proza

Barbara Rieger: Sve do kraja, Marie

Barbara Rieger zapaženi je novi prozni glas na austrijskoj književnoj sceni, koji hvata „urbani sound jedne generacije“ (Oberösterreichische Nachrichten): lakonski, precizan, ritmičan, bez daha. Rođena je 1982. u Grazu. Živi i radi u Beču. Od 2013. zajedno s Alainom Barberoom piše trojezični foto blog „Café Entropy“ iz kojega je nastala i knjiga „Melange der Poesie“ (Melanž poezije), a u rujnu 2019. objavit će i drugu zajedničku knjigu „Kinder der Poesie“ (Djeca poezije). Roman „Bis ans Ende, Marie“ (Sve do kraja, Marie), objavljen potkraj 2018., tematizira asimetrično žensko prijateljstvo u kojemu se isprepliću igre moći i alkoholni i seksualni ekscesi. Kritika je roman opisala kao „napet i uzbudljiv tekst i studiju slučaja, koji istražuje granično područje između igara moći, projekcije i patologije“ (Deutschlandfunk) te kao „opasan flert s bezdanom“ (Die Presse).
Pročitajte ulomke iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića.



 


Barbara Rieger: Sve do kraja, Marie

 

(ulomak 1)

 

Stižemo do kraja naselja, početka šumarka, miris borova i mokraće, Marie ispred mene, po iglama, u japankama, bez kolebanja nizbrdo, niz strminu, u smjeru stijena, u smjeru litice, u smjeru mora. Odjednom glasovi, pričanje, smijeh, vrisci, zvuk udaranja tijela o površinu mora. Izlazimo iz šumarka, pred nama stoje dvije žene i dva muškarca u bikinijima i kupaćim gaćama, drže se za ruke, broje, jedan, dva, tri, i skaču, nestaju, zvuk sudara tijela s morem. More je tirkizno plavo. Njih četvero jedno za drugim ponovno izranja, smiju se, sljedeća grupa se pozicionira.

Direktno ispod nas je spilja, kaže Peter. Slijedimo ga preko stijena, niz kamene stepenice, pokraj turista, domaćih, u smjeru mora, tražimo mjesto gdje možemo ostaviti svoje ruksake, odjeću i cipele, ja tražim mjesto, drugi su već odavno našli svoja, već odavno su skinuli odjeću i cipele, dok ja još uvijek razmišljam gdje da stavim ruksak, kako da ostavim svoje cipele, kako da se presvučem, dok još uvijek razmišljam kako da među svim ovim ljudima obučem svoj bikini, drugi su se već odavno presvukli, već su na putu prema vrhu. Vidim Marijinu kosu, njena leđa, njene noge kako se penju kamenim stepenicama, pod suknjom svlačim gaćice, ulazim u donji dio bikinija, Marie je već skroz gore, vidim Clemensa, kako stavlja ruku na njenu stražnjicu, kao da je to samorazumljivo, kako je gura dalje naprijed, svlačim majicu s tijela, vidim Julu, koja je stala, koja se okreće, traži me, skidam grudnjak, Peter, koji odjednom opet stoji ispred mene, hvatam ručnik, pokrivam prsa, on se ceri. Zaboravio sam nešto, kaže. Bateriju. Ja kimam.

Ideš gore?, pita.

Ja ću skočiti odozdo, kažem.

Uzimam bateriju, pokrivam ruksak ručnikom, krenem korak po korak, preko kamene ploče, prema moru, prema rubu, spuštam se polako, tražim Marie. Vidim Julu, koja mi maše.

Skoči, viče.

Pored nje Peter, nekoliko metara dalje crvena mediteranska meduza, par koji skače s litice, drže se za ruke, ponovno izranjaju, hropćući, potiljci pred ulazom u spilju, dvoje ljudi koji plivaju prema spilji, jedan od njih bi mogao biti Clemens, mora biti Clemens, more u maloj uvali se njiše, Julu i Peter se njišu, samo skoči, viče Julu, baci bateriju, viče Peter.

More baca valove preko oštrih stijena, želim se spustiti dalje, skroz do dolje, ali stijene su preoštre, ne znam kako da ih pređem, baterija leti u visokom luku kroz zrak, pada između Petera i Julu, Peter je uzima, sad ti, viče. Pet metara do mene žena skače, glasno probija površinu mora, nestaje, ponovno izranja, ništa se nije dogodilo, skroz je jednostavno, nije visoko, ima dovoljno mjesta s kojih je potpuno bezopasno skočiti, ima dovoljno mjesta na kojima mi se ništa neće dogoditi, ima sigurno neko mjesto gdje je sada Marie, gdje se sakrila, možda je već u spilji, jednostavno je već otplivala u spilju, pomislim, takva je, uvijek ravno do cilja, tako poduzetna, sigurno je već odavno u spilji i nije se razbila na nekoj usranoj stijeni i utopila u moru, sigurno ne to, sigurno ne, a ako ipak, hej, kaže Clemens. Stoji preda mnom, gdje je Marie, želim pitati, ali ne uspijevam izgovoriti ni riječ, grlo mi se stegnulo, Clemens me prima za ruku, skočit ćemo skupa, kaže, vuče me za ruku, prema naprijed, do ruba, gledam oštre stijene ispod sebe, vidim Julu i Petera, jedno pored drugog, mlataraju nogama, na ulazu u spilju vidim Marie, ne mogu razaznati njen pogled, sad ćemo skočit, kaže Clemens, jedan, dva, tri, trga me za sobom u dubinu.

Moramo roniti, kaže Peter. Marie kima. Peter uzima bateriju u usta, ceri nam se, pokazuje palac prema gore i zaranja, Clemens ga slijedi, Julu ga slijedi. Vidim kako njihova tijela nestaju, mogu si otprilike zamisliti gdje je ulaz, gdje trebam proći, roneći, otprilike mogu zamisliti kako to ide, udahnuti, zaroniti, nekoliko plivačkih poteza, izroniti, drugi će biti tamo, drugi sa baterijama, dobacujem pogled Marie, ona pliva pored mene, čeka, želi da zaronim, ja želim skupa s njom, ali možda je pretijesno za nas obje, možda samo jedna može proći kroz procijep, Marie pored mene, čeka, gleda me, pliva prema meni, gura me prema dolje, gura me prema rupi, crnoj rupi, nije dovoljno velika za obje, želim se braniti, želim natrag, preda mnom se pojavljuje drugo tijelo, lice, ruka, zgrabi me, vuče me, dublje u tamu, kroz tamu, opet prema gore.

Marie izranja pokraj mene, hvata zrak. Odozgo upada mala zraka svjetlosti, polovica spilje je potpuno mračna, odozgo se čuju glasovi i neki zvuk, šišmiši, kaže Marie. Zraka svjetlosti iz baterije pada na njeno lice, na moje lice, klizi po zidu spilje, križa se sa zrakom druge baterije, penje se prema stropu, prema šišmišima, skrećem pogled.

Pazi, meduza, kaže Julu. Peter i Clemens plivaju do ruba, penju se na izbočenje stijene, pretražuju zid spilje, Marie pokraj mene, sudaram se s njenim nogama, Marie udara u moje, da li se ovdje može stajati, pitam se, meduza tamna mrlja pokraj mene, Peterova leđa, koji se penje uz zid spilje, previsoko. Molim te, pazi, kaže Julu. Moje disanje je preglasno.

Clemens, koji se penje za Peterom, Clemens čije stopalo je skliznulo, čija ruka hvata uprazno, čija ruka se uhvatila za Peterove kupaće, drži se za njih, trga Petera sa zida spilje, Petera koji s glasnim štropotom pada u more, Julu, koja vrisne, koja se izmiče, ispušta bateriju, tama i Marijino tijelo pokraj mene.

Sve u redu?, pita Julu. Samo sam izgubio bateriju, viče Peter. Marijino tijelo se stišće uz moje, gura me dalje od meduze, gura me dublje u najtamniji dio spilje.

Gdje ste?, viče Peter.

Tu, kaže Marie, tu sam. Čujem, vidim, osjećam Petera, koji pliva prema nama, i Marie, koja je obavila svoje ruke oko mene, Marijina kosa posvuda, Marie, koja me s leđa gura svojim tijelom, prema Peteru, Marie, koja me sada želi povući dolje, na dno spilje, hvatam se za Petera, grčevito se držim za njega, rukama, ustima, kao sisaljkama. Tamo negdje je baterija, kažem i pipam rukom u mraku.

Hvatam Peterovu ruku, ona me vuče prema gore, iz vode, preko oštrih stijena, tako brzo da skoro ne boli. Sad ćemo još jednom skočiti, kaže. Ispuštam njegovu ruku, povlačim svoju, on me hvata za nadlakticu, za torzo, branim se, želim pobjeći, odmah pored mene oštre stijene, plavo more, uvala, iznad mene velika litica, izbočenje iznad spilje, Peter me zgrabi, diže me, Peter je snažan, odnijet ću te gore, kaže, ja vrištim, vrištim glasno koliko samo mogu. Pusti je ako ne želi, kaže Julu. Ljudi već gledaju, kaže, i dobacuje Peteru zli pogled, dobacuje meni zli pogled, kao da je to moja krivnja, kao da je sve to bila moja ideja, ne želim, kažem, stvarno ne želim. Ok, kaže Peter, spušta me, ne drži me više, gleda me u oči, sigurno ne?, pita. Odmahujem glavom, dižem pogled, gore na rubu stijene stoje Marie i Clemens, u tijesnom zagrljaju, njihove ruke, šake, usta, jezici sapleteni, skrećem pogled, gledam prema Julu i Peteru. Skočite vas dvoje, kažem.

Kopam po ruksaku, tražim gaćice, suknju, majicu, čujem zvuk kao prasak, povik, vrištanje, jesu to vrisci? Ljudi stoje nad provalijom, gledaju dolje, u licima užas, nevjerica, gađenje, tražim Petera, Julu, Clemensa, Marie, Marie, viče netko, vičem ja, to si umišljam, pomislim, trčim preko stijena, natrag do ruba, slijedim poglede ljudi, sijedim ispružene ruke, njihove vriske, njihove uzbuđene povike, gledam dolje. Na jednom od ispupčenja stijene, skoro već u moru, leži tijelo, glava prekrivena plavom kosom, krvavo crvenom kosom.

Vrisci, povici, glasovi postaju tiši, polako, u usporenoj snimci vidim to tijelo, vidim ga kako skače preko stijene, kao gorska koza u japankama, vidim je kako se spotiče, vidim kako pada, vidim sebe kako padam, udaram u stijenu, pucam, rastvaram se. Gornji dio tijela se naglo naginje naprijed, sadržaj želuca pritišće prema gore, odupirem se rukama od koljena, kako ne bih pala prema naprijed, valovi mora udaraju uvis, u lice, nos, usta, pluća, hvatam zrak, kašljem, pljujem, davim se, osjećam ruku na ramenu, ruku koja mi miče kosu iz lica, drži je, drži mene.

Poskliznula se i pala na stijenu, kaže Julu.

'Ajmo odavde, kaže Marie.

Gledam Marie, stoji pokraj mene, gleda dolje, odmahuje glavom, gledam ono što sam povratila, gledam Julu i Petera, Clemensa, koji s leđa obavija ruke oko Marie, srećom, nije nitko od nas, kaže netko.

 

 

(ulomak 2)

 

 

 

Na uzvisini Marie staje, stavlja ruke na kukove i čeka da je stignem. Naš smještaj, kaže, i naša kada. Pred nama je jezero, veliko, okruglo, plavo-crno. Na obali sjede planinari, toćaju noge. Marie kreće, niz put, skreće s puta, skida ruksak, izuva cipele, skida čarape, traperice, majicu, grudnjak, gaćice, njena kosa vijori u vjetru.

Dolaziš?, pita. Kimam i slijedim je, slijedim je u ledenu vodu, tijelo se steže, bridi, mi bridimo na granicama svoje kože.

Otplivamo malo dalje, zaranjamo, peremo kosu, peremo se ispod pazuha, između nogu. Izlazimo iz jezera, oblačimo svježe gaćice, grudnjak, svježu majicu i traperice, preko toga džemper, japanke, s planinarskim cipelama u ruci prelazimo zadnji dio puta do planinarskog doma. Terasu još uvijek obasjava večernje sunce, puna je ljudi, svi su nas vidjeli dok smo plivale, pomislim, na planini nema grijeha, kaže Marie, nađi nam mjesto na suncu.

Nestaje u zgradi, planinarski dom je velika kuća sa salom, kuhinjom, pojedinačnim sobama, mi imamo rezervirano mjesto u prostoriji s krevetima na kat, kaže Marie i gura mi u ruku razglednicu. Tu moraš zapisati što si popila, prvu rundu ja častim. Ulazim, tražim prostoriju, stavljam vreću za spavanje na madrac i ponovno silazim, izlazim na terasu sa zrakama večernjeg sunca i ljudima, tolikim sretnim ljudima.

Marie sjedi između njih, sjedi između dva muškarca, sjedi pred pivom, pred tanjurom punim mesa, hoćeš komad, pita me, ja odmahujem glavom i naručujem juhu od povrća. Marie mi gura svoju pivu, ja otpijam, Marijin desni, Marijin lijevi muškarac mi se predstavljaju, časte rundu rakije, jednom pinija, jednom kruška, jednom šljiva, onda opet pinija, ja povlačim crtice na svojoj razglednici, jedno pivo, drugo pivo, jedan muškarac sa suprugom kod kuće, drugi muškarac sa suprugom i djetetom kod kuće, muškarac u planinarskom domu bez signala, drugi muškarac na planini na kojoj nema grijeha, planine svijetle crveno, Marijina kosa svijetli narančasto, dođi k meni, kaže. Sjedam pored nje, naslanjam se na nju, jedan od muškaraca odlazi po deku, umata nas, mi se zbijamo, tražimo rukama čašice s rakijom, razmjenjujemo cigarete, razmjenjujemo riječi kojih se nećemo sjećati, razmjenjujemo dodire kojih se nećemo htjeti sjećati sljedeći dan.

Sljedeći dan Marie leži stisnuta uz mene, hrče mi u uho, njen dah smrdi na pivo, na rakiju, na spermu, to si umišljam, pomislim, okrenem se i otvaram oči.

Ležim u prostoriji s dvadeset drugih ljudi, u vreći za spavanje koja pripada planinarskom domu, Marie me grli, želi me povući natrag u san, želi me uvući u jezero od rakije i piva, uranja me, pod vodom plutaju tijela muškaraca, njihovih supruga i djece, plutaju telefoni bez signala, ključevi stanova, hvatam zraka, iskoprcam se iz vreće za spavanje, okrećem se prema rubu madraca, silazim niz ljestve, hvatam Marijine japanke i trčim van. Vani hladnoća, prostranost, svitanje, neizmjerna ljepota.

Odavde ide samo nizbrdo, kaže Marie, ali prvo ipak ide uzbrdo, hodamo brzo koliko možemo, koliko možemo s ostatkom alkohola u sebi, s teškim nogama, s mučninom u želucu, sjećanja nas pogone.

Koliko dugo si još ostala dolje sinoć, pitam Marie, ali ona to više ne zna, ne zna više kada, kako, da li je uopće našla put do prostorije u kojoj smo spavale, i uspjela leći pokraj mene. Uopće nisam spavala, tvrdi.

Hrkala si mi u uho, kažem, ja nikad ne hrčem, tvrdi Marie, pogotovo ne kad sam pila rakiju, onda spavam kao kamen, a poslije seksa spavam kao anđeo.

S kim si se seksala i gdje uopće, želim znati, dok se penjemo između dvije velike stijene, još uvijek uzbrdo.

Ne znam, svejedno je, kaže Marie i staje.

Uspjele smo, kaže, sada samo još moramo dolje. Pravi korak ustranu, ja se penjem preko stijene, udaram s potkoljenicom u kamen, hvatam Marie, ona me zgrabi i vuče prema gore. Pred nama leži dolina, leži šuma, jezero u daljini, leži strmina, silazak, strmi puteljak kojim se moramo spuštati.

Ti krvariš, kaže Marie.

Samo ogrebotina, kažem ja, kaže ona, kažemo mi, istovremeno, i smiješimo se.

Na trenutak zamišljam da barem jedna od nas ima krila i širi ih, da potrčimo i poletimo, kružimo iznad doline, šume, jezera.

Sada bih rado bila ptica, želim reći Marie, ali ona se već pokrenula, svojim planinarskim čizmama gazi kamenje, šljunak, korijenje, zemlju, skače nizbrdo, lakonoga, bježi od mene. Krv na nozi se osušila, samo ogrebotina, a mamurluk, ništa strašno, pomislim, pa krenem, pokušavam slijediti Marie, pokušavam ignorirati da se planina iza mene naginje naprijed, naliježe na moja leđa, da moja bedra drhte, da mi znoj niz lice, da u ustima okus rakije i sperme i krvi, to samo umišljam, kažem si i fiksiram Marijinu kosu ispod sebe, držim se za stablo kako ne bih izgubila kontakt s tlom i poletjela, zatvaram oči, udišem, izdišem. Sve u redu?, viče odozdo Marie.

Čekaj me, kažem.

Hoćeš štapove?, pita me i gura mi ih u ruku. Naslanjam se na štapove, gledam u ponor, korak po korak spuštam se niz provaliju, ne padam, neću pasti, pomislim, hvatam se, sabrala sam se, udišem, izdišem, noga, štap, mala kap, rimujem, i naprijed, naprijed, naprijed, smijem se, kližemo se po šljunku, uvijek iznova se poskliznem i udaram u Marie, ona me hvata, svojim tijelom dočekuje moje, smije se, kao da je sve to zabavlja.

Stani, kaže zatim. Pred nama provalija, ide okomito dolje, a nigdje puta. Sad moramo skočiti i poletjeti, kažem.

Idemo ljestvama, kaže Marie, daj mi štapove.

Dajem joj štapove, približavam se rubu, ne gledati dolje, pomislim, okrećem se, moja koljena klecaju, hvatam se jednom rukom, hvatam se drugom, za metal, ruke su vlažne, metal je sklizak, ruksak na leđima težak, noge drhte, silazim prečku po prečku, ne gledam dolje, samo gore, u Marijinu stražnjicu, njene mišiće, koji guraju, jednu za drugom, njene noge prema dolje, sve se više približavaju. Njen ruksak lebdi nad mojom glavom, njena kosa vijori u vjetru, štapovi se klackaju u njenoj ruci, prebrzo mi se približava, moram požuriti, prespora sam, moram brže jednu nogu, drugu nogu, znojne ruke na metalu, koliko još ima, koliko dugo još, gledam dolje, vidim kraj, tlo, čujem Marijin kratki vrisak iznad sebe, vidim njenu nogu, kako klizi s prečke, njenu ruku kako hvata uprazno, vidim štap kako pada, gledam za Marie, odbija se od stijenu, uvijek iznova, sve dalje od mene. Taj možemo zaboraviti, kaže Marie, kada opet stoji pokraj mene na putu.

 

 

 

 

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg