proza

Mira Petrović: Ulomak iz romana ''Divljakuše''

Pročitajte ulomak iz neobjavljenog romana ''Divljakuše'' Mire Petrović, dobitnice ovogodišnje nagrade Sedmica i Kritična masa.
Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016. Dobitnica je nagrade Sedmica i Kritična masa 2019.



 

Šuljam se na prstima kao lopov. Sve je previše tiho, sterilno, bijelo. Bojim se efekta koji bi buka mogla proizvesti u tako komornoj atmosferi. Emina kuća je nedodirljiva, sva u staklu; pada mi na pamet Claptonov sin koji je pao kroz prozor. Iza vrata kupači igraju picigin na Bačama, unatoč temperaturi od petnaest stupnjeva. Ja stalno ponavljam: Ima li koga?, ali odgovora nema. Sȃm sam ušao, zašto se sȃm i ne ispratim? U dnevnom boravku nalazi se prostrani bijeli kauč i ovalni stakleni stolić. Umjesto nogu ga pridržava neko čudnovato biće koje izgleda kao da bi moglo imati mitološke korijene. Na stolu duguljasta vaza s rozobijelim ružama, mirišu. Drvene police u obliku pčelinje saće u svojim su pukotinama nataložile hrpe knjiga i časopisa. Zidovi puni slika, a priroda i nejasne ljudske figure koje prikazuju kao da su van fokusa. Odjednom shvatim da stojim ispred ogledala. Marco, ti ovdje ne pripadaš! Neka neobjašnjiva trulost plazi po tim nevino čistim zidovima. Ignoriram svoj instinkt za bijegom i idem prema kuhinji, nesigurnih koraka.

Za kuhinjskim stolom žena užurbano ukrašava čitav niz muffina. Još malo, govori samoj sebi. Čini se da moja prisutnost do nje još nije doprla.

„O – oprostite.“

Glas izlazi piskutav.

Žena se naglo okreće i to je Ema, u malo zrelijim godinama. Gleda me upitno, a onda se smije, kao da me prepoznala.

„Ti si sigurno Marco.“

Naslanja bijelu napravu sa šlagom na stol i liže prste. „Ema mi je rekla da ćeš doć“, pruža mi ruku. „Ja sam Sara, Emina mama, sjedi.“

„Oprosti na neredu, moram dovršit ove kolače.“

„Ema! Ema! Marco je tu, ajde!“

„Kako si ti samo zgodan, baš si zgodan, Ema kaže da si iz Italije?“

Prsti su mi još uvijek ljepljivi od njezine sline. Naslanjam se na zid. Želim izgledati kulerski a opet pristupačno, kao netko tko joj se želi svidjeti kao momak njezine kćeri i kao obični tip kojeg sretne na ulici. Nešto u njoj budi dječaka u meni – nesigurnost i agresivnu nametljivost kojom je želim impresionirati.

„Iz Torina“, mrmljam, kao da sam opet u osnovnoj školi.

„Al mama mi je iz Splita.“ Bravo, Marco!

„Tu sam kod ujaka, malo došao u posjet.“

„Split je lip grad“, kaže Sara bez da me pogleda. „A i dobro je uvik negdi se maknit... Kad sam bila u Rimu, mislila sam da sam stigla u muzej na otvorenom, toliko me oduševio. Jesi ti bio u Rimu, dušo?“

„Imao sam možda deset godina. Pamtim samo onu Fontanu di Trevi, turisti su se naguravali i jedna žena me poljubila putem.“

„Već si tad bio zavodnik.“ Je li mi to namignula?

„Ne gnjavi“, komentira Ema i ja poskakujem. Odjednom stoji pred nama, u potpuno prozirnoj košulji bez grudnjaka. Njezine grudi su na otvorenom, strše ispod tog gotovo eteričnog materijala.

„On uvik tako gleda“, kaže Ema Sari, a meni se kurac miče.

„Nisi mi rekla da je ovako zgodan, mogla sam se bar malo pripremit.“

Ema grabi muffin, „Ej, nije za tebe!“

„Šta si napravila?“, ignorira je Ema.

Sara maše rukom kao da se brani pred navalom kćerinog apetita. „Od čokolade, borovnica, malina, cila sam šporkana. Stavila sam i par slanih sa šunkom i sirom, aj probaj jel ti šta valja.“

„Mmmmm“, kaže Ema, a njezin glas niti malo ne pomaže mojoj situaciji.

„Mama vrhunski kuha.“

Želim je zgrabiti i pritisnuti uza zid, natjerati je da mi uzdiše na uho i da viče „ti si moj, moj i ničiji drugi.“

„Ono je njezin restoran koji sam ti jučer pokazala, najbolji u Splitu.“

„Ne pretjeruj“, kaže Sara. „A znači bili ste tamo a?“

Odjednom tu je i dostavljač. Stražnja kuhinjska vrata otkrivaju mali vrt i cestovni prilaz. On i Sara odmah grabe par kutija sa stola i nestaju iz prostorije. Ema uzima drugi pladanj, a ja je pitam: „I ti ideš?“

„Moran pomoć jebote.“

Jurim za Emom s preostalim pladnjem. Još uvijek je gola. Dostavljač je na brzinu mjerka od glave do pete, potom šutke zatvara vrata kombija.

„Doć ću za kojih sat vremena“, govori Sara dostavljaču, „samo da se presvučem i stižem.“

Vraćamo se natrag u kuhinju, Ema me hvata za ruku. Hlače su mi tijesne. Prolazimo kroz hodnik u kojem se nalazi mali stol s posudom za ključeve, iznad njega veliko zrcalo. Na tren me zabljesnu naši pokreti u prolazu; izgledamo tako čudno, nekoordinirano, dok se penjemo stepenicama do Emine sobe – bučno i treskavo – poput djece koja se spremaju napraviti nepodopštinu.

„Mama ti je kul“, kažem kad napokon stanemo.

„Je“, otvara Ema vrata sobe, „umjetnici su valjda takvi.“

Baca čarape s poda u košaru, slaže papire na hrpu. Hoće li se u tom neredu naći i koje njene gaćice? Hoće li mi ih onako luda objesiti oko vrata i reći da izgledaju poput ogrlice?

„Ona ti je slikarica, izmučena duša, blabla. U dodiru s nebom, takve pizdarije. I svoju galeriju ima. Slike su njena druga dica.“

„To te ljuti?“

„Šta će me ljutit“, kaže.

Njena soba je ogromna. Nešto kao Tomin dnevni boravak plus moj prostor. U sredini se nalazi prostrani krevet, a oko njega brdo knjiga, mali stol pun različitih kemijskih olovki i bilježnica i štafelaj kraj prozora. Posvuda su zalijepljene slike životinja i obiteljske fotografije, razglednice sa slikama različitih gradova, ulaznice s koncerata i dijelovi Splita otisnuti u kamenu poput umanjenih slika, a čitav zid je oslikan bojama koje odudaraju od bjeline kroz koju sam maloprije prošao i koje zbog toga na mene ostavljaju još jači, uznemirujući dojam.

„Djelo tvoje mame?“, pitam, mada mogu pretpostaviti odgovor, koji ona uskoro i potvrđuje kad kaže: „Moje.“

Emine šare podsjećaju na Pollocka, na nered i kaos, košmar, pretjeranost. Ima u njima nasilja koje potencira očaj, čini me nervoznim. Možda se zbog toga nadam da me ništa neće upitati o svojoj umjetnosti, da me time ne prisili da izgovorim ono najgluplje što svi kažu kad nemaju što pametno za reći: „Super su, totalni vrh, gdje nalaziš inspiraciju?“

Ali nema straha jer Ema me niti ne doživljava u toj sobi. Ema je zauzeta traženjem nečega po podu i nije je briga kako se osjećam zbog te očite nezainteresiranosti. Pa da ubijem vrijeme i vlastitu nelagodu šetam uokolo po sobi, čitam citate zapisane po zidovima i proučavam izrezane i zalijepljene isječke iz časopisa koji uključuju gola tijela, stara i mlada, ženska i muška, iznad kojih stoji natpis Dazed and Confused. Jedna među njima prikazuje ženu kako potpuno gola leži ispod stola, raširenih nogu, i izgleda kao da ševi nogu tog stola u nekom životinjskom obliku. Nakon toga slijedi nekoliko postera sa koncerata, uključujući Urbana za kojega sam čuo, i pustih nekih likova ispod kojih piše Libar, za koje nisam čuo, te ogromna slika Amy Winehouse i stihovi pjesme Love is a losing game ispisanih crvenom bojom, za koju bih se zakleo da je osušena krv, ali nisam voljan ići tako daleko da saznam pozadinu.

„Evo je!“

Po drugi put danas poskakujem.

„Tabucchi, onaj o kojem sam ti pričala. Ovo mi je njegova najdraža knjiga, možda ti se svidi.“

Il gioco del rovescio. Kratke priče.

Sjedimo na podu, ja se pravim da listam knjigu.

„Bit ću zauzeta sljedećih par dana“, prekida tišinu, „pa sam ti tila dat da vidiš kako je dobar... Morat ću organizirat neka prikupljanja novca, neću imat vrimena za ić okolo.“

„A jel, šta to?“

„Od jedne moje prijateljice brat ima dite s Downom. I još uz to mali ima velike probleme sa srcem, a država ne daje dovoljno doprinosa. Nemaju novac za lijek koji ditetu triba svaki misec.“

„Jao.“

„Pa smo mislile skupljat pare, znaš, angažirat ljude... Bilo bi dobro privuć pozornost vlade da država više pomogne. Ovde ne moš bit invalid, jedino ratni invalid, za nešto dobit. A i tu se najčešće guraju oni koji na to nemaju pravo.“

„Naša država će samu sebe pokopat, Marco. Samo se priča kako se nema novaca – za ništa se nema novaca, osim za gluposti, velika auta za one u saboru i njihova putovanja po svitu, jebeni drkaroši.“

„To je kao u Italiji.“

Toma zna reći: S Titom je bilo bolje.

Stara kaže: Tito je imao takvu karizmu da je mogao stvoriti velike iluzije.

„Uglavnom, obitelj tog malog je očajna“, kaže Ema. „Otac je upravo izgubija posa, a mama ionako ne radi otkad mu je dijagnosticirana bolest. To dite zahtijeva dvadesetčetverosatnu brigu, ko će drugi za njega brinit? A dite ima pravo na život, ne moš ga zapustit.“

„Kako misliš to skupit?“

„Ma ljudi su ovde dobri, samo ih triba potaknit. Al čini mi se da je problem puno dublji od jedne obitelji. Ta prija je sa mnom na medicini – dobro, ona tu zapravo studira za razliku od mene, i sad je na trećoj godini – al to nije bitno, bitno je da je ja znam godinu dana, a nikad mi nije rekla da ima nećaka s Downom. To je kod nas sramota, u pičku materinu retardiranosti.“

Ustaje s poda i ide u kupaonicu. Umiva se, a voda kapa po podu. Slušam je kako guta tu vodu. Zamišljam kako voda prolazi kroz njezin grkljan, kako se širi probavnim traktom i puni krvne žile. Drži kosu iznad umivaonika da je ne smoči. Kapljice joj klize niz vrat dok dlanom briše usta. Ema mi je upravo ispričala grozne stvari, a ja je jedino želim ševiti. Mogla mi je zaplakati da joj je i mačka umrla jučer, ja bih je i dalje htio imati. Pa pokušavam misliti na nešto drugo – na teške sudbine i na djecu s Downom i autizmom, na bolesne od raka, na sve nedaće ovoga svijeta i na to kako toliko ljudi živi loše a meni je zapravo dobro, ali ne mogu. Ne mogu se udaljiti od svoje trenutačne želje zbog koje postaje sve teže ostati priseban, zadržati udaljenost.

„Šta radiš na medicini?“, pitam tek da nešto prozborim.

„Učim, šta drugo da radim?“

„Al ne moš bit upisana ako si na Filozofskom, jel tako? Šta ti zapravo studiraš?“

„Talijanski i povijest“, kaže ona, kao da se to podrazumijeva. „Al ima me svugdi, al ti nisam rekla?“

Koji nam je ovo put da se vidimo – drugi?

„Na medicini radim šta me zanima... Naučila sam vadit krv, znam izvest Heimlichov zahvat. Neki dan su nam govorili o traheotomiji, al samo u teoriji. Znaš da imam i kutu. Oš vidit?“

Pa iz ormara vadi dugu bijelu kutu koju nose liječnici po bolnicama i zdravstvenim ustanovama. Skida svoju prozirnu majicu, a sise lete van. Ništa ne kužim, što je ovo, majko moja, što to ona radi? Odjenula je kutu i sad je ispred mene. Eccola, da me provocira još više. Poševimo se, samo se kresnimo, ajde.

Gnijezdi se kraj mene. Buljim u otvor te kute koja skriva bradavice. Samo nadimanje njene kože me izbacuje iz takta; vlastita želja me iscrpljuje.

„Jučer je jedna žena vrištala u bolnici“, probija se Emin glas. „Zaspala je s bebom na krevetu i u snu joj rukom pritisla glavu.“

„Umrla je?“

Odmiče glavom, „Gore. Predugo je bila bez kisika. Zdravo dite, a sad više nikad neće bit normalna.“

„Al kako joj je to palo na pamet? Spavat uz dite?“

„Pa puno žena to radi. Oćeš bit uz dite i onda se dogodi sranje koje nisi moga ni zamislit. Ža mi je te obitelji, te mame. Taj očaj šta sam vidila. Mislim da mi je srce jučer puklo na pola.“

Cazzo. Che merda.“

„A svi su je gledali, znaš... Svi su komentirali da kako je tako nešto mogla napravit, ne mislit na posljedice. Nisi ti tu da osuđuješ, ti si tu da pomogneš. Pa sam joj prišla, a ona me gledala ko da sam duh.“

Stavlja ruke oko mojih ramena. Njezin miris u mojim nosnicama. Pokušavam se koncentrirati na disanje, ali to je teško; kao da sam zaboravio što trebam raditi i kako.

„Tako mi je drago da sam te upoznala.“ Njene oči pa usne, gore dolje. U sljedećem trenu je ljubim – kao da ništa drugo nije moguće nego poljubiti je. Ona se iste sekunde odmiče, zgrožena je.

„Šta radiš? Šta ti je?“

„Mislio sam...“

„Šta si mislio? Da ako te pozovem doma to nešto znači? Da me odma moraš pojebat?“

„Oprosti, Ema, samo sam...“

„Pička ti materina, svi ste vi isti.“

„Ej, stani, kažem ti da mi je žao! Zoveš me kod sebe, stojiš gola, šta drugo da pomislim?“

„Kako gola? Di san gola? Ovo sam ja, nema tu golotinje, debilu jedan debilni!“

„Oprosti“, ustajem. „Oprosti, skroz sam glup, scusami.“

„Mene muški ne zanimaju“, kaže ona i demonstrativno odlazi iz sobe. Trčim za njom. Što se to upravo dogodilo?

Sara je u hodniku.

„Oprostite“, kažem. Crvenilo mi nadire u lice.

„Ema burno reagira“, kaže ona mirno. Kosa joj je raspuštena, izgleda kao da je upravo izašla iz tuša.

„Ma šta burno reagiram?“, viče Ema. „Ajte oboje u kurac!“

„Smanji te prostote, Ema!“

„Ma šta da smanjin! I ti psuješ, ne pravi se fina.“

„Prekini! Ozbiljno ti kažen.“

„Jebite se oboje!“

„Toliko o odgoju“, kaže Sara i grabi ključ iz posude. „Moram ić. Jel te treba negdje odbacit?“

Ma ne, ne. Ona me gleda. „Nemoj se bojat. Luda smo familija, šta da ti kažem.“

Izlazimo zajedno, Ema nas šiba pogledom s prozora. Njezin srednji prst me ispraća.

Te noći je sanjam kako leti kroz staklo poput Claptonovog sina. Njezino mlohavo tijelo leži na tlu, prekriveno krvlju koju joj brišem s lica i vičem da se probudi, da će sve biti u redu, samo se mora probuditi. Njezine oči su beživotne, prazne, njezine usne nepomične. Budi me očaj. Drkam na brzinu, još od susreta s njom sam bio napet. Zamišljam je malo u onoj prozirnoj košulji malo u medicinskoj kuti, kako se polako vrti na mome kurcu i kako mi stenje na uho, želi još, još, još. Želim zaurlati poput geparda, poput gorile.

Kasnije palim cigaretu, slušam muziku. Nesanica je najgore prokletstvo. Ja sam kao onaj tip u Sorrentinovom filmu Le conseguenze dell'amore, samo mi fali stetoskop da osluškujem vrata i tuđe priče. Da ubijem vrijeme koje ne prolazi jedino kad želiš da prođe.

...

 

Sve je tih srpanjskih dana poremećeno, kao u nekom paklenom kotlu. U talijanskim novinama dramatično govore o afričkim vrućinama koje su pokosile Europu. Po danu na cesti nema nikoga, osim onih koje obveze prisiljavaju da trunu vani, dok ostali izlaze tek navečer kad zađe sunce.

U Tominom stanu gužvaju se diplomski i završni radovi, papiri izviruju posvuda. Dobio sam zabranu da išta diram – „inače ću zaboravit gdje sam što stavio“, ponavlja mi Toma zadnjih par dana bez prestanka, dok najčešće hoda po kući u potrazi za naočalama koje se nekako nađu na najneobičnijim mjestima – u perilici za suđe, na ormariću kraj zahoda, u posudi za rublje na balkonu. „Pomozi mi nać očale“, slušam iz dana u dan i pizdim, pizdim nemilice, kao da sam opet kod svojih i u svemu moram sudjelovati, moram potvrditi prisutnost.

S druge strane, majka i dalje plače na skypeu da što se to sa mnom događa – smršavio si, sine, jedeš li?, pitala bi svaki put, a ja bih čuo, Jebeš li dovoljno?, Izgledaš grozno. Na svaku moju jednu dodala bi njih sto. Njezini komentari su uvijek isti, a naš su odnos zacementirali na par osnovnih pitanja preživljavanja i brige o budućnosti. Ne želi da budem kao Fabrizio, to joj je glavno. „On je, sine, zgubidan, molim te, shvati to. Jel se i ti baviš tim stvarima, a? Nemoj, Marco, molim te! Ja te volim, tata te voli, sve ćemo napravit za tebe! Kako ne razumiješ?“

Zio je prije par dana završio u zatvoru zbog posjedovanja marihuane. Stara je u tome očito prepoznala istu budućnost za mene. Ta trava vlast muči više od svih droga i kriminala zajedno. Moj otac mu je pristao pomoći jedino uz obećanje da će se popraviti, a Zio nikad ne škrtari na obećanjima. Stari mu je možda povjerovao, ali ja znam da popravka nema – cijeli život je vječito ponavljanje jednog te istog popravnog ispita. Meni i Ziju stvari su uvijek iste, još od osnovne škole, i ako je moj otac toliko naivan da popuši njegove priče, što ću mu ja.

Pa ipak, nakon što je Zio izašao uz uvjetnu pun dojmova o zatvoru, koji mu se nije niti malo svidio u tih par dana koje je u ćuzi proveo, izgledao je malo trezvenije i odraslije čak i na skypeu, onako baš muški, zbog čega sam pomislio da možda ni meni ne bi bilo loše da provedem koju noć iza rešetki i tako učvrstim svoj ionako labavi karakter. Zio je nakon tog nesretnog događaja čak odlučio raditi kod oca, ali onako zapravo, držeći se radnog vremena i svih obaveza koje je taj posao uključivao. Pitao sam se dokad će ga to držati, a on je, kao da čita moje misli, rekao, „dosta je s ovim sranjima, stari, ozbiljno. Ne može više ovako, prestajem; postat ću ko i svi ostali, dosadni posao i sjedenje u uredu ili tegljenje tereta, žena koja se deblja i zapovijeda i ne šljivi me dva posto a jebe još i manje; plaćanje poreza, jadikovanje, jebeno dosadni život svih nas na zemlji dok ne umremo. Tako će biti, kaže tebi tvoj prijatelj, kako mi ti? Jesi štagod okrenuo doli?“

Tko bi mu išta mogao objasniti! Ema se još uvijek nije vratila, a moja ideja da odem na Brač se već odavno izgubila u radnim obvezama i mirenju sa situacijom, činila se glupavom i nerealnom, nadasve smiješnom.

A sad ni Ive nema. Strašno mi nedostaje. Iva je oduvijek bila opipljivija, prisutnija u ovom fizičkom svijetu koji je Ema tako uspješno eskivirala. Šalica kave ujutro, Francuzi u restoranu, šetnja po rivi – u svemu je Iva ostavila trag. Ali želja da budem uz nju je proporcionalna odbojnosti koju osjećam prema onome što mi je ispričala.

Dan nakon što mi je sve priznala, nije mi bilo ni na kraj pameti vratiti se kod nje, a ona me nije zvala gdje sam niti mi je slala ikakve poruke. Rastali smo se u tišini, ružno – bez priče koja je obilježila naš odnos. Čak bih pazio kad izlazim iz stana da se slučajno ne mimoiđemo u hodniku, a u isto vrijeme sam dežurao na balkonu kao pravi uhoda. Promatrao bih je kako hoda ulicom, kako je pritom mjerkaju i žene i muškarci dok korača čvrsto, samouvjereno, možda čak i oholo. Nekad se sjetim noći kad je hodala s Munjom u rukama, sva očajna, s opipljivom tugom koja je rezala zrak. Sad se ponaša kao da joj se nikad ništa loše nije dogodilo, a život je ne može smrviti jer je ona ta koja drži sve pod kontrolom. Tako zgodna. S guzom kojom maše u visokim petama, s onim dugim nogama... šarmantna, zavodljiva, senzualna, perverzna. Perverzna.

Nedavno sam je sreo s curom koja je posjetila, kako se činilo, na par dana. Svaki put kad bih ih ugledao, šetale bi ruku pod ruku, usput bi se smijuckale. Njihova erotičnost bila je opipljiva. Toga dana nisam bio dovoljno pažljiv da ih izbjegnem, ili sam možda bio previše znatiželjan da u tome uspijem, pa se dogodilo da smo izašli iz stana u isto vrijeme. Iva me pogledala oholo, kao da sam žohar koji će završiti pod njezinom cipelom. Ispalo je da je ta cura njezina prijateljica iz Francuske, još od doba studentske razmjene. Ona jedna koju je zavoljela? Zamišljao sam ih na krevetu kako se međusobno proždiru i jedna drugoj piju sokove. To bi dovelo do instant erekcije da me Iva nije pogledala sa službenošću koja je ubila sve moje stanice. Prilikom tog našeg susreta bila je i više nego pristojna; toliko odmjerena da sam je poželio prodrmati, kleknuti pred nju i moliti je da se osvijesti, da bude Iva. Uljudno mi je predstavila, kao da smo na nekoj od Tominih konferencija čija pravila nalažu formalna preseravanja. „Ovo je Marie, dolazi iz Pariza, radi kao dizajnerica unutrašnjeg interijera.“

Marie je bila sva u narukvicama i lančićima. Imala je pirsing na usni i tetovažu zmaja koji se protezao preko cijele noge. Kad se smijala, otkrivala je savršeno bijele zube. Imala je predivan osmijeh koji je nagrdila samo ta jebena naušnica. Jedva sam se uspio predstaviti, a one su već otišle. Promatrao sam njihove korake i opet zamišljao što rade zajedno, jer tako je moralo biti, nisu mogle djelovati ovako prisno i ne ševiti jedna drugu. Obuzela me vrućina kao da sam klimakterična baba pod opsadnim valom valunga, disao sam plitko.

Poučen tim iskustvom, danas čekam par minuta iza špijunke. Jurim iz portuna kao da me svi vrazi gone. Ja sam stvarno poremećen. Kad razmislim, nitko drugi nije gori od mene. Moj um više ništa jasno ne percipira, sve je dvostruko – kao kad se pogledaš u ogledalo, a taj drugi radi isto što i ti, ali na nekoj drugoj strani zbog koje se pitaš jesi li ti na onoj pravoj, jesi li ti ti. Vučem se ulicama, a vrućina prodire u sve pore moga bića, daje maha mojoj iracionalnosti. Gubim se bezglavo, i po vlastitim i vanjskim površinama, ne pripadaju mi.

U restoranu standardna priča sve do večeri. Uz iznimku da sam jednu gošću polio vinom pa je njezin muž napravio scenu monumentalnih razmjera. Da ne može u perilicu, uvjeravala me gospođa, jer je svila nježan materijal, a na ruke neće otići. Jebite se oboje! Osjećao sam se kao dječak. Kao da nisam na razini. Ispričao sam se stotinu puta. U svom tom izneredu moga života, s iživljavanjem dvoje bogatuna koje je došlo kao šlag za kraj, skoro sam i zaboravio kako izgleda, kad evo je na vratima, kao grom iz vedra neba.

„Oboje ste tu, jebeno, skuvala san se skroz. Jel idemo sutra di, a?“

„Ema!“, viče Sara iznenađeno.

U čudu gledam lika s kojim je došla. Nitko drugi nego jebeni doktor Freud plavokosi, za kojega se čini da ga vlastita sjena zabavlja.

 

Baca se majci u naručje kao povratnik s ratišta. Ja sjedim kao ukopan. Freud poskakuje na mjestu hihoćući se sȃm sa sobom, još uvijek kod ulaznih vrata.

Ema se odmiče od Sare, penje se na mene. Ljubi me žestinom koju od nje prije nisam doživio, barem ne kad se o ljubljenju radilo. Gledam je u čudu i sa svakim otkucajem sekunde sve zaboravljam – to što je otišla, što mi se nije javljala, što mi je napisala ono odvratno pismo. Što je skočila na mene kao da na to ima pravo, a ima pravo jer sam ja jedino to i htio, da je odvedem u kuhinju ili pojebem na šanku, i to ispred Sare i ispred Freuda, nije važno, mada joj je taj tip vjerojatno momak jer – eno, već me od sebe odguruje i ja opet pucam, raspadam se kao kula od karata, nju nije briga. Privlači k sebi tog plavokosog Freuda s okruglim naočalama, kao da mu želi pripadati, njemu i nikom drugom.

Sjedamo za stol. Svjetlo je slabo, ali Emine oči isijavaju rasvjetljavajući cijelu prostoriju. Njena šarena haljina se pripila uz tijelo, i sad kad sjedi otkriva bokove i bedra koja mi peku rožnice, svrbe dlanove. Sara je strpljiva, ali vidim da je ljuta i da će biti svega kad ostanu same i kad zastor padne, a kulise postanu samo obični predmeti bez simbolike.

Freud je psiholog iz njezinog davno poslanog pisma, Gustav je njegovo ime. Gustav se rodio u Austriji, živio je u Poljskoj, sada studira u Švicarskoj – to je ponovio i meni i Sari, točno tim redoslijedom. On i Ema su se upoznali putem, u jednom kafiću u koji se sklonio od vrućine nakon što je kombijem stigao s aerodroma u Split, s putovanja po Europi koje ga je izmoždilo. Njegovi imaju kuću na Braču, gdje je Ema bila svo ovo vrijeme. Bez pretjerivanja, taj lik izgleda kao luđak kojemu je nekako pošlo za rukom da pobjegne iz ludare. Smijucka se vlastitim bazama i glava mu stalno poskakuje, kao da je odvojena od ostatka tijela. Govori jedino o alkoholu i seksu, o tome kako su Hrvatice predivne žene i kako svi u Hrvatskoj mogu i vole dosta popiti. Pun je tikova, stalno trepće. Njegov engleski je perfektan, kao da se rodio usred Velike Britanije. Na tom savršenom engleskom izjavljuje i da se u sklopu diplomskog rada bavi mentalnim poremećajima kod žena, smrtno ozbiljno.

„Zašto kod žena?“, pita Sara.

Gleda je zbunjeno pa kaže: „Jer imaju više predispozicija.“

„Moj Gustav je tako nefeministički nastrojen“, kaže Ema smijuljeći se, „cijelo vrijeme se svađamo.“ Mazi ga po glavi kao da se radi o nestašnom djetetu koje smišlja nepodopštine.

„Amo sutra negdi“, kaže. „Oćemo u Mimice, Marco?“

Prvo je gledam pa kažem: „Ne mogu, šta ti je, sutra sam u restoranu... Možda odem i do HELP-a.“

Gleda me kao da sam izvalio glupost stoljeća.

„Baš kvariš zabavu, skroz si dosadan. Mama, oš ti s nama?“

„Daj, Ema, znaš da je sezona.“

„Ma šta se to dogodilo dok me nije bilo? Čime se vi ljudi bavite?“

Ustaje sa stolice, lupa njome o pod poput nezadovoljnog djeteta koje je ostalo bez željene lizalice. Sprema svoj engleski u džep i počinje verglati na splitskom, dok se Gustav hihoće bez da išta razumije. Žmirka očima i pijucka vino koje je ostalo na stolu, kao da je na zabavi priređenoj njemu u čast, a Ema je glavni klaun unajmljen da ga animira.

„Dođem ovde posli toliko vrimena, a vi me ovako dočekate? Ma jeben vam mater.“

„A šta bi tribali“, pita Sara, „priredit ti zabavu? Dok ti okolo skićeš, ne javljaš se, ne polažeš ispite? Ma daj, Ema, sredi se više!“

„Ma molin te! Sređena san ja i ovako. Kako ne razumiš da mi triba pauza? Pa – u – za. Oću bit na miru. Pustite me na miru. Šta me ti gledaš, jebenti sve?“

„Ajde malo ohladi“, kažem, a usput se mislim kako mi je nedostajala. Čak me ne odbija niti to što je stvarno iritantna i djetinjasta i što se tako nezrelo i glupo ponaša da bih se trebao upitati zašto samog sebe uvjeravam da mi je ona ljubav života kad je tako lako ne podnositi je. Bijesan što se uz nju toliko gubim, stišćem čašu u ruci da ne samlijem Gustava koji mi je maloprije prišapnuo da mu je Ema turbo zanimljiva, neobična ličnost, granična; već je danima moli da je jebe, a ona stalno nešto izmišlja – „Znaš li ti u čemu je stvar?“ Nisam ga niti slušao. Htio sam mu razbiti glavu i ne znam što me spriječilo; možda to što mi se odjednom učinio nebitan – netko kao ja, drugi ja, još jedna Emina igračka do koje njoj nije stalo, koji o njoj može misliti što god hoće, nju to ne dira niti malo i ne treba joj ni mišljenje, ni obrana, ni zaštita od tuđih vizija i percepcija nje kao osobe, što se to nje tiče.

„Smiri se“, kažem.

„Kad sam ja bila smirena?“, viče. „Zato si me i pojeba, a – jer nisam smirena? Jer ti se sviđam ovako ludasta?“

Širi noge i baca se na mene. Gleda me ravno u oči istražujući me, da se uvjeri koliko je želim, koliko ludim za njenom kožom. Vrti se po meni bokovima, a ja nemam snage odgurnuti je i prekinuti tu predstavu kojom zabavlja isključivo sebe, šireći svoju moć nad nemoćnom, izbezumljenom publikom čija je zbunjenost uzbuđuje poput droge. „Sviđa ti se to, jel da?“ Ljubi mi vrat, čupa me za kosu tako jako da jauknem, onda mi daje pljusku i liže ostatke svoje ruke, pojačava crvenilo na mome licu koje gori pod njenim jezikom. „E, ne može više! Nema Emine pičke!“

„Ema, dosta je!“

Sara ustaje od stola, vuče je za punđu. „Nije me briga šta imaš s Marcom. Nije me briga ko je ovaj debil. Nije me briga šta si radila na Braču. Ovaj čas ideš kući i tvoja sranja prestaju. Ne uozbiljiš li se, zatvorit ću te u sobu i neš iz nje izlazit, jel ti jasno?“

Ema je gleda prkosno.

„Iman dvaesttri godine, šta mi moš? Ne moš me kažnjavat, nisan tvoj rob.“

„Ma šta je tebi, a, šta ti je? Do vraga sve, Ema, uozbilji se!“

„Ma šta ti znaš, kučko jedna obična, šta?“

Ustajem i hvatam je za ruku. „Ajde dosta.“

Ema me gleda iznenađeno, onda se smije. Luđački, mahniti smijeh koji Freud promatra sa zanimanjem, samo čekam kad će izvaditi bilježnicu da nešto u nju zapiše. Ema oduševljeno plješće.

„Znači napokon se dogodilo? Mamica i jebač napokon su skupa?“

„Tako si me razočarala, Ema. Ovo... Sve ovo je...“ Sara žalosno maše rukama i baca se na stolicu. „Kako si samo ovako ispala?“

„Živo me se jebe za to šta ti misliš, nije me briga.“

Povlači Gustava za ruku, juri prema vratima restorana. Putem baca vazu na pod, smrskala se u stotinu komadića. „Sve vas mrzin“, viče, „mrzin vas! Iden negdi plesat. Iden uživat. Pogledat ću neki film, pojebat nekog lika. Tako san sritna – zašto ne možete bit sritni zbog mene? Riješila sam se svoje tuge, napokon! Ne mislin o lošim stvarima, ima toliko dobrih! Toliko dobrih stvari, Marco! Znam da sam ti sad nezanimljiva, al tako je! Sve volim! Sve je tako jebeno dobro, jebeno dobro! Pozdrav, dragi moji, pozdrav! Sutra se vidimo!“

I odlazi jednako kao što je i došla, naglo i uz viku. Sara i ja se gledamo, ništa ne govorimo. Što reći? K vragu, kako znati je li se uopće dogodilo to što se dogodilo? Od cijele te predstave ostala je samo vaza na podu. Krhotine stakla kao podsjetnik da je nešto proletjelo, prohujalo, prosijalo uništenje po putu. Neko vrijeme samo nepomično stojimo. Onda Sara kreće skupljati razasute dijelove vaze čija se zelenkasto plava boja prozire poput mora, izgleda tako lijepo. Tako lijepa, a uništena stvar – divan kaos.

„Šta da radim?“, pita više sebe nego mene. „Šta da napravim?“

 

Ali ja nemam odgovor. Ja samo slušam, već mjesecima samo slušam. Okružen sam tuđim pričama – Tomom, Sarom, Emom, Ivom, Fabrizijem – i najednom shvaćam da nemam niti jednu svoju, pravu priču; onu koja bi bila istinski moja, kao što ih je prisvojilo toliko ljudi oko mene koji stalno kroz nešto prolaze, dok sam ja samo obična stvar – lampa na stolu ili ormarić za knjige, onaj koji promatra i koji ne sudjeluje ne djeluje prazan, koji nema ništa svoje za baciti u lice drugome poput njih... ono nešto što bi bilo samo moje, autentično, dio mog identiteta... stranice koje bih ispisao kao glavni akter a ne kao sporedna uloga, i to je tako žalosno, jadno, kukavički; to da ja zapravo nemam ništa – da ja zapravo ni ne postojim.

 

 

 

Fotografija: Mira Petrović 

 

 

 

 

 

 

 

 

vijesti

Raspisan natječaj za mlade pjesnike - Goranovo proljeće

Rok za slanje pjesama je 31. prosinca 2019., a nagrađeni rukopis bit će objavljen u obliku knjige, u ediciji Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg