proza

Jovana Reisinger: Biti mirna (ulomak iz romana)

Jovana Reisinger mlada je, svestrano talentirana njemačka prozaistkinja, filmašica i video-umjetnica, čije pisanje kritika uspoređuje s „nemilosrdnim“ Austrijancima Thomasom Bernhardom i Elfriede Jelinek. Rođena je 1989. u Münchenu gdje, nakon odrastanja u Austriji, danas ponovno živi i studira na Hochschule für Fernsehen und Film (Visoka škola za televiziju i film). Snimila je brojne kratkometražne filmove, ali i glazbene spotove za minhenske underground bendove. Za kratkometražni film „pretty boys don't die“ dobila je nagradu ZONTA festivalskog vodstva Dana kratkometražnog filma u Oberhausenu. 2016. objavljuje multimedijalnu konceptualnu knjigu „Donna Euro is poisoned by rich men in need“ za koju je snimila i 45 videa. Godine 2017. objavljuje roman „Still halten“ (Mirovati), koji je 2018. nagrađen Nagradom za igre riječi bavarskog radija Bayern 2. Kritika je roman opisala kao „brz, blještav i brutalan kao sam život“ (Die Tageszeitung).
Pročitajte ulomak iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića, što je i premijerni prijevod Jovane Reisinger na hrvatski.



 

 

Jovana Reisinger: Biti mirna

 

Vozač autobusa nosi kapu proizvođača građevinskog materijala i pozdravlja me pogledom u retrovizoru. Bus je već stajao tu, ali nije mene čekao.

On: ja sam sad na pauzi. I sipa vrelu kavu, koja se puši, iz termosice u poklopac, naslanja se natrag u svoj komotni vozački sic i sklapa oči. Nitko se ne ruga kada iznenada ustaje i na parkiralištu počinje izvoditi skijašku gimnastiku. Zatim otrči tri kruga oko busa. Iznenadno iskonsko povjerenje. To je korektan vozač, on će vladati i svojom mašinom. Onda, odjednom, krećemo. Šareni autobus prijevozničkog poduzeća u obiteljskom vlasništvu opušteno se vijuga kroz provinciju. Velika vrana kao znak firme uzvišeno gleda u smjeru prednjeg stakla. Familie Kral Reisen. Pouzdan partner. Asfalt treperi pored spomenika uz rub ceste. Oni na koje se ovdje podsjeća bili su slabiji i izgubili su. Hop, život izgubljen, zabijen u stablo. Nije bilo sreće.

Ja: Moja majka je mrtva.

On: I moja je.

Domovina vas neće zaboraviti!, stoji na velikoj fontani u selu. Ono što se vidi kroz prozor je otužno. Tko potječe iz pustoši ne može postati ličnost. Tko domovinu ne može mijenjati, barem bi je trebao smjeti uništiti. Autobusna stajališta su demolirane kućice bez klupa i voznog reda. Svatko tko drži do sebe ima barem jedno auto, ali samo ih rijetko susrećemo. Toliko je dosadno ovdje. Vozimo se kroz mjesto, u kojem još uvijek stoji osnovna škola koja brižno podučava ljubav prema zavičaju, a na horizontu se nazire diskoteka, vlažni nositelj nada seoske mladeži: Whiskey-Mühle. Klima ne radi. To je nepodnošljivo. Ali na putovanjima čovjek i tako nešto rado podnosi. Znoj već teče i kaplje na moju odjeću. Na putovanjima ćeš ionako pristati na kompromise. Jer je to samo iznimka. Vozač busa zalijepio je mini ventilator ispred sebe i pjeva s radijom. Briga njega. Na putovanjima tako nešto smatraš originalnim. Rado bih to uslikala. Ali čemu?

Bez prijelaza, naglo smo tu. Želim tako jaku glavobolju da više ništa ne vidim i ne čujem, ali ništa se ne dogodi. Vozač autobusa me nestrpljivo gleda.

On: Ej, djevojko, zadnja stanica. Haha! Šala mala! Za tebe nije! Ti si još mlada, hahaha. Izlazite, molim!

Tako brzo se ne mogu ni okrenuti, kako me bus ostavio samu. Ovdje nitko nema sažaljenja. U cvjećarni, koja služi samo tome da kliniku i njene debilne stanare opskrbi miomirisnim cvijećem, kupujem vrlo lijepo i skupo cvijeće, vezano u raskošan buket, koji pažljivo držim u rukama, kao da će me on moći zaštititi od zlih duhova koje na ovom mjestu očekujem. On ne miriše na raspadanje. On mi čini dobro. Prodavač u cvjećarni navlači svoju pletenu jaknu i gura ruke duboko u nekakve lončiće, pritom me jako milo gleda, ali ipak želi da odem. Već sada se kajem zbog tog besmisleno visokog izdatka. Već uskoro, više neću imati ništa. Ali već uskoro mi više ništa neće ni trebati. Je li to raj?

Uspinjući se sve više uz brijeg, nježno žensko tijelo se muči. Sa svakim korakom zvukovi su prigušeniji, sa svakim izdisajem mirisa je manje. Više nema stambenih zgrada, samo još dom za stare i nemoćne. Ispod tebe selo u kojem si trebala odrasti, ispred tebe kuća u kojoj je, zbog tebe, umrla tvoja majka. Ovdje je priroda stvarno propustila da se razvije. Bijedna pokrajina. Svaki korak izaziva osjećaj zakazivanja. Poslije svakog koraka ponovno se uspravljam. Više ne čujem ništa strano. Prvo dolazi izlječenje. Onda dolazi smrt. Onda raj. To mi je liječnik rekao. Gledao me duboko u oči i rekao, to je redoslijed. Tim redom se događa, i onda je gotovo.

Zatim se zvukovi, zbijeni, vraćaju na vrhu brežuljka: ptice koje bjesne u stablima, vjetar koji stabla sagiba, auta koja jure kroz selo, ljudi koji se zajedno deru na poljima, avioni koji bježe, i cipele na asfaltu. Djed je mrtav. Baka je mrtva. Otac je mrtav. Majka je mrtva. Sada sam konačno sama. Sljedeća sam onda valjda ja. Onda će cijela obitelj biti uništena. I tako posljednja od nas stoji na tom brežuljku i razmišlja o životu, i da li je još vrijedan življenja. Ali ja uvijek mogu roditi dijete.

Tek kada je hladnoća u potpunosti propuzala kroz moje tijelo, uzimam buket čvršće u ruke, kao da me on može zaštititi od pogleda, i šuljam se preko najotužnijeg dvorišta na koje sam ikad zakoračila, i pretpostavljam da tu nikad više neću morati koračati. Kada stojim pred klizećim vratima, ona se ne otvaraju. Na čudan način, to mi je olakšanje. Pravim korake unatrag i prema naprijed i ništa se ne miče. Valjda sam fulala vrijeme za posjete. Olakšanje lijepo ispunjava moje tijelo. Onda netko snažno otvara vrata dalje desno i odmah sam okružena bijelim kutama. Samo njihove čarape su šarene. Vesele šarene čarape nalaze se u bijelim plastičnim cipelama i vuku me marljivo kroz zgradu, niz hodnike koji škripe.

Majka je mrtva! Majka je mrtva!, vrište, ali iznutra su hladni. Gledaju tužno, ali iznutra nisu impresionirani. Stišću moju ruku i hvataju me za ramena, ali iznutra su ravnodušni. To je svakodnevica. Svakodnevica je lijepa. Svakodnevica ove ne boli. Stojim u predvorju opremljenim pojastučenim namještajem u pastelnim bojama i gledam kroz staklenu fasadu, na polja repice, koja su otrovno žuta. Ovdje se barem sve slaže sa svime drugim u svojoj blijedi, samo priroda tamo vani ne. Iz svih smjerova cipele koje škripaju, a u pozadini su pustili dopadljivu, veselu glazbu, koja bi te trebala oraspoložiti. E pa, neće me ta istrenirana mirnoća tjerati u ludilo! Koncentriram se na svoj gubitak.

Nečija ruka me hvata za rame, i ja gledam u prodorne oči glavne sestre. Glavna sestra mi svojim pogledom pokazuje da me sažalijeva, jer je to ono što mora raditi, i da zna da mi je zapravo laknulo, pa pravi pokret rukom koji mi pokazuje da trčim za njom. Idemo niz hodnike, koji su za mene neobjašnjivi i zbunjujući, pa imam više muke s tim da zapamtim put, nego što razmišljam o samoj situaciji. Ne priča sa mnom, ali pjevuši meni nepoznatu pjesmu, kao da nisam samo ja potpuno beznačajna, nego je to i smrt moje vlastite majke. To je svakodnevica. Prvi put osjećam duboku bol koju donosi gubitak voljene osobe. Ovo je stvarno! Glavna sestra, koja ugodno miriše na sredstvo za dezinfekciju i lagan parfem, koji ne miriše baš jeftino, ali ni pretjerano skupo, pa dobro ide uz njenu osrednju frizuru i jeftini plastični sat, iznenada naglo staje ispred neke sobe i kaže da smo stigli. Kao da se nalazimo u lijepom hotelu na nekom idiličnom mjestu.

Ona: Evo nas. I diže lijevu obrvu i gleda me skeptično u lice.

Ona: Izvolite, možete ući, moje saučešće. To je sigurno težak gubitak, svi suosjećamo s vama.

Ja, tiho: Hvala. I strah od toga da ću majku vidjeti mrtvu paralizira moje tijelo. Smrt doduše poznajem, ali još nikad nisam doživjela smrt svoje vlastite majke. Sestra hvata kvaku, koja treba pokazati da si u ovoj klinici itekako mogu priuštiti dobre kvake s lijepim Jungendstil ukrasima. Otvara vrata malo, tako da već mogu slutiti kako soba, zadnja koju je moja majka vidjela, vjerojatno izgleda. Kao u katalogu.

Ona: Ako za šezdeset minuta niste kod mene u sobi… I pritom izgleda kao direktorica škole.

Ona: …pretpostavit ću da ste kolabirali, pa ću doći po vas. Onda ću vas odvesti u sobu u kojoj vam možemo ponuditi i krevet, ako treba. Možete i pritisnuti zvono, onda će odmah netko doći. Ovdje ćemo vas spasiti. Ovo dobra klinika. Svaki dan radimo s ekstremnim slučajevima. Kod nas ste u dobrim rukama.

Uzvraćam pogled glavne sestre, kimam gotovo neprimjetno i ulazim u sobu, koja na moje iznenađenje ne smrdi, nego miriše kao Wunderbaum, vrsta Sportska svježina.

Pod je kremasto bijel, skoro žućkast, od neklizećeg PVC-a, zidovi su svijetložuti i svijetloplavi, zavjese su od bijelog pamuka i vijore se sasvim lagano ispred poluotvorenog prozora. Te boje majci izvanredno stoje! Majka leži, s urednom frizurom, na drugom kraju prostorije, u bijelom metalnom krevetu, ispod bijelog pokrivača. Već nakon prvog koraka, bliža sam joj nego što sam očekivala. Majka ne reagira.

Ja, upitno: Mama.

Ja, nježno, kao da je želim probuditi: Mama.

Već sam blizu kreveta kada se zavjesa, tjerana vjetrom, nadme u balon u obliku velike cijevi, a onda odmah opet splasne. Ništa se nije dogodilo. Ja sam potpuno sama ovdje, na to nikad nisam stvarno računala. To je jedan uredan leš, pomislim, nakon što je pažljivije promotrim, ruke pristojno sklopljene na prsima, oči zatvorene i blag osmijeh na licu, koji rodbini želi malo olakšati rastanak. Dobro su to napravile, njegovateljice, i još su joj obukle njenu dobru svilenu košulju i stavili nakit, koji je i inače uvijek voljela pokazivati, kada bi izlazila iz kuće, zadnjih dvadeset godina. Naglo otvaram vrata običnog i prilično visokog bolničkog ormara. Njena odjeća, dvodijelni komplet, kožne papuče, njena torba, njen novčanik, sve leži tu, pažljivo posloženo, kao da će svaki čas ustati, pospremiti svoje preostale stvari i pitati me gdje idemo na ručak. Dodirujem materijal odjeće. Njen jutarnji ogrtač miriše na nju, čak i ako ovaj nije ni koristila, prekratko je bila ovdje da bi se bavila vanjštinom. Navlačim ga i na trenutak sam njeno dijete. Još uvijek mi je prevelik. Ali toliko više neću izrasti, da bi mi bio taman. Tragično. Kada sjedam na krevet pored te žene, ona ostaje ukočeno ležati, samo se od mojih pokreta lagano njiše gore-dolje. Sramim se što sam majku ubila svojim odsustvom. Oči se još ne pune suzama koje očekujem, ali moje šake se grče kada dodirujem ruke mrtve žene. Bol joj, mrtvoj, ionako više ne mogu nanijeti. Bezobzirna sam. Stišćem svoje lice uz njeno, koje su već tako lijepo našminkali, kako bi izgledalo manje mrtvo, i osjetim kretanje zraka. Od mojih vlastitih pokreta. Sramim se svog neznanja.

 

 

 

 

 

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg