proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.



 

 

Papirnati poljubac

 

„No, hajde, čekam…“, napučila je usne i zatvorila oči tako da su joj mrvice od maskare s trepavica pale na već nekim rumenim tonom nabujale jagodice. Jer ona se šminka... „To sve velike cure rade“, kako bi rekla u onim trenucima kad se trebala učiniti zrelom. „Mislila sam reći žene.“ Daj, molim te…„žene“! Dadilja joj je do koji mjesec svaku večer prije spavanja čitala neku slikovnicu, i to ne neku s vukom, nego s onim šećernim vilama i zaljubljenim princezama što šeću po dvorcima i druže se s pticama, uz blagu svjetlost lampe pored kreveta potiho, jer ju je jedino tako mogla uspavati. Ali ona je već žena…u osnovnoj školi. Kao da mi je jučer Tea iz razreda pričala da je Liz pred rustikalnim ogledalom pored ormara stavljala čarape i gaćice u novo- kupljeni sivi grudnjak najmanje moguće veličine da vidi kako to izgleda, ili će izgledati (možeš mislit) kad joj „narastu“, jer one se druže. Ne obazirem se ja na to. Ili ipak? Mah… Uglavnom, čekala je poljubac. Već me danima nagovora na to. Ona se već kao ljubila. To je sad u modi. To svi rade. Svi poznati klinci vole međusobno razmjenjivat slinu i dodirivat se jezicima. U čemu je štos? Nekako mi se to gadi. Što ako nije oprala zube? Ili je jela špinat za ručak pa joj je komadić ostao među zubima i ja to vidim tek nakon poljupca…što onda?! Vjerojatno bih si malo povratio u usta, onako incognito, da je ne uvrijedim. Ili je već i krajnje vrijeme da se poljubimo? Triput smo već prošetali i nekoliko puta sam je otpratio iz škole tom njenom strmom ulicom do kuće. Ipak ću je sutra…ako sad uspijem smislit nešto da izmigoljim iz njenih ralja pohote. Ah, „žene“…Ne mogu se sjetit nijednog manje otrcanog klišeja.

Ostao mi je zadnji trik koji sam mogao odigrati da se izvučem. „Slušaj, oprosti, baš sam se razbolio jučer.“ Loše odglumljen lažan kašalj kao iz onih serija iz devedesetih kad se jedan od glavnih likova isto pravi da je bolestan, a onda pretjera pa kriomice stavi toplomjer u kavu ili tako nešto da uvjeri mamu da sutra ne ide u školu. Još su me te serije više naučile nego škola. Lažan smijeh i otrcane fore. „Nešto me u grlu steže, onako, grebe.“ Otvorila je jedno oko još uvijek nudeći usne i pritom prosula vreću minijaturnih ugljena s pretjerano „zamaskiranih“ trepavica po licu. „Sigurno se ne izvlačiš?“ Koketirala je sa mnom, stavila ruku na bok i nasmiješila se. To ju je sve mama naučila- stara zavodnica. Kad je bila mala Elizabeta ju je znala kradom promatrati sa stepeništa u predvorju kroz poluotvorena vrata u salon gdje je primamljivo hihotala među gomilom muškaraca koji su oko nje radili štit sačinjen od duhanskog dima i dubokih glasova. Ona je bila imućna udovica srednjih godina s utegnutim licem i malko naboranim vratom koji je otkrivao njenu pravu dob. Bila je zgodna žena i predana majka, ali se nikad nije mogla dovoljno zasititi pažnje i požudnih pogleda što ih je dobivala iz svih kutova sobe stojeći u sredini sredine. U muškom društvu ona je bila Sunce oko čije orbite lebde planeti kao pčele oko košnice čuvajući maticu. „Ovisnica o komplimentima“, često bi rekla moja mama. I Elizabeta je poprimila tu crtu svoje mame. U društvu ona kao da je crpila svu pozornost pa se činilo da sja u mraku. „Onda ćeš me sutra poljubiti? Moraš, obećao si, sjećaš se? Još sam i Tei rekla da ćemo se danas poljubiti i mogu misliti da je ona to već svima razglasila. I sad ti nećeš…“

Sve je to promrmljala nekako sebi u bradu gledajući u pod, kao da je i jesam i nisam trebao čuti, ili čuti nešto, ali ne sve. Pogledala je u mene i kao da me dodirnula. Oči su joj se zarosile pa je izgledalo gotovo kao da će zaplakati. U tim trenucima kada se znala rastužiti (ili se samo pretvarala?) njene smeđe oči su nalikovale na dva mokra lista poslije kiše u kasnu jesen koji ispunjavaju prostore oko šumskih putova sa svake strane kao korita. Primio sam joj ruku i osjetio da je hladna. Kosa joj je prekrila čelo i zavijorila na vjetru među zgradama. Morao sam reći nešto utješno i lijepo. Nešto slatko na što bi se ona razgalila, a na što bi mi svaki moj prijatelj da to čuje rekao da sam „papak“. Čudno je kako se u tim trenucima zaboravi na ponos. Sve te ljubavne priče u sebi nose nešto sramotno. Pogotovo one tragične. „Oprosti…Sutra ćemo, vjeruj mi. Onda će mi već bit bolje i poljubac će biti slađi.“ Dovoljno dobar odgovor.

Zagrlila me. Osjetio sam kako je sretna, kako jedva čeka sutra. Kosa joj je mirisala po nekom skupom šamponu. Još me jače pritisnula, tako da sam joj osjetio poluprazan grudnjak na svojim prsima. Nisam ni shvatio kako sam bio zatvorio oči i kako je na trenutak postalo mračno. Samo sam osjetio neku toplinu. Otvorio sam ih i  vratio se iz neke predivne iluzije natrag u njeno naručje. „Onda sutra u tri poslije škole na mostiću?“ Uzbuđeno me pitala s nekim zagonetnim sjajem u zjenicama. „Da, da…može Liz.“ Nisam mogao reći „ne“. Bojao sam se da je ne slomim, da se ne slomi, da ne budem okrutan. „Vidimo se.“

Okrenuo sam se i pošao kući s dilemama u glavi. Što da napravim? Kako najbolje postupiti? Ona od mene nešto očekuje, a ja ne znam jesam li dorastao tim očekivanjima; ako nisam- neizbježno će se razočarati. Odlučio sam krenuti dužim putem doma. Često sam to radio kad sam htio razbistriti misli. Šetnja me opuštala, dopuštala mi da zaboravim na „ovdje i sada“ i da se izgubim u nepreglednim hodnicima svojih misli kao u labirintu kroz koji hodam samo sa svijećom u ruci i hrabrošću u srcu. Jedini izlaz iz te zagonetke bilo je rješenje mog problema. Je li to uopće problem ili sam ga ja sam stvorio time što sam neodlučan? Kao da vežem gordijski čvor bez noža da ga presiječem. I samo mi je ona na pameti. Idee fixe kao Laura Petrarci, Beatrice Danteu. Dobro, možda ipak pretjerujem, nije valjda ona tako važna… ali zašto onda samo o njoj mogu misliti? Moram se usredotočiti na nešto drugo, neku drugu enigmu, samo ne na nju. Čitao sam o nekim metodama koje se mogu primijeniti kako bi se misli odagnale od nepremostive prepreke. To je sad bila ona. Kada bi samo to znala… Nego…metoda. Zamislimo da smo računala i po kategorijama pretražujemo svoje znanje sve dok ne dođemo do teme koja nas zabavlja i koja je dovoljno atraktivna da odmakne pažnju s onoga što nas muči. Pa da pokušam…Moji dokumenti…Uđimo u povijest. Stari ili Novi vijek; Srednji? Neka bude Novi. I…Europa. Dinastija Tudora. Kraljica Elizabeta, Kraljica Djevica. System failure. Toliko prilika...i samo Elizabeta! Zašto samo o njoj mogu misliti?! Još sam „dijete“ i već me muče „ljubavni problemi“! Pa kud prije?! Kao jadnik koji čeka vješanje dok me gomila gađa kupusom i pokvarenim krumpirom. Prokleta podsvijest. Samo prema njoj mi misli streme. Kao da ih je ulovila u mrežu i ne pušta, i vuče na brod samo da ih pusti natrag u more svojih spletki pa ponovno ulovi.

Osvrnuo sam se oko sebe i vidio da sam zalutao tri ulice dalje od svojeg puta. Izgubljen u mislima i stvarnosti. Vjetar je strašno puhao i ulazio mi pod majicu ravno pod rebra da na njima zasvira neku sonatu kao gudalom. Nije bilo toliko hladno, ali očekivalo bi se da će sunce već pronaći način kako nadmudriti oblake početkom proljeća. Krenuo sam prečicom sada stvarno gledajući kamo idem. Zašto muškarci imaju naviku glorificirati žene koje im se učine nedostižnima?

Ona od mene traži nešto…nešto dragocjeno, barem za mene, trenutak prvog poljupca. Njega se navodno pamti cijeli život, ili barem tako kažu, zato ga ne smijem uprskati i potrošiti na curu kojoj je to samo isprazna zgoda. Možda ona i je slatka, i…možda je i pametna, ali to još ne znam. Okrnjiti ga na epizodu s jakim vjetrom, njenom lepršajućom kosom, pored ograde na mostu, skrivajući se od znatiželjnih pogleda pod šumom krošanja. To zapravo i ne zvuči loše, ali je li ona osoba kojoj želim dati taj dio sebe? Nisam se mogao posavjetovati ni s kim jer sam znao da, čak i ako će me taj netko poslušati, nikad uistinu, u potpunosti, neće moći razumjeti što se u meni događa i što osjećam. To moram saznati sam.

Stigao sam doma. „Ej sine, kakav ti je dan?“ pita mama obuvajući crne cipele na petu. „Pa, ako te baš zanima, nalazim se na naizgled nerazrješivom životnom raskršću gdje nijedan put nema znak, pa ne znam kamo moram krenuti, a još k tome o mojoj odluci ovisi čitav daljnji tijek mog putovanja i svijet u koje će me ono odvesti.“ Nisam joj to rekao. „U redu.“ Morat će se zadovoljiti time. „Ja moram na posao, pa se vidimo navečer. U pećnici ti je ručak“ Pusa u čelo i „bok“. Opet sâm doma. Biti jedinac i nije tako loše- imaš više vremena za razmišljati (baš što mi sad treba) i nema nikog da ti kvari mir svojim glupim upadicama. Samo što nemaš spremno uho koje bi te moglo saslušati. No, ovo zapravo ne bi ni moglo čuti.

Ručak i tv. Pobacao sam to u sebe na brzinu, onako halapljivo. Kad sam jedeš obrok je samo hranjenje. Rijetko se doživljavaju trenuci obiteljske topline i zajedničkog blagovanja u sretnom domu u ovom svijetu žurbe. Ali zna ponekad i tišina biti preteška među zidovima…zna gušiti. Ništa; zadaća i odmor. Vjetar je prestao puhati i provirilo je sunce kroz uske otvore u oblacima. Širit će se ono još… Legao sam na ležaljku iza kuće i prepustio se pticama iz obližnjeg šumarka u proljetnoj atmosferi. Stavio sam ruke ispod glave da simuliraju jastuk. Nisam sklopio oči, ali sam zaronio u misli gdje one ne mogu vidjeti. Ako bih ipak zaspao, kad bih se probudio, ruke bi mi toliko utrnule da bile bi kao gumene, bez kapi krvi, kao mrtve, mlohave, pa bi mi jedini silazak s ležaljke vjerojatno bio ravno na nos. Sunce je sve više oduzimalo teritorij hladu bez ijedne žrtve. Spustio sam kapke. Je li u tami bolje gledati u mrak ili žmiriti?

Kako da ne razmišljam o njoj…o tome što nalikuje na zahtjev? Ne radi se o molbi, a kamo li o prijedlogu, jer ona od mene traži nešto što gotovo da sam joj dužan, a ne znam zbog čega. Obećanje... Nekad je pravedno pogaziti riječ zbog pravednosti, zbog onoga u što ti vjeruješ. Jednoj curi nešto kažeš i ona odmah to razglasi. Prokleta Tea. Što sam joj trebao reći kad me pitala hoćemo li se Liz i ja poljubiti. „Da…možda…ne znam“. Ona je čula samo „da“. Stvarno me sve to već počinje podsjećati na to kao da je Liz uložila zahtjev nekom administrativnom uredu i dan za danom ona ide pred taj ured, kuca, traži, radi li se i u kojoj je fazi njezin postupak. Onda joj jednog dana prekipi i izgubi strpljenje pa uđe u taj trošni ured u kojem sjedi pretila baba namirisana nekim intenzivnim parfemom kakvim se već špricaju pretile babe ispod pazuha i podbratka  (jer tamo su najdeblje) i suhonjavi visoki brkonja s cigaretom u kutu usana i tregerima zakačenim na ramenima, i svi gledaju u neke proklete papire. Pristupi Liz babi: „Oprostite gospođo, možete li mi reći kako teče proces oko predmeta K1?“ „Ne mogu Vam ja to reći. Ja sam samo niža savjetnica Ureda za odlučivanje o naizgled važnim životnim odlukama (UONVŽO). Vi trebate pročelnika.“ „A gdje je on?“ „Na Mirogoju, danas ga pokapaju.“ Sve to baba izgovori uopće ne dižući pogled i ne obraćajući pažnju na Liz. Sve što je Liz uopće mogla primijetiti bio je glomazni i dlakavi madež na babinom licu u obliku žohara, velik i upadljiv kao omanja planina. Kad bi Liz stvarno mogla vidjet tu babu i kad ovo sve ne bi bilo u mojoj glavi, siguran sam da bi to bio najodvratniji madež koji je Liz ikad vidjela. „Dobro, možete li mi išta reći o mom predmetu?“ Vidi baba mala je uporna. Ali baba zna što mora. Svaka baba i svaki brkonja koji je ikad radio u administrativnom uredu ima tajne moći administrativne tehnike pa tim glupostima može otjerati svaku upornu malu ili senilnog starca. „Da…Sad tek vidim. Predali ste zahtjev prekasno, istekao Vam je rok za predaju zahtjeva a Vi ste ga ipak predali. Odbijen je. Novi možete predati za dvije godine.“ Tada će Liz izletjeti iz te moralne straćare i zalupiti vratima tako da koji crijep padne s krova na cestu, a babi će na licu zasjat osmjeh.

Probudio sam se. Valjda sam zaspao…Sunce je već zalazilo. Bezbroj akvarela zalaska je bljesnulo na nebu. Ulica se kupala u zadnjim zrakama do smjene mijene. Probao sam pomaknut ruke i uspio- žive su. Izgleda da sam samo nakratko odrijemao.

Dan mi je prošao u jednoj temi i pala je noć. Nebo je bilo čisto ali nekako nemirno. Dugo sam se vrtio u krevetu s jedne strane na drugu pa na treću, i nijedna nije udobna i kao da nijednu neću, ili ona neće mene. Ukočila mi je san. Razmišlja li ona toliko o meni ili je već sve rasplela kao bijedno klupko vune puno mačje sline i u njoj pronašla pribadaču. Možda ona ni ne brine i samo se ovdje kažnjavam zbog svoje neodlučnosti…Previše toga…Ne znam. Stalno živimo u nekim zabludama, u iluzijama za koje vjerujemo da su stvarne. Gdje prestaje moja kontrola i prepušta se nečem prolaznom, nekoj stalnoj struji stalnoga toka. No, baš zato što sad toliko razmišljam o tome mora mi to nešto značiti, jer da sam ravnodušan onda me ne bi uznemirilo- zatočilo u jednoj misli. Vani već drugi vlak prolazi s točno devet vagona; nevjerojatno. Prvo sirena, polazak i udarci teških željeznih kotača o okomite hrđave i isprebijane tračnice.

 Možda samo trebam pustiti…ali moram ipak imat neki plan. Nisam siguran je li to pametno. Poljubiti se sad; s njom. Nisam imao tu namjeru dok sam se počinjao družiti s njom. Njezina je ulica odmah do moje i možda sam samo htio društvo za put do doma, onako, izvan škole… I tako ona mene hoće, a ja za nju ne znam…Ne mogu. Što ako zbog tog, moguće neugodnog iskustva (jer ne osjećam da sam spreman), nikad više neću moći vjerovati „ženama“? Što ako me unakazi? Trebam li to učiniti? Ne isključujem mogućnost da mi bude lijep; obgrljen aureolom spoji dva svijeta. No toga se ne bojim, to je neki sretan završetak. Ovakav je plan: budući da ne mogu ispasti takva jadna kukavica da izostanem iz škole i dogovora s njom, moramo se suočiti i onda ću joj reći da nisam spreman to učinit što ona traži jer se još ne znamo dovoljno dobro. A ona? Kako da predvidim njenu reakciju? Njene osjećaje? Moram na sve misliti. Kako cure inače reagiraju…a kako „žene“? Nije ona toliko vješta. Možda ipak griješim? Svejedno: ona će vjerojatno počet urlikat i dramatizirat, plakat, ridat, ljutit se i psovat. Umjesto poljupca primit ću šamar i pogled na njen odlazak. Zvuči kao dobra pogodba. Misterij riješen. Laka noć. 

Miran san i odlazak u školu da uzburka početak dana. Koraci kroz prohladno jutro i budeće sunce. Odjenuo sam svoju najljepšu majicu koju mi je majka donijela s puta a koju Liz još nije vidjela. Slaba karta, rekli bi, ali ne znate što još držim u ruci. Na vremenskoj prognozi su rekli sunčano; kada bih vjerovao tim meteorološkim podlacima koji nagađanje zovu znanošću. Kao da se može predvidjeti priroda.

Što reći o školi? Previše informacija uz premalo zanimljivosti, dosada i suhoparno ponavljanje podataka iz neke knjige koju je napisao uvaženi stručnjak samo kako bi učitelj iznio što ondje piše. Čitati sam naučio u nižim razredima osnovne tako da mogu razumjeti godine ili brojeve u formulama s nekoliko nepoznanica. Meni, nama, trebaju intrige, zapleti radnja s glavnim likovima u neugodnim situacijama. Nijedan učitelj nikad neće ispričati neku nerazjašnjenu priču da je zajedno pokušate rasplesti. Kao o Neronu i gorućem Rimu, puritancima i hipi pokretu, urotama o ubojstvima hrvatskih kraljeva. Učitelji kao da pokušavaju usaditi znanje onima koji ih slušaju, a ne shvaćaju da će pravo znanje učenik steći tek da je on na to spreman, kada ga sam doživi došavši do zaključka, do odgovora koji krije rasprava. Učenik najprije treba osjetiti da je poštovan i da se njegovo mišljenje uvažava i cijeni, a tek onda učitelj može nešto pobuditi u učeniku, probuditi mu želju da sazna. Šteta što učitelj ne zna da je njegova prava uloga potaknuti učenika da dá sve od sebe za ono što voli. Jer to dobar učitelj radi.

Nastava je završila uz previše zadaće i prespore otkucaje jednoličnih satova u identičnim učionicama oličenim u bijelo i žuto i s podovima popločenima prljavim pločicama boje safira. Da ne ispadne da mrzim školu u koju sam natjeran ići zbog zakonske obveze ipak mogu reći da je nešto lijepo učinila za mene- upoznala me s umjetnošću. U njoj nema granica, nema premca, kraja i početka. U umjetnosti postoje čudovišta i bogovi, drugi svjetovi i galaksije, bez ijednog dokaza s maštom kao podlogom. „Kako mogu postojati?“ pitaju se odrasli koji su zaboravili kako za dijete ne postoji uzrok i posljedica, već samo bivanje. Ako mogu zamisliti, kako onda ne postoji? Jer da ne postoji, bi li mogao zamisliti?

I sam sam se okušao u umjetnosti. Kažu neki da je za to potreban poseban dar, karizma, inteligencija ili nadahnuće. Za mene je potrebno samo otvaranje prema vlastitim idejama, vlastitom upoznavanju i povezivanju različitih naizgled nespojivih misli. Na satu hrvatskog jezika smo kao zadatak dobili napisati pjesmu. Tema je bila: „Razgovor muškarca i žene“. Bez puno oklijevanja…

 

 

 

 

 

Ljupki ste, gospođice,

kako Vam je ime?

Oprostite što sam izravan,

ali, ponosite li se time?

Ili Vam je malo stalo

do tog što ljudi kažu

jer dojam često slažu s lažu.

Je li Vam ovo iznenada palo?

 

Recite, jesam li pretjerao

pa zato zagonetno šutite?

Ne bih želio da ispadne

da sam Vas zbog toga otjerao,

stoga me, molim Vas, uputite

u ono što Vi volite.

Za čim maštom snivate

kada ciljeve opkolite?

 

Oprostite mi, ne dam Vam do riječi,

kako li sam nepristojan.

Ni ja ne volim kada mene netko

u pola misli priječi.

Nego, zanima me kakav Vam je glas,

je li iste ove boje

kao Vaša pala vlas

na mom odijelu?

Toliko ste dražesni

da bih Vam najradije dodijelio bijelu.

Kao da vašu kosu cijelu

držim u samo jednom dijelu.

 

Zašto mi ne odgovarate?

Ako ste pomislili da sam nevolja,

moram reći da se varate.

Ili se Vi, zapravo,

preda mnom pretvarate?

Iluzije pojavom okrutno mi stvarate.

 

A, pa Vi ste gluhi?!

Zato me samo gledate.

Već samo pomislio

da sam toliko odbojan

da nijedan slog mi ne date.

Dakle, niste čuli ništa

od mog monologa

za kojeg neki rekli bi

da je bio dosadan do zla boga,

neki tajnovit poput crnog jednoroga…

 

No, ljupki ste gospo…(znakovnim jezikom)

Izašao sam iz škole prilično kasno i vjetar je snažno puhao što nisam mogao uočiti dok sam nezainteresirano buljio u zelenu ploču koju rezbari piskutava kreda.  Osjetio sam ga čim sam zakoračio na kameni puteljak koji od škole vodi do mostića koji spaja dvije uske obale lokalnog potoka. Iz daljine sam je vidio. Možda čak nisam ni bio siguran da je to ona. Nalet vjetra nosio joj je plave uvojke zrakom, a ona ih je uporno pokušavala vratiti na njihovo mjesto. Uske traperice i kožna jakna po najnovijoj modi zasigurno je nisu sasvim učinkovito štitili od te brzo prolazeće bujice. Raskomadano suho lišće od prošle jeseni je plesalo oko sebe, u krugovima i dalje. Požurio sam korak kad sam shvatio da je to zaista ona po dobro mi poznatoj pozi koju je činila gledajući na sat na lijevoj ruci dok je nestrpljivo nešto čekala. U ovom slučaju- mene. Vjetar mi je ulazio u oči koje su bez moje krivnje onako suhe obilno zasuzile. No čim je suza krenula niz obraz odletjela je daleko s mostića u potok koji teče. Ugledala me i ja sam pomislio kako počinje.

Zagrlila me u znak našeg uobičajenog pozdrava. To mi je bilo čudno. Iako smo se tako inače pozdravljali mislio sam kako će ovog trenutka biti nekako manje prisna, jer je zasigurno zanima kako ću ja postupiti. Ustuknuo sam korak. Možda je njoj već sve poznato… „Hej Liz, kako si?“ „Ma ništa me ne pitaj…onaj lik iz engleskog me cijeli sat tjerao da čitam neke glupe tekstove iz knjige na glas…kaže Tina da cure iz drugih razreda pričaju da voli mlađe cure.“ „Užas.“ Stvarno nisam mario za profesora mogućeg pedofila i za osjećaje sam je pitao tek uzgredno, da nekako započnem razgovor. „Kako si ti?“ Vratila je lopticu- baš kao što sam priželjkivao. „Gle, Liz…Znam da smo se dogovorili da ću te ja danas poljubiti, ali ja jednostavno to ne mogu napraviti.“ „Molim?“ Krikom je prodrmala mostić. Vjetar je i dalje jako puhao. Čak su se i krošnje nagnule gotovo do pola debla. Nisam znao je li me stvarno nije čula, ili me čula ali mi daje priliku da promijenim svoj odgovor. Odlučio sam biti glasniji. „Ne mogu te poljubiti! Ti si super cura, ali nismo mi jedno za drugo. Vjerujem da ćeš i ti to s vremenom shvatiti.“ Izgovorio sam to sve nekako užurbano, hladno ali uvjerljivo. Nisam joj htio pokazati da me strah, strah od donošenja pogrešne odluka, ma koja ona bila. Iako su mi se ruke tresle i glas mi je treperio, ipak sam samog sebe iznenadio svojom odlučnošću.

Napokon sam joj pogledao u oči. Izgovarajući sve one riječi sam izbjegavao njen pogled- da ni meni ni njoj ne bude preteško. Ali kad sam im napokon pridao pažnju one kao da se uopće nisu ni izmijenile, kao da su samo gledale u moje i dalje čekajući. To nipošto nije bila reakcija koju sam očekivao. „Nemaš ništa reći?“ Upitao sam je znatiželjno „Ja te neću tjerati na nešto što ti ne želiš.“ Sve je to rekla tako glatko popravljajući pramen koji joj je doletio na vrh usana natrag iza uha. „Ti znaš što tebi treba.“ Ostao sam zabezeknut. Riječ nisam mogao progovoriti, usta otvoriti, jezik rasplesti. „Čuvaj se. Bok.“ Okrenula se i otišla kao da se proteklih nekoliko minuta već bezbroj puta odigralo u njenom životu pa je iskustvom kroz njega samo još jedanput prošla.

Ostao sam još koji čas gledajući joj u leđa koja su odlazila, njenu plavu kosu mršenu vjetrom i hod pri kojem se u svakom koraku malko podizala na prste. Uočio sam taj hod kod još nekoliko ljudi. Njoj je stvarno pristajao. Možda sam i ja nešto čekao prateći taj hod, možda sam čekao da se zaustavi. Samog na mostiću udarao me vjetar i kao da me tjerao da otiđem. Otišao sam ali ne prije nego sam je ispratio pogledom, prije nego sam shvatio da se nijedanput nije osvrnula.

Samo sam krenuo doma sa željom da ovaj dan što prije završi. Ništa mi nije imalo smisla. Ona…tako ravnodušna. Ili? Zašto me onako srdačno zagrlila kad smo se napokon sreli? Nekako mi se to ne uklapa- ako joj je bilo toliko drago što me vidi, kako to da nije reagirala na to što ja nju nisam zagrlio natrag, što sam ruke suzdržano zadržao u džepovima ? I kada me tražila da joj ponovim rečeno…je li i to dio njene igre, je li htjela provjeriti moju odlučnost, ili me možda stvarno nije čula? Ono što je rekla je ipak istina, s malo riječi je rekla puno. Sitna kišica me uhvatila nespremnog bez kišobrana. Isprva je nisam ni prepoznao ploveći mislima. Osuđen da pokisnem mislio sam da ne može bolje od toga. Ionako sam za par minuta stigao doma pa nisam puno za to mario. Samo bih želio leći.

Ušao sam u kuću, izuo tenisice i krenuo prema krevetu. Čuo sam roditelje već iz hodnika kako raspravljaju o nekom novinskom natpisu kao najbolji primjerci ovisnika o medijima. Bez pozdrava sam otišao u sobu. Prije no što sam se bacio na krevet skinuo sam odjeću i miris nje skupa s njom sa sebe. Htio sam zaspati, ali nisam mogao. Uostalom što sam očekivao, priželjkivao, od toga s Liz? Neku borbu ili tome slično; raspravu; svađu? Ni sam ne znam, ali sada kada na to gledam izgleda mi kao da sam se spremao za rat, a njega nije ni bilo nit je predstojao barem s obzirom na to što se odvilo. Pobijedila je ne vodeći bitku. No nisam ni mogao izgubiti ono što nisam imao, a što sam mislio da ni ne želim s obzirom na odluke koje sam donio. Postavila mi je zagonetnu slagalicu s mnogo utora u još više dijelova koju ću dugo pokušati složiti. I, Liz, nisi me razočarala. Šteta što su već svi dijelovi podijeljeni.

Noć je već pala kad me probudio zvuk kucanja na vratima sobe. Očito sam zaspao umoran od pitanja. Kroz vrata je provirilo blijedo lice moje majke još uvijek stojeći na pragu. Kroz poplun sam provirio prema njoj. „Pronašla sam neko pismo u stražnjem džepu tvojih hlača dok sam ih stavljala prati.“ Stavila ga je na rub mog radnog stola i izašla. Mora da je već bila u sobi tiho se krećući kako bi iz dosade provjerila koju bi odjeću trebalo provrtjeti u bubnju pri visokoj temperaturi u kemikaliji. Njene kretnje su mi ponekad nalikovale na vjeveričine- hitre a nečujne. S teškoćama sam se pridigao iz kreveta. Upalio sam noćnu lampu i prišao stolu.

Savijeni bijeli papir veličine dlana me dozivao k sebi. Tko još piše pisma? Uzeo sam ga u ruke i otvorio jedva gledajući kao mamuran. Pred blijedim svijetlom lampe sam prepoznao ženski rukopis. Liz! Pisalo je: „Znala sam da to nećeš moći napraviti, ali ja sam htjela. Zato ti darujem svoj poljubac. - L -“ Znao sam da je onaj zagrljaj imao razlog. Kriomice mi ga je ubacila u džep. Nekoliko puta sam pročitao tih par redaka, tih osamnaest riječi, i taj potpis, koji su me svaki put protresli kao prolazak duha, i svaki put malo više. Tek sam nakon zadnjeg čitanja uočio blijedu siluetu usana pod tekstom. Približio sam pismo slaboj svjetiljci i vidio Elizabetine usne optočene u sjajilo. Primaknuo sam ga sebi i osjetio slab miris trešnje sjajila za usne. Udaljio sam se. Žalio sam za propuštenom prilikom, ali stigla je nova. Prilika za popravak. Cijelo vrijeme sam mislio da bježim od nečega, a zapravo sam bježao prema nečemu. Prema trenutku kojeg ću pamtit zauvijek. Uzeo sam papir i poljubio Liz.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg