proza

Jonas Lüscher: "Kraft" i "Proljeće barbara" (ulomci)

Predstavljamo Jonasa Lüschera, dobitnika Schweizer Buchpreisa, autora koji za likove bira specifične dionike "duha vremena".
Jonas Lüscher „pripovijeda furiozno, sa smislom za komiku i s mračnim intenzitetom“ (Neue Züricher Zeitung) o stvarima koje, na prvu, ne obećavaju puno literarnog potencijala: financijska kriza, znanstveni pogon, ekonomske teorije. Godine 2013. objavljuje kratki roman „Proljeće barbara“, koji je ušao u širi izbor za Deutscher Buchpreis i uži izbor švicarskog ekvivalenta, Schweizer Buchpreis. I roman Kraft 2017. dospijeva na longlist za Deutscher Buchpreis, a dobiva Schweizer Buchpreis. Kritika je roman slavila kao duhovitu, jezično virtuoznu, analitički preciznu, briljantnu satiru intelektualnog neoliberalizma. Hrvatski prijevod Proljeća barbara 2015. objavljuju Edicije Božičević (u prijevodu Borisa Perića), a isti izdavač priprema i prijevod romana Kraft. Rođen je 1976. u Bernu. Živi u Münchenu.
Donosimo ulomke iz oba romana, iz nagrađenog Krafta premijerno (u prijevodu Nataše Medved), a Proljeće barbara, po pročitanom ulomku, potražite u knjižarama.

Jonas Lüscher: Kraft

(ulomak iz romana)

S njemačkog prevela Nataša Medved

Prvog listopada rano ujutro napustili su hostel u Bonnu i uputili se pješice prema Rajni, na čijoj obali se uzdiže zgrada parlamenta sa svojom plenarnom dvoranom, kako bi zauzeli mjesta na tribini za posjetitelje i strpljivo čekali dolazak zastupnika. Osjećaj da su dio važnog povijesnog događaja pojačao se kada je nedaleko od njih sjela Hannelore Kohl sa svoja dva sina.

Kraftove sumnje o tome je li u sučeljavanju, koje će uslijediti, na pravoj strani javile su se čim je kancelar, u tamnom trodijelnom odijelu i s uskom srebrenoplavom kravatom, kose počešljane na stranu i s neviđenom državničkom opuštenošću, da, Kraftu se činilo da čak i iz glasna kašljucanja strastvena pušača zrači nešto državničko, kao prvi stao za govornicu i kada mu je već u prvoj rečenici sasvim nehajno pošlo za rukom da govori o sebi u trećem licu, čime je planirano rušenje kancelara već na samome početku ostavilo dojam pobune patuljaka koju predvodi debeljuškasti div. Taj čovjek, Kraft je to dobro znao, bio je od formata velikog državnog kormilara, ali je, a to je za Krafta bio razlog još većeg udivljenja, odisao i ležernošću kakva, činilo mu se, još nije viđena u ovoj zemlji. Schmidt je sa svim najvećim državnicima svijeta razgovarao kao sa sebi ravnima; sjedio je, nesputano se smijući, uz Cartera i prštao energijom i odlučnošću; stajući pokraj Giscard d’Estainga djelovao je kao sabran intelektualac koji zrači duhom i šarmom, a Honeckera je već samim svojim prisustvom svodio na čovječuljka s ponešto prevelikom šubarom. Ukratko: Kraft je silno žalio što ne igraju za isti tim.

Njegove sumnje nisu se raspršile ni kada je nastupio Rainer Barzel, sa zadatkom da u ime opozicije obrazloži glasanje o nepovjerenju, a čiji nastup nije odavao ništa manje samopouzdanja od nastupa njegova prethodnika, samo što on nije djelovao ni elegantno ni suvereno, već kao napuhani tiranin školskog dvorišta, kojemu je učitelj povjerilo zadaću nadzornika za trajanja odmora. Kancelar je za to vrijeme opušteno sjedio na svome mjestu u klupi vlade, krajnje smireno ušmrkavao dozu za dozom duhana za šmrkanje, i pritom uspijevao izgledati kao da srče kamenice. Nije bilo pretjerane razlike u samodopadnosti dvojice muškaraca, ali dok je Barzelova imala nečeg sirovog, Schmidtova je djelovala kao da je on stekao pravo na nju.

Kraft iskosa dobaci ispitivački pogled prijatelju, pitajući se muče li i njega slične sumnje, ali ovaj je bio potpuno opijen svečanošću parlamentarne demokracije i upijao riječi s Barzelovih usana kao da su misno vino transsupstancijacijom pretvoreno u slobodu.

Tek je sljedeći govornik Krafta oslobodio njegovih dvojbi. Nije mu bilo teško Wehnera, predsjednika kluba socijaldemokratske stranke, otpisati kao starca, kao dinosaurusa, kao utjelovljenje upravo one socijalromantične sindikalne klike koja je prema Kraftovu mišljenju odgovorna za dva milijuna nezaposlenih, kao onoga koji se i dalje ponaša kao da većina zaposlenog stanovništva navečer ima ruke prljave od strojnog ulja ili lice zaprljano ugljenom, a najgore je bilo to što je on, čini se, vjerovao da će i u budućnosti tako biti, iako su Nijemci, Kraft je bio siguran u to, već odavno nepovratno bili na putu prema društvu uslužnih djelatnosti – ne, tu se ipak odmah mora ispraviti, jer od Margaret Thatcher je naučio that there is no such thing as a society, pa su dakle zapravo prije bili na putu prema uslužnom… da, čemu zapravo… skupu labavo povezanih uslužnih pojedinaca koji se dobrovoljno okupljaju u obiteljske saveze? Kraftu još nije bilo posve jasno kako bi, izbjegavajući pojam društva, zapravo trebalo nazvati tu stvar u kojoj sada žive. No Wehnerovo daljnje razglabanje trgnulo ga je iz tih promišljanja o poteškoćama ispravnog tačerističkog vokabulara, kada je metuzalem, prskajući staračku pljuvačku po svom otipkanom govoru, zaključio da se gospodin Graf Lambsdorff ogriješio o mladu generaciju. Kraft je čuo kako István pored njega hvata zrak, i sebe samog kako, prije nego što je i osvijestio što radi, u gromoglasan aplauz socijaldemokrata izvikuje “što vi uopće znate o mladima”; dovoljno glasno da je predsjednik parlamenta podignuo obrve i uperio oštar pogled prema tribini za posjetitelje i iz predostrožnosti se dohvatio zvona. Kraft je uvukao glavu među ramena i promrmljao “pa kad je istina”; jer taj starac zaista nije umio čitati znakove vremena, a osim toga je oko vrata nosio široku krpetinu od kravate, koja mu je preko prsa visjela kao slinček malom djetetu.

A barem po tom pitanju sljedeći govornik ga je uspio pridobiti – Mischnickova je kravata naišla na Kraftovo odobravanje, iako su predsjedniku kluba liberala u potpunosti nedostajale ležernost i elegancija Helmuta Schmidta. A stvar nije popravilo ni to što je svoj govor započeo naglašavajući koliko je ovo težak čas za Njemačku, koliko je težak za ovaj parlament, i, na kraju krajeva, koliko je težak i za njega samog. Blablabla, promrmljao je Kraft, šta bi tu trebalo biti teško; šansa za naciju pred provalijom, to je ono što je ovaj čas bio. Jednostavno treba pomesti tu staru socijaldemokratsku plijesan, srezati poreze, smanjiti državu, deregulirati banke, privatizirati željeznicu, poštu, telekomunikacije, elektroprivredu; dosta Keynesa, dobrodošli Friedman i von Hayek, pojedinac mora biti spašen iz stiska države, državni proračun se mora konsolidirati, radno pravo liberalizirati, porodiljne naknade reducirati, isto kao i subvencije za obrazovanje i stanovanje, ili, još bolje, sasvim ukinuti. Sloboda, sloboda, sloboda, brujalo je u Kraftu.

Ali ovaj Mischnick je bio previše kolebljiv, premekan, preoprezan, čak i ako je, to je Kraft morao priznati, sve ono dobro formulirano u njegovom govoru što nije išlo za tim da nasilu otkloni sve sumnje, što je vagalo i odmjeravalo, imalo određenu draž, a s intelektualnog stajališta bi mu čak i dao prednost pred Barzelovom lupetanjem, ali Kraft je u Bonn doputovao kako bi bio svjedok konačne bitke i razorne pobjede, i zato je silovito pljeskao kada se Mischnick ipak odvažio podići glas i zahtijevati raskid s mentalitetom vječnih zahtjeva prema državi, a pritom je svaku pojedinu riječ naglašavao udarcima svog ispruženog kažiprsta o govornički pult, kao da pokušava zdrobiti cijelu jednu porodicu kukaca.

Kada je zatim bivši kancelar Willy Brandt u funkciji predsjednika socijaldemokrata stao za govornicu, István je ustao i objavio, provjeravajući i lijevo i desno učinak svojih riječi, da on nema namjeru slušati tog gmizavca koji je pred komunistima puzao, ne, on, koji je pod tim sistemom itekako patio, to si neće priuštiti, to od njega nitko ne može zahtijevati, pa je, s demonstrativnim izrazom prezira na licu, krenuo prema izlazu. Kraft je crvenih ušiju propao u sjedalo i pustio svog prijatelja da ode. Ocjena Brandtova klečanja u Varšavi bila je jedna od rijetkih točka prijepora oko koje se do danas nisu uspjeli usuglasiti. Kraft je živo pamtio kako je kao dvanaestogodišnjak sjedio pred televizorom i ugledao tog muškarca, ovog istog koji sada stoji za govornicom, kako se u tamnom kaputu spušta na koljena i tako ostaje pola minute, sklopljenih ruku, dok je dječaka obuzimao snažan osjećaj da ta gesta poniznosti ima neke veze i s njegovim ocem, koji je kao SS Hauptsturmführer jedne SS Einsatzgruppe već u ljeto četrdeset i prve na zapadnoj obali Čudskog jezera dospio u rusko zarobljeništvo i proveo više od četrnaest godina u kažnjeničkoj koloniji u Arhangelsku, prije nego što su ga na koncu u jesen pedeset i pete među posljednjima pustili na slobodu, a Crveni križ ga zabunom poslao u München umjesto u Hamburg, što je on iskoristio kao priliku da nadoknadi četrnaest izgubljenih godina, za što su mu, iako je u svakom drugom pogledu pokazao zavidan tempo, trebale pune dvije godine, dok se na kraju nije ipak odlučio javiti supruzi u Hamburg, koju je, za svog prvog dopusta s fronta, bio oženio kao mladu djevojku, a sada ponovno susreo kao staru curu bez djece, koja ga je sve te godine čekala u mansardi, što ga pak nije spriječilo da s njome začne dijete i nakon tri dana zauvijek nestane. Richard Kraft, koji je od oca naslijedio jedino ime, sive oči i kovrčavu kosu, a koji zbog svog tada manjkavog povijesnog obrazovanja nije znao kako točno klasificirati kancelarovu gestu, podlegao je pred prizorom tog muškarca na koljenima zabludi da mu se ovaj ispričava zbog očeve odsutnosti, a kako je bio znatiželjno i usamljeno dijete, htio je znati više, pa je od ušteđevine kupio Spiegel na čijoj je naslovnici bio reproduciran klečeći kancelar. Novinar, svjedok tog prizora u Varšavi, ganutim je riječima izvještavao: Onda tu dakle ne kleči zbog sebe. Dječak je to na neki način osjećao kao potvrdu. To je bio i osjećao, da kancelar nije klečao zbog sebe, ne, klečao je zbog njegovog oca. Ali onda, kada je čitao dalje, ipak nije shvaćao o čemu se radi. Onda on, koji to ne bi morao, tu kleči za sve one koji bi morali, ali tu ne kleče – jer se ne usude ili to ne mogu ili se ne usude moći. Onda on priznaje krivnju koju ne snosi, i moli za oprost koji mu nije potreban. Onda on tu kleči za Njemačku. O kakvoj krivnji je tu bila riječ? I zašto taj kancelar nije bio dio te Njemačke koja je na sebe navukla krivnju, pa zapravo nije ni morao klečati? I što je s bilo s njegovim ocem? Da li je njegov otac morao klečati, ali to nije činio, pa je to morao učiniti kancelar? Kraft nije imao nikoga tko mu je mogao ponuditi odgovore, ali je znao gdje ih može naći, pa je po njih otišao u gradsku knjižnicu, ali to se ispostavilo kao kompliciran pothvat, jer su njemački povjesničari dotad bili propustili baviti se temom krivnje s odgovarajućom sistematičnošću. Odgovore je Kraft pronalazio u romanima Anne Seghers, Güntera Grassa i Jureka Beckera, u pjesmama Paula Celana i Ingeborg Bachmann.

Kancelar je, naučio je Kraft, doista na koljena pao za njegova oca, ali je na koljena pao i za njega, sina, jer očeva krivnja i krivnja cijele zemlje bila je toliko duboka da se prenosila s očeva na sinove kao nasljedna bolest. Taj stariji gospodin koji sada drži govor bio je dakle onaj čija gesta poniznosti je Krafta politizirala i pobudila njegovo zanimanje za povijest i književnost.

*

Jonas Lüscher: Proljeće barbara

(ulomak iz romana)

S njemačkog preveo Boris Perić

Prizori mrtvih deva grubo su me izvlačili iz kontemplativna promatranja dina u prolasku. Od scenografije, koja nam se pružala niti trideset metara dalje, kao da smo svi na trenutak zanijemjeli, a i naš se vozač osjećao ponukanim da hitro nagazi na kočnicu i zaustavi kola. Srebrni monstrum od autobusa s bočnim ogledalima koja su poput slonovskih ušiju s obje strane stršala preko ruba kolnika stajao je nepomično na tamnom asfaltu i zrcalio pustinjsko sunce. Deset, možda petnaest deva ležalo je ispruženo oko zaustavljenog putničkog autobusa, dijelom pojedinačno, dijelom u neurednoj hrpi koščatih udova i mlohavih grbi. Njihovi zavrnuti vratovi, iz kojih bijaše nestalo sve snage, pružali su opscen prizor. Jedna od njih doslovce se omotala oko tijesno priljubljenih dvostrukih prednjih osovina autobusa. Njezin vrat, neprirodno istegnut, izvjesio se preko vrele gume moćnih kotača, jezik joj je među ogoljelim žutim zubima ispadao iz usta, jedna noga stršala je između kotača i karoserije kruto prema nebu, savinuta u žuljavom koljenu u oštar kut. Trup, stiješnjen među dvama kotačima, nije odolio pritisku, tako da joj se drob rasuo po cesti.

Mala skupina ljudi okupila se oko beživotnih tijela. Ozračje je bilo više negoli samo napeto. Nekoliko vojnika u maskirnim uniformama sa zelenim beretkama na glavi pokušavalo je umiriti petoricu ili šestoricu uznemirenih beduina, od kojih su neki također nosili oružje. Oznojen i s ranom razjapljenom posred čela, iza vojnika je u svijetloplavoj košulji kratkih rukava sjedio vozač autobusa, koji je sa svoje strane glasno grdio goniče deva. Iza zrcalnih stakala autobusa nejasno su se prepoznavali obrisi brojnih turista, koji su dijelom blijedi i otvorenih usta buljili u scenografiju, a dijelom pritiskali lica o prozorsko staklo, pokušavajući što više čitave nezgode utisnuti u svoje memorijske kartice, ne bi li se priča kod kuće mogla dostojno ilustrirati.

U međuvremenu smo u svojoj šetnji bili stigli do vanjskog zida i skrenuli lijevo, na širok pošljunčan put, koji je slijedio tok žute ograde. U Preisingu se sad pokrenulo malo života. Stao je živahno gestikulirati, ubacujući povremeno poneki brzi korak kao da pleše.

– Saida je ispalila dvije psovke, koje – nastavi Preising – nitko od nje takve ne bi bio očekivao. Jednu na engleskom, drugu na francuskom, a obje su, doslovce prevedene, izražavale jedno te isto. Onda je izašla iz kola. Nakon nje učinili smo to i njezin asistent i ja.

Preising i njegovi pratitelji stajali su iza otvorenih vrata. Njihovim glavama ovladala je užarena vrućina. Iznad mrtvih deva i vrelog asfalta treperio je zrak, kao da se u njegovoj viskoznosti odražavaju valovi zvuka. Titrava vizualizacija uzrujanih glasova i živcirajućeg jadikovanja deve na umoru. Saida ga je zamolila da ostane kraj kola, a onda je sa suradnikom pored sebe smjerno zakoračila prema uzburkanoj sceni. Jedan hitac gromko prodre kroz mnogoglasno nesuglasje. Preising je vidio kako suradnik Saidu baca na tlo, pa i sam, što je brze mogao, skoči na hladnu kozu stražnjeg sjedišta i zalupi za sobom vrata. Prigušeno odjekivahu užasnuti krikovi iz putničkog autobusa i glasni povici vojnika. Samo krikovi deve na umoru bijahu zanijemjeli. Sve puške bile su uperene u čovjeka koji je ostalima za leđima nesretnoj devi iz svojega kara- bina ispalio samilosni hitac među razrogačene oči.

Saida se brzo pribrala, ustala i otresla prašinu sa svojega elegantnog odijela, pa se potom uključila u diskusiju. Preising je ostao sjediti u kolima i pratio razvoj stvari sa sigurne udaljenosti. Saida je brzo preuzela glavnu riječ. Preising je ustanovio da ovdje, baš kao i na ulicama Tunisa, nastupa s velikom samosviješću i autoritetom koji mora da je dobila zajedno s odgojem.

– Bilo je glasno, užurbano, a nije nedostajalo ni određene doze agresivnosti – pričao je Preising s vidnim neodobravanjem. – I razvlačilo se unedogled, a da se nitko ni u čemu nije uspijevao usuglasiti. U tim dijelovima svijeta rasprava ima sasvim drukčiju vrijednost. I funkcionira po sasvim drukčijim pravilima. Nikada se ne pokušavaj umiješati u nju. Nemaš šansi, u to možeš biti sasvim siguran, što god da kažeš, uvijek će biti pogrešno. A ima u tome i nečeg, gotovo bih rekao, sportskog. Diskusije za volju diskusija samih. I nikad ne pokušavaj reći: smirite se, hajde da to riješimo bez uzrujavanja. To uzrujavanje, to je zapravo svrha svake rasprave.

Na trenutak me je zabrinuto pogledao, a onda nastavio:

– U svakom slučaju, meni osobno ta vrsta uzbuđena raspravljanja brzo dosadi. Pa ona najčešće ne vodi nikamo. Tako sam zamolio našeg vozača da mi doda Financial Times, koji se nalazio na upravljačkoj ploči automobila.

Novine su poznavale samo jednu temu, iznenadno ponovno rasplamsavanje financijske krize, prije svega više nego zabrinjavajuće stanje u Engleskoj, koje je bilo izazvano slomom Kraljevske škotske banke, u kojoj je vlada od početka bankarske krize držala preko osamdeset posto dionica, a taj je za manje od četrdeset i osam sati doveo do nacionalnog, ma što to govorim, do međunarodnog kaosa, jer je nakon njega kolabirala Bankarska grupa Lloyds, sa preko sedamdeset posto dionica u vlasništvu vlade, jer su instituti, a da vlada o time očito nije imala pojma, bili upleteni u propale nekretninske kredite u Bangaloreu i Malaji, tako da su analitičari vodećih novina izražavali uvjerenje da engleska vlada nikada neće biti u stanju osigurati uloge svojih građana. Slijedom okolnosti, te analize dovele su sasvim očekivano do nečuvene navale na sve bankovne filijale u kraljevstvu. U novinama koje sam držao u rukama nalazila se slika jedne bankovne podružnice u Ilfracombeu, malom gradu, koji mi je bio dobro poznat iz vremena jednog odmora, što sam ga kao mladić proveo na biciklu u grofoviji Devon i koji mi je ostao u sjećanju kao izrazito miran, slika naspram koje se prizor posvađanih ljudi i mrtvih deva, koji mi se pružao preko širokog vjetrobranskog stakla terenskih kola, doimao gotovo kao slika mira i harmonije. Čovjek postaje životinjom kad se radi o njegovoj ušteđevini.

Vani je strijelac priredio ganutljivu predstavu. Bacio se na devu, koja je napokon utihnula, jer je bila mrtva, i stao jadikovati, ništa manje glasno, ni srcedrapateljno, nego što je to do maločas radila njegova životinja. Onda joj je dlanovima prešao preko očnih kapaka sa ženskim trepavicama i zatvorio joj toliko razmaknute oči, koje se već bijahu sasvim ugasile. Dostojanstveno se uspravio, otišao do sljedećeg tijela, obrušio se na njega, jadikovao i naposljetku životinji sklopio oči. Taj ritual ponavljao je kod svake deve i pritom nije nimalo zurio. Preisingu je zastao dah i velika žalost ovlada njime.

Dok je Preising čitao novine, vozač se pridružio ostalima i ostavio ga samog.

– Bila je to okolnost koja mi je u tom trenutku veoma išla na ruku – objasni Preising – jer se čovjek u prisutnosti stranca veoma brzo postidi obuzetosti kakva me je bila spopala.

Zajedno s vozačem autobusa Saidin vozač s profesionalnim izrazom na licu obišao je oko limenog slona, pregledao rešetku razlupana hladnjaka, pokušao nekako preko volje vratiti otrgnuti odbojnik na svoje mjestu, a zajedno su uzeli navlačiti i krutu devinu nogu, koja je stršala u nebo. Onda je promijenio nekoliko riječi sa Saidom i vratio se u kola. Teška daha sjeo je za upravljač.

– Nije moj običaj – rekao je Preising – da se miješam u tuđa posla, ali žalost i bol vođe karavane bili su do te mjere ovladali mnome da se nisam osjećao u stanju sačuvati meni primjerenu distancu i opuštenost naočigled tih neprozirnih, za mene dotad sasvim nerazumljivih i nekako stranih događaja, pa sam zamolio vozača, koji je, uzgred, govorio odlično francuski, da mi objasni što se to vani zapravo zbiva. Posrijedi je, odgovorio mi je on, jedna sasvim loša priča, ali čovjek je vlastitu nesreću u potpunosti skrivio sam, naposljetku, nije bez razloga najstrože zabranjeno voditi deve otvorenom cestom, a i vozač putničkog autobusa, koji je stigao preko one uzvisine, vidio je životinje kad je već bilo prekasno. Saidu je sve to izuzetno razljutilo. S jedne strane, autobus pripada Ibrahimu Malouchu, bratiću Slima Maloucha, a vlasnik deva teško da je osiguran, s druge strane, putnici su gosti hotela gospodina Maloucha, koji će sad propustiti svoje letove u domovinu, čime radost svojeg boravka u oazi Čub naknadno vide itekako pomućenu. Najgore je, međutim, to što drugi gosti hotela sad uzaludno čekaju deve što su ih rezervirali za izlet u pustinju, jer deve su upravo bile krenule tamo, a sad je sasvim nejasno tko će narednih dana za goste preuzeti jahačke izlete na devama.

Oboje su sad buljili preda se, na cestu, na kojoj je nekolicina muškaraca zgrabila deve za noge i počela ih povlačiti s kolnika, dok je njihov vlasnik sjeo u prašinu i ravnodušno promatrao taj prizor, ljuljajući amo-tamo gornji dio tijela, zavijen u bijelo platno.

„Le pauvre, il est ruiné. Complétement.“ Taj se nikad više neće osoviti na vlastite noge, rekao je vozač. U jedan mah izgubio je sve svoje deve. Svu svoju egzistenciju. Izvor prihoda čitave jedne velike obitelji. „Complétement ruiné.“ Preising htjedne znati koliko vrijedi jedna takva deva. Tisuću i stotinu, možda i tisuću i dvije stotine franaka. I to puta trinaest.

Preising ugrubo izračuna. Četrnaest-petnaest tisuća franaka. O tome bi, dakle, trebala ovisiti egzistencija tog čovjeka, egzistencija cijele jedne obitelji. Bio je sav izvan sebe.

– Sjedio je taj čovjek u prašini i plakao za svojim devama, za svojim životom, za petnaest tisuća franaka. Petnaest tisuća, bila je to brojka koju je Prodanović jednom zgodom pun ponosa predstavio na rubu bilančne tiskovne konferencije. Petnaest tisuća franaka, toliko ja zarađujem od tvrtke. Dnevno. Samo zahvaljujući dionicama. Bez moje plaće poslovođe, bez drugih mojih udjela, bez nekretnina i svega što još daje novac. Petnaest tisuća franaka dnevno, a taj je čovjek zbog toga bio uništen. Što me je priječilo da izađem, odem k njemu i dam mu taj novac, da može kupiti nove deve? Što me je priječilo da to učinim?

Nisam imao pojma što ga je spriječilo da izađe i dade čovjeku novac, ali bio sam prilično siguran da će mi odmah navesti razloge. Preising je uvijek pronalazio razloge da ne djeluje.

*

/Cjeloviti prijevod romana “Proljeće barbara” potražite u knjižarama u izdanju Edicija Božićević/