proza

Ljiljana Logar: Zjenice po stubištu; Čokolada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Liljana Logar (1988.) je nakon formalnog obrazovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu privremeno odbjegla u Lisabon gdje prevodi azulejo u svoje okvire nakon boravka u Glogovcu, Koprivnici, Zagrebu. Snima neformalne putopisne reportaže koje ne objavljuje nigdje. Još uvijek skuplja fragmente.



 

Zjenice po stubištu

 

Struganje rubova potpetice u hodniku najavljuje da se vratila. Zamišljam njezin spušten tvrdoglav pogled kojim struže po podu dok gleda kuda ide, da se ne osmakne. Još jedan od njezinih eksperimenata. Pokušava oformiti svoju ženskost. Opsjednutost privlačnošću. Možda uspije. Možda uspije ovaj put. Možda uspije nakon nekog vremena. Ako dovoljno dugo ustraje, postat će dio nje, zaboravit će da je jednom pratila liniju poda kako bi se održala gore i bit će kao da je oduvijek bila takva. Zamišljam kako se gleda u ogledalo glumeći izraz odsutnosti, pokušavajući nadvladati nevjericu koju u njoj izaziva odraz koji vidi. Sagiba se i pušta vodu u umivaoniku, baca je po sebi prskajući sve oko sebe, najprije silovito, onda sve jednoličnije, ponavljajući mehaničke pokrete sve dok joj koža ne odrveni i poprimi crvenoplavičasti sjaj. Na pamučnu vatu natapa tekućinu koja ostavlja za sobom crvene tragove kože, preuzimajući na sebe slojeve koje je donijela izvana. Okoločna tinta, puderi i neodređene boje, sve se slijepilo u neku nedorečenu masu što supostoji sama za sebe, svojom jarkošću dodatno ističući odudaranje od površine  koju je do maločas prekrivala. Ono što ostaje razočarano je progovaranje njezine majke kako ljepota leži u oku promatrača. Upali tuš i skida odjeću dok ne ostane gola, obješenih grudi, obješena trbuha zbog kojeg nalikuje na neku neodređenu morsku životinju, nezgrapno stoji u takvom estetski dehumaniziranom izdanju i čeka da voda postane dovoljno topla. Sjedne na rub kade i pušta vodu da se slijeva po njoj, ljušti joj slojeve sigurnosti jedan po jedan, miris samopouzdanja koji je donijela sa sobom izvana rastapa se i lagano nestaje u oblaku kipuće vode, i ostaje sljepljena, crvena, pogrbljena visjeti preko obješenog trbuha, puštajući noge da beživotno plutaju, koščata i jeziva. Staklo ogledala prešlo je na drugu stranu, zamaglilo se i onemogućilo izravan pristup – ostao je tek nejasno razmuljan odraz s crnom zaljepljenom masom koju je činila kosa, tijelo se stopilo s keramičkim pločicama. Ako tako ostane dovoljno dugo, zaboravit će da postoji, zaboravit će sve, postat će samo nejasna mrlja u prostoru, ni po čemu se ne ističući od ostatka prostorije. Kao u Monetovoj slici ili nekom animiranom filmu gdje svaka nelogičnost uspijeva biti opravdana radi višeg cilje mirenja sa svijetom. Ipak, okvira nema, film nikad ne prestaje.

Mlaz vode iz tuša naglo se prekida, čuju se koraci, tiho brisanje vode sa keramičkih pločica, sve se zaustavlja, mijenja i prekida, vraća se u prvotno stanje kao da se ništa nije dogodilo, tuš je natrag u svom ležištu, vatice sa šminkom na dnu smeća, vlaga iz očiju povlači se, odraz u zrcalu izoštrava, kosa suši, zjenice sužavaju, voda prelijeva u keramičku čašu koja će probdjeti noć pored kreveta nakon što se svjetlo ugasi. Još se malo čuju raspršeni koraci, struganje stopala u polumraku po još vlažnom podu, stopala koja prelaze iz neodređenog tapkanja po podu s površinskim tragovima premokre krpe u sve jasnije, suše korake prekinute konačnim klikom prekidača svjetla. Nakon toga glasovi i poneko razbijeno staklo, plač djeteta i zakračunavanje napuklog zida koji nas dijeli. Vraćanje svom omiljenom tv programu odakle dolazi samo nijem cerek ispijenih jagodica s ekrana koji ispija tišinu s hodnika. Čeka se konačan prekid programa, u mraku hodnika nečije oko povremeno zatreperi. Nakon toga muk.

 

 

 

 

Čokolada

 

Čuo je da netko dolazi, ali čuo ih je bezbroj puta. Došli bi, ubacili svoje kovanice i odabrali broj. Tako to ide, utipkaš broj koji želiš, platiš koliko treba i uživaš koliko ide. Kasnije se mrziš dogledno vrijeme. Tako to s većinom ide. Ponekad boli gledati. Znaš koliko je uloženo u to, što sve stoji iza toga. Tko stoji iza toga. Ali to dođe i ode. Ti ostaneš tamo čekati svoj red. Mrziti se istovremeno dok čekaš na svoj red. Ali čekaš ga, što drugo preostaje. Najgore je kad si prvi. Kad ostaneš tamo u prvom redu i čekaš da te netko brzinski procijeni i odluči, ti ili netko drugi. Ipak, ako ostaneš u toj kutiji dovoljno dugo, postane svejedno što dolazi iza toga. Samo želiš van. Želiš vidjeti što je s druge strane stakla. Prijeći na drugu stranu. Autodestruktivno ili rezignirano, svejedno je, samo jedna tu strana donosi konačnu odluku. Tako svi prešutno ostave svoje dostojanstvo s vremenom. Važno je samo izaći. Nije tako bilo oduvijek, ni sa kim nije tako. Oni s druge strane, oni dođu i vide ono što je pred njima, gotov proizvod. Mi smo gotov proizvod. Upakirani u svoje sjajne paketiće, s pažljivo otisnutom listom što iza toga stoji. To smo mi, niz brojeva i naziva koje ne razumijemo. Koje oni ne razumiju. Oni koji pokušaju razumijeti samo učine cijelu stvar gorom. Gnušaju se onoga što vide. Uzimaju nas, ali s prijekorom. A to je posljednje što želiš vidjeti prije nego što skončaš. Potrebno je samo utipkati broj u trenutku slabosti. Za to smo tu, trenutke slabosti. Osjetio je taj pogled nekoliko trenutaka prije nego ga je potreslo ono što slijedi. Trajao je nešto dulje, riječ je o samo nekoliko trenutaka. Ali znaš što slijedi. Možda o tome govore kad kažu da ti život proleti pred očima. Nije uvijek bilo tako, govorio si je. Govorio si je to tako dugo dok nije postala neka vrsta molitve, mantra, tako nešto. Moralo je biti nečeg prije ove kutije, prije mraka, straha, prije nego što smo ogoljeni stali pred staklo i ostavili sve svoje na raspolaganje strancima. Ostavljeni u čekanju da nas netko odabere. Glas zamre s vremenom, ali kune se da je prije bilo drugačije, u tim nekim vremenima na koje je zaboravio. Bilo je povijesti, drugih svijetova, nečeg blistavog u tome. Sad se svelo na paketić koji je te dijelove sabrao u cijelinu i otkupio ih brojem i cijenom. Sića, kako kažu, radi se o kovanicama. Nebitno, zaista. Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok je stajao tako razgolićen, u besprijekornom odijelu koje je jedino što je u tom trenutku bilo bitno. I ideja o onom što slijedi. Kovani okrugli tvornički izrađeni novčići pali su točno tri puta. Trideset. Šest. To su bile njegove brojke. Svako mukli odjek pada tih kovanica izbio mu je puls iz grla. Neki vrisak bio bi primjeren. Ali to su priče iz ekraniziranih priča koje imaju svoj početak i, obično romantiziran i smislen, kraj. Ovo nije ta priča. Ovdje nema zvuka koji bio odao bilo kakav znak da s te mračne strane postoji išta više. Trenutak prije konačnog pada. Svaki put zatresle bi se šuškave spodoba oko njega, ali nebi rekli ništa. Nitko više ovdje ne govori, napokon, što se ima više za reći? Ne može se završiti ovdje, to je rekao. Nije znao kome je bilo upućeno. Možda Bogu. Možda ostalima koje čeka isto. Posljednji trzaj kovanice bio je konačan pad za njega i, prije nego je uspio prozboriti ikakav pozdrav tim šutljivim spodobama koje su ga okruživale i nekoć dijelile neki život s nekim, strmoglavio se u ruke svoje nove vlasnice koja ga je podigla svojim mekim rukama, lagano rastvorila paket i odgrizla mu glavu. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg