proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.



 

Život u roku

 

Dala sam otkaz i odlučila postati profesionalni slušač. Zasitila sam se riječi, misli, mudrih citata, gesti, poklona, novaca, utjeha i oprosta, odnosno svega onog što se pripisuje ljudima. Zasitila sam se postojanja jer mi nije jasna potreba za bivanjem. Jedino što mi je preostalo, a da je imalo ikakvog smisla, bilo je postati slušač. Zauvijek sam napustila stan, a iz njega sam izvukla stari prljavo narančasti oronuli naslonjač koji zaudara na vlagu, uz dvije oskudne drvene stolice. Postavila sam natpis  P R O F E S I O N A L N I   S L U Š A Č na ulicu, uz napomenu ne koristim stručnu terminologiju. Zavalila sam se u svoj bijedni naslonjač i bila sam potpuno spremna. Bilo je samo potrebno sjediti i čekati. Ljudi su odlazili i dolazili, jurili beskrajno, zveketali vrećicama iz dućana, onako brzi, obojeni u plavo, kao da su pseće nožice iz futurističkih slika, čas ih vidim, čas ne, a za sobom ostavljaju samo hladnoću. Tražila sam pogled, dajte mi pogled, makar onaj patetični, onaj sa sažaljenjem, onaj „gdje ti je zdjelica da ubacim kunu?“ pogled. Dajte mi bilo što, možete me pitati jesam li ikad čula da dolazi smak svijeta, možete me pitati koja mi je najdraža boja, da po tome zaključite koja je idealna pasta za zube, upravo ZA MENE. Namjerila sam tu stajati čitavu vječnost, ali nisam namjerila dosadu. Tek sam pred večer uočila siluetu koja mi se približava, tu prikazu koja bi mogla biti kraj mojih muka. Bila je to gospođa starijih godina, a visokog držanja, što je bilo očito s obzirom na njen fini ženski šešir od tvida, krzneni kaput i markiranu torbicu. Prišla mi je s namrgođenim izrazom lica i prozborila:

- Uočila sam vaš natpis, vidim da ste napisali kako se ne služite stručnom terminologijom.

- Da, tako je.

- Znate li vi da u hrvatskom jeziku ne postoji terminologija, već nazivoslovlje?

- Znate li vi da izgledate kao osoba koja često koristi riječ fragmentarno? Tu vam ne mogu pomoći, za to nema lijeka.

Gospođa se uznemirila, nervozno je pipkala šal, uzdrhtala se, uzastopno je okretala pogled prema ulici pa prema meni, dok nije odlučila sjesti.

- Kako ste to znali? - prozborila je tiho.

- Pa, slušam. Znate, profesionalni sam slušač.

- Postoje mocijski parnjaci, mogli ste reći da ste profesionalna slušateljica.

- Da, tako je.

- Ispričat ću vam svoju priču, iako mi djelujete kao priprosta prevarantica.

- Ispričajte mi svoju priču, iako djelujete kao uobražena rospija.

- Znate, sve je krenulo kad sam se rodila, već tada sam znala da sam bolja od svih drugih ljudi. Znala sam da u sebi imam nešto veliko, ono što običan puk ne može doseći. Roditelji su mi uvijek govorili da sam pametna i naučili su me abecedu s pet godina. Uvijek su mi govorili da se klonim umjetnosti i da gledam širu sliku, a sa svojih osam godina sam znala da ću ići u privatnu gimnaziju, a nakon toga na medicinski fakultet i to u Zagrebu. Isplanirala sam čitav svoj život, osam godina osnovne naobrazbe, tri godine srednje škole jer sam toliko pametna da mi ne trebaju četiri godine, zatim šest godina fakulteta, onda mi je bio potreban partner s kojim ću se zbližiti u dvije godine da imamo djecu. Biološki sat otkucava, a na sve treba misliti. Tako sam ja sve isplanirala, da je pravovremeno, koncizno, organizirano i pametno.

- Dobro, ako ste doktorica onda mi zapravo nije realno vaše poznavanje jezične norme. Niste mi uvjerljiv lik.

- Ne slušate me, već sam rekla da sam najpametnija.

- Da, tako je. Ispričavam se.

- I tako sam završila gimnaziju s izvrsnim prosjekom, a na fakultetu sam bila dobitnica Rektorove nagrade. Odmah sam dobila specijalizaciju i to iz pedijatrije, onda sam digla kredit i kupila stan u Zagrebu. Udala sam se za dermatologa i rodila sam mu dvoje djece, jednu curicu i jednog dečka. VIDITE, ja sam odradila sve u roku, MOJ ŽIVOT JE U ROKU.

- Dobro, zašto vam onda trebam ja?

- Meni ne treba nitko, štoviše nisam vas ni uvrstila u svoj raspored, ali ako baš morate znati: umirem. Imam rak pluća i to JA, nepušačica, neumjetnica, neknjiževnica, ja zdrava, ja otporna, ja koja sam red i sklad, JA. Baš ja, od svih ljudi. Vjerujete li?

- Da, tako je.

- Rekli su mi da imam deset mjeseci života.

- Baš tako.

- Moj život je u roku. Želim umrijeti sada, redovno, kako treba, pravovremeno, u roku. Ne želim izvanredno, znate.

- Onda znate što vam je činiti.

- JA SAM I VOLONTIRALA. Skupila sam 50 000 kn za bolnicu. Bila sam dobra osoba, skupila sam dovoljno bodova, dovoljno pluseva, dovoljno priznanja. Pokušala sam se objesiti, ali sam se usred čina zapitala piše li se objesiti ili obijesiti.

- Čujem samo ja, ja, ja, ja, ja… Eto, ipak imate nešto zajedničko s umjetnicima.

- Da, tako je. – ustala je i otišla u daljinu.

Više ju nikad nisam vidjela. Nakon njenog nestanka se više nisam osjećala usamljeno. Obujmila me tmina kojoj je povremeno prkosila blijeda ulična rasvjeta. Najviše me od svega brinulo što se moj natpis ne vidi dobro u mraku, a predvečer je najbolje slušati, tada su najbolje priče. Osluškivala sam sve zvukove, nadajući se nekom novome, a u tome sam imala sreće. Čula sam kako neki čovjek viče nasuprot ceste, a potom je pretrčao  cestu i prišao meni.

- Dobra večer, koliko je sati? – pitao me užurbano.

- Vrijeme je socijalni konstrukt. Nema potrebe da se uzrujavate.

- Nisam ja rob nikakvog konstrukta, osim ako me se plaća za njega.

- Da, tako je.

- Doviđenja. – kaže on i ode.

Opet sam ostala sama, samo ja i moj naslonjač. Otapala sam se u njemu i postajali smo postepeno jedno, stopili smo se u tim silinama modre i crne, u svim naslagama što ih vrijeme donosi i odnosi. Nestajanje je nešto najsmislenije što sam doživjela. Zaklopila sam oči i sve je nestalo.

Probudila sam se u bijeloj sobi s bijelom posteljinom, u bijeloj odjeći dok me gledao bijeli doktor. Nije više bilo ni plave, ni modre, ni crne, ni prljavo narančaste, samo dosadna bijela. Gadila mi se ta sterilnost, nevinost, urednost i simetričnost. Misli mi je drsko prekinuo mladi doktor.

- Dobar dan , kako se osjećate danas?

- Ne osjećam se uopće.

- Znate li gdje ste i zašto ste ovdje?

- U bjelini sam jer me očito netko kažnjava.

- Trenutno ste smješteni u Klinici za psihijatriju. Čitav dan i noć ste sami sa sobom pričali na ulici, dok jedan gospodin nije zvao policiju.

- Mogli ste i njega ovdje dovesti.

- Moram otići do drugih pacijenata, ubrzo će doći grupna vizita pa ćete čuti sve o svom stanju. – kaže on i smjesta odjuri.

Strpali su me ovdje samo zato što su ljubomorni, samo zato što sam ja prvi slušač, a u to sam sigurna. Uvidjeli su moj genije i moj doprinos društvu, taj smisao koji oni nikada neće pronaći. To je sada, tobože ludo, a nije ludo smještati ljude u bijele sobe bez njihovog pristanka? U njihovoj savršenoj zajednici nalazim se JA, kao dekonstruirani konstrukt, kao anomalija, kao greška, kao kromosom viška, kao nešto što sustavno postoji, a ne bi trebalo. Što me onda ne izbrišu? Jedan klik na DELETE? Još su mi postavili kutiju za smirenje pokraj kreveta. Kakva provokacija! Što je to uopće kutija za smirenje? Kakvo smirenje? Odlučila sam je baš otvoriti, eto, jer mogu, da vidim to fantastično smirivanje. Unutar kutije nalazio se Joker film (2019.), kutija cigareta i pametni mobitel. Moju ogorčenost je prekinulo kucanje. Došli su doktori.

- Dobar dan, vidimo da ste već pronašli naš paket. Sviđa li vam se?

- Naravno da mi se ne sviđa. Dali ste mi najjeftinije cigare.

- Vama se ništa ne bi svidjelo zbog vaše dijagnoze, zbog toga smo i došli.

- Kakve dijagnoze? Kafka se vrti u grobu dok govorite.

- Nažalost, dobili ste dijagnozu kliničke budale i za takvo stanje još uvijek ne postoji lijek, ali možemo vas savjetovati da ublažite simptome. Trebate jesti više chia sjemenki i koristiti kurkumu kao začin. Pazite na disanje i prijavite se na Zavod za zapošljavanje. Nađite posao kao dostojan građanin. Vi ste čitav svoj život polagali u izvanrednom roku. Žao nam je. 

 

 

 

Fotografija: Ivana Caktaš

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg