proza

Ana Vučić: Početak (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Vučić (1992., Karlovac) je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je zasad objavila samo u časopisu studenata kroatistike Jat te je bila i urednicom trećega broja istoga časopisa. Piše oduvijek i odnedavno se prijavljuje na književne natječaje. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 

I.

Uzrujan zbog nedavnog pomanjkanja konteksta, bacio sam se s mosta u ono što se do prije nekoliko dana još moglo nazvati rijekom. Tog je jutra bjelina papira odvlačila moj iscijeđeni mozak do granica ludila, prazna je, pusta soba dovodila u pitanje postojanje mojih osjetila, oko mene je bio samo vakuum, ispražnjen od predmeta, boja, mirisa, lišen gravitacije, ispunjen tišinom. Htio sam pisati Freyi da ne dolazi, htio sam je se otarasiti jednom zauvijek, dosta mi je bilo izlika i laži. Prazan papir kao da je odjednom počeo vrištati, ali bio je to ipak samo vrisak, neartikuliran, glasan, zasigurno neukusan za mirno predgrađe u kojem sam odnedavno živio. Obradovao sam se kao što bih se u takvom trenutku obradovao bilo kakvom zvuku, bilo kakvoj distrakciji, ali brzo sam bio prisiljen pomiriti se s tim da ni taj zvuk, kao ni ja, nema puno pametnoga za reći. Odustao sam i prošetao do mosta da se bacim. Kad sam ustao, nagnuo se nad vodu i pogledao svoj odraz, smiješak mi je uzvraćao čovjek lijepa lica, hladnih sivih očiju i plave kose, nezdrave boje kože, visok i jak. Oduševljeno sam se nasmijao. Uspio sam. Možda ću sad moći poderati onaj nesretni papir i baciti ga u smeće, ili ću ga sad uspjeti ispisati. Sve će biti bolje od izmaštanih vrisaka u praznoj kući u gradu u kojem više nikoga nisam poznavao.

Začuo sam nekakvo šuštanje ispod mosta i okrenuo se da pogledam o čemu se radi.

-Dobar dan, gospodine, nisam mogao ne primijetiti da ste se upravo bacili s mosta?

-Jesam.

Osjetio sam se nekako hrabrim i želeći ga otjerati svojim ludilom, dodao sam:

-Bio sam nervozan zbog pomanjkanja konteksta!

Stranac me iznenadio, čak i pijan kakav je očito bio:

-Razumljivo, gospodine, razumljivo, pomanjkanje konteksta najgore je što nam se može dogoditi, nakon dosade, naravno, a u kombinaciji s njom je upravo nepodnošljivo!

Kako istinito, pomislio sam, evo mi novog supatnika i suputnika kroz život, samo da sve odigram kako treba…

-Kako se zovete?, upita me.

-Ć.

-Divno ime! Ali, ako dopuštate, ipak ste bili malo drugačiji kad ste se bacili, crna kosa bijaše, tamnija put..?

Kimnuo sam. Možda ipak nije pijan kao što izgleda i smrdi, pomislio sam.

-Ali kako je moguće da u padu promijenite izgled, gospodine?

Osjetio sam još jedan val lude hrabrosti i rekao:

-Ah, ne, ne u padu, već pri dodiru sa zemljom. Nagla promjena konteksta, makar fizičkog, u tome je ključ!

Zaustio je još me nešto upitati, ali sam ga preduhitrio:

-Ne, ne mogu vas tome naučiti, i da, umrli biste kad biste to pokušali.

Odglumio sam tugu, spustio pogled prema stopalima, a onda se ipak zavodljivo nasmiješio.

Stranac se, Mihail, kako ću uskoro doznati, oduševljeno zahihotao. Nastavili smo razgovor i kad smo izmijenili dovoljan broj rečenica da se počnemo jedan drugome sviđati, prekinuli smo s hinjenom pristojnošću i izvještačenim govorom. Pozvao sam ga kod sebe, skuhao mu jak crni čaj u nadi da ću ga malo otrijezniti (ipak je bio pijan) i smjestio se promatrati ga. Klasična ljepota, aristokratski nos, crne kovrče, plave oči. Lijepo se izražavao, govorio glatko, bez napora, a pričao o koječemu, najviše o sebi: bio je profesor na fakultetu, predavao je književnost, neoženjen, bez djece, ljubav prema alkoholu i mržnja prema studentima i kolegama, prijatelja nije baš imao, a slobodno je vrijeme, čini se, provodio šećući obalom rijeke i promatrajući ljude kako se bacaju s mosta. Moj skok zaista nije bio prvi koji je vidio, ali sam ja jedini koji je skok preživio. I tako smo krenuli na mene. Lišen svakog osjećaja odgovornosti, iskreno sam mu ispričao da sam se takav rodio, i to baš u ovom gradu, da ne znam koliko mi je godina, da nisam baš stario, da su mi ipak roditelji nedavno umrli pa sam se vratio riješiti papire i nasljedstvo, emocije? ne, s tim sam raskrstio, hmmm što još, bio sam već na n-tom pivu i odjednom sam mu sumirao nesretnu prošlost s Freyom, vratio sam se i jer sam se nadao ostaviti iza sebe dotadašnji cirkus od života i ljude koje sam u Londonu godinama poznavao.

Počeo sam ga cijeniti u trenutku kad me upitao o tome, o Freyi i ljudima, umjesto da me gnjavi s nevjericom i ispituje o fantastičnim i nadnaravnim elementima mog tužnog života.

-Izluđivalo me što ih nisam prepoznavao. Imao sam obitelj, dugogodišnje prijatelje, kolege, znao sam im imena, obiteljske povijesti, okolnosti u kojima su živjeli, mane, vrline, sve sam to znao, ali ih nisam prepoznavao. Stopili su se u portret sivog čovjeka, gotovo prozirnog; kao kroz sam London, mogao sam kroz njega gledati ulicu kojom su prolazili automobili, ne čuti ništa, ne vidjeti ništa slušanju i gledanju usprkos. Moj bi sivi čovjek pričao o poslu, djeci, mljevenom mesu, a ja bih kroz njega doživljavao samo te automobile koji su prolazili. Nesnošljivo, nemam bolje riječi, a i dosada… Počeo sam s tabletama, vidio da to tako neće moći, jednog dana i sam sjeo u automobil i prolazio ulicama sve dok napokon nisam otišao.

Zabrinuto me promatrao, opravdano. Upitao me mrzim li ljude. Promrmljao sam da ih ne volim. Jesam li ikada ikoga volio? Jesam. Izgleda da mu je to bilo dovoljno. Udobno se smjestio u naslonjaču i počeo brbljati dalje, ali nisam ga baš pozorno slušao. Nije bilo ni potrebno. Prepoznao sam nešto u tom neobičnom, zanimljivom strancu. U želji da nekako obilježim i proslavim taj lijep trenutak, ustao sam da nam donesem pravo piće. Na putu do kuhinje pogled mi je pao na nesretan papir kojim sam htio isključiti Freyu iz svog života, a koji je još uvijek zjapio prazan. Inspiriran kao malokad u životu, napisao sam:

-Draga, dosta. Ne. Srdačno, Ć.

 

Prvi put kad me Mihail pozvao k sebi na večeru bio sam ipak iznimno nervozan. Bojao sam se da ću sve upropastiti nekom samo meni svojstvenom glupošću, poput one priče o sivom čovjeku. Odagnao sam nasilu te paralizirajuće priče iz glave; da je bio potresen tom ili nekom drugom mojom nategnutom usporedbom, metaforom, ne bi me valjda ni pozvao u svoj dom. Kupio sam bocu omiljenog mu alkohola i uputio se prema samom središtu grada gdje se nalazila njegova stara dvokatnica. Znao sam da živi sam pa me iznenadila žena koja je otvorila vrata i pustila me u kuću bez ijedne riječi. Rukom je pokazala prema velikom dnevnom boravku gdje je Mihail sjedio pijuckajući čaj. Pozvao me da mu se pridružim u tom idiličnom prizoru i brzo smo prešli na viski koji sam donio.

Za večeru je bio poslužen pečeni fazan. Sjećao sam se još iz djetinjstva da stanovnici ovog grada imaju neobičan fetiš na te ptice – u rubnim su ih dijelovima grada držali kao što se inače drže kokoši, bili su pripitomljeni i mirni, a katkad ih se moglo vidjeti čak i u raskošnim gradskim parkovima. I Mihail je držao u kući jednog fazana, gotovo kao ljubimca, i bio je neobično povezan s tim pernatim bićem koje me u prvih nekoliko posjeta kući umalo stajalo srčanog udara. Glupa je ptica imala običaj skakati ljudima u krilo i zahtijevati da ju se mazi, ali kao i na sve drugo, i na nju sam se brzo priviknuo. Onaj drugi, nesretniji fazan bio je zaista ukusan. Mihail je rekao da ga je pripremila služavka, otkrivajući mi tako ulogu one žene kojoj je plaćao da mu kuha i čisti. Bila je njegovih godina, ne baš osobito lijepa i brzo sam shvatio da do nje drži manje nego do svoje ljubljene ptice, a bilo mi je žao kad sam vidio s koliko ljubomore neimenovana služavka promatra fazana kojem su Mihailove ruke nježno gladile ružan plavkasti vrat.

Nakon večere ponovno smo pili u dnevnom boravku i bio sam već potpuno opušten kad se pojavila Vozačica.

Vozačica.

Mihail nas je upoznao, bila je to njegova rastresena asistentica s fakulteta, imala je raščupanu crnu kosu, cigaretu u ruci kojom je neprestano nervozno vitlala zrakom dok mu je objašnjavala svoje najnovije akademske probleme. Odmah mi je bilo jasno da njega njezina znanstvena karijera nimalo ne zanima, a kasnije mi je i priznao da ju koristi kao osobu koja mu prevozi kulise za rad u kazalištu i donosi kavu kad je mamuran prije predavanja. Nije znao čak ni koja joj je tema doktorata.

-Zašto je onda njoj stalo do toga da ti objašnjava sve te stvari?

-Jer spava sa mnom. Mislim da se, sirotica, zaljubila.

Nisam imao dojam da se zaljubila. Izgled joj je bio glup, kao i ime, ali bilo je nečeg iznimno privlačnog u njezinom glasu, u njezinim kretnjama i u načinu na koji je uzbuđeno hodala gore-dolje dnevnim boravkom objašnjavajući poetiku nekog danskog dramatičara. Bila je inteligentna, pomalo izgubljena i nije djelovala kao osoba koja bi patila za nekim kao što je Mihail. Vozila je crveni auto i nakon odužeg monologa natjerala je Mihaila i mene da se spustimo do njega kako bismo unijeli kutije s knjigama u kuću. Kasnije sam je uvijek poistovjećivao s tim autićem, bili su jednako nepredvidljivi i glasni, jednako staromodno ljupki, jednako šarmantni. Kasnije je služavka donijela piće i promatrala ju još ljubomornije nego fazana. Ostavio sam ljubavnike u dnevnom boravku i pošao za služavkom u kuhinju; bio sam naumio raspitati se o prirodi te veze. Nije joj trebalo puno poticaja, ogorčeno se i s otrovom u glasu raspričala već nakon prvog pitanja.

-Zamislite, gospodine, već mjesecima ovamo dolazi, posvuda ostavlja stvari koje ja moram za njom pospremati, dolazi i kad nema Mihaila, koristi se kuhinjom, kupaonicom…

Ubrzo nakon toga uhvatila me moja tuga i poželio sam otići. Vozačica je isto morala ići, imala je sljedećeg jutra održati nekakvo izlaganje, pa je ponudila da me odbaci do kuće. Pristao sam ne smislivši izliku; nije mi se pješačilo. Pozdravili smo Mihaila i oprezno sam ušao u auto. Vozačica je bila užasna vozačica i neprestano je pušila jedva pridržavajući volan lijevom rukom. Minute su prolazile u neugodnoj tišini dok je ona nije prekinula.

-Miša kaže da si iz Londona. Kako to da si došao tu?

-Ma zapravo sam ovdje rođen, samo me dugo nije bilo. Došao sam poslom.

-Da? Što radiš?

-Profesor sam književnosti, predavat ću s vama na fakultetu.

Bila je to laž, nisam znao što ću, ako išta, raditi ovdje, ali nije to morala znati.

-Tako! Onda ćemo se sigurno puno družiti u budućnosti! – Nasmijala se dok smo neprimjerenom brzinom skretali u jednu manju ulicu.

Nisam znao što bih na to rekao. Htio sam pobjeći od nje i od njezine kose i od njezinog mirisa, ali nisam mogao, pa sam se samo pristojno osmjehnuo. Ubrzo nakon toga stigli smo do moje kuće; brzopleto sam se zahvalio, promrmljao pozdrav i otrčao u sigurnost svojeg doma. Sjećam se da sam pomislio kako bi bolje bilo da me Mihail nije s njom upoznao. Predosjećao sam katastrofu.  

    

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg