kritika

Berlin, utočište nomada

Piše: Marko Pogačar
Aleš Šteger: Berlin; Meandarmedia, Zagreb
/iz Quoruma/

Što je za neokućene, nomadske umjetnike najrazličitije provenijencije krajem devetnaestog stoljeća predstavljao Pariz, početkom dvadesetoga Beč, a njegovom drugom trećinom New York, danas vjerojatno predstavlja Berlin; za već nekoliko generacija – neku vrst gustoga sigurnog mjesta, utočišta. Na to je presudno utjecala njegova, u svjetskim razmjerima, specifična mikro i makro historija, ali i, ništa manje, samoispunjujuće proročanstvo njegova mita.
Najviđeniji i najprevođeniji slovenski pjesnik mlađe/srednje generacije, Aleš Šteger, perpetuaciji je spomenutoga mita, ovom izvrsnom esejističkom knjigom jednostavnog, maksimalno transparentnoga naslova, dao vlastiti obol.



Uspio je to, između ostaloga, svjesno izbjegavajući upasti u zamku nekritičke, inercijske reprodukcije njegovih nosivih mitema; preispisivanja toliko puta viđene sage o multi-kulti, divljem-a-pitomom The gradu istovremeno visoke i kontrakulture zapada, ali i jednostavne, jednostrane evidencije vlastita berlinskog događajnog vremena, čijom se samo godišnjom stipendističkom proizvodnjom može ispuniti omanja biblioteka. Godinu koju je ondje proveo kao rezidencijalni stipendist prestižnog DAAD-ovog programa za pisce Šteger je iskoristio za stvaranje ekstenzivnih mentalnih mapi grada iz kojih je, konzekventno, proizašla ova knjiga i nju je, čini mi se, (para)žanrovski najbolje čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, odnosno njezinu emanaciju.

            Berlin se, tako, razlikuje od Štegerove prethodne prozne knjige, također u Fičorovu prijevodu na hrvatskom dostupnog putopisnog romana Katkad je siječanj usred ljeta iz 2007. Siječanj, iako integrira i esejističke i lirske pasuse, nije teško podvesti pod egidu romana, tog najinkluzivnijeg od sviju žanrova; pogotovo kada mu se pridoda atribut 'putopisni'. Autorove refleksije, bez obzira na (katkad teško provjerljivi, što je, u krajnjoj konzekvenci, i sasvim nebitno) stupanj fakcijske dosljednosti, organizirane su sasvim prikladnim, pa i očekivanim narativnim obrascima; njihov kronotop je kronotop puta, a njemu je svojstvena sklonost pikarskom. Izmješteni je, deteritorijalizirani umjetnik-lutalica, međutim, u ovom slučaju prvenstveno vezan uz prostor i njegovu naratološku dinamiku; njegovo je prevaljivanje udaljenosti prije svega fizičko, i to je pri formalnom uobličenju Siječnja presudno.

            Berlin, naprotiv, čini tridesetak eseja-crtica čija je dominantna protežna dimenzija u nadležnosti drugog od apsolutnih zorova; ona vremenska. Ispisani su na 'slobodnu' temu, sljedeći gradske toponime, njegovu ili autorovu vlastitu po(ds)vijest, ili sasvim slobodan, 'inducirani' asocijativni niz, a eponimni im grad predstavlja tek labavi zajednički okvir. One nas u tkivo grada uvode In medias res, već prvom stranicom generiraju osjećaj unekoliko paradoksalne egzistencijalne ukotvljenosti, a njihov je izlazni limes, što već i sam njegov naslov (Finis) nedvosmisleno sugerira, ondje postavljen pomalo nasilno. Uvrštene bi crtice, jednako legitimno, mogle biti i neke druge, a mogle bi se, kao i pikarske epizode, redati upravo beskonačno; odnosno, upravo koliko to dopušta procesu posvećeno vrijeme. Upravo je stabilna, sigurna, repetitivna prostornost okoline, zgusnutog grada koji guta, okidač za ekstenzivnu refleksiju omeđenu tek dimenzijama vlastita mentalnog katastra.

            U svojem pogovoru Zvonko Maković se, s pravom, no možda ipak pomalo suviše upire da distancira Štegerov tekst od kanonske Benjaminove knjižice Berlinsko djetinjstvo oko 1900., koja nad svakim pokušajem mapiranja ovoga grada širi baršunastu no sveprisutnu šapu, jednako kao i od Parizu posvećenoga Passagenwerka. S pravom, jer, u čitavom stoljeću koje ih dijeli Berlin je postao sasvim drugačiji grad, pa je i njegova 'genetskostrukturalistička', 'sugerirana' tekstualna forma drugačija, a i pozicije pripovjedača, kako samoga sebe tako i grada, bitno su različite. Benjamin je, kao rođeni berlinac, koji je u tome gradu odrastao, fundamentalno intradijegetički narator, u potpunosti dijelom narativnog heterokozma grada, pa i kada je, u trenutku pisanja, kao i u dobrom dijelu svojega kasnijeg života, iz fizičkoga prostora grada izmješten. Štegerova je pozicija upravo obrnuta: njegov pripovjedač svijet koji reflektira promatra iz naglašeno ekstradijagetičke perspektive. No, u Štegerovu slučaju, nije to nikakva imanencija, još manje nešto što bi, svojom isključivošću ili manjkom integrativnog potencijala uvjetovao tematizirani grad; upravo suprotno! Potonji svjesno staje na poziciju onog već spomenutog nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta čija je izvanjskost izbor, te povlači svoju političku kao i po-etičku konzekvencu. Otići na sam rub metafore: oba su spomenuta teksta na neki način autodijegetička; narativni glas onaj je pisca-u-gadu barem jednako koliko i onaj grada-u-piscu.

            Jer, Berlin je grad koji ostavlja tragove, koji se vuče sa sobom, kao vrlo specifična popudbina; u njemu se brzo prestaje biti stranac, ali se stranac postaje drugdje, u svojim povratcima. Šteger svoje poberlinčenje podvlači upečatljivom prehrambenom metaforom: ljubljanski se odrezak, kako njegovu gornju usnu osvaja brk koji izabire pustiti, polako nadjeva marcipanom. Problem, međutim, nastaje kada se tisuću kilometara koje dijele autorovo sadašnje boravište i postojbinu prijeđe u suprotnom smjeru: on ostaje, katkad i doslovno, neprepoznat, previđen; sastavni je dio neke druge kulise te priziva sasvim predvidiv, stereotipima generiran imaginarij potencijalnih identifikacija: akter u jeftinim pornografskim filmovima, obrambeni igrača u nekom slabijem klubu druge Bundes-lige, istočnonjemački turist na Jadranu, ili, jednostavno – budala.

            Nije stoga slučajno da seriju od dvadesetak sasvim neizravno, no učinkovito ilustrativnih, mahom uspjelih crno-bijelih fotografija koje nam, poput cezura, omogućuju pauzu među tekstovima istovremeno funkcionirajući kao spona, otvara upravo portret autora u podzemnoj željeznici, sa svih svojih uspješno uzgojenih šest centimetara pruske raskoši u prvom planu. Berlin je, kao i svaki njegov (u isto vrijeme uvijek i vlastiti) uspjeli kroničar, kao u Himmel über Berlin, uvijek u međuprostoru: niti na nebu, niti na zemlji.

 

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg