proza

Iva Pejković: Fragmenti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Pejković (1984., Zadar) diplomirala je na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru. 2007. godine objavila je roman ''Mačka u čizmama''. Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar. Od 2010. godine zaposlena je kao novinarka portala eZadar te postaje glavna urednica. Kratke priče objavila je na više online portala te u Zarezu, Slijepom putniku i zbirkama Samo ti pričaj i Rukopisi33. Predsjednica je Udruge Zadarskih pisaca ZaPis s kojima organizira Kalibar bestival u Zadru te ostala kulturna događanja u Zadarskoj županiji s ciljem inovativnog pristupa književnosti i promocije domaće pisane i čitane riječi. Moderatorica je književnih događanja u Zadru te suradnica Kluba za mlade Klooz Zadar i Ljetne škole Sveučilišta u Zadru - Informacijske tehnologije i mediji. Također, marketinška je suradnica KvartArt festivala 2017. i 2018. godine.



 

 

#KVARTOVSKA

 

Na vratima jednog portuna piše Vošta do Tokyija. Naši su susjedi ljudi s kotačićima. Kotrljaju se ranom zorom, umorni i zgužvani, s ceduljicama Ryanaira koji im lepršaju s kofera, pa se otkinu i padnu, Ivice i Marice ostavljaju mrvice po Jugotankerovoj betonskoj šumi. 

Susjed kaže: Hej! Znaš li da smo se riješili galebova? 

I zaista. Nema ih čuti toliko kao lani. 

Prije ljeta jedan je muškarac, samoprozvani stručnjak za tamanjenje galebova na legalan način, dobio dozvolu stanara da se popne na krov i uništi sva gnijezda.

Nakon abortusa galebovi se više nisu pojavili na našim krovovima.
Spavali smo mirno, dugo i kvalitetno do alarma.

Ali gle vraga, pojaviše se oni s kotačićima. Sami smo ih dozvali, putem Booking.coma i AirB n B-a. Njihova su gnijezda daleko, ali mirišu na kreme za sunčanje i eure.

Kod drugog portuna, odmah do trafostanice, nalazi se bivša sušionica. Zapravo se radi o površini iznad garaža koje su stanari iznajmili nekim drugim ljudima pa vječno sami traže parking. Iznad tih garaža nekada se sušila roba. 

Rastirali su se lancuni i vješale mudante. 

Danas ljudi rastiru lancune i vješaju mudante na minijaturnim balkonima. I ja rastirem lancune na balkonu pa onda sjedim s pogledom na lancun. 

U rupicama na fasadi u tijeku je tulum. Mravi izlaze iz klubova, jedan po jedan love zrak. Tulumari se i ispod škafe, a bome i oko lavandina i vodokotlića.

Jednog dana netko je odlučio zabraniti prilaz sušionici robe pa su tu nekakva ruzinava vrata. Može ih se preskočiti ali nije poželjno. Ponekad se odvaže tinejdžeri ali gore ima previše svjetla za kvalitetno drpanje. I mi smo se nekada zabavljali tamo, prije jake javne rasvjete i Kauflanda. Pa i u pola bijelog dana. Znali smo da nas tamo nitko neće tražiti, a i bilo je dovoljno udaljeno od škole. Kvart je imao nekoliko oaza za nas pune presnimljenih kazeta, pune nekih novih tjelesnih sokova. Rasli su nam nokti, dlake i žlijezde. Postajali smo zvijeri koje će se deset godina kasnije ponovo susretati po kvartu, neki s vlastitom mladunčadi. U ruksacima smo nosili Lipa Mill bilježnice, šok žvake i hrpe praznih puntarica. 

Subota.

Nosim kilo kapule, pola kile mljevenog mesa, mrkve, gljive, jaja i mineralnu. Vučem kese na kat. Jedna djevojčica izlazi iz stana s majkom. Obje nose identične bijele haljine. Preplanule su i svijetle u portunu kao dva ferala.

Zaboravila sam kupiti NeoPitroid.

 

#NAĆIĆEŠME

 

Naći ćeš me u dvorištu stare osnovne škole jer 26 godina od prvog dana nastave nisam odselila iz ovog kvarta.

Danas u školskom hodniku stoji Gospa, moj se dnevnik raspada u nekom nepoznatom kutu zbornice, sagradili su malo umjetno jezero i nasadili hrpu palmi, dvorište treba natrpati, dvorište u kojem smo se onih dana gurali, gušili i rušili jedni druge, ne znajući da postoje ljudi koji žele rušiti i našu školu i ugušiti sve nas. A Santa Barbaru smo slušali u izravnom radijskom prijenosu. Nije bilo struje, radio je imao akumulator. Oni su nam javljali kada se očekuje povratak vode i struje i način na koji Cruz ulazi u kolibu pronalazeći svoju voljenu otetu Eden.

U podrumu, na madarcu mama, sestra i ja. Tata na stolici, baka na polunapuhanom luft madracu koji je čekao bolje ljeto da ispuni svoju pravu svrhu. Nikada je nije ispunio. I moja je zbirka matematike ostala prazna.

Susjeda je spremala crvenu paštu. Sestra nije mogla jesti. Bojala se krpe koja je pod svjetlom svijeće izgledala kao lice Vještice. Znala je sve pjesme s radija. Pjevali smo Lupi petama reci evo sve za Hrvatsku, Ruuu uužo, moja ružice. Moju Domovinu. Kada Band aid pjeva "Moja zemlja Hrvatska" sestra još nema dvije godine i pjeva "Moja zemlja Kuraca".

***

I u Beču ćeš me naći. Izbjeglice smo i živimo u stanu tete koja nam nije u rodu ali zovemo je teta. Ona ima velike ormare koji mirišu na cvijeće i ide u kazalište. Onda nosi bundu. Njezin muž gleda tv po cijeli dan. Ne zna hrvatski. Ja ne znam njemački. Super nam je zajedno. On mi prebaci na crtiće. Tom i Jerry. Tu nema govorenja, samo igra mačke i miša i glazba.

Teta se vraća iz kazališta i počinje plesati po stanu. Stan je ogroman i sva vrata su zapravo dvoja vrata, kao u dvorcu , vrata imaju krila.

Teta skida bundu i želi mi pokazati sve svoje haljine. Tetura do ormara i naređuje mi da izaberem što će obući. Ja sam umorna i želim jesti. Prehlađena sam i cure mi slapovi od nosa sve do brade, peku me oči, raste mi dioptrija. Cijeli dan sam s mamom učila pisati, čitati, zbrajati, oduzimati. Teta pleše na glazbu koju samo ona čuje, uzima bočicu "China Oil" i sipa mi je u nos i oči.

Vrištim.

***

Naći ćeš me na vjeronauku. Ako ne dođeš tri puta dobiješ tri minusa i onda se nećeš krizmati. Najbolje je ako pjevaš kod časne i nedjeljom na misi za mlade sjediš tamo gdje te svi dobro vide. Ja sam sopran, ali mogu i alt. Časna kaže da mi je Bog dao veliki dar, dar pjevanja. Meni se sviđa što na misi vidim simpatiju. Padre Andrija je dobar, on je krstio moju sestru prije rata, a padre Ante nam govori da ne bi trebali gledati Beverly Hills i Melrose place. Zna imena svih likova u seriji.

Zna i kada su reprize.

Isto tako, ne sviđa mu se što lakiramo nokte. Kaže da smo mi stvoreni na sliku Božju. Padre Andrija mi je za pokoru dao samo 1 Očenaš, 1 Zdravomariju i 1 Slava ocu, a padre Ante tri. Tri! Kada izađem iz crkve s ispovijedi, u svega pet minuta do doma triputa kažem JEBOTE.

***

Naći ćeš me u trinaestom redu Kina Pobjeda. Gledamo Titanic. Sve četiri imamo snimljenu Celine Dion na kazeti, moja je čak bez đingla za želje. Tih dana imamo ženski bend i pjevamo a capella, vježbamo u mom podrumu, onom istom u kojem sam živjela kad je bila opća opasnost. Opasne smo ženske, nosimo grudnjake sa žicom i kupujemo čokoladu jer nas boli menga. Na audiciji za Turbo limač show prolazimo u polufinalu, ali ipak ne uspjevamo izboriti se za nastup u Zagrebu. Dečki samo nas pozivaju na rođendane i u mraku igramo semafor. Četke su nam mikrofoni, učionica nam je pozornica.

U vremenu u kojem ne postoje mobiteli u rukama maloljetnica, nagovaramo moju mamu da nas fotografira u različitim pozama kao pravi ženski bend, razmjenjujemo majice, hlače, visoke patike, marte.

Znamo kakav je naš učinak, izluđujemo svih.

Fotografije razvijamo i slažemo u mali album, onaj sa prozirnim košuljicama. Album kruži učionicom. Razrednik saziva roditeljski sastanak.

***

Može me se naći i na svirci. Nosim uske traperice tek malo poderane na koljenu, usku crnu majicu na koju sam sama našila Nirvanin smajlić i nisam jela od jutra.

Pijem čistu votku jer u soku ima previše šećera i nosim leće.

Sviđa mi se pjevač, basist, bubnjar a nije loš ni gitarist. Učila sam za usmeni iz fizike cijeli tjedan i zaslužujem opuštanje.

Što manje jedem, to bolje učim.

Svaki mjesec zaljubim se u nekog drugog dečka, a onog koji me voli gazim kada god stigem.

Moja najbolja prijateljica ove je godine suprotna smjena.

Na rivi je mrkli mrak i svi pišaju u istom grmu. Zadar još nema Pozdrav suncu ni Morske orgulje. Još nije hitoidan. Ali zato ima nas, jer mi smo najbolji, najjači i nitko nam ništa ne može.

Naša je cijela riva i cijeli svijet.

***

Naći ćeš me na faksu kojega ne volim i na pauzi s kolegicama kojih se nakon diplome više neću sjećati. Samo želim položiti sve metodike da mogu čitati ono što želim. Tih dana opsjednuta sam magičnim realizmom. Ponovo čitam sve svoje stripove. Crtam i krojim, šijem, a u palačinke umjesto šećera stavljam sol baš onaj dan kada imamo goste, njegove kolege s posla.

Osjećam se kao žena kojoj je dan prekratak, pa spavam svega pet sati.

Zaručena sam za menadžera benda. Dopisujem se s njegovom suprotnosti. Seksam se s oboje i sve stignem. Ne pijem alkohol, samo ponekad gemišt.

Koristim Domestos i Pur s balzamom. Borim se s mravima u proljeće, gamad izlazi iz cijevi u kupatilu.

Depiliram se ponedjeljkom i petkom.

Pišem kratke priče i pjesme, kolegice misle da nisam normalna. Osjećam se dvadeset godina starija od njih. One izlaze u noćne klubove, a ja stavljam robu na sušilo u stanu u kojem živim s čovjekom za kojega tada osjećam ljubav i mržnju istovremeno.

On me kupio romantikom, a potom polio benzinom i zapalio sva svoja obećanja.

Na vrata nam kucaju ljudi koje je zajebao, a mene sram vratiti se doma kod mame i tate i sestre.

Noću ne spavam, pišem roman, dopisujem se s urednikom u Rijeci jer Zadrom vladaju pisci iz čijih knjiga ispadaju stijene, masline, galebovi i stare majke.

Prijateljice pakiraju moju odjeću, obuću, kozmetiku, papirušine, knjige, svaki dan pomalo se selim, vraćam se na istu točku s koje sam krenula tri godine prije Njega. Plačem jer ga slušam kako govori da ne želi živjeti bez mene. Ne plačem za njim, oplakujem priču u koju sam prestala vjerovati.

 

#PUTOPISNA

 

Karepovac nije mit.

A na ovoj rivi galebovi ne uzmiču pred ljudima.

Svakim kilometrom udaljenijim od laptopa i činjenicom da si na pitanje "Želite li isključiti alarm"? odgovorio DA započinje tvoj kratki bijeg.

Ljetovanje na moru za tebe ne može biti ljetovanje na moru jer ti ljetuješ i jesenuješ i zimuješ i proljetuješ na moru.

Ti ne možeš nositi rashladne torbe pune organskih kašica i pelena i kantice i grabljice i vlažne maramice na neku gradsku plažu gdje ćeš se naći sa svekrvom jer eto žena ima vremena a ti ne znaš odbijati ljude. Ti ne možeš imati četiri tjedna godišnjeg odmora i ti ne možeš završiti sa sjednicama i maturalnim zabavama i popravnim ispitima i ekskurzijama i rokovima pa se izležavati na nekoj gradskoj plaži premazana Nivea zaštitnim faktorom 30. Ti ne možeš ni otići na pet dana u Irsku pa se napajati onom njihovom vilenjačkom zelenom i bajkovito olovno sivom. Ne možeš ni u Sarajevo, ne još.

Ali zato svoj tjedan slobode (poput Fantoma slobode, , slutnja i zagonetka; nagovještaj mogućeg) započinješ kombiniranjem zaljubljenosti u antičko doba i sedmu umjetnost - forma: samo kratko, molim! Žesta na platnu u mraku u kojem stvarno nemaš pojma ama baš nikoga.

Splitski film festival podsjeća te na umrli zadarski filmski festival - formom, volonterima, nekolicinom ''imena'' koja su već afirmirana u tom svijetu u kojem je važno imati svoj glas i definirati stil, činjenicom da na headlinerske filmove dolaze oni koje ne zanima toliko film koliko fotograf ispred mjesta projekcije, činjenicom da na kratke filmove koji su kao praline u kutiji - nikad ne znaš koji okus te čeka dok ne zagrizeš - dolazi malobrojna publika.

Split ima savršenu kino dvoranu nasred Dioklencijanove ulice, idealnu za ovako ''male'' projekcije za malo ljudi. Ono što si pogledala te ili

a) zgrozilo zapravo

b) pozitivno šokiralo + zgrozilo na ugodan način

c) rastužilo

d) nasmijalo

e) sve od navedenog

To je moć kratkog filma. Kao i kratke priče, to je kostur, krletka, vješalica, biskvit bez kreme i glazure.

Ne moraš ga pretjerano razumjeti. On je samo trag u vremenu, otisak, definicija stila, ideje, prezentacija snimateljske i montažerske tehnike. Što bi samo rekao Dioklecijan da zna da sjediš u kožnoj fotelji i skinula si čizme jer te bole stopala i nitko te ne vidi u mraku a na sjedalu piše "Alfred Hitchcock", ipak si ti došla iz Zadra.

A Peristil te dočekao u sivom plaštu. Ma... i malo žućkastom, opran kišurinom, prepun turista pod kišobranima bijelim, crvenim, crnim, prozirnim, rozim, Smarties bomboni prosuti po Peristilu sa svojim selfie štapovima i maskama na licu i blago zainteresiranim pogledom, sa svojim vodičima, sa svojim golemim fotoaparatima kroz koji jedino i vide ono oko čega se kreću.

Ona mala sfinga šuti i jako je umorna.

Kiša ne prestaje padati, a ti otkazuješ dogovor za prvu kavu pa je piješ sama nasuprot pokojne knjižare Morpugo i slušaš prvo Daleku obalu pa Josipu Lisac pa Queen pa Erica Claptona, sve po izboru radio Dalmacije.

Malo si gladna ali adrenalin i kiša jednako su snažni. Podsjeća te sada Split na Zadar 11. rujna 2017. i moliš se antičkim božanstvima da se ne ponovi takav scenarij jer ove čizme su nove i još ih nisi ni mazala.

Kavu piješ polako, bliži se podne i čuje se zvono. Upoznaješ ekipu s festivala, popunjavaš putni nalog i to na engleskom jer više nemaju na hrvatskom jeziku, pa se osjećaš baš nekako strano, kao da pušiš i nosiš beretku i ime ti je Emmanuelle ili Claudette. Ne možeš odoljeti, tražiš najbolje svjetlo - ispod popularnog ''kruga'' s komadićem neba - fotkaš se sto puta unutar Vestibula - znaš da je ovo mjesto posebne težine, predvorje za cara, u glavi čuješ neku glazbu koja bi ga dočekivala kada bi se pojavio u nekoj skupocjenoj togi.

Kiša lagano prestaje i rijeke i rijeke turista kreću se gradom, ti ne znaš ima li ovdje Splićana, dodiruješ palac Grgurov i nekako si sretna i istovremeno napeta jer moraš jesti i naći stan u kojem večeras spavaš. A znaš samo adresu i ime ''tete'' Ane. Nemaš pojma gdje je Spinut ali google maps sve zna.

Oblaci se razilaze, počinje pržiti onako kako inače zna u Dalmaciji, onako da te bole oči od neba i sunca i refleksije na bijeloj rivi i plavom plavom moru.

Ručak kao tankanje goriva i ideš dalje. Orjentacija ti nije jača strana, ali zato imaš moć u nogama. Navikla si na pješačenje. Zastaješ na svakom zanimljivom izlogu, a ima ih tako puno.

Nemaš puno vremena. Ni prostora! Ovdje je sve uže nego u Zadru i sve je nekako zagušljivije i kamenitije, uzbrdo i vijugavo i klaustrofobično. Baš kao u Zadru i ovdje vlada carstvo pizze i burgera.

Turistkinje omotane ružičastim maramama u jednom malom poke bowl kafiću nazdravljaju zelenim smoothiejima. Tu je i Djed Mraz, viđala si ga po Zadru ali izgleda da mu je Split prvotna postaja.

Prokurative. Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Gori. Gori, gori, ovo nije Zagreb, ovdje isto vrijedi pravilo ''gori-doli''.

Pronalaziš zgradu i stan, upoznaješ tetu kod koje spavaš. Soba je ogromna i samo tvoja, ali nije važno jer već si natrag u centru. Kava s pogledom na more, razgovori koje razumijete samo prijateljica i ti, književnost, kultura, turizam, ljudi i običaji, mačke, psi, zakoni i natječaji, projekti i planovi, čitanje i čitateljsko prigovaranje, hahahahah - dosada živa!

Dioklecijanovi podrumi su impresivni, posebno kada se sjetiš da je to zapravo bila crna jama grada. Opet te probadaju scene iz serija i filmova, zatrovana si tim virusom tipa HBO. I vrijeme je za filmove...

Sljedeće jutro - glava ne boli - dobro si prošla, pazila si da se ne napiješ kao što uvijek i paziš jer se nikada ne opustiš toliko da te netko mora prebaciti preko ramena i nositi doma. Put te vodi prema Bačvicama koje su tako tihe i mirne u deset sati kao da ljeta nije ni bilo. I ovdje je prisutnost turista nešto manja, čuješ riječ ŠKOVACA što stiže sa stola do tebe u kafiću Žbirac i to ime ti je nekako splitski simpatično, čini ti se kao da su oko tebe TBF-ovci i bivši Dječaci i muškarci nose neke niske patike a žene ne puše cigarete nego duvane i imaju jarkoružičaste ruževe i goleme naočale za sunce a sunca ni nema.

Prijateljica te vodi u antičku Salonu gdje si potpuno očarana amfiteatrom i još više iznenađena kako ovaj golemi turistički potencijal djeluje kao napušteno nogometno igralište. Reljefi su prekrasni i pitaš se gdje su samo nestali svi ti ostaci jer ovo je ljudima bila oaza kamenog materijala za gradnju, privatni kamenolom, a kako se sunce pojavljuje ona kamena bjelina dobiva na jačini i nestaju jutarnje sjene. Pokazuje se duh antike u svom punom sjaju.

Putovanje se bliži kraju, sjediš u busu i znaš da ne ide autocestom nego obalom. Imat ćeš priliku doživjeti i Trogir i Kaštel i Primošten i Šibenik i u Šibeniku ćeš se sjetiti kako imaju super knjižnicu koja te podsjeća na NASA institut i doživjet ćeš napadaj panike kada skužiš da si trebala na WC dok je bilo vremena i malo ćeš poludjeti kada baba iza tebe ne prestaje lajati na mobitel a ne rade ti slušalice i malo će te nekako stegnuti oko srca kada dođeš do Pakoštana jer već si jebote tu, kako je bilo sporo pa sad odjednom više nije. Imaš nešto video materijala i još nisi savladala neki dobar program za montažu ali to ti uopće nije važno jer te zabavlja slagati mali mozaik s putovanja. I evo ga Zadar, radovi na Bulevaru - ŠTO JE NOVO - državni je praznik pa je ponedjeljak postao nedjelja.

Ali nema odmora za one dečke koji i danas tamo na Peristilu glume legionare.

Repriza iz povijesne čitanke za nove rijeke turista, koja se ponavlja i ponavlja, baš kao što se umnažaju fotografije tih drevnih znamenitosti na društvenim mrežama, u bespućima virtualne stvarnosti, jer ako jednoga dana sve pogodi neka sila i sve nestane, ostat će zabilježeno, u međuprstoru, gori? doli? Negdje u nekoj drugoj dimenziji.

 

 

Kraljičina plaža

 

Žena kralja Tomislava čekala je muža na pješčanoj ninskoj plaži. Stoljećima kasnije to se naziva Kraljičinom plažom. Popularno mjesto za natapanje u blatu i Instagram storyje. Zanima me koliko dugo je ta žena njega čekala.

Danima. Tjednima.

Mjesecima, pa i godinama.

Žena bosih nogu na pješčanoj plaži.

Žena u sandalama na klupici.

Žena u štiklama na semaforu.

Žena u starkama, žena u martama, žene u učionicama, pekarama, na blagajnama, šalterima, na burzi, na tržnici, žene s doznakama i obrascima, žene skrivenih modrica pod vestama, žene u autobusima punih vrećica i dojki, žene bez dojki u bijelim sobama.

Zašto su žene tako pomirene s čekanjem? Zašto su srasle sa zemljom, pijeskom, blatom i kamenom, gdje god se nalazile puštaju korijenje da bi zadovoljile očekivanja, da bi stale u kadar, da ne bi izašle iz okvira, ladice, grobnice?

Kralj se nalazi na frontu.

Vodi bitku i pije crveno vino. Dobro jede, mnogo spava.

Žena kralja Tomislava prima vijesti s fronta.

Dobila je mjesečno krvarenje. Malo jede, slabo spava.

Neprestano hoda i gubi na težini. Promatra vlastelice kako putuju prema svojim gnijezdima. Promatra kako se dani skraćuju, a pješčana obala sve ranije prelazi iz zlatne u plavi, modri, crni plašt.

Jutros je sluškinja u kraljičinom češlju pronašla tri sijede vlasi.

Vrijeme je pokvareno jaje.

Razlijeva se i smrdi.

Pijesak.

Ljuske jajeta posvuda.

Bol.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg