intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

-       Gdje i kako živiš?

Uglavnom u Zagrebu, i uglavnom solidno – praznovjerje mi ne dopušta da kažem „dobro“. Red je napomenuti: ne isključivo od pisanja.

-       Gdje izlaziš i što ima zabavnog u tome?

Kad je riječ o socijalizaciji, izlazim uglavnom na dnevne kave i/ili kolače i na sport. Volim društvo, ali nisam baš ljubitelj gužve i noćnog života.

-       Što je tebi, i za tebe, književnost?

Ljubav, sloboda, frustracija.

-       Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Oduševljava me onaj neizostavni udio mašte koji književnost traži. Kao što se često govori i piše, prostori koje uspostavlja književni tekst – ma kakav bio njegov rodovsko-žanrovski predznak – po defaultu su fiktivni. To književnost i razlikuje od, recimo, filma, pa čak i od glazbe.

-       A ono najgore?

Ne znam, nemam top-listu koju bih mogao konzultirati.

-       Koje su tvoje teme?

Ako bih morao izabrati jednu temu koja bi objedinjavala eseje, priče i poeziju koju pišem, bila bi to vjerojatno tjeskoba.

-       Što ti je motiv za pisanje?

Radoznalost, ljubav, i opet tjeskoba i strah. Praktičnije gledano, pisanje je jedna od rijetkih aktivnosti u životu za koje vjerujem da sam ih u stanju obavljati solidno i savjesno i s izvjesnom konzistentnošću.

-       Što te drži?

Hrana, seks, sport, razgovori s prijateljima i poneka knjiga ili serija.

-       Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu/okolici i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

Kako živim u glavnom u glavnom gradu jedne izrazito centralizirane države, mogu reći da ukoliko je „mlađa scena“ aktivna igdje u toj državi, onda je to ovdje. Književna „mladost“ je dakako sklizak i evazivan pojam, koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast. 

-       Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Mange i anime, stripovi i roto romani, weird fiction raznih fela i filozofija tzv. spekulativnog realizma.

-        Kako vidiš svoju generaciju?

Valjalo bi se aktivno zapit(kiv)ati o tome što generacija u književnosti uopće podrazumijeva, i je li književnost jednog područja (ma po kojem ga kriteriju izdavajali) možda moguće konceptualizirati po nekom drukčijem modelu nego što je onaj obiteljski i generacijski. Uzmemo li „generaciju“ u reduciranom, biološkom smislu – recimo, ako tu utrpamo sve rođene osamdesetih godina – nisam siguran da o „nama“ mogu ponuditi bilo kakvu suvislu generalizaciju. Osim možda kroz usporedbu: čini mi se da je kod ljudi rođenih od sredine devedesetih naovamo, dakle aktualnih dvadesetineštogodišnjakinja i dvadesetineštogodišnjaka, osjećaj pripadnosti „generaciji“ znatno jači nego kod nas deset-petnaest godina starijih.

-       Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Francuski pisac Tristan Garcia, čiji roman Sedam trenutno prevodim, jedan je od autora koji su mi svojim pisanjem rasplamsali entuzijazam kako za istraživanjem suvremene proze, tako i za njenim pisanjem. Što se naših prostora tiče, uživam čitati Darija Bevandu, Marka Pogačara, Lamiju Begagić, Muanisa Sinanovića, Lejlu Kalamujić, Andreja Tomažina, Vladimira Tabaševića ili Mariju Pavlović, da spomenem samo neke.

-       Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Rekao bih da se autorice općenito puno češće javljaju na natječaje i da su na njima daleko upornije. (Pritom, povlačimo li paralelu s fakovcima, valja imati na umu da se potonji nisu profilirali kroz natječaje, nego posve drugim putevima, „odozgo“ i kroz medije opće prakse.) S druge strane, opazio sam da natječaj Kritične mase iz godine u godinu okuplja zanimljive, meni ponekad i nepoznate kratkopričašice, i raduje me što je tako.

-       Što je ono što bi želio napisati?

Scenarij za strip. Scenarij za crtani film ili seriju. Još neku radio dramu.

-       Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Jako me raduje, prije svega zato što je u našem književnom polju rijetkost da priča takvog žanrovskog profila („kozmički“ i weird horor) „ubode“ neko priznanje.

-       Što pisac treba raditi?

Uzdržati se od savjeta na temu zadaće pisca, a pogotovo pokušaja da pritom bude duhovit.

-       Mišljenje o hrvatskoj književnosti?

Rijetko razmišljam o hrvatskoj – ili npr. srpskoj – književnosti kao nekom posebnom, nadpovijesnom entitetu. Zauzvrat, često razmišljam o npr. hrvatskom književnom polju, ili književnom životu/književnoj sceni u Hrvatskoj. Čini mi se da smo – „mi“ u smislu tzv. regije – od devedesetih naovamo doista potonuli duboko u kulturnu provinciju. Što ne znači da se povremeno ne piše izvanredna književnost. Ali i obrnuto: to što postoji izvanredna književnost ne znači da književno polje nije u poodmaklom stadiju erozije.

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.