proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.



 

KARIJATIDA

 

Promatrajući se u ogledalu prelazila je rukama po golom, mramornom tijelu u potrazi za užitkom, za kvadratićem kože nikad prije taknutnim, nevinim poput pustinjskog pijeska ili snijega u sibirskim ravnicama, udaljenih svega nekoliko metara od utabanih staza i karavanskih puteva, a nikada oskvrnutih ljudskim dodirom. Jebeni muškarci, pomislila je, jebeni muškarci i odlasci u nepoznato, u zalazak sunca i u osvajačke pohode. Spustila je ruke uz bokove, uspravila glavu kao da na njoj nosi težinu svijeta i nastavila promatrati nepomični odraz. Sve su lijepe žene nalik jedna na drugu, pomislila je. Svaka ružna žena ružna je na svoj način. Lijepe žene i dobri pisci to znaju bolje od drugih. Između ostalog, i zato oca nikad nije smatrala dobrim piscem. Nešto što je ona shvatila kao djevojčica on nije ni nakon tisuća ispisanih redaka o potrazi za ljepotom. Po definiciji, lijep se može biti na konačan broj načina. Ružnoća nema pozitivnu definiciju, ona je sve ono što nije lijepo, što u bezbrojnim varijacijama odstupa od standarda ljepote. Jednostavno. Nije se više mogla gledati, još sekunda zadržavanja pogleda na licu koje je tako “nalik”, na grudima koje su tako “nalik”, na nogama koje su tako “nalik” i morala bi uzeti nož i zarezati u tu nepodnošljivu sličnost. Zarezala je i prije, u srednjoj školi, ali tada je to, protivno mišljenju  školskog psihijatra, bila samo moda zbog koje su srednjoškolke nosile ožiljke umjesto narukvica. A sada ne zna bi li mogla stati na koži ili bi morala prodrijeti dublje do nekog mjesta gdje bi napokon počela osjećati.

Obukla se i podignula rolete do kraja. Val se vrućine i svjetlosti prolio stanom. Vani je ljeto odbijalo prihvatiti diktat kalendara. U stanu se ukazala prašina na prozorima, na televiziji, na kauču, na stolu, na podu, na knjigama, na slikama, na ogledalu, na njezinom odrazu. Nekad prije možda bi bila i iznenađena. Možda bi opsovala, zaklela se da će otići iz te rupe prvom prilikom i da je nikad više neće taknuti. Srećom, ne postoji užas kojeg ponavljanje ne bi učinilo podnošljivim. Isto tako, pomislila je kad je krenula brisati prašinu, ne postoji ljepota koja ponavljanjem ne bi izblijedijela. Nekad je čišćenje bila simpatična metafora. Luka je bio simpatičan. Bila je usisavala kad je Luka rekao: “Ti si moćni Imperij, a stan je divlja, nepokorena zemlja kojoj donosiš red i napredak.”

„A ovaj usisavač je nezaustavljiva Lokomotiva Progresa“, odmah se nadovezala.

Bilo im je lijepo u njihovom boemskom stanu u potkrovlju. Kad je prestalo biti lijepo Luka je otišao unatoč tome što je ranije govorio riječi: zauvijek, sve, beskonačno, jedina, život, smrt. Ostali su joj krivnja, stan i alegorija srasli u čudovišnu tvorevinu. Prašina koju je stan proizvodio neobjašnjivom brzinom bila je Takla Makan, a ona agent u Velikoj Igri. Kupnja gramofona bila je izgradnja opere u brazilskoj prašumi. Wc četka bila je njezina sablja, a ona Aguire, Bič Božji. Postavljanje led lampica iznad radnog stola bio je projekt elektrifikacije, a ona inženjer fabijanističkih ideala. Iznošenje smeća bilo je isušivanje močvara u borbi protiv malarije. Marta, profesionalna filozofkinja, upozoravala ju je na mračnu stranu alegorije, na izbrisane narode i kulture, ropstvo i eksploataciju, na posljedice koje se i danas osjećaju. Odgovorala joj je da pretjeruje, da je ona kao povjesničarka itekako svjesna zla koje je donio kolonijalizam i da se radi samo o igri koja joj olakšava sizifovske poslove. Brišući pod razmišljala je o mogućnosti da je njezin stan neka vrsta vremenskog stroja. Smatrala je to dobrim objašnjenjem brzine kojom je proizvodio smeće. Dok je završila sa brisanjem, u dnevnoj su sobi na podu već bile crne mrvice smeća. Smeće se ovdje pojavljuje nekom svojom logikom, nedostižnom Poussonovoj distribuciji, Boltzmannovoj konstanti i bilo kojoj drugoj smicalici ljudskog uma u borbi sa kaosom. Javlja se i nestaje kao električni izboj, naizgled iz ničega, a zapravo je samo manifestacija dubokih i nezaustavljivih procesa zbog kojih zna da će se jednog dana probuditi u vakuumu i sljedećeg trenutka i sama nestati u ništavilu. Zamišljala je kako bi glasili blurbovi romana o njezinom životu. “Beskonačnost vremena utrošena na usisavanje kauča”, “Svemirska farsa u potkrovlju utrinskog haustora” i “Ovaj književni kritičar nije vjerovao da kućanski poslovi imaju metafizičke implikacije. Nemojte biti kao on” su ušli u uži izbor kad je zazvonio telefon. Pustila ga je da odzvoni do kraja. Mrzila se javljati na telefon. Njegova zvonjava u njoj bi izazivala nelagodu, nekad i užas. U jednom njihovom razgovoru Marta je ponudila objašnjenje s kojim se i ona donekle složila. S obzirom na suvišnost i napuštenost predmeta kao što je kućni telefon, po Marti, čovjeku dvadeset i prvog stoljeća njegova zvonjava ravna je mrtvačevom dozivanju.

Marta joj je bila najbolja prijateljica još od ranih dana studiranja. No suživot, čak i s najbližim osobama, češće otkriva mane, nego prednosti. U Martinom slučaju postojala je samo jedna: nepodnošljiva neurednost. Ni najvećim naporima volje Marta se nije mogla natjerati da ne ostavlja iskorištene uloške po stanu. Iako bi na sebi imala krpice u vrijednosti više tisuća kuna, nosila bi iste gaćice tjednima. Jela bi svugdje osim za stolom, uvijek prolijevala umake, rasipala makarone, ostavljajući sve bezbrižno gdje god je palo. Kako to već biva, konačnom raskolu prethodio je banalan događaj. Sjedile su za stolom, Marta je mazala pekmez na kruh, ne mareći za plijesan koja se proširila rubovima staklenke kad joj je u jednom trenutku pekmez s noža pao na nedavno obrisani pod. Marta je prvo pogledala u nju, zatim u pekmez, na trenutak zastala kao u grču i onda nošena nekom silom jačom od nje golom nogom razmazala pekmez. Kad ju je upitala zašto je to uradila, Marta nije znala odgovoriti. Nakon toga su se složile da ne mogu živjeti zajedno i da će i dalje biti najbolje prijateljice.

Telefon je opet zazvonio. Odlučila je otići iz stana. Uzela je laptop i spustila se u kafić u prizemlju zgrade. Donedavno je tu bila kvartovska birtija u kojoj se uvijek moglo naći protivnika u pikadu ili dva bolja u beli. Pilo se špricere, peline i kratke kave i prisjećalo golova Mlinarića i Kranjčara, a navečer plakalo uz pjesme koje se za dana zaboravljalo. Smrću starog gazde birtiju je preuzeo njegov sin koji ju je pretvorio u generički lounge bar. Stara klijentela bila se protestno preselila na klupice u parkiću ispred zgrade gdje je sad po cijele dane udarala po unučićima iz obližnjeg Konzuma. Pozdravili su je kad je izašla iz zgrade, a ona im je ostavila 10 kuna, “za slučaj da prifali”. Ni ona nije voljela novo uređenje, ali joj se sviđala tišina praznog kafića i sviđao joj se konobar. Kad bi joj dosadili pornići znala ga je zamišljati, težinu njegovog velikog tijela kako je pritišće toliko da bi joj se učinilo da će nestati pod njom. Nekad prije bi možda pričekala kraj smjene i pozvala ga u stan. Tad je još vjerovala u to da je seks može osloboditi, otkriti neku dublju istinu o njoj, otkriti pravu nju i da treba isprobati sve u toj potrazi za istinom. Sad je znala da je to puritanska konstrukcija koju su, na svoju propast, naslijedili svi pokreti seksualnih oslobađanja. Pročitala je Foucaulta. Što naravno nije imalo veze s tim što više nije imala ni volje ni snage za seks. Sigurno bi pristao. Vidjela je to na njegovom licu svaki put kad bi ušla u kafić. Jednom ju je pogled kojim ju je odmjerio toliko uzbudio da se otišla dirati u zahod kafića. Srećom, fini i čisti zahodi jedna su od rijetkih dobrih stvari kod lounge barova.                                              

Na razočaranje parkovskih disidenata ušla je u kafić. Bio je prazan, a njezin je konobar, naslonjen na šank, tipkao po mobitelu. Nasmijao joj se cijelim licem kad ju je ugledao. Pozdravila ga je i uzvratila mu nervoznim smiješkom. Sjela je i otvorila laptop na stolu, a on joj je krenuo kuhati kavu. Osjetila je titranje kapka lijevog oka. Rastrgana između viška želje i manjka volje, njezina se seksualnost već neko vrijeme raspadala na geste i tikove, grčenje mišića i živaca. Drhtajuće, izdajničke ruke sakrila je pod stol kad joj je donio kavu. Zahvalila mu je na kavi ne skidajući pogled s ekrana, a on se vratio na šank i nastavio tipkati po mobitelu. Pogled na mobitel potvrdio joj je da su se neodgovoreni poziv nastavili gomilati. Ugasila ga je i posvetila se laptopu. Nedavno je počela pisati članke za jedan povijesni internetski portal. Bio je to dobar dodatni izvor prihoda uz jadnu profesorsku plaću, ali i zanimljiv posao. Prvih nekoliko članaka je napisala bez problema i dobila pozitivne reakcije čitatelja i urednika, no sa posljednjim je ušla u probleme. Rok se bližio, a ona je bacala verziju za verzijom. Tema je bila povijesna pozadina najduljeg aktivnog kulturnog sukoba zapadnog svijeta. Ponajviše zbog uloge Amal Clooney u njemu, sukob između Velike Britanije i Grčke oko takozvanih Elginovih mramora, zbirke djela antičke plastike koju je lord Thomas Bruce Elgin u razdoblju od 1799. do 1803. prikupio (ukrao) i prenio u London, došao je pod povećalo javnosti od kojeg bi inače ostao skriven kao kratka crtica u oskudnim kulturnim rubrikama. Urednik vođen prokušanim novinarskim instinktom smatrao je da se radi o dobroj prilici da njihov portal dopre do šire publike. Njezin problem je bio što se nije mogla držati samo činjenica. Koliko god se trudila, završavala je u gnjevnim tiradama, poetskim opisima, osobnim introspekcijama. Jedan članak se pretvorio u osobni napad na Amal Clooney jer je udajom za Georgea Clooneya, mondenim vjenčanjem i uzimanjem prezimena svojevoljno pristala na otimanje njezine progresivne uloge u promicanju ženskih prava od strane žutog tiska. Drugi članak bio je žustra obrana Amal Clooney od tog žutog tiska, ali i od feminističkih kritika iz prvog članka. U trećem pokušaju članak je postao kratka priča iz perspektive karijatide izložene seksualnim napadima britanskih vojnika tokom plovidbe za London. Posljednji pokušaj kritike kolonijalizma personificiranog u lordu Elginu skončao je kao oštra kritika šovinizma u hrvatskoj književnosti personificiranog u djelima njezinog oca. Usula je u kavu tri vrećice šećera. Nikad nije držala do debata o dobroj i lošoj kavi, ovom ili onom načinu pripreme. Utješna toplina, šećer i izlika da se sjedi sam bili su joj dovoljni. Popila je gutljaj i posvetila se natuknicama za članak koje su joj i bez daljnje intervencije nudile zanimljivu priču iz koje bi pisac poput njezinog oca mogao složiti roman od 500 stranica.                                      

Krajem 18. stoljeća Akropola i Partenon razočaravajuć su prizor za mlade europske aristokrate kojima je na “Grand Touru” Atena kao kolijevka zapadne civilizacije bila obavezna stanica. Od 15.stoljeća Akropola je  pretvorena u garnizon, a Partenon u džamiju. U 17.stoljeću, za jednog mletačkog bombardiranja Atene, Partenon ostaje bez krova. Kako je vrijeme prolazilo Akropolu se sve više pljačkalo, svako oskvrnuće činilo je ono sljedeće nešto manjim grijehom da bi se na kraju oskvrnuće pretvorilo u spasenje od propasti.       I lord Thomas Bruce Elgin sebe vjerojatno smatra spasiteljem kada, prekoračujući ovlasti dane firmanom Selima III., na brodove za Britaniju krca panatenejski friz dužine 75 m, figure s oba zabata, metope, među kojima i poznati reljef s prikazom borbe Lapita i Kentaura, postamente i fragmente hrama Atene, Nike i Propileja te najslavniju od svih skulptura u zbirci, Karijatidu s Erehtijona. Na povratku, jedan od brodova tone u blizini čuvene Kitere, a ronioci teret izronjavaju pune dvije godine. Najteže kipove ukrcava na britanski ratni brod smješten u Pireju kako bi ih spasio od revolucionarnog žara Francuza, no on sam pada u njihovo zarobljeništvo na povratku u London. 1806. godine, vraća se iz zarobljeništva. Poziva Canovu da “popravi” oštećene skulpture, no Canova to sa gnušanjem odbija. Izlaže zbirku u iznajmljenoj kući u blizini Piccadillya. Procjenjuje svoje troškove na 75000 funti, no British Museum mu odbija platiti taj iznos za zbirku. Na privatnom planu suočava se sa ženinom nevjerom. 1808. godine, možda i potaknut odbijenicom British Museuma, traži razvod i tuži ženinog ljubavnika za veliki iznos. U sudskom procesu svjedoci otkrivaju da se nestanak ženine ljubavi poklapao sa nestankom njegovog nosa. Naime, za vrijeme diplomatske misije pokupio je nepoznatu degenerativnu bolest. Razvodi se, no ostaje bez značajnog dijela bogatstva. Jednako je poznat kao kolekcionar i kao rogonja. Otrovni lord Byron pripisuje nestanak njegovog nosa sifilisu i posvećuje mu podrugljive stihove:

“Noseless himself, he brings himself noseless blocks,

To show what time has done, and what- the pox.”

Ne znamo je li lord Elgin kontaktirao Canovu radi izrade novog nosa. Unatoč poruzi vlastite nacije, domoljublje ne napušta lorda Elgina i on odbija pozamašne sume stranih vlada za njegovu zbirku. Njegova kampanja za otkup zbirke pokreće nacionalnu debatu čiji se učesnici dijele na one koji smatraju da zbirku treba otkupiti radi slave Carstva, one koji to smatraju bacanjem novca, i naravno, lorda Byrona, koji ga uzdiže do simbola zločinačkog kulturnog imperijalizma, posvećujući mu čak i redove Childea Harolda proglašavajući njegovu spasiteljsku ulogu prevarom. 1816. godine Parlament ipak odlučuje otkupiti Elginovu zbirku za 35000 funti. Povijest je opravdala domoljubnu ustrajnost lorda Elgina. “Elginovi mramori”, a posebica Karijatida, postali su izvor nacionalnog ponosa i oruđe propagande Carstva. S druge strane, od stjecanja neovisnosti 1832. godine niz grčkih vlada neuspješno je zahtijevao povratak blaga, a od 2009. novi muzej Akropole ima posebno uređenu prostoriju koja prazna čeka povratak izgubljenog blaga. Unatoč tim naporima, povratak nije izvjestan u skoro vrijeme.                          

Dok je prošla kroz natuknice, vani se naoblačilo, a njezinog je konobara zamijenio njoj nepoznati. Ispila je ostatak hladne kave u jednom gutljaju jer je htjela izbjeći kišu. Pozvala je konobara da joj naplati kavu, no obavijestio ju je da je kavu platio kolega na kraju smjene. Vani ju je dočekala ista ekipa. Svi sa flašama u rukama, sklonili su se pod krošnju kestena i pomiješanih osjećaja iščekivali hoće li se sitna kišica pretvoriti u pljusak. Podsjetili su je na pijance s kojima je njezin otac bio visio po cijele dane pod nadstrešnicom seoskog dućana. Zbog takvog ju je života na silu odvukao na vlak nekoliko dana poslije mamine smrti. Imala je 13 godina, umrla joj je mama, a on ju je odveo u zabit iz koje su njegovi pametniji roditelji pobjegli prvom prilikom. Svi su mislili da se nije mogao nositi sa gubitkom, no ona je znala da je to bila samo izlika. Pio je i prije mamine smrti. Vjerovala je da bi ih ostavio da mama nije umrla. Svi su ga bili sažalijevali jer je sam brinuo o kćeri, a ta kći je njemu kuhala svaki dan, prala mu robu i vukla ga pijanog iz dućana nakon što bi zaspao tokom prepričavanja svojih romana i priča krezubim pijancima. Njegovi hipsterski čitatelji i lijeni kritičari voljeli su takav način života. I jedni i drugi mogli su potrošiti par rečenica o njegovom zagonetnom povlačenju iz javnosti i čudačkom, samačkom životu, usporediti ga sa Sallingerom ili Pynchonom prije nego što bi morali reći nešto zaista bitno o njegovim knjigama. Ako se nju pita, ništa bitno ni ne postoji u njegovim knjigama. Razbacivanje eruditskim poznavanjem povijesti. Lako prepoznatljive reference za fast food zadovoljstvo čitatelja kad ih prepozna. Strah od originalnosti prikriven citatima i postmodernističkom teorijom. Velike teme umjesto jednog, iskrenog ljudskog osjećaja. Muškarci koji odlaze u divljinu i nepoznato, žene koje ih žele vezati. Niti jedne rečenice o ljudima s kakvima je proveo život.                                            Dok se popela do stana vani se spustio pravi pljusak. Kiša se iz teških oblaka slijevala u gustim mlazovima po vrućem asfaltu, po požutjeloj travi parka ispred zgrade, po osušenoj krošnji kestena ispod kojeg više nije bilo nikoga, po ljudima koji su glumili da bježe pred pljuskom.                                             

Tata i ona sjede uz prozor. Stan je čist. Nema prašine. Vani pada kiša. Prstima prate tokove kapljica na staklu i natječu se tko će se sjetiti više riječi za opisivanje zvuka kiše

„Sipiti.“

„Šumiti.“

„Grgoljiti.“

„Glogoljiti.“

„Bugariti.“

„Rominjati.“

„Ugariti.“

„Tata, varaš, to nije riječ“, usprotivi se.

„Najozbiljnije odbacujem takve insinuacije i upućujem te na članak akademika Logosa Etimovića u kojem nabraja 137 različitih riječi kojima hrvatski jezik više ili manje uspješno opisuje zvuk kiše, a među kojima se nalazi i ugariti.“                                                       Hoće mu objasniti da je prestara za takve fore, no prekida je zvonjava telefona. Tata nasmijan odlazi javiti se na telefon. Podiže slušalicu, a smiješak istog trena nestaje s njegova lica. Odgovara kratko, da, ne, razumijem. Pokušava ne izgledati zabrinuto dok joj govori da mora u bolnicu jer je mami opet pozlilo.                                                      „Nemoj brinuti, sve će biti u redu. Već navečer će ti mama potvrditi da je ugariti prava riječ“, reče joj i ostavi je samu u stanu.                                                                         

Kiša je ispirala žutu boju ljeta sa grada. Lišće na granama se zazelenilo. Krovovima automobila vratila se njihova boja. Kiša je padala i vraćala se i mijenjala pravce i bugarila i romonjila i ugarila, slijevala se u žljebove, stvarala mlake u dvorištima, odbijala se od stakala i udarala po vratima.                                                                     Otvorila je prozore. Vjetar je unosio kišu u stan. Voda se niz štokove slijevala u stan i u tankim mlazovima putovala zidovima uništavajući svaku nadu u uspjeh njezinih kolonizatorskih projekata. Ona se zatvorenih očiju prepustila milovanju kiše. Debele kapljice svirale su joj po koži. Pomiješane s kišom, njezine su suze tekle dalje od nje, na ulice grada, na livade, na list irisa, u korijen kestena, gomolj krumpira. Dugo je stajala nepomična prije nego što je zazvonio telefon. Podignula je slušalicu prvi put nakon dugo vremena.

“Hej”, začula je Martin oprezni glas.

“Hej.”

“Nisam te mogla dobiti na mobitel pa sam pokušala ovako…”

Nekoliko trenutaka obje su šutjele.

“Moja sućut”, prekinula je šutnju Marta.

Opet su zašutjele.

“Marta?”

“Da?”

“Hoćeš me odvesti na pogreb sutra? Ne želim ići sama vlakom.”

“Naravno. Hoćeš da dođem danas do tebe?”

“Ako nisi zauzeta.”

“Krećem odmah.”

 

Poklopila je i vratila se do prozora. Kiša je jenjavala, a u stan se još zalijetala tek pokoja kap. Daleko na istoku, puno dalje od panonskih ravnica i balkanskih planina, nazirao se kvadratić nebeskog plavetnila. Duboko je udahnula miris ozona. Sve će biti u redu, pomislila je. Sve će biti u redu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg