Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa
Mira je ušla u uži izbor s dvije priče: ''Bye bye baby bye'' i ''Zana''. Sam ulazak u uži izbor za nju nije novost, a što se od 2017. naovamo promijenilo, možete pročitati u intervjuu ispod.
- Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?
Ne mogu reći da sam očekivala uz ovakav širi izbor, ali da sam mislila da sam dovoljno dobro napisala, to da.
- Što se od 2017. naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?
Pas me malo bolje sluša i pronašle smo neku ravnotežu, zbog toga opet više pišem, često o njoj, često o onome što me naučila. Osim toga, drago mi je da sam ušla u uži izbor za Prozak, što definitivno nisam očekivala, i žao mi je što do tada nisam dovršila novu zbirku priča kojoj sam se posvetila. Borim se sa svojim slabostima i sa strahom od javnog nastupa, pa sam početkom ove godine pokrenula književnu tribinu u sklopu koje sam intervjuirala druge neafirmirane autore. Više je to bilo za probu, sljedeće godine bi moralo biti ozbiljnije i organiziranije ako za to uopće nađem vremena. U školi u kojoj radim držim sate kreativnog pisanja za srednjoškolce. Voljela bih reći da manje grintam, ali tako bih lagala.
- Rekla si da je za tebe književnost ''izvor novih spoznaja; osjećaj da dok ima dobre pisane riječi, svijet ipak neće propasti''. Potpisuješ li to i danas ili se tvoje mišljenje o književnosti promijenilo?
Danas mi se čini da svijet mora propasti, jer sve probleme koje smo nagomilali, u okolišu i međusobnim odnosima, u iskazima netolerancije, nehumanosti, mržnje, nasilja, sitničarenja, opsjednutosti gluparijama, nedostatku perspektive – to se ne može riješiti, otišlo je predaleko. Da čovječanstvo vjeruje u književnost kao ja, ne bi izabralo ovaj suludi smjer. Ali većina ne čita i ne razmišlja, živi iz dana u dan. U tom smislu umjetnici igraju veoma važnu ulogu, bez njih bi svijet bio na još većem gubitku. Netko nas mora natjerati da zastanemo i da malo promislimo, da prihvatimo da odgovor nije jedan i nije jednostavan. Naravno, to mogu samo dobra književna djela, koja neće propisati kako se riješiti kilograma u deset dana, kako naučiti jezik u dva mjeseca, kako pronaći sreću i smisao života za 39, 99 kuna. Sva prividna i jednostavna rješenja, koja nam danas serviraju u svim sferama života, uz pravu književnost nam ne bi bila dostatna ni prihvatljiva. Zahvaljujući knjigama, moj privatni univerzum još uvijek ne propada.
- Također, rekla si i da želiš biti čitana, ali da ne želiš puno pričati o napisanome – zašto?
Kad nešto napišem i onda taj tekst izmrcvarim, od njega se odvojim i više ne želim o njemu razmišljati. Osim toga, on treba govoriti sam za sebe, za kritičare, za publiku. Meni se sviđa to što nitko ne zna tko je Elena Ferrante. Ja ne pišem da bih bila javna osoba ili da samu sebe promoviram. Pišem da u glavi ostanem stabilna i uravnotežena, da pronađem odgovore, da zadovoljim svoje unutarnje potrebe, budem netko drugi, da shvatim nešto što je od mene udaljeno ili skriveno. Na tome putu neki su mi sugerirali da je zanimljivo pa eto, neka čitaju i neka komentiraju, što ću ja tu više? Osim toga, uvijek mi je bilo draže drugima postavljati pitanja nego odgovarati na tuđa.
- Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenili?
Možda čak malo i jesu. Ne u ove dvije priče koje su izašle na Kritičnoj masi, ali nove stvari koje pišem su dosta autobiografske i autoironične. Upale sam u te neke čudne situacije koje bi bilo šteta ne iskoristiti. Osim toga, prije par mjeseci sam sebi rekla da više neću pisati o nasilju i ružnoći, a i ako se pojavi, bit će prožeto humorom. Svi smo svjesni ozbiljnosti stanja suvremenog čovjeka – o tome se priča u svim medijima, na vijestima prevladavaju samo loše vijesti i katastrofe, negativne prognoze, crnilo, mrtvilo, depresija, to je začarani krug. Ljude treba bombardirati ljepotom, da im ona treba više od ičeg drugog. Možda je tako i sami krenu tražiti i stvarati jer dobar osjećaj traži novi dobar osjećaj. Ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali dosta mi je vlastitog pesimizma. No i dalje je moje pisanje u suštini istraživanje međuljudskih odnosa, žensko pitanje, pitanje identiteta, izgubljenosti, samoće i smisla života.
- ''Splitsko stanje uma'' – što za tebe označava taj pojam?
Slaži, ukradi, ne radi, nekako zaradi. Netko drugi će riješiti sve probleme. Ogromna količina nerada i želje da se mulja, vara, izokreće, profitira, to je ono što je Split pretvorilo u jedan nakaradan grad bez ambicija i konkretnih projekata. U njemu nema nikakve ponude osim mora i kafića, kakvo će nam onda biti stanje uma? Ako na svakom koraku imaš samo fast food ili restoran, a svaka knjižara je zatvorena? Zbog toga i ima toliko problema s alkoholom i drogom, u toj pustopoljini od grada, s nasiljem među djecom o kojem ja često pišem jer me to strašno muči, s razularenošću koja nema veze s mladenačkom energijom i nekim prirodnim zanosom već samo sa stvaranjem štete i kaosa. Nema perspektive, nema sadržaja. Uvijek se nađe par entuzijasta koji potraju neko vrijeme, ali bojim se da je Split upao u kolotečinu koja se vrti oko piva, kave, Hajduka, cvika, sječe Marjana i kukanja. Ono što još sami nismo uništili, dokrajčit će turisti. To što imamo Pričigin ili Festival mediteranskog filma pruža iluziju da se nešto događa, a zapravo je veliki broj posjetitelja na takvim manifestacijama samo pokazatelj koliko su ljudi gladni kulturnih sadržaja.
- Smatraš li da ga prisutnim u svojim pričama?
Od Splita se ne mogu odvojiti, to je ljubav i mržnja u jednom. Koliko god tu imaš lošeg, ima i dobrog. Samo što stalno netko mora gurati, a lijenost i uljuljkanost je teško pobijediti. To je naš đir, pa zašto drugačije živjeti? A i moramo biti otvoreniji, prema drugima i prema sebi – najveći problem Splita je to što je svatko žrtva vlastitih zatvorenih krugova. Nemoguće je da se takvo stanje uma ne probije u mojim pričama. Ali imam toliko divnih đaka, pametne djece s vrhunskim idejama, od njih puno učim, ne može onda baš sve propasti. Samo se nadam da će ustrajati i biti pametniji od prethodnih generacija, uključujući i moju.
- Pratiš li hrvatsku književnost i zašto da, a zašto ne?
Da. Ima puno autora i autorica koje volim i cijenim. Glupo mi je pisati a ne znati što drugi rade. Ali tržište je malo, a puno ljudi piše. Ne znam koliko je potrebno objaviti sve što se objavljuje, samo zato što je netko možda ime. Danas često recikliramo ideje. Ja ne mislim da nešto mora biti turbo originalno (to je uostalom i nemoguće), ali mora barem imati neku svježinu i moć da zgrabi i zaljulja svijest.
- Kad bi morala birati između poezije i proze, što bi odabrala?
Uvijek prozu. Mada mi se trenutačno čini da je na našoj sceni zanimljivija poezija od proze.
- Koliko te motiviraju nagrade?
Ovakvi natječaji su mi važni jer jedino oni pružaju prostor da nešto objavim. No bez obzira na to, izbirljiva sam. Postoje natječaji na koje nikad ništa nisam poslala. A nagrade su dobra stvar najviše iz razloga što govore da je ono što radiš dobro i da ima smisla.
***
Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.
pitanja: Viktorija Božina
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.