kritika

Berlin, utočište nomada

Piše: Marko Pogačar
Aleš Šteger: Berlin; Meandarmedia, Zagreb
/iz Quoruma/

Što je za neokućene, nomadske umjetnike najrazličitije provenijencije krajem devetnaestog stoljeća predstavljao Pariz, početkom dvadesetoga Beč, a njegovom drugom trećinom New York, danas vjerojatno predstavlja Berlin; za već nekoliko generacija – neku vrst gustoga sigurnog mjesta, utočišta. Na to je presudno utjecala njegova, u svjetskim razmjerima, specifična mikro i makro historija, ali i, ništa manje, samoispunjujuće proročanstvo njegova mita.
Najviđeniji i najprevođeniji slovenski pjesnik mlađe/srednje generacije, Aleš Šteger, perpetuaciji je spomenutoga mita, ovom izvrsnom esejističkom knjigom jednostavnog, maksimalno transparentnoga naslova, dao vlastiti obol.



Uspio je to, između ostaloga, svjesno izbjegavajući upasti u zamku nekritičke, inercijske reprodukcije njegovih nosivih mitema; preispisivanja toliko puta viđene sage o multi-kulti, divljem-a-pitomom The gradu istovremeno visoke i kontrakulture zapada, ali i jednostavne, jednostrane evidencije vlastita berlinskog događajnog vremena, čijom se samo godišnjom stipendističkom proizvodnjom može ispuniti omanja biblioteka. Godinu koju je ondje proveo kao rezidencijalni stipendist prestižnog DAAD-ovog programa za pisce Šteger je iskoristio za stvaranje ekstenzivnih mentalnih mapi grada iz kojih je, konzekventno, proizašla ova knjiga i nju je, čini mi se, (para)žanrovski najbolje čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, odnosno njezinu emanaciju.

            Berlin se, tako, razlikuje od Štegerove prethodne prozne knjige, također u Fičorovu prijevodu na hrvatskom dostupnog putopisnog romana Katkad je siječanj usred ljeta iz 2007. Siječanj, iako integrira i esejističke i lirske pasuse, nije teško podvesti pod egidu romana, tog najinkluzivnijeg od sviju žanrova; pogotovo kada mu se pridoda atribut 'putopisni'. Autorove refleksije, bez obzira na (katkad teško provjerljivi, što je, u krajnjoj konzekvenci, i sasvim nebitno) stupanj fakcijske dosljednosti, organizirane su sasvim prikladnim, pa i očekivanim narativnim obrascima; njihov kronotop je kronotop puta, a njemu je svojstvena sklonost pikarskom. Izmješteni je, deteritorijalizirani umjetnik-lutalica, međutim, u ovom slučaju prvenstveno vezan uz prostor i njegovu naratološku dinamiku; njegovo je prevaljivanje udaljenosti prije svega fizičko, i to je pri formalnom uobličenju Siječnja presudno.

            Berlin, naprotiv, čini tridesetak eseja-crtica čija je dominantna protežna dimenzija u nadležnosti drugog od apsolutnih zorova; ona vremenska. Ispisani su na 'slobodnu' temu, sljedeći gradske toponime, njegovu ili autorovu vlastitu po(ds)vijest, ili sasvim slobodan, 'inducirani' asocijativni niz, a eponimni im grad predstavlja tek labavi zajednički okvir. One nas u tkivo grada uvode In medias res, već prvom stranicom generiraju osjećaj unekoliko paradoksalne egzistencijalne ukotvljenosti, a njihov je izlazni limes, što već i sam njegov naslov (Finis) nedvosmisleno sugerira, ondje postavljen pomalo nasilno. Uvrštene bi crtice, jednako legitimno, mogle biti i neke druge, a mogle bi se, kao i pikarske epizode, redati upravo beskonačno; odnosno, upravo koliko to dopušta procesu posvećeno vrijeme. Upravo je stabilna, sigurna, repetitivna prostornost okoline, zgusnutog grada koji guta, okidač za ekstenzivnu refleksiju omeđenu tek dimenzijama vlastita mentalnog katastra.

            U svojem pogovoru Zvonko Maković se, s pravom, no možda ipak pomalo suviše upire da distancira Štegerov tekst od kanonske Benjaminove knjižice Berlinsko djetinjstvo oko 1900., koja nad svakim pokušajem mapiranja ovoga grada širi baršunastu no sveprisutnu šapu, jednako kao i od Parizu posvećenoga Passagenwerka. S pravom, jer, u čitavom stoljeću koje ih dijeli Berlin je postao sasvim drugačiji grad, pa je i njegova 'genetskostrukturalistička', 'sugerirana' tekstualna forma drugačija, a i pozicije pripovjedača, kako samoga sebe tako i grada, bitno su različite. Benjamin je, kao rođeni berlinac, koji je u tome gradu odrastao, fundamentalno intradijegetički narator, u potpunosti dijelom narativnog heterokozma grada, pa i kada je, u trenutku pisanja, kao i u dobrom dijelu svojega kasnijeg života, iz fizičkoga prostora grada izmješten. Štegerova je pozicija upravo obrnuta: njegov pripovjedač svijet koji reflektira promatra iz naglašeno ekstradijagetičke perspektive. No, u Štegerovu slučaju, nije to nikakva imanencija, još manje nešto što bi, svojom isključivošću ili manjkom integrativnog potencijala uvjetovao tematizirani grad; upravo suprotno! Potonji svjesno staje na poziciju onog već spomenutog nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta čija je izvanjskost izbor, te povlači svoju političku kao i po-etičku konzekvencu. Otići na sam rub metafore: oba su spomenuta teksta na neki način autodijegetička; narativni glas onaj je pisca-u-gadu barem jednako koliko i onaj grada-u-piscu.

            Jer, Berlin je grad koji ostavlja tragove, koji se vuče sa sobom, kao vrlo specifična popudbina; u njemu se brzo prestaje biti stranac, ali se stranac postaje drugdje, u svojim povratcima. Šteger svoje poberlinčenje podvlači upečatljivom prehrambenom metaforom: ljubljanski se odrezak, kako njegovu gornju usnu osvaja brk koji izabire pustiti, polako nadjeva marcipanom. Problem, međutim, nastaje kada se tisuću kilometara koje dijele autorovo sadašnje boravište i postojbinu prijeđe u suprotnom smjeru: on ostaje, katkad i doslovno, neprepoznat, previđen; sastavni je dio neke druge kulise te priziva sasvim predvidiv, stereotipima generiran imaginarij potencijalnih identifikacija: akter u jeftinim pornografskim filmovima, obrambeni igrača u nekom slabijem klubu druge Bundes-lige, istočnonjemački turist na Jadranu, ili, jednostavno – budala.

            Nije stoga slučajno da seriju od dvadesetak sasvim neizravno, no učinkovito ilustrativnih, mahom uspjelih crno-bijelih fotografija koje nam, poput cezura, omogućuju pauzu među tekstovima istovremeno funkcionirajući kao spona, otvara upravo portret autora u podzemnoj željeznici, sa svih svojih uspješno uzgojenih šest centimetara pruske raskoši u prvom planu. Berlin je, kao i svaki njegov (u isto vrijeme uvijek i vlastiti) uspjeli kroničar, kao u Himmel über Berlin, uvijek u međuprostoru: niti na nebu, niti na zemlji.

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg