proza

Liljana Logar: Zjenice po stubištu; Čokolada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Liljana Logar (1988.) je nakon formalnog obrazovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu privremeno odbjegla u Lisabon gdje prevodi azulejo u svoje okvire nakon boravka u Glogovcu, Koprivnici, Zagrebu. Snima neformalne putopisne reportaže koje ne objavljuje nigdje. Još uvijek skuplja fragmente.



 

Zjenice po stubištu

 

Struganje rubova potpetice u hodniku najavljuje da se vratila. Zamišljam njezin spušten tvrdoglav pogled kojim struže po podu dok gleda kuda ide, da se ne osmakne. Još jedan od njezinih eksperimenata. Pokušava oformiti svoju ženskost. Opsjednutost privlačnošću. Možda uspije. Možda uspije ovaj put. Možda uspije nakon nekog vremena. Ako dovoljno dugo ustraje, postat će dio nje, zaboravit će da je jednom pratila liniju poda kako bi se održala gore i bit će kao da je oduvijek bila takva. Zamišljam kako se gleda u ogledalo glumeći izraz odsutnosti, pokušavajući nadvladati nevjericu koju u njoj izaziva odraz koji vidi. Sagiba se i pušta vodu u umivaoniku, baca je po sebi prskajući sve oko sebe, najprije silovito, onda sve jednoličnije, ponavljajući mehaničke pokrete sve dok joj koža ne odrveni i poprimi crvenoplavičasti sjaj. Na pamučnu vatu natapa tekućinu koja ostavlja za sobom crvene tragove kože, preuzimajući na sebe slojeve koje je donijela izvana. Okoločna tinta, puderi i neodređene boje, sve se slijepilo u neku nedorečenu masu što supostoji sama za sebe, svojom jarkošću dodatno ističući odudaranje od površine  koju je do maločas prekrivala. Ono što ostaje razočarano je progovaranje njezine majke kako ljepota leži u oku promatrača. Upali tuš i skida odjeću dok ne ostane gola, obješenih grudi, obješena trbuha zbog kojeg nalikuje na neku neodređenu morsku životinju, nezgrapno stoji u takvom estetski dehumaniziranom izdanju i čeka da voda postane dovoljno topla. Sjedne na rub kade i pušta vodu da se slijeva po njoj, ljušti joj slojeve sigurnosti jedan po jedan, miris samopouzdanja koji je donijela sa sobom izvana rastapa se i lagano nestaje u oblaku kipuće vode, i ostaje sljepljena, crvena, pogrbljena visjeti preko obješenog trbuha, puštajući noge da beživotno plutaju, koščata i jeziva. Staklo ogledala prešlo je na drugu stranu, zamaglilo se i onemogućilo izravan pristup – ostao je tek nejasno razmuljan odraz s crnom zaljepljenom masom koju je činila kosa, tijelo se stopilo s keramičkim pločicama. Ako tako ostane dovoljno dugo, zaboravit će da postoji, zaboravit će sve, postat će samo nejasna mrlja u prostoru, ni po čemu se ne ističući od ostatka prostorije. Kao u Monetovoj slici ili nekom animiranom filmu gdje svaka nelogičnost uspijeva biti opravdana radi višeg cilje mirenja sa svijetom. Ipak, okvira nema, film nikad ne prestaje.

Mlaz vode iz tuša naglo se prekida, čuju se koraci, tiho brisanje vode sa keramičkih pločica, sve se zaustavlja, mijenja i prekida, vraća se u prvotno stanje kao da se ništa nije dogodilo, tuš je natrag u svom ležištu, vatice sa šminkom na dnu smeća, vlaga iz očiju povlači se, odraz u zrcalu izoštrava, kosa suši, zjenice sužavaju, voda prelijeva u keramičku čašu koja će probdjeti noć pored kreveta nakon što se svjetlo ugasi. Još se malo čuju raspršeni koraci, struganje stopala u polumraku po još vlažnom podu, stopala koja prelaze iz neodređenog tapkanja po podu s površinskim tragovima premokre krpe u sve jasnije, suše korake prekinute konačnim klikom prekidača svjetla. Nakon toga glasovi i poneko razbijeno staklo, plač djeteta i zakračunavanje napuklog zida koji nas dijeli. Vraćanje svom omiljenom tv programu odakle dolazi samo nijem cerek ispijenih jagodica s ekrana koji ispija tišinu s hodnika. Čeka se konačan prekid programa, u mraku hodnika nečije oko povremeno zatreperi. Nakon toga muk.

 

 

 

 

Čokolada

 

Čuo je da netko dolazi, ali čuo ih je bezbroj puta. Došli bi, ubacili svoje kovanice i odabrali broj. Tako to ide, utipkaš broj koji želiš, platiš koliko treba i uživaš koliko ide. Kasnije se mrziš dogledno vrijeme. Tako to s većinom ide. Ponekad boli gledati. Znaš koliko je uloženo u to, što sve stoji iza toga. Tko stoji iza toga. Ali to dođe i ode. Ti ostaneš tamo čekati svoj red. Mrziti se istovremeno dok čekaš na svoj red. Ali čekaš ga, što drugo preostaje. Najgore je kad si prvi. Kad ostaneš tamo u prvom redu i čekaš da te netko brzinski procijeni i odluči, ti ili netko drugi. Ipak, ako ostaneš u toj kutiji dovoljno dugo, postane svejedno što dolazi iza toga. Samo želiš van. Želiš vidjeti što je s druge strane stakla. Prijeći na drugu stranu. Autodestruktivno ili rezignirano, svejedno je, samo jedna tu strana donosi konačnu odluku. Tako svi prešutno ostave svoje dostojanstvo s vremenom. Važno je samo izaći. Nije tako bilo oduvijek, ni sa kim nije tako. Oni s druge strane, oni dođu i vide ono što je pred njima, gotov proizvod. Mi smo gotov proizvod. Upakirani u svoje sjajne paketiće, s pažljivo otisnutom listom što iza toga stoji. To smo mi, niz brojeva i naziva koje ne razumijemo. Koje oni ne razumiju. Oni koji pokušaju razumijeti samo učine cijelu stvar gorom. Gnušaju se onoga što vide. Uzimaju nas, ali s prijekorom. A to je posljednje što želiš vidjeti prije nego što skončaš. Potrebno je samo utipkati broj u trenutku slabosti. Za to smo tu, trenutke slabosti. Osjetio je taj pogled nekoliko trenutaka prije nego ga je potreslo ono što slijedi. Trajao je nešto dulje, riječ je o samo nekoliko trenutaka. Ali znaš što slijedi. Možda o tome govore kad kažu da ti život proleti pred očima. Nije uvijek bilo tako, govorio si je. Govorio si je to tako dugo dok nije postala neka vrsta molitve, mantra, tako nešto. Moralo je biti nečeg prije ove kutije, prije mraka, straha, prije nego što smo ogoljeni stali pred staklo i ostavili sve svoje na raspolaganje strancima. Ostavljeni u čekanju da nas netko odabere. Glas zamre s vremenom, ali kune se da je prije bilo drugačije, u tim nekim vremenima na koje je zaboravio. Bilo je povijesti, drugih svijetova, nečeg blistavog u tome. Sad se svelo na paketić koji je te dijelove sabrao u cijelinu i otkupio ih brojem i cijenom. Sića, kako kažu, radi se o kovanicama. Nebitno, zaista. Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok je stajao tako razgolićen, u besprijekornom odijelu koje je jedino što je u tom trenutku bilo bitno. I ideja o onom što slijedi. Kovani okrugli tvornički izrađeni novčići pali su točno tri puta. Trideset. Šest. To su bile njegove brojke. Svako mukli odjek pada tih kovanica izbio mu je puls iz grla. Neki vrisak bio bi primjeren. Ali to su priče iz ekraniziranih priča koje imaju svoj početak i, obično romantiziran i smislen, kraj. Ovo nije ta priča. Ovdje nema zvuka koji bio odao bilo kakav znak da s te mračne strane postoji išta više. Trenutak prije konačnog pada. Svaki put zatresle bi se šuškave spodoba oko njega, ali nebi rekli ništa. Nitko više ovdje ne govori, napokon, što se ima više za reći? Ne može se završiti ovdje, to je rekao. Nije znao kome je bilo upućeno. Možda Bogu. Možda ostalima koje čeka isto. Posljednji trzaj kovanice bio je konačan pad za njega i, prije nego je uspio prozboriti ikakav pozdrav tim šutljivim spodobama koje su ga okruživale i nekoć dijelile neki život s nekim, strmoglavio se u ruke svoje nove vlasnice koja ga je podigla svojim mekim rukama, lagano rastvorila paket i odgrizla mu glavu. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg