kritika

Treba srušiti zidove

Piše: Katarina Brajdić
Krešimir Bagić: Treba srušiti zidove; Disput, Grad Požega i DHK, Zagreb, Požega, 2011.
/iz Quoruma/

Trebalo bi srušiti zidove, ustrajno ponavlja Bagić – u više od pola knjige pjesme započinju tim zazivom, podsjećajući na litanijsko nabrajanje (od trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši do trebalo bi srušiti zidove / koji idu preko polja / koji se bave kazalištem / koji dolaze iz provincije). Od njega čitanje počinje, od odgonetanja zidova, načina njihova rušenja i onoga tko ruši.



 

Odgovori će biti toliko brojni da će se međusobno relativizirati, istovremeno šireći moguću površinu zida i sužavajući njegova značenja. Zidovima kao da se ne vide rubovi, kao da ne ograđuju, nego u sebe uvlače prostor; u svemu su prepoznati, u sve su uzidani. Temeljna je dakle makrostrukturalna figura koja armira zidove amplifikacija. Semantika zidova proširuje se s jedne strane brojnim denotativnim izrazima koji predočavaju vidljive zidove i jasna značenja, a s druge konotacijama koje, napuštajući doslovnost, oslobađaju znak kako bi ga zaposjeli. To kretanje jezikom događaj je poezije, predstavljene kao prvobitne i prave kuće jezika: trebalo bi zašutjeti / da se jezik vrati kući / - u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti / obične riječi / vrt pas jutro / jezgra (5. pjesma ciklusa Badem i bedem). Oprečno mnoštvu oblika i predožbi zidova, gramatički izraz kojim se poziva na rušenje zidova ostat će nepromijenjen. I neodređen. Infinitiv neće zahtijevati subjekt, a kondicional se odmiče od izravnosti, gotovo da upućuje na neko oklijevanje, suzdržanost, stanje prije akcije, osvještavanje potrebe, ali i priznavanje činjenice da ona možda i neće biti ostvarena, možda čak ni od strane onoga tko je verbalizira. Titranje između djelovanja i nemoći tako uokvirava prazno mjesto svakog zamislivog subjekta i adresata.

Ciklus ABC Zdravo zidovi organiziran je oko poigravanja abecedom – svaka je druga pjesma abecedarij, tekst od 30 riječi čija su početna slova poredana po abecedi. Najpoznatiji po takvim ograničujućim pravilima jezičnih igara, u kojima se kreativnost omjerava o prinudu, bili su pripadnici književne skupine Oulipo (Ouvroir de littérature potentielle – radionica potencijalne književnosti), oformljene 1960-ih u Francuskoj. Raymond Queneau, François Le Lionnais,

Georges Perec, Italo Calvino i drugi Oulipovci koristili su raznolike tehnike i pravila, pisali su palindrome, lipograme, monovokalne pjesme, tekstove u kojima je svaka imenica zamijenjena imenicom koja je od nje udaljena sedam rječničkih natuknica, tekstove u kojima svaka sljedeća riječ ima jedno slovo više itd, u doba kad su već odavno napuštena tradicionalna versifikacijska ograničenja. Bagićeve abecedne pjesme dijele i formu: dva katrena i jedan dvostih, stihove podjednake duljine, s po tri riječi u svakome; u pjesmama se javljaju sintaktički paralelizmi, različite kombinacije rima i zvukovnih ponavljanja koje dodatno usložnjavaju strukturu pjesme. Ipak, uz domišljate realizacije, katkad se pojavljuju i artificijelne stihovne kombinacije u kojima pravilo pokorava tekst.

Fonetska podudaranja i značenjska približavanja i izvan ciklusa ABC predmet su diskretne fascinacije. Nije, naravno, riječ o nikakvu novitetu, poezija se tradicionalno zidala rimama, da ostanemo još malo pri istoj polaznoj metafori, potom u novije doba jezičnim igrama. Posezanje za relacijama znaka i zvuka i trans/formacijama kojima se jezik obnavlja i čini elastičnim na drugačiji je način apostrofirano u stihovima mrav traži sklonište / riječ u šumi / stablo u jeziku. Njima se ilustrira zamjenična igra poezije, koja neprestano premješta, presvlači i preobražava i riječi i stvari. U fokusu je ono što se događa (u) jeziku, dok je subjekt iskaza pritajen, slabije zamjetljiv i razveden. Poetski se subjekt tek mjestimično gramatički pokazuje, a i kad se javi, ostaje plošan ili relacijski pozicioniran, kao jedan od komunikacijskih partnera, a moguće je da i postoji samo jedan, raspolućen na dva međusobno zamjenjiva gledišta (zatvara se tvoje ime / raste moja sjena (…) pere tvoju sjenu moje ime; tebimeni; moja misao / ušivena u tvoju šutnju...).

U prethodnoj se Bagićevoj zbirci (U polutami predgrađa, 2006.) subjekt vidljivo otkrivao i formirao u dva obličja, kao stanovnik predgrađa i kao stanovnik teksta. Prvi pjesme nastanjuje prijateljima i poznanicima, roditeljima, evidencijama i komentarima fingiranih, konkretno predočenih situacija (poštar Jale, Stipe, Ribe, Anđelko, Šime i T. Vuković neki su od likova koji se pojavljuju u (para)tekstovima). Pojedini tekstovi izašli su iz okvira stiha i prerasli u prozne zapise, kratke eseje iza kojih se nazire homogen subjekt iskaza. Autor čak u taj iskaz uključuje i vlastito ime i prezime, tematizira poziciju profesora, čitatelja i pisca, stvarajući tako svoj literarizirani antipod. Drugo je lice glasa zbirke potpuno u domeni svijeta teksta – ono je istovremeno graditelj tog svijeta i njegov nimalo povlašteniji stanovnik, demijurg koji zaboravlja da je demijurg, koji zamjenjuje mjesta i uloge s ostalim tekstnim entitetima: planina se u njemu zaboravlja, olovka ga piše. Svijet pjesme i ranije je za Bagića bio prostor dodira i preoblike, u zbirci Jezik za svaku udaljenost (2001) na jednome mjestu ta se zamjenjivost izravno osvjetljava: najprije ja kažem 'ptica' / onda ptica kaže 'ja' / poslije sve postaje moguće / poslije ja-ptica / sve mogu početi / sve što nije teško. Nastavak te priče o pisanju kao međusobnoj kreaciji (prisjetimo se onda i stiha piši me dok te pišem iz iste zbirke) moguće je upisati u stihove već citirane pjesme iz ciklusa Badem i bedem. Nakon stihova o “običnim riječima” slijedi strofa: čovjek govori / bog se smješka / između pjesme i pjesnika / ptica. Ona posredno uprizoruje postanak teksta, čin svjetotvorstva u kojem izreći znači iznaći, čin nikad do kraja objašnjiv, svijet koji se ne da atomizirati, jezik koji se opire kroćenju. Biće teksta, biće koje glasom oblikuje tekst ujedno je i samo podložno tekstu.

Premda dakle u Zidovima obitava mnogo manje imenovanih i konkretiziranih likova (ne računajući pritom imena iz abecedarija, čija je funkcija nabrajalačka), treba spomenuti pjesmu koja ludički re/de/konstruira našu pjesničku scenu, njezine obrate i aktere: lako je prepoznati tko su miro i zvonkec, a tko brankec sa svojim sve je rema, te na što se aludira stihovima nastupilo je doba velikih promjena / pjesnici su cijevima šibali gramatiku / vježbali mucanje i matematiku / logika je smislu rekla čekaj.

Ciklus Mrak nema zida sastoji se od, kako stoji u podnaslovu, grafita i Ivinih kodova. Preuzimanje grafita, odnosno njihovo utekstovljenje gotovo da se nameće kao logičan nastavak govora o zidovima. Grafiti i jesu crteži ili natpisi na zidu, glas se dakle prepušta zidovima, koji podnose svaki upis, svako struganje. Navedene grafite povezuje kontekst, riječ je o natpisima s bolničkog zida, mahom evidenciji ozljeda i ozlijeđenih. Između grafita promaljaju kodovi (izmjenjuju se redom; Bagić je i drugdje sklon takvom unakrsnom ulančavanju, supostavljanju dviju različitih cjelina i promatranju dobivenog uzorka, u ovoj zbirci također i u posljednjem ciklusu), nizovi naoko nepovezanih situacija i apsurdnih izričaja koji se slažu prema začudnim podudarnostima. Tako primjerice pjesma kôd argentina započinje zaređivanjem Franje Buntića 18. 8. 1888., a završava slučajem iz crne kronike 28. 8. 2008., u kojemu sudjeluje osoba jednakih inicijala, F. B. Simuliranje kauzalnosti i provlačenje niti izvan ustaljenih obrazaca povezivanja donekle je analogno jezičnom eksperimentiranju, princip kodova nalik je igranju riječima. Kao i kod grafita, riječ je o propitivanju građe za pjesmu, traženju elemenata od kojih se ona može stvarati i promatranju učinaka njihova umještanja u prostor teksta.

Pogovarač i predsjednik žirija koji je Zidovima dodijelio nagradu “Dobriša Cesarić” D. Rešicki naglašava izraženu angažiranost i obračun s vremenom koji zbirka priziva. Ipak, čini mi se da nije toliko riječ o protestiranju, koliko o prostiranju pjesmom stvorenim blizinama, prostorom između bedema i badema. Odlučimo li ipak u Bagićevim stihovima vidjeti i proglas, možda je najvjerodostojniji onaj koji izokreće mjesto onog koji gleda i onog što je (pre)viđeno: trebalo bi srušiti zidove / koji žive u nama / koji su se naselili u nas / i zazidali nam pogled. Poslije je stvarno sve moguće, sve što nije teško.

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg