proza

Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (ulomak iz romana)

Laura Freudenthaler višestruko je nagrađivana austrijska književnica mlađe generacije. Rođena je 1984. u Salzburgu. Živi u Beču. Prvu zbirku pripovijedaka „Der Schädel von Madeleine“ (Madeleinina lubanja) objavljuje 2014. Tri godine poslije, 2017., slijedi roman „Die Kӧnigin schweigt“ (Kraljica šuti) za koji na Festival du premier Roman 2018. u Chambéryju dobiva Nagradu za najbolji debitantski roman na njemačkom jeziku. Njen drugi roman, „Geistergeschichte“ (Priča o duhovima), objavljen u veljači 2019., nagrađen je nedavno Europskom nagradom za književnost. Kritika intenzivnu atmosferu njenih romana uspoređuje s „psiho-topografijama Ingeborg Bachmann … i filmovima Nouvelle Vague“ (Neue Züricher Zeitung), a njenom pisanju atestira snažnu slikovitost koja „površine umije opisivati tako da ono što leži ispod njih počinje vrebati i ključati“ (Literatur und Kritik).
Pročitajte ulomak iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića.



 
Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (Geistergeschichte)


Oko podneva, Anne je otišla u bistro i jela tost sa salatom i kozjim sirom. Budući da nije bila raspoložena za povratak u stan, naručila je još jedan espreso i sada promatra druge goste. Većina daje male znakove koji pokazuju da se vraćaju radu. Poneki uzdah pri ustajanju, ponekad stezanje lopatica na leđima. Kimanje, poput poziva koji je upućen nekom drugom, suha intonacija glasa, odlučnost u pokretu, koja svladava umor. Anne ih motri, promatra ruke koje s velikom prirodnošću klize u džepove i torbe. Anne prepoznaje samostalnost tih pokreta, poznaje je od vlastitih ruku. Kod sviranja klavira ruke moraju razviti nezavisnost koja je toliko velika da je se više i ne percipira, a da se ipak reagira na njeno djelovanje. Kada napuštaju bistro, ljudi usporavaju korak i saginju glavu kako bi gledali u telefon, koji je ruka izvukla iz džepa i drži ispred njih. Anne je sada jedini gost. Konobar stoji iza šanka, pognute glave. Anne vidi razdjeljak u smeđoj kosi, desna ruka se miče, mora da i on ima telefon ispred sebe. Pričeka malo, da vidi hoće li podignuti pogled, onda izvlači novčanicu iz novčanika, oblači kaput. Polaže novčanicu na šank i kaže, u redu je. Čekajte, samo trenutak, kaže konobar, ali Anne se već okrenula i napušta bistro. Kada dolazi u stan, Thomas sjedi u kuhinji. Anne staje leđima prema štednjaku, kao da se naslanja. Otpalo je nekoliko termina, kaže Thomas. Anne kima. Želi li možda kavu? Kada stavlja šalicu ispred njega i toči, Thomas se zahvaljuje i dodiruje njenu nadlakticu. To je stara gesta, koja je Anni postala strana. Sjeda nasuprot njega. Je li možda loše spavao. Thomas kima. Naslonio se natrag i drži telefon ispred sebe. Oprosti, kaže, moram samo kratko. Ti si već kao moji učenici s tim telefonom, kaže Anne. Smartfonom, kaže Thomas. Blago se smješka, ali ne diže pogled. Anne ga promatra, kako miče prste preko ekrana. Unutra su poruke. I slike. Thomas nekoliko puta dodiruje ekran. Anne bi mogla ispružiti ruku, nagnuti se preko stola i zgrabiti telefon. Tu su zajednički vikendi, radost anticipacije i uzajamna predbacivanje, smirivanja, želje za slatkim snovima, imena od milja, jedan telefonski broj, možda čak i adresa. U telefonu se nalazi djevojka. Thomasovi prsti kreću se brzo, on piše. Anne diže pogled s njegovih prstiju na njegovo lice. Koža pod očima je umorna, one smećkaste boje koja se javlja kad duže vrijeme nije dovoljno spavao. S tim telefonom, svaki put kada dolazi, Thomas unosi i djevojku u stan. Telefon je trojanski konj, koji Thomas stalno mora čuvati. Kada bi spavao duboko i čvrsto, djevojka bi otvorila skrivena vratašca i pod okriljem mraka osvojila stan. Anne pred sobom vidi lice djevojke, podrugljivo i radoznalo. Thomas može dugo izdržati bez sna, ali jednom će i on morati spavati. Anne ustaje i uzima njegovu šalicu kako bi je stavila u sudoper. Čekaj, kaže, još je bilo malo kave, ali Anne je već pustila vodu da teče preko šalice. Oprosti, kaže. Thomas odmahuje. Ionako u zadnje vrijeme pije previše kave.
Anne svako jutro napušta stan. Njena torba stoji na stolici pored ulaznih vrata. Vrata Thomasove sobe, koju je nekad zvala radnom sobom, zatvorena su. Dok je još ležala u krevetu, Anne je čula kako napušta stan. Obuva cipele i gasi svjetlo u hodniku. Uvijek iznova razmišlja o tome da udomi mačku. Ujutro i navečer bi dobivala hranu i noću ne bi znala gdje da spava. Vrata i jedne i druge sobe su noću zatvorena. Mačka bi dane provodila na prozorskoj dasci, motreći hoće li netko od njih doći kući. Kada je Anne jutros prošla dnevnim boravkom, kretanje zraka koje su izazvali njeni koraci izvuklo je pahulje prašine iz kutova sobe. Odlučuje da će se danas vratiti ranije i usisati. Prijepodne, kao i sva prijepodneva, provodi u kavani. Pije espreso i jede žemlju. Prvih sat ili dva u kavani su joj najdraži. Ljudi koji tako rano dolaze čine to iz navike. Tek kasnije dolaze drugi, sa svojim određenim razlozima, kako bi jeli ili nešto dogovorili, ili radili na svojim elektroničkim napravama. Ne ostaju dugo i postaju nemirni čim su pojeli i popili. Ali sada su tu još uvijek samo gosti iz navike, još uvijek vlada sloga, u kojoj udjela imaju i konobari. U tom trenutku Anne u bilježnicu zapisuje rečenice koje nemaju veze s njenim udžbenikom. Naručuje drugi espreso. Kavana je sve punija i bučnija, i konobari postaju glasniji i brži, dok gosti iz navike ostaju tihi i uskoro ih se više ne vidi. Anne daje konobaru znak za račun. Saginje se prema torbi koju je ostavila na podu i jedva izmiče muškarcu koji u tom trenutku prolazi pokraj njenog stola. Uspravlja se. Njena glava u visini je trbuha ljudi koji se kreću prostorijom. Glave svih onih koji sjede u visini su trbuha onih koji hodaju. Ako se sagneš u krivom trenutku, u opasnosti si da ćeš dodirnuti sredinu nekog potpuno stranog tijela, sudariti se s nečijim trbuhom, kukom, stražnjicom. Anne traži novčanik u torbi i vidi da je telefon zasvijetlio. Thomas je zvao nekoliko puta, a napisao je i poruku: nazovi me. Annina prva misao je – želi se odseliti, želi razvod. Onda pomišlja na nesreću, na bolnicu. Zatim na rak. Vraća telefon u torbu i čeka da taj trenutak prođe. Stavlja ruke na rub stola ispred sebe. Kao da su joj pokidali prste na dva dijela. U prednjim zglobovima prstiju ne osjeća ništa, u srednjim zglobovima je bol, bjesomučna. Da želi odseliti, to joj ne bi rekao preko telefona, niti bi napisao ovakvu poruku. Da se radi o razvodu, ne bi mu se ovako žurilo. A u slučaju dijagnoze raka, pretpostavlja, isto bi je čekao u stanu, i onda popričao s njom. Da je imao nesreću, ne bi on sam pisao poruku, a ako je ipak piše, znači da je ipak dobro prošao. Nokti na Anninim rukama su dugi, njene učenice je ne bi smjele vidjeti ovakvu. Uvijek iznova, Anne im mora objašnjavati i inzistirati na tome da nokti za sviranje klavira moraju biti stvarno kratki. Thomas zvuči kao da mu je laknulo. Zahvaljuje se što ga je nazvala. Anne ne zna što da kaže na to. Njegov brat je u gradu i prenoćit će kod njih. Bi li Anne izišla s njima na večeru? Thomas se prekida: gdje si ti zapravo? Anne se ogledava po kavani. Na putu, kaže. Na to Thomas nema odgovora. Predlaže restoran za večeru.
Anne je došla prerano, Thomas stiže točno na vrijeme. Sjeda, prekriva oči rukama i uzdiše. Anne promatra prijelaz između Thomasove brade i vrata. Koža je počela popuštati. Kao da ju je netko rastegnuo. Thomas miče ruke s očiju i Anne brzo sklanja pogled s njegova vrata. Kako je?, pita Thomas. Kako je, ponavlja Anne. Valjda bi trebalo glasiti: kako si? Naravno, kaže Thomas, udiše glasno i povuče soljenku prema sebi. Brat grli Thomasa i kaže da dobro izgleda. Anne brata dugo nije vidjela, njegova kosa je još više posivjela. Anne, pita brat, kako si? Ona se smije. Kako joj prija slobodna godina, da li se osjeća pomlađena, kao studentica? Stvarno je, kaže Anne, kao da više ne pripada sasvim među odrasle. Ali među mlade, po prirodi stvari, pripada još i manje. Rastapa se u nekom međuprostoru. Anne se smije. Kada se vide, najčešće se puno smije s Thomasevim bratom. Ali uvijek iznova ga dugo ne viđaju, a onda prevladavaju briga i svijest o njegovoj sjetnosti. Jednom tjedno Thomas želi telefonirati s bratom, na tome inzistira. Anne nije na praznicima, podsjeća Thomas, nego radi na udžbeniku. Naravno, kaže Anne, a brat veselo žmiri, kao da on zna pravu istinu. Kasnije dolazi račun i Thomas pipa po jakni za novčanikom. Anne zna da novčanik drži u džepu hlača. Pusti, kaže brat. Želi ih počastiti. Thomas prestaje pipati. Brat gleda račun i vadi dvije novčanice iz novčanika. Novčanice je podigao na automatu prije nego što je došao u restoran, jer je planirao da ih počasti. Oduvijek je, kao stariji brat, imao manje novca, novac je za Thomasa oduvijek bio samorazumljiva stvar. Brat ostavlja veliku napojnicu. Pod daskama klokoće crna voda. U kućici za čamce, Anne je kao dijete ležala na trbuhu i gledala kroz procjep među daskama. Mučnina cijeli dan nije popustila. Hvala, kaže Anne, to jako velikodušno od tebe. Sijeda kosa čini da bratovo odmahivanje djeluje još bespomoćnije. U stanu, Anne s njim sjedi u kuhinji, dok Thomas deku i jastuk iz svoje sobe nosi u njenu, i kauč, koji je njegov krevet, sprema za brata. Onda sjeda s njima i oni popiju još jednu, zadnju, čašu vina, pa onda još jednu. Anne gleda prema tamnom prozoru. O čemu Thomas i njegov brat razgovaraju svejedno joj je. Samo želi čuti glasove koji su pronašli put natrag u bliskost, u govor i odgovor, ubacivanje i uzvikivanje, zvukove pristanka i slušanja, upadanja u riječ i govorenje jedno mimo drugog, varijacije uvijek istih elemenata. Anne je potištena, želi pričati o tome da ova situacija sada traje već tolike godine. Još nije otvorila usta kada čuje nešto iz hodnika – pokret, brzo šuštanje. Kada pogleda, tamo nema ničega. Brat ustaje. Anne se ne miče. Thomas je blijed od umora, ili je to samo sjena svjetiljke, koja tako pada, sad, kad se naslonio unatrag. Pustili su da trenutak potraje jer su znali, kad jednom prođe, morat će se zajedno povući u sobu koja je nekad bila jedina spavaća soba u stanu. Ide spavati, kaže brat, i odlazi prema kupatilu. Anne kupi čaše sa stola. Ne zna je li Thomas uopće još tu. U njegovoj sobi, brat sjedi na rubu kauča. Anne mu želi laku noć. Nalaktio se na bedra i sklopio ruke između koljena, kao za molitvu. Njen pozdrav ne uzvraća. Anne zatvara vrata i u kuhinji vidi djevojku. Pila je od ostataka vina u čašama i promatra Anne iz polutame. Anne brzo podiže ruku prema prekidaču i gasi stropnu svjetiljku u hodniku. Sada nigdje u stanu više ne gori svjetlo. Djevojka je još uvijek tu, zaostala slika na njenoj mrežnici, utvara, koja se polako rasplinjava. Anne pipa duž zida prema kupatilu i pere zube u mraku. Ramenom se sudara s vratima spavaće sobe i liježe na svoju stranu kreveta, blizu zida. Nakon nekog vremena, netko se prikrada do nje, bez najmanjeg dodira i zvuka. Leže ispruženi jedno pokraj drugog. Anne želi nešto reći. Kako je, mogla bi reći, a ako bi on odgovorio, znala bi da pokraj nje ne leže ni duh ni djevojka. Ne usuđuje se ispružiti ruku. Nestaje joj zraka u plućima, dok ne čuje nešto, zvuk sličan struganju, njegov dah, prelomljen u grkljanu, i konačno zna da je to on, njegovo živo meso, prsa i stomak, toplina među bedrima, koljeno s ožiljkom.


S njemačkog preveo Stipe Ćurković

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg