kritika

Berlin, utočište nomada

Piše: Marko Pogačar
Aleš Šteger: Berlin; Meandarmedia, Zagreb
/iz Quoruma/

Što je za neokućene, nomadske umjetnike najrazličitije provenijencije krajem devetnaestog stoljeća predstavljao Pariz, početkom dvadesetoga Beč, a njegovom drugom trećinom New York, danas vjerojatno predstavlja Berlin; za već nekoliko generacija – neku vrst gustoga sigurnog mjesta, utočišta. Na to je presudno utjecala njegova, u svjetskim razmjerima, specifična mikro i makro historija, ali i, ništa manje, samoispunjujuće proročanstvo njegova mita.
Najviđeniji i najprevođeniji slovenski pjesnik mlađe/srednje generacije, Aleš Šteger, perpetuaciji je spomenutoga mita, ovom izvrsnom esejističkom knjigom jednostavnog, maksimalno transparentnoga naslova, dao vlastiti obol.



Uspio je to, između ostaloga, svjesno izbjegavajući upasti u zamku nekritičke, inercijske reprodukcije njegovih nosivih mitema; preispisivanja toliko puta viđene sage o multi-kulti, divljem-a-pitomom The gradu istovremeno visoke i kontrakulture zapada, ali i jednostavne, jednostrane evidencije vlastita berlinskog događajnog vremena, čijom se samo godišnjom stipendističkom proizvodnjom može ispuniti omanja biblioteka. Godinu koju je ondje proveo kao rezidencijalni stipendist prestižnog DAAD-ovog programa za pisce Šteger je iskoristio za stvaranje ekstenzivnih mentalnih mapi grada iz kojih je, konzekventno, proizašla ova knjiga i nju je, čini mi se, (para)žanrovski najbolje čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, odnosno njezinu emanaciju.

            Berlin se, tako, razlikuje od Štegerove prethodne prozne knjige, također u Fičorovu prijevodu na hrvatskom dostupnog putopisnog romana Katkad je siječanj usred ljeta iz 2007. Siječanj, iako integrira i esejističke i lirske pasuse, nije teško podvesti pod egidu romana, tog najinkluzivnijeg od sviju žanrova; pogotovo kada mu se pridoda atribut 'putopisni'. Autorove refleksije, bez obzira na (katkad teško provjerljivi, što je, u krajnjoj konzekvenci, i sasvim nebitno) stupanj fakcijske dosljednosti, organizirane su sasvim prikladnim, pa i očekivanim narativnim obrascima; njihov kronotop je kronotop puta, a njemu je svojstvena sklonost pikarskom. Izmješteni je, deteritorijalizirani umjetnik-lutalica, međutim, u ovom slučaju prvenstveno vezan uz prostor i njegovu naratološku dinamiku; njegovo je prevaljivanje udaljenosti prije svega fizičko, i to je pri formalnom uobličenju Siječnja presudno.

            Berlin, naprotiv, čini tridesetak eseja-crtica čija je dominantna protežna dimenzija u nadležnosti drugog od apsolutnih zorova; ona vremenska. Ispisani su na 'slobodnu' temu, sljedeći gradske toponime, njegovu ili autorovu vlastitu po(ds)vijest, ili sasvim slobodan, 'inducirani' asocijativni niz, a eponimni im grad predstavlja tek labavi zajednički okvir. One nas u tkivo grada uvode In medias res, već prvom stranicom generiraju osjećaj unekoliko paradoksalne egzistencijalne ukotvljenosti, a njihov je izlazni limes, što već i sam njegov naslov (Finis) nedvosmisleno sugerira, ondje postavljen pomalo nasilno. Uvrštene bi crtice, jednako legitimno, mogle biti i neke druge, a mogle bi se, kao i pikarske epizode, redati upravo beskonačno; odnosno, upravo koliko to dopušta procesu posvećeno vrijeme. Upravo je stabilna, sigurna, repetitivna prostornost okoline, zgusnutog grada koji guta, okidač za ekstenzivnu refleksiju omeđenu tek dimenzijama vlastita mentalnog katastra.

            U svojem pogovoru Zvonko Maković se, s pravom, no možda ipak pomalo suviše upire da distancira Štegerov tekst od kanonske Benjaminove knjižice Berlinsko djetinjstvo oko 1900., koja nad svakim pokušajem mapiranja ovoga grada širi baršunastu no sveprisutnu šapu, jednako kao i od Parizu posvećenoga Passagenwerka. S pravom, jer, u čitavom stoljeću koje ih dijeli Berlin je postao sasvim drugačiji grad, pa je i njegova 'genetskostrukturalistička', 'sugerirana' tekstualna forma drugačija, a i pozicije pripovjedača, kako samoga sebe tako i grada, bitno su različite. Benjamin je, kao rođeni berlinac, koji je u tome gradu odrastao, fundamentalno intradijegetički narator, u potpunosti dijelom narativnog heterokozma grada, pa i kada je, u trenutku pisanja, kao i u dobrom dijelu svojega kasnijeg života, iz fizičkoga prostora grada izmješten. Štegerova je pozicija upravo obrnuta: njegov pripovjedač svijet koji reflektira promatra iz naglašeno ekstradijagetičke perspektive. No, u Štegerovu slučaju, nije to nikakva imanencija, još manje nešto što bi, svojom isključivošću ili manjkom integrativnog potencijala uvjetovao tematizirani grad; upravo suprotno! Potonji svjesno staje na poziciju onog već spomenutog nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta čija je izvanjskost izbor, te povlači svoju političku kao i po-etičku konzekvencu. Otići na sam rub metafore: oba su spomenuta teksta na neki način autodijegetička; narativni glas onaj je pisca-u-gadu barem jednako koliko i onaj grada-u-piscu.

            Jer, Berlin je grad koji ostavlja tragove, koji se vuče sa sobom, kao vrlo specifična popudbina; u njemu se brzo prestaje biti stranac, ali se stranac postaje drugdje, u svojim povratcima. Šteger svoje poberlinčenje podvlači upečatljivom prehrambenom metaforom: ljubljanski se odrezak, kako njegovu gornju usnu osvaja brk koji izabire pustiti, polako nadjeva marcipanom. Problem, međutim, nastaje kada se tisuću kilometara koje dijele autorovo sadašnje boravište i postojbinu prijeđe u suprotnom smjeru: on ostaje, katkad i doslovno, neprepoznat, previđen; sastavni je dio neke druge kulise te priziva sasvim predvidiv, stereotipima generiran imaginarij potencijalnih identifikacija: akter u jeftinim pornografskim filmovima, obrambeni igrača u nekom slabijem klubu druge Bundes-lige, istočnonjemački turist na Jadranu, ili, jednostavno – budala.

            Nije stoga slučajno da seriju od dvadesetak sasvim neizravno, no učinkovito ilustrativnih, mahom uspjelih crno-bijelih fotografija koje nam, poput cezura, omogućuju pauzu među tekstovima istovremeno funkcionirajući kao spona, otvara upravo portret autora u podzemnoj željeznici, sa svih svojih uspješno uzgojenih šest centimetara pruske raskoši u prvom planu. Berlin je, kao i svaki njegov (u isto vrijeme uvijek i vlastiti) uspjeli kroničar, kao u Himmel über Berlin, uvijek u međuprostoru: niti na nebu, niti na zemlji.

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg