kritika

Berlin, utočište nomada

Piše: Marko Pogačar
Aleš Šteger: Berlin; Meandarmedia, Zagreb
/iz Quoruma/

Što je za neokućene, nomadske umjetnike najrazličitije provenijencije krajem devetnaestog stoljeća predstavljao Pariz, početkom dvadesetoga Beč, a njegovom drugom trećinom New York, danas vjerojatno predstavlja Berlin; za već nekoliko generacija – neku vrst gustoga sigurnog mjesta, utočišta. Na to je presudno utjecala njegova, u svjetskim razmjerima, specifična mikro i makro historija, ali i, ništa manje, samoispunjujuće proročanstvo njegova mita.
Najviđeniji i najprevođeniji slovenski pjesnik mlađe/srednje generacije, Aleš Šteger, perpetuaciji je spomenutoga mita, ovom izvrsnom esejističkom knjigom jednostavnog, maksimalno transparentnoga naslova, dao vlastiti obol.



Uspio je to, između ostaloga, svjesno izbjegavajući upasti u zamku nekritičke, inercijske reprodukcije njegovih nosivih mitema; preispisivanja toliko puta viđene sage o multi-kulti, divljem-a-pitomom The gradu istovremeno visoke i kontrakulture zapada, ali i jednostavne, jednostrane evidencije vlastita berlinskog događajnog vremena, čijom se samo godišnjom stipendističkom proizvodnjom može ispuniti omanja biblioteka. Godinu koju je ondje proveo kao rezidencijalni stipendist prestižnog DAAD-ovog programa za pisce Šteger je iskoristio za stvaranje ekstenzivnih mentalnih mapi grada iz kojih je, konzekventno, proizašla ova knjiga i nju je, čini mi se, (para)žanrovski najbolje čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, odnosno njezinu emanaciju.

            Berlin se, tako, razlikuje od Štegerove prethodne prozne knjige, također u Fičorovu prijevodu na hrvatskom dostupnog putopisnog romana Katkad je siječanj usred ljeta iz 2007. Siječanj, iako integrira i esejističke i lirske pasuse, nije teško podvesti pod egidu romana, tog najinkluzivnijeg od sviju žanrova; pogotovo kada mu se pridoda atribut 'putopisni'. Autorove refleksije, bez obzira na (katkad teško provjerljivi, što je, u krajnjoj konzekvenci, i sasvim nebitno) stupanj fakcijske dosljednosti, organizirane su sasvim prikladnim, pa i očekivanim narativnim obrascima; njihov kronotop je kronotop puta, a njemu je svojstvena sklonost pikarskom. Izmješteni je, deteritorijalizirani umjetnik-lutalica, međutim, u ovom slučaju prvenstveno vezan uz prostor i njegovu naratološku dinamiku; njegovo je prevaljivanje udaljenosti prije svega fizičko, i to je pri formalnom uobličenju Siječnja presudno.

            Berlin, naprotiv, čini tridesetak eseja-crtica čija je dominantna protežna dimenzija u nadležnosti drugog od apsolutnih zorova; ona vremenska. Ispisani su na 'slobodnu' temu, sljedeći gradske toponime, njegovu ili autorovu vlastitu po(ds)vijest, ili sasvim slobodan, 'inducirani' asocijativni niz, a eponimni im grad predstavlja tek labavi zajednički okvir. One nas u tkivo grada uvode In medias res, već prvom stranicom generiraju osjećaj unekoliko paradoksalne egzistencijalne ukotvljenosti, a njihov je izlazni limes, što već i sam njegov naslov (Finis) nedvosmisleno sugerira, ondje postavljen pomalo nasilno. Uvrštene bi crtice, jednako legitimno, mogle biti i neke druge, a mogle bi se, kao i pikarske epizode, redati upravo beskonačno; odnosno, upravo koliko to dopušta procesu posvećeno vrijeme. Upravo je stabilna, sigurna, repetitivna prostornost okoline, zgusnutog grada koji guta, okidač za ekstenzivnu refleksiju omeđenu tek dimenzijama vlastita mentalnog katastra.

            U svojem pogovoru Zvonko Maković se, s pravom, no možda ipak pomalo suviše upire da distancira Štegerov tekst od kanonske Benjaminove knjižice Berlinsko djetinjstvo oko 1900., koja nad svakim pokušajem mapiranja ovoga grada širi baršunastu no sveprisutnu šapu, jednako kao i od Parizu posvećenoga Passagenwerka. S pravom, jer, u čitavom stoljeću koje ih dijeli Berlin je postao sasvim drugačiji grad, pa je i njegova 'genetskostrukturalistička', 'sugerirana' tekstualna forma drugačija, a i pozicije pripovjedača, kako samoga sebe tako i grada, bitno su različite. Benjamin je, kao rođeni berlinac, koji je u tome gradu odrastao, fundamentalno intradijegetički narator, u potpunosti dijelom narativnog heterokozma grada, pa i kada je, u trenutku pisanja, kao i u dobrom dijelu svojega kasnijeg života, iz fizičkoga prostora grada izmješten. Štegerova je pozicija upravo obrnuta: njegov pripovjedač svijet koji reflektira promatra iz naglašeno ekstradijagetičke perspektive. No, u Štegerovu slučaju, nije to nikakva imanencija, još manje nešto što bi, svojom isključivošću ili manjkom integrativnog potencijala uvjetovao tematizirani grad; upravo suprotno! Potonji svjesno staje na poziciju onog već spomenutog nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta čija je izvanjskost izbor, te povlači svoju političku kao i po-etičku konzekvencu. Otići na sam rub metafore: oba su spomenuta teksta na neki način autodijegetička; narativni glas onaj je pisca-u-gadu barem jednako koliko i onaj grada-u-piscu.

            Jer, Berlin je grad koji ostavlja tragove, koji se vuče sa sobom, kao vrlo specifična popudbina; u njemu se brzo prestaje biti stranac, ali se stranac postaje drugdje, u svojim povratcima. Šteger svoje poberlinčenje podvlači upečatljivom prehrambenom metaforom: ljubljanski se odrezak, kako njegovu gornju usnu osvaja brk koji izabire pustiti, polako nadjeva marcipanom. Problem, međutim, nastaje kada se tisuću kilometara koje dijele autorovo sadašnje boravište i postojbinu prijeđe u suprotnom smjeru: on ostaje, katkad i doslovno, neprepoznat, previđen; sastavni je dio neke druge kulise te priziva sasvim predvidiv, stereotipima generiran imaginarij potencijalnih identifikacija: akter u jeftinim pornografskim filmovima, obrambeni igrača u nekom slabijem klubu druge Bundes-lige, istočnonjemački turist na Jadranu, ili, jednostavno – budala.

            Nije stoga slučajno da seriju od dvadesetak sasvim neizravno, no učinkovito ilustrativnih, mahom uspjelih crno-bijelih fotografija koje nam, poput cezura, omogućuju pauzu među tekstovima istovremeno funkcionirajući kao spona, otvara upravo portret autora u podzemnoj željeznici, sa svih svojih uspješno uzgojenih šest centimetara pruske raskoši u prvom planu. Berlin je, kao i svaki njegov (u isto vrijeme uvijek i vlastiti) uspjeli kroničar, kao u Himmel über Berlin, uvijek u međuprostoru: niti na nebu, niti na zemlji.

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg