisam bila u pravu puno puta i sad tek počinjem shvaćati, a ja ne činim ništa da naš odnos bude divan kakav i treba biti. Tu su za mene svaki put, izgrditi ako treba, ali stati iza mene. Očistiti orahe. Nabrati povrće i voće, očistiti domaće zdrave piliće i pokupiti jaja. Skuhati nešto što volim. Tolerirati što kasnim ili oprostiti ako sam nešto obećala napraviti, a onda na to potpuno zaboravila. Zagrliti me. Smijati se mojim šalama. Doći po mene na kolodvor. Odvesti auto majstoru. Učiniti nemoguće mogućim.

 I budući da sam bila prinuđena kliziti 30 po cesti predviđenoj za vožnju od 90, udubila sam se u vizualne sličice, više nego što bih u običnim vremenskim uvjetima to uspjela. Inače kad vozim, ptice na cesti odreagiraju na vrijeme i razlete se prije auta, međutim, tu su vrapci zobali prosute žitarice (valjda je slučajno ispalo iz neke prikolice dok su je vozili na farmicu koja je odmah do te ceste), a jedva su se malo razmaknuli dok sam prolazila. Totalno me nisu doživljavali. Sve je bilo bijelo, sa svih strana, uopće se nije vidjela granica gdje prestaje njiva i počinje nebo, kao da prolaziš nekim setom, okružen jednoličnim i neuhvatljivim filmskim platnom. I padale su gusto i brzo onako jako krupne pahulje. Možda sam bezosjećajna i morbidna, ali prestala sam tad biti tužna, iako sam se gotovo kao nešto trudila da zadržim taj osjećaj u spomen na dragog kolegu, ali jedino mi je sad prolazila mislima rečenica koju sam odgurivala i koja se nije dala otjerati: "Kakav lijep dan za umiranje." Toliko je sve bilo smireno, skladno i čisto... on nije ni umro. Spojio se s tim pahuljicama. I kao da sam znala da zna koliko nam je žao i koliko nam je bio drag.

Misli su mi sad samovoljno već odlazile na novu sliku, opet nekako nestvarnu, kao pričica iz Japana, gdje stojim pod drvetom i čekam svojeg dragog da se pozdravimo prije njegovog odlaska u bitku. Cijeli život vrijedan je živjeti zbog tog, makar i jednog, trenutka ljubavi, zagrljaja s onim za kojim čezneš cijelim svojim bićem. I vrijeme nije linearno. Taj trenutak si živjela i ranije, vjerovala da će doći. Čak i nakon što prođe, živjet će u tebi i dalje. I on je uvijek tu. Tuge ne bi smjelo biti. Odgoj bi od djetinjstva odredio čast, junaštvo i stoičko prihvaćanje budućeg, značajnijim od svega. Tek bi se naslućivala u pogledu, koji bi bio dovoljan, bez suvišnih riječi. Dominirale bi bijela i tamnosmeđa boja, kao kontrast. S krupnim pahuljama snijega okolo i tamnom korom drveta iza, stajala bih s nježnim osmjehom dok mi prilazi, svjetloputa, smeđe raspuštene kose, bosa. Obučena ni u što drugo osim potpuno bijeli kimono, širokih rukava, dubokog izreza, privezan oko struka; lepršajući oko mog tijela zajedno s kosom i pahuljicama i mirisom ljiljana, čije sam ulje utrljala u kožu, sve kao jedan zaleđeni trenutak.

Voljela sam kao mala gledati neki japanski crtić "Yuki-snježna vila", potpuno neuglednih crteža, ali lijepe priče. Nosila je takav kimono. A dugo poslije nisam imala želju pogledati bilo što drugo japansko. Ni ovo ne bih gledala, da nije to bila jedna od nekoliko kazeta koje smo brat i ja imali.

U osnovnoj smo školi dobijali paketiće iz Japana, mi, djeca iz Krajine, željni svega, odsječeni od svega. Paketići su bili šarene, uredno šivane torbice, u kojima bi svatko dobio nešto drugo, valjda po mogućnostima pošiljatelja. Pribor za školu, igračke, nove majice… svašta bi se tu našlo, i sve bi nas oduševilo. Na posebno lijep način mirisale su te torbice. Tada sam već znala toliko engleskog da sam mogla nekoliko jednostavnih rečenica napisati da se zahvalim jer u nekima su bile i adrese priložene, dječjim rukopisom napisane, zbog čega pretpostavljam da su paketiće slali djeca, također školarci. Mama nam je govorila da se zahvalimo jer neopisivo nas je to bilo obradovalo. Ne znam zašto, ali nikada nisam. Kako to ispraviti, tu sramotu? Ponekad se pomolim za te dobre ljude. Znam da to dođe do njih. Postoji posebno mjesto u zraku kojim to dođe od pošiljatelja do primatelja, shvatila sam. Uvijek se tako možemo javiti, nikad nije potpuno izgubljena adresa, kontakt ne mora biti prekinut. Jednako se sjetim i UN-ovaca, nemirnih lutalica, koji su živjeli u našem selu. Mnogi su prošli kroz našu kuću. Bilo je divnih ljudi. Bilo je i onih koji su ponižavali i stalno nešto tražili i prigovarali, iako su roditelji sve činili da imaju što bolji smještaj. Ja se više sjećam onih prvih, a čini mi se da su roditelji više zapamtili ove druge. Bez radnih mjesta, tako smo preživljavali. Mrzila sam što je to oduzimalo svaki mir i privatnost i što je mami, prije rata odgojiteljici u vrtiću, nikada gotovoj s poslom i gošćenjem, uz sve ostale poslove u vrtu i svinjcu, zdravlje počelo trpjeti. Ali istovremeno, dobili smo dodatnu širinu vidika. Nismo putovali po svijetu, svijet je došao nama u kuću. „Shia wase nara thea thathako“ pravila sam se važna u školi japanskom verzijom stiha „kad si sretan lupi dlanom ti o dlan“ naučenom prema transkripciji, koji mi je na papirić napisala jedna UN-ovka. Vježbanje jela štapićima na ispurenim kokicama, nikako mi nisu išli. Ustvari, u tom nekom smislu, uvijek sam imala više od svojih vršnjaka.

Nisam znala čitati titlove, ali nekoliko puta je mama sa mnom i bratom svaki crtani film odgledala i to je bilo dovoljno, mogli smo gledati sami kasnije i bezbroj smo puta voljeli gledati isto. Yuki s oblaka promatra svijet pun ratova, mržnje, siromaštva i tuge. Baka i djed, bogovi, gurnu je bez pitanja, mora tamo otići, proći to, pomoći. Teško joj je, ali zna da je to njen zadatak. U opasnom trenutku, baka i djed joj šalju pomagača, njenog bijelog konja. Upoznaje mnoge prijatelje. Svojom snagom i dobrim namjerama pomaže im, ali i ona od njih uči o ljubavi, zajedništvu, prijateljstvu i odgovornosti. Kada završi zadatak, mora se vratiti. U sučeljavanju sa zadnjom opasnošću, demonom iz vulkana, za kojeg je potrebno najviše hrabrosti, ali koji će riješiti najviše problema, savlada ga i tada nestane u vihoru. Ali, ona ne umire, ma kako mislili njeni prijatelji koji je plačući dozivaju. Ne napušta ih, uvijek će od gore paziti na njih. Vraća se u topli zagrljaj bake i djeda i ponovno se igra na snijegu sa svojim psima i bijelim konjem.

 On bi me nježno poljubio, spustio na zemlju. Ne bi me svukao, razgrnuo bi mi taj ogrtač samo koliko bi bilo potrebno da dođe rukama i usnama do dijelova koje oboje želimo da mi dodiruje. Prolazile su mi slike kroz glavu, igra dvaju djelomično ili potpuno nagih tijela.  

Na slici bi se počele pojavljivati intenzivnije boje, oboje bismo se zarumenjeli, a one krupne pahulje pretvorile bi se u latice procvjetale trešnje, koje bi jednako nastavile padati po nama, umjesto snijega, i grane iznad nas bile bi njih prepune…

2018. Ne svađam se s roditeljima više. Mirno razgovaramo, smijemo se. Suočavam se i ja s demonima. Polako, traje to i bolno je, ali moram. Zaljubljena sam, volim. Imam sve što mi treba. Krene u rano proljeće pa sve do kasno u jesen, da mi stan bude pun latica. Ali brzo i često zaboravim kako to moram živjeti. Moram biti mirna, smiješiti se iznutra na van. Neka mi i misli i molitve i riječi budu pune latica. Da se ljudi ugodno osjećaju u mojem društvu, da im pomažem, neka im dođe milo pri izgovaranju mojeg imena, neka im bude drago sresti me. Da mi upravo to bude cvijeće i parfem života. Biti oslonac, strukturirana, vrijedna, sabrana. Neka mi svaki dan bude dostojanstven, način na koji pristupam hrani, kako govorim, hodam. Sve. Neka to bude moj Japan. I ništa zamjerati, naprosto pustiti sve neka leti kao pahulje, kao latice. Posaditi u sebi empatiju, mir i ljubav. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg