proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

Život u roku

Dala sam otkaz i odlučila postati profesionalni slušač. Zasitila sam se riječi, misli, mudrih citata, gesti, poklona, novaca, utjeha i oprosta, odnosno svega onog što se pripisuje ljudima. Zasitila sam se postojanja jer mi nije jasna potreba za bivanjem. Jedino što mi je preostalo, a da je imalo ikakvog smisla, bilo je postati slušač. Zauvijek sam napustila stan, a iz njega sam izvukla stari prljavo narančasti oronuli naslonjač koji zaudara na vlagu, uz dvije oskudne drvene stolice. Postavila sam natpis  P R O F E S I O N A L N I   S L U Š A Č na ulicu, uz napomenu „ne koristim stručnu terminologiju“. Zavalila sam se u svoj bijedni naslonjač i bila sam potpuno spremna. Bilo je samo potrebno sjediti i čekati. Ljudi su odlazili i dolazili, jurili beskrajno, zveketali vrećicama iz dućana, onako brzi, obojeni u plavo, kao da su pseće nožice iz futurističkih slika, čas ih vidim, čas ne, a za sobom ostavljaju samo hladnoću. Tražila sam pogled, dajte mi pogled, makar onaj patetični, onaj sa sažaljenjem, onaj „gdje ti je zdjelica da ubacim kunu?“ pogled. Dajte mi bilo što, možete me pitati jesam li ikad čula da dolazi smak svijeta, možete me pitati koja mi je najdraža boja, da po tome zaključite koja je idealna pasta za zube, upravo ZA MENE. Namjerila sam tu stajati čitavu vječnost, ali nisam namjerila dosadu. Tek sam pred večer uočila siluetu koja mi se približava, tu prikazu koja bi mogla biti kraj mojih muka. Bila je to gospođa starijih godina, a visokog držanja, što je bilo očito s obzirom na njen fini ženski šešir od tvida, krzneni kaput i markiranu torbicu. Prišla mi je s namrgođenim izrazom lica i prozborila:

- Uočila sam vaš natpis, vidim da ste napisali kako se ne služite stručnom terminologijom.

- Da, tako je.

- Znate li vi da u hrvatskom jeziku ne postoji terminologija, već nazivoslovlje?

- Znate li vi da izgledate kao osoba koja često koristi riječ fragmentarno? Tu vam ne mogu pomoći, za to nema lijeka.

Gospođa se uznemirila, nervozno je pipkala šal, uzdrhtala se, uzastopno je okretala pogled prema ulici pa prema meni, dok nije odlučila sjesti.

- Kako ste to znali? - prozborila je tiho.

- Pa, slušam. Znate, profesionalni sam slušač.

- Postoje mocijski parnjaci, mogli ste reći da ste profesionalna slušateljica.

- Da, tako je.

- Ispričat ću vam svoju priču, iako mi djelujete kao priprosta prevarantica.

- Ispričajte mi svoju priču, iako djelujete kao uobražena rospija.

- Znate, sve je krenulo kad sam se rodila, već tada sam znala da sam bolja od svih drugih ljudi. Znala sam da u sebi imam nešto veliko, ono što običan puk ne može doseći. Roditelji su mi uvijek govorili da sam pametna i naučili su me abecedu s pet godina. Uvijek su mi govorili da se klonim umjetnosti i da gledam širu sliku, a sa svojih osam godina sam znala da ću ići u privatnu gimnaziju, a nakon toga na medicinski fakultet i to u Zagrebu. Isplanirala sam čitav svoj život, osam godina osnovne naobrazbe, tri godine srednje škole jer sam toliko pametna da mi ne trebaju četiri godine, zatim šest godina fakulteta, onda mi je bio potreban partner s kojim ću se zbližiti u dvije godine da imamo djecu. Biološki sat otkucava, a na sve treba misliti. Tako sam ja sve isplanirala, da je pravovremeno, koncizno, organizirano i pametno.

- Dobro, ako ste doktorica onda mi zapravo nije realno vaše poznavanje jezične norme. Niste mi uvjerljiv lik.

- Ne slušate me, već sam rekla da sam najpametnija.

- Da, tako je. Ispričavam se.

- I tako sam završila gimnaziju s izvrsnim prosjekom, a na fakultetu sam bila dobitnica Rektorove nagrade. Odmah sam dobila specijalizaciju i to iz pedijatrije, onda sam digla kredit i kupila stan u Zagrebu. Udala sam se za dermatologa i rodila sam mu dvoje djece, jednu curicu i jednog dečka. VIDITE, ja sam odradila sve u roku, MOJ ŽIVOT JE U ROKU.

- Dobro, zašto vam onda trebam ja?

- Meni ne treba nitko, štoviše nisam vas ni uvrstila u svoj raspored, ali ako baš morate znati: umirem. Imam rak pluća i to JA, nepušačica, neumjetnica, neknjiževnica, ja zdrava, ja otporna, ja koja sam red i sklad, JA. Baš ja, od svih ljudi. Vjerujete li?

- Da, tako je.

- Rekli su mi da imam deset mjeseci života.

- Baš tako.

- Moj život je u roku. Želim umrijeti sada, redovno, kako treba, pravovremeno, u roku. Ne želim izvanredno, znate.

- Onda znate što vam je činiti.

- JA SAM I VOLONTIRALA. Skupila sam 50 000 kn za bolnicu. Bila sam dobra osoba, skupila sam dovoljno bodova, dovoljno pluseva, dovoljno priznanja. Pokušala sam se objesiti, ali sam se usred čina zapitala piše li se objesiti ili obijesiti.

- Čujem samo ja, ja, ja, ja, ja… Eto, ipak imate nešto zajedničko s umjetnicima.

- Da, tako je. – ustala je i otišla u daljinu.

Više ju nikad nisam vidjela. Nakon njenog nestanka se više nisam osjećala usamljeno. Obujmila me tmina kojoj je povremeno prkosila blijeda ulična rasvjeta. Najviše me od svega brinulo što se moj natpis ne vidi dobro u mraku, a predvečer je najbolje slušati, tada su najbolje priče. Osluškivala sam sve zvukove, nadajući se nekom novome, a u tome sam imala sreće. Čula sam kako neki čovjek viče nasuprot ceste, a potom je pretrčao  cestu i prišao meni.

- Dobra večer, koliko je sati? – pitao me užurbano.

- Vrijeme je socijalni konstrukt. Nema potrebe da se uzrujavate.

- Nisam ja rob nikakvog konstrukta, osim ako me se plaća za njega.

- Da, tako je.

- Doviđenja. – kaže on i ode.

Opet sam ostala sama, samo ja i moj naslonjač. Otapala sam se u njemu i postajali smo postepeno jedno, stopili smo se u tim silinama modre i crne, u svim naslagama što ih vrijeme donosi i odnosi. Nestajanje je nešto najsmislenije što sam doživjela. Zaklopila sam oči i sve je nestalo.

Probudila sam se u bijeloj sobi s bijelom posteljinom, u bijeloj odjeći dok me gledao bijeli doktor. Nije više bilo ni plave, ni modre, ni crne, ni prljavo narančaste, samo dosadna bijela. Gadila mi se ta sterilnost, nevinost, urednost i simetričnost. Misli mi je drsko prekinuo mladi doktor.

- Dobar dan , kako se osjećate danas?

- Ne osjećam se uopće.

- Znate li gdje ste i zašto ste ovdje?

- U bjelini sam jer me očito netko kažnjava.

- Trenutno ste smješteni u Klinici za psihijatriju. Čitav dan i noć ste sami sa sobom pričali na ulici, dok jedan gospodin nije zvao policiju.

- Mogli ste i njega ovdje dovesti.

- Moram otići do drugih pacijenata, ubrzo će doći grupna vizita pa ćete čuti sve o svom stanju. – kaže on i smjesta odjuri.

Strpali su me ovdje samo zato što su ljubomorni, samo zato što sam ja prvi slušač, a u to sam sigurna. Uvidjeli su moj genije i moj doprinos društvu, taj smisao koji oni nikada neće pronaći. To je sada, tobože ludo, a nije ludo smještati ljude u bijele sobe bez njihovog pristanka? U njihovoj savršenoj zajednici nalazim se JA, kao dekonstruirani konstrukt, kao anomalija, kao greška, kao kromosom viška, kao nešto što sustavno postoji, a ne bi trebalo. Što me onda ne izbrišu? Jedan klik na DELETE? Još su mi postavili kutiju za smirenje pokraj kreveta. Kakva provokacija! Što je to uopće kutija za smirenje? Kakvo smirenje? Odlučila sam je baš otvoriti, eto, jer mogu, da vidim to fantastično smirivanje. Unutar kutije nalazio se Joker film (2019.), kutija cigareta i pametni mobitel. Moju ogorčenost je prekinulo kucanje. Došli su doktori.

- Dobar dan, vidimo da ste već pronašli naš paket. Sviđa li vam se?

- Naravno da mi se ne sviđa. Dali ste mi najjeftinije cigare.

- Vama se ništa ne bi svidjelo zbog vaše dijagnoze, zbog toga smo i došli.

- Kakve dijagnoze? Kafka se vrti u grobu dok govorite.

- Nažalost, dobili ste dijagnozu kliničke budale i za takvo stanje još uvijek ne postoji lijek, ali možemo vas savjetovati da ublažite simptome. Trebate jesti više chia sjemenki i koristiti kurkumu kao začin. Pazite na disanje i prijavite se na Zavod za zapošljavanje. Nađite posao kao dostojan građanin. Vi ste čitav svoj život polagali u izvanrednom roku. Žao nam je. 

Fotografija: Ivana Caktaš