proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.



 

HUMORESKE O ŽENAMA KOJE SE NE SMIJU

 

"Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo."

Charles Bukowski

 

1.       Uho

Moj šef ima problem sa samokontrolom. Kada se nanervira počne se tresti i udarati šakama o stol. Jednom je, nakon razgovora s bivšom ženom, udario šakom o zid i završio na hitnoj. Bez obzira na to nitko ne dovodi u pitanje njegov zdrav razum i svi ga slušaju. Kada se počne tresti ili bacati predmete svi se ponašaju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čovjek je pod stresom, o tome se radi. Ni ljudi koji dođu izvana u naše urede ne govore ništa. On je ipak vlasnik velike firme i mora se ispuhati.

Moj šef uglavnom ništa ne radi i sve prepušta nama. Zadnja ideja koju je imao jest kupnja ogledala za wc na kojoj je nacrtana ljama i na kojoj piše NOPROBLAMA. Svi smo se složili kako je to dobra ideja koja unosi veselje u naše tmurne dane. On je zadovoljno kimnuo.

Jednom sam pljunula na ogledalo i gledala kako se pljuvačka cijedi niz bijelu ljamu.

 

Jedan dan šef me pozvao u ured i rekao kako je nezadovoljan nekim od mojih postupaka u firmi. Jedan od njih je činjenica da se ne smijem dovoljno. Stvar je u tome da klijenti mogu steći krivo mišljenje. Ne smijem se, kad smo već kod toga, ni njemu – istaknuo je. Što bi bilo da on izvadi kurac i počne njime mlatit okolo, odnosno, što bi bilo da se on počne ponašati kako mu se prohtje. Njegov glas stapao se sa zujanjem radijatora. U uredu je bilo toplo i ugodno. Ja sam šutila jer sam taj dan dobila račun za struju koju je trebalo platiti. A ako ne budem imala posao neću moći plaćati račune. To je bila ta logika koja se slagala u mojoj glavi. To i zujanje radijatora. Osim toga treba šutjeti kad nemaš ništa lijepo za reći – netko mi je jednom napomenuo.

Počela sam se smijati sve dok me nije zaboljela čeljust. Onda sam se smijala još više dok mi se usta nisu pretvorila u ogromnu rupu bez dna. Jedan dan rekao je da izgledam nakaradno. Nitko u uredu nije podigao glavu sa svojih računala. Nisam ni ja. Treba šutjeti kad nemaš ništa pametno za reći. On je ponovio svoju rečenicu od neki dan no ovaj put je koristio riječ penis jer su i drugi ljudi bili prisutni. Ja sam se široko nasmijala. Tako da mi je mogao vidjeti krajnike. Počeo se tresti , a zujanje radijatora iz njegove sobe kao da se pojačalo i teklo je kroz hodnike i naše urede u ritmu njegovih podrhtavanja. Krenuo je prema meni, a ja sam pomislila - da li bi se moji ispadi mogli opravdati kao i njegovi? Zujanje radijatora i ja skačem. Ja sam mačka. Tako me nekada zove. Mačke ponekad grizu. Kriknuo je od boli a zujanje se zaustavilo.

Otrčala sam u wc i otvorila usta. Komadić šefova uha pao je u lavabo i počeo se cijediti ostavljajući crvenu crtu po toj bjelini. NOPROBLAMA i dalje je stajalo na ogledalu.

 

 

 

2.       Napredna vremena

Fotografija u novinama je u boji tako da se jasno mogu vidjeti ženine starinske, crvene cipele i crne naočale s crvenim okvirom koje joj prekrivaju pola lica. Na drugoj je fotografiji muškarac u odjelu, mjestimično zgužvanom (žena nije stigla popeglati – netko komentira između dva gutljaja kave u bučnom kafiću. netko drugi se smije) i vidi mu se cijelo lice. On ga ne skriva s naočalama.

Ono što ih veže jest brak i nekoliko slomljenih kostiju. To je sve. On je župan a ona je nitko.

 

ja sam kliše u svojim pedesetim godinama i izblajhanom kosom nikoga ne pokušavam prevariti da sam nešto što nisam ja sam majka i domaćica ne znam jesam li odlučila da ću to biti ili je netko odlučio umjesto mene ali nitko ne može odlučivati umjesto tebe draga moja netko mi je jednom rekao i ta rečenica me ovih dana probada u želudac kao da je rečena s visoka draga moja patronizirajuće prvi je put lupio šakom o zid pored moje glave uspio se kontrolirati a bilo mu je teško slijedeći put me samo počeo tresti svom snagom da istrese iz mene sve ono što mu se ne sviđa tres,tres,tres treći put me gurnuo i rascjepao mi glavu cjep

živimo u naprednom vremenu pa su mi ljudi govorili neka ga tužim ne može to tako prije bi mi rekli neka istrpim ali svakako sam zahvalna što živim u ovom modernom naprednom vremenu pa ne moram trpit nakon petog puta sam ga tužila jer više nisam znala što ću jedva sam hodala to hoću reći ljudi su me podržali onda je to završilo u novinama s našim fotografijama i sve to skupa on se naljutio i počeo udarat u vrata jer je pametan i znao je da ne smijem imati svježe povrede rekao je novinarima da se to dogodilo jednom slučajno njegov je posao stresan ja nemam posao i ja nisam pod stresom onda je neki političar rekao da je to osobna obiteljska stvar ipak je on odličan župan onda je netko drugi rekao nešto slično a moj muž je rekao da sam ja njegova vlastita žena što god je to značilo ljudi su me počeli izbjegavati bilo im je neugodno žvimo u naprednim vremenima i svatko ima pravo na svoje mišljenje moj muž je ostao na svome radnom mjestu i ja na svome nisam imala kuda rekao je kako sam nepotrebno napravila paniku i jel nam to trebalo onda me pogladio palicom po faci pa su mi ispala dva zuba i to na tepih koji je dobio od nekih prijatelja nikada mi se nije sviđao taj tepih ta krv se neće moći oprati pomislila sam i nasmijala se u sebi jer nisam mogla naglas (ha-ha)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.       Prioriteti

Imao je kravatu boje šljive koja mu je, činilo mi se, previše stezala vrat. Svakih je dvije ili tri minute prstima prelazio po njezinoj omči, kao da ima kakav tik. Njegov stol bio je uredan i čist. Osim nekoliko papira, spajalica i olovaka uredno posloženih.U kutu se nalazila fotografija uokvirena srebrnom ramom. Na fotografiji je bila žena koja se smješila, s njezine desne strane stajao je dječak plave kose, a s njezine lijeve moj šef. Sve to me podsjetilo na američke filmove, a ja sam bila sporedan lik koji se nakon uvoda neće više pojavljivati.

-Svakako možete pretpostaviti zašto sam Vas pozvao.

-Ne, zaista ne znam.

-Molim Vas, nemojte mi otežavati ovu situaciju. Dovoljno mi je teško i bez toga – pogledao je, preko stola, na moj trbuh koji je svakim danom bio sve veći.

- Dakle, Vaš ugovor ističe u siječnju. Na žalost, nećemo Vam ga moći produžiti.

- Ali rečeno mi je da dobro radim i da ću ostati.

-Gledajte, svatko ima svoje prioritete – ponovno je pogledao u moj trbuh, ovoga puta nesvjesno, a onda prstima prešao po kravati.

Netko je vani pitao nekoga hoće li kavu i ovaj mu je odgovrio da hoće. Bez mlijeka. Osjetila sam miris svježe skuhane kave i preplavila me nemoć.

Kravata boje šljive zatezala se sve jače, sve dok vrat nije poprimio istu tu boju.

Ugovor mi nisu produžili.

 

 

 

4.       Sram

Moja majka se ne smije često. Njezino je lice okruglo i mjestimično prošarano sitnim borama. Njezina je kosa smeđa ali boja je u plavo otkako ja znam za sebe. Njezin muž, a moj otac, poginuo je u automobilskoj nesreći prije trinaest godina. Od tada je moja majka skrbila za nas dvoje. Nekada je znala raditi po tri posla pa mi je tako uspjela priuštiti fakultet. Upisao sam medicinu i preselio u grad.

Ona se zaposlila u jednoj od krčmi. U našem selu ima ih tri i sve posluju prilično dobro već nekoliko desetljeća. Majka radi u onoj koja je najbliža našoj kući.

 

Bio je ožujak kada sam došao u nenajavljeni posjet majci. Kuća je bila u mraku, a kada sam upalio svjetlo mogao sam vidjeti šalicu nepopijenog čaja u sudoperu i koricu tosta na tanjuru. Taj prizor stvorio je iznenadnu tjeskobu duboko u mome želucu.

Pretpostavio sam da je na poslu pa sam odlučio otići tamo. Iz krčme se čula glazba. Netko je izašao i narančasta svjetlost razlila se po pločniku. Pogledao sam kroz prozor i mogao sam vidjeti moju majku u ljubičastoj vesti dubokog izreza, raspuštene kose s velikim izrastom. Smijala se nekim muškarcima za stolom. Njezin osmjeh bio je prazan i očajan. Muškarac s debelim obrvama stavio joj je napojnicu u dekolte, a onda je udario po stražnjici. Moja se majka ponovno nasmijala. Bilo me sramota, nisam htio ući unutra. Nisam htio da znaju da je ona moja majka.

Nakon toga sam dolazio sve rijeđe te sam naposlijetku prestao dolaziti. Kada su mi javili da je preminula bio sam na piću s dečkima. Nisam plakao.

Došao sam u svoj stan i sjetio se one večeri, šalice čaja i korice kruha. Obuzeo me sram. Takav sram koji me nije napustio više nikada. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg