proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.



 

 

KAD CRVENKAPICA ZAVOLI

 

Orka, gorostasnog čovjeka, diva koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se sa rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.

Malik, šumski patuljak koji je provodio dane smišljajući spačke ljudima, osobito ribarima; s njima se znao dobrano našaliti, u Orku je vidio svog idola. Želio je biti velik poput njega. Čini se da svi patuljci po naravi imaju kompleks manje vrijednosti zbog svoje veličine, te im je suđeno da pate za neostvarenim snom – da budu visoki momci koji će nekad imati šanse kod vila. Još i da skinu tu crvenu kapu koju su morali, radi pripadnosti i identiteta, nositi na glavi. A vile su ionako bile izbirljive, birale bi samo ljepuškaste momke, tim teže je bilo patuljcima dorasti zadatku i zavesti pokoju šumsku. Znale su ih i zadirkivati – zvale bi ih Crvenkapice..

Malik je maštao o tome da jednom sretne svog obožavanog i štovanog idola. Što će mu reći? Kakav će biti? Hoće li biti tako velik kao što ga je zamišljao, ili možda čak i veći? Silno ga je želio upoznati, riskirajući čak i vlastitu sigurnost, naime, ako se ispostavi da je Orko doista tako velik, moglo bi se desiti da ne uoči Malika i slučajno ga zgazi.

Navodno Orka uglavnom sretnu iza ponoći oni koji se vraćaju sa zabava, polupijani, te bi se i Malik uputio na zabavu da bi poslije produžio cestom na kojoj je Orko često viđen. Lutao bi noću, pijanci bi mu prilazili, neki bi se ispovraćali po cesti te je Malik morao zaobilaziti njihove lokve bljuvotine, misleći u sebi kako ovakva cesta nikako nije dostojna da primi jednu tako veliku ikonu kao što je Orko.

Jedne noći mu se posrećilo. Išao je uobičajenom cestom vraćajući se sa jedne zabave, čak je malo i popio ali se još uvijek dobro držao, kadli sretne Orka koji mu se ukazao u svoj svojoj veličini. I nije mu se priviđalo, bio je stvaran. I doista je bio velik kao što ga je Malik zamišljao. Od uzbuđenja skine crvenu kapu i obriše znoj koji ga je oblio, a zatim vrati kapu. Iz perspektive Orka, na putu se vidjela samo jedna crvena točkica. Malik nije mogao a da ne upita Orka:

- Zašto imaš tako velike oči?

- Da te bolje vidim – odgovori mu Orko i čučne da uopće može čuti i razumijeti što mu ovaj mali priča.

- Zašto imaš tako velike uši? – Malik se i dalje ne može načuditi.

- Da te bolje čujem – Orko se još malo približi ne bi li se uvjerio da doista priča sa patuljkom. Nije se sjetio da ima moć da se smanji. Ne mogu se uvijek svi talenti iskoristiti u datom trenutku.

- Zašto imaš tako velike ruke? – upita ponovo Malik.

- Da ti lakše skinem tu tvoju kapu s glave – poče se smijati.

- Oh, slobodno, probaj je, sigurno ti dobro stoji - potakne ga Malik, sretan što njegov idol želi uzeti njegovu kapu i staviti je na svoju glavu.

Orko uzme crvenu kapu u ruku. Bila je toliko mala naspram njega, da mu je taman stala na srednji prst kad ju je malo navukao.

A da mu pokaže da doista ima moći o kojima se priča, Orko se pred njim pretvori u magarca, i pritom mu baci crvenu kapu. Malik brže bolje zgrabi kapu da udahne mirise svog obožavanog diva. Uto naleti vuk, pomisli da je patuljak zapravo Crvenkapica te navali na nju, odnosno njega i pojede ga, a magarca potjera duboko u šumu. I tako mali Malik strada zbog svoje prevelike ljubavi prema idolu, jednom i jedinom Orku. Nije bilo toga lovca da raspori vuka pa da spasi cijelu stvar i preokrene priču, ne bi to bilo to, ne mogu svi živjeti sretno do kraja života.

 

 

 

O ZMIJAMA I LJUDIMA

 

Jedna je zmija prolazila kroz težak porod. Naime, ljudska glava koja je imala izaći iz razjapljenog ždrijela ove životinje, nekim čudom prekrivene perjem, zapela joj je u ustima. Poput riječi koja se valja po jeziku a suzdržava se pustiti glas izvan sigurne pećine usne šupljine, tako je i ova glava budućeg čovjeka ostala na vratima izlaska u svijet, snebivajući se, pokolebana saznanjem što je tamo vani čeka. Mali ljudski stvor, oblikovan u utrobi zmije, tako je bivao zarobljen između dva svijeta – onog u kojem je taoc životinje koja mu nije i ne može mu biti naklonjena, i onog u kom bi mogao postati čovjekom, ukoliko se potrudi, ili ako mu se posreći.

Zmija je podnosila porođajne muke. Stiskala je koliko je mogla, izvrnula se i prevrnula nekoliko puta, kičma se s njom vrtjela u tom ludom ringišpilu rađanja i polaganog umiranja. Znala je - ne uspije li uskoro iscijediti ovo ljudoliko biće iz sebe, ono će je udaviti.

Pitala se – kako je do ovoga uopće došlo, i otkud njoj ljudsko biće izlazi iz njena životinjskog tijela, kako se našlo u njenoj utrobi, no, nije bilo odgovora. Uzela je duboki udah, koliko je mogla, čujno i nemalo nježno prikupila hračak odnekud iz grla, i napokon ispljunula čovjeka.

I tako na svijet stiže dijete, lijepo koliko može biti obzirom na balon hračka koji ga okruživaše, i ubrzo se začu prvi plač: SSSSSSIIIIIKK.............

Dijete je raslo. Dijete se prometnulo u čovjeka. Imao je sreće. Odrastao lik, sa stalnim poslom i jutarnjom smjenom. Tek ponekad bi, u osami svoje sobi, čuvajući tu tajnu samo za sebe, lizao stvari. Od tog bi osjetio strašno uzbuđenje. Volio je prelaziti jezikom preko namještaja, zidova, podova, pa čak i ženinih stvari – nakita, gaća. Naravno, bez njena znanja.

Žena mu je rađala dugo i bolno. Pitala se – kako je do ovoga uopće došlo, i dokle će ovo biće izlaziti iz njene maternice, no, nije bilo odgovora. Na kraju rodi istovremeno dvoje djece, neobično dugih nogu i jezika, isprepleteni, blizanci. Jednom će i njih uspjeti rastaviti.

Jednom prilikom čovjek izvede obitelj na večeru. Naruči zmijsko meso. Red je da se počasti. Puno radi. I dok je žvakao hranu, navire mu neko nejasno sjećanje. Nije mogao reći je li uistinu njegovo, i da li je stvarno. Ipak, bilo je tu, i ništa se više nije dalo učiniti. U glavi se stvori neka slika. Zmija rastvorenih usta, u njima ugleda sebe, svoju glavu. Zaprepašten ovim prikazom, čovjek ispljune iz usta preostalo meso. A volio ga je, oduvijek mu bijaše ukusno. Pitao se – kako je do ovoga došlo...

Blizanci se smiju, njihov smijeh podsjeća na siktanje, znali su to svi ali nisu znali zašto, žena mu se zacrveni od srama, jer nesretno je meso, skupa sa slinom i sokovima, završilo na njenom licu. Čovjek u jednom trenu pomisli kako je na neki način pljunuo vlastito lice na ženino. Još kad bi to mogao i polizati...

 

 

 

BEZ CRTICE, MOLIM

 

„Samo Ana Marija. Odvojeno. Da. Dva imena. Velikim slovima. I Marija isto. Da. Bez crtice“. Tako si uvjeravala sustav da si to doista ti. Jer imati dva imena koja nisu spojena crticom izazivalo je sumnju dali uopće pripadaju istoj osobi. Ne imati crticu u imenu davalo je natruhu da se ovdje radi o mogućem slučaju podvojenosti ličnosti gdje svaka od njih dvije odlučuje sebi natovariti ime i tegliti ga na suprotne strane. Svaka iole postojeća crtica od te je težine jednom morala puknuti. I ništa više na tom svijetu ta dva imena ne bi moglo sastaviti.

Prolazile su godine tvoje borbe sa vlastitim imenom, naime, ono je izazivalo ozbiljna samopropitkivanja tko si ti zapravo i je li Ana Marija, ona bez crtice, doista ova žena koja ima tvoje ruke i jede tvoju najdražu krumpirovu salatu. To mora da si ti, jer ne znaš kakva bi bila da ti netko kaže da moraš staviti crticu između svoje Ane i Marije, da ih moraš na taj način vezati jednu za drugu. Ana, Marija će biti s tobom do kraja života. Kako bi to uopće izgledalo? Ana-Marija. Ne, to više nisi ti.

Sustav je bio upoznat sa tvojim slučajem vlastitoimenične podijeljenosti, i sam je dvojio što učiniti s tim. Malo pomalo, postalo je općeprihvaćeno da je tvoje ime zauvijek lišeno crtice. Jest, bilo je pomutnji svaki puta kad se moralo prokopati matične knjige i podatkovne banke, ali to je jednostavno bilo tako. Sustav je već označio tvoj slučaj crvenom zvjezdicom kao potencijalno ugrožavajući. Već su te prepoznavali na osnovu te crtice koja ti je falila. Govorili su:da, to je ona bez crtice. To je ONA. Ana Marija je zauvijek nagrđena nedostatkom crtice koja bi zasigurno ublažila očigledno zastupljenu sklonost zastranjivanju s njene strane.

I onda si jednog dana čula priču o Josipu. Josip je volio curice sa crticama u imenu. Sustav ih je poznavao; svaku Petru-Marinu, Maju-Antoniju, Sanu-Elenu, Mariju-Magdalenu. Kod Josipa u sustavu nije postojalo ništa sporno. Josip je volio crtice u imenu jer je volio kada se raspuknu. Sve su te curice imale od šest do osam godina, a Josip je silno volio razdvajati im imena, i još ponešto. Crtice su pucale kao suhe grančice pod nogama u parku kraj zgrade u kojem ih je volio dočekivati. Poslije bi im rekao da mamicama kažu da su se igrale skrivača; Marina se sakrila Petri, a Antoniju Maja nije mogla dugo naći. Našla je dobro skrovište.

Nakon što si čula tu priču, tvoje su se muke po imenu činile gotovo pa slatke. Neka, hvala, ko da jesam, ako mogu birati, bez crtice molim.

 

 

 

 

MESNA PLATA

 

Oduvijek sam volio meso. Znam malo toga o kuhanju, ali isto tako znam da bih, kada bih imao od koga naučiti, jako dobro kuhao. Štoviše, bio bih vrhunski majstor u kulinarstvu, vrstan i precizan kao kakov kirurg. Jednakom pedantnošću rezao bih tetive i tkiva, otkoštavao i kotletirao, oprezno kako ne bih naljutio živac ili nepotrebno nategnuo mišić.

Jer ne volim samo znati kuhati, volim i pojesti skuhano.

Oduvijek sam volio jesti. Od svih okusa najuspješnije me zaveo upravo okus mesa. Meso je bilo naizravnije. Pogađalo me u srž. Ono se svakim zalogajem neposredno susretalo s mojim te se ovijalo oko žila, obrubljivalo je moj želudac, skanjivalo se potegnuti još dublje a onda je činilo upravo to – probijalo se do onih mjesta u meni koja su tim činom tek nastajala. Vjerovao sam da je meso koje bih pojeo zatrudnjelo u mojoj utrobi i rađalo je, onako iznutra, novo djetinje meso koje je bilo tako nevino i tako opasno za moje tijelo. Pomislio bih, ja sam stvoritelj nečeg tako tjelesnog, napipljivog, ja sam otac i majka svome mesu. Meso je bilo moja beba. Onda je ono raslo, ja sam ga odgajao, hranio ga novim mesom, a ono je pod mojim srcem postajalo mlado, tinejdžerski sočno, a zatim se razvilo u spremno odraslo biće, djevojku. Pa sam se zaljubio u nju. Pa sam je mazio. Pa sam se uvlačio u nju silinom kojom je ona bila usukana u meni, posvuda, kao metastaze. Moje meso i ja bili smo na taj način fizički vezani, ali bili smo i mnogo više od samog tijela, ili dvoje tijela. I nikada više nisam morao biti sam.

Nakon što sam prebolio majčin odlazak k drugome tati i majčinu bebu tog drugog tate, odlučio sam da i ja potražim sebi osobu s kojom ću stvarati novo, moje i njeno, naše, meso. Osobu koja bi pojela moje s jednakim užitkom kao što bih ja pojeo njeno.

Jednog si dana došla kupiti mljeveno u našu lokalnu mesnicu. Čim sam te ugledao, zamislio sam sve. Kuća. Pelene u košu za smeće u kupaonici. Blagi zadah mokraće. Jučerašnje novine. Ručak kod tvojih u nedjelju. Ne moramo ići svaki tjedan.

– Uzmite kotlete, svježi su.

Inzistirala si da ti dam mljeveno.

Iskreno, smatrao sam to bogohulnim. Samljeti meso i pretvoriti ga u crvolike komadiće neprepoznatljivih dijelova nekoć snažnih komada trupa, leđa ili lopatice, činilo mi se uvredljivim činom. Dijelove divnih tjelesa pretvoriti u nakupinu posve umrlih ostataka još maločas živog mesa, ne, to nisam mogao učiniti. Uzeti dušu tim lijepim, tako živim stvorenjima, anatomski savršenima, oskvrnjivati ih kao kakav manijak koji se iživljava nad mrtvom lešinom bez imalo poštovanja, nemoj me tjerati na to.

Moj kolega je već vagao kilu mljevenog za tebe. Meso koje sam ti nudio nisi uzela.

Osjećao sam se jednako napušteno kao onaj dan kad je majka zatvorila vrata kuće, uzimajući svoje stvari za moj još jedan, posljednji, pseći pogled na njenim ramenima.

Nisam mogao podnijeti pomisao da je moje meso odbijeno. Odlučio sam popraviti stvar. Uzeo sam one kotlete, nož i krenuo za tobom. U trenutku kada si skrenula u park, prišao sam ti i gurnuo ti nož u želudac. Gurao sam ga dugo i duboko, okrećući ga u tebi, pridržavajući ti usta. Bila su kao od čokolade. Komadići crijeva počeli su ispadati. Kao mljeveno. Onako kako si htjela.

Ne želeći da naša ljubav ostane nekonzumirana, pružio sam nam šansu da nas probamo. Odrezao sam mali komad mesa s unutarnje strane tvog trbuha i pojeo ga. Bila si tako sočna i vlažna. Tebi sam u usta ugurao onaj odbijeni kotlet od maloprije. Nisam ti dao svoje vlastito meso da probaš, jer ipak se u ljubavi mora ići polako.

 

 

 

 

JABUKA NE PADA DALEKO OD SUSJEDA

 

Želeći postati pametni i mudri poput svoje majke Reje, Adam i Eva tog su dana odučili ubrati jabuku koja je taman dozrijela na susjedovom drvu spoznaje. Majka im je neprestano govorila kako ne smiju dirati to stablo, no, zna se, zabranjeno voće je najslađe. Usto, bila je jesen, i čin je bio u njihovim mislima, a zatim i djelu, sasvim opravdan.

Rea je bila u visokom stadiju trudnoće, ne zna ni sama po koji puta, neka njena djeca nisu živjela s njome, i nije ih mogla čitavo vrijeme nadzirati. Otkad su Adam i Eva ušli u pubertet, doista su bili sve nestašniji. Sve je teže iznalazila načina da im dokaže što je dobro, a što se ne smije raditi. Samohranim majkama teže je odgojiti dobru djecu, znala je to ali nije vrijedilo misliti o tome. Tog dana mučila ju je probava i nije se htjela dodatno uzrujavati.

Adam i Eva su, dakle, ukrali jabuku. Ušuljali su se u susjedov vrt koji je, čudom, cijeli bio prekriven voćkama jabuka, poput otoka Avalona na kojima je živio Rein ujak i gdje su Adam i Eva provodili ljetne praznike. Naravno, tamo im jabuke nisu bile primamljive, bile su im, takoreći, nadohvat ruke, i nisu rasle na drvu spoznaje. Ali ovdje, ovdje su bile tuđe, nedostupne.

Uzeši prvi zalogaj, već su osjetili da su postali pametniji. Spoznali su da su tako nešto već odavno trebali uraditi. Bratski su je podijelili, i smazali brže da ih mama ne skuži. Sad kad su pametniji, lako će smisliti način da se izvuku. Optužit će nekog trećeg.

Na nesreću, jabuka im nije dobro sjela na želudac. Ne može se reći sa sigurnošću koji je razlog tome, toliko daleko u svojim spoznajama još nisu stigli. Oni krajnji dometi razuma doseći će se nakon defekacije. Rea je vidjela da su joj djeca nešto bljedunjava, i da provode neobično mnogo vremena na wcu. Više od nje. A njoj je danas stvarno loš dan.

Trenutak Reine spoznaje o tome što su Adam i Eva učinili, popraćen je neobičnim prolomom oblaka i pljuskom koji je doprinio napetosti ove cijele situacije. Kiša je zaokružila priču. Rea je osjećala da je podbacila u odgoju djece. Baš tu jabuku koju im je toliko branila, baš tu su morali uzeti. Nije mogla vjerovati da će oni to napraviti usprkos njenim zabranama. Gorko je zaplakala.

Adam i Eva spoznali su kako je u ovoj situaciji najmudrije šmugnuti u sobu i čekati da se mama ohladi. A htjeli su malo prileći, jabuka im je nakon svega prilično prisjela.

Susjed, vlasnik spornog drveta i još spornije jabuke, koji je inače često navraćao kod svoje zgodne susjede po čašicu dobrog razgovora i onoga što obično slijedi nakon nekoliko tih istih čašica, uvidio je da nešto kod susjede ne štima. Osim trudničkog trbuha, dakako. I on je bio mudar, spoznavao je stvari brzo i lako, jednako je tako spoznavao i susjedu. To da mu jabuka sa drva nedostaje, nije još stigao spoznati.

I ovog je puta iskoristio priliku da dođe utješiti Reu. Čuo je kako se dere na djecu, on će je malo smiriti. Stoga uzme bocu najbolje šljivovače i zaputi se k susjedi. U rakiji nema puno alkohola, Reina buduća beba to može podnijeti.

Rea mu otvori vrata. Uplakana, još se više rastuži ugledavši bocu. Kroz suze razočarenja upita:

- A nije bilo jabuke?

 

 

    

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg