Pročitajte izbor iz knjige pjesama ''Doba bršljana'' Davora Ivankovca.
Davor Ivankovac rođen je 1984. u Vinkovcima. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književnu kritiku. Za književnu kritiku nagrađen je Poveljom uspješnosti Julija Benešića 2014. godine. Dobitnik je nagrade Lapis Histriae 2017. za kratku priču ''Ponedjeljak''. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i inozemnih panorama i antologija. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru.
Objavio je tri zbirke poezije: Rezanje magle (2012; nagrada Josip i Ivan Kozarac za 2011. godinu), Freud na Facebooku (2013; nagrada Goran za mlade pjesnike za 2012. godinu i nagrada Kvirin za mlade pjesnike za 2013. godinu), Doba bršljana (2018).
Sjeveroistočni
Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!
Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.
Slika doma na dnu praznog tanjura.
Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor
prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.
I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:
prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,
zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe
stajala je kao čavao za osmijeh.
Ribe su udarale u lakirane noge,
papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.
A bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.
Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.
Bio sam sjever, mjesečina, ništa:
tupa bol u tupom kutu sreće.
Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.
Između red jablana i vrba, gole topole.
Linija željezničke pruge.
Film
Noću sanjam unazad a kada se probudim,
slušam zvukove iz ogledala.
Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju
ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,
praznina punjena po potrebi:
snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,
mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju
da bi u njega sredovječna mađarska barunica
zaronila velike dojke
bijele i tople.
Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara
mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici
proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire
iz kože i na trenutak zabljesne
u programiranoj igri zrcaljenja.
Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen
u potiljku, pred zidom za strijeljanje i
najčešće baš tada začujem komešanje.
Stignem se pomoliti redatelju jutra
za miris njenih pazuha
prije nego ulašteni konjanici
razbiju sve statiste
kao da je primirje.
Grobovi drugih
Nakon radnog vremena ostao je
stanoviti osjećaj praznine:
taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,
neshvatljiv bez ruba, onoga između.
Ali praznina je uvijek izvana.
Kao sve što će ostati nedoživljeno:
osobe, trenuci, krajolici.
Jednom sam hodao puteljkom između njiva:
tišina se nije mogla omeđiti.
Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:
život o kojem slušamo,
bez pristupa toj beživotnosti.
Tuđi život je strašniji od smrti.
U području sivog,
u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova
kao tamna analogija sabrana je misao:
mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.
Dugovi
Treći je dan kako nema Arthura.
Ležimo u prohladnoj popodnevnoj ugodi,
ravnica prilazi preko lijevog ramena.
Leđa tonu u golu oranicu s nasadima školjaka,
pradavni potoci među rebrima od ilovače.
Loše je vrijeme za tanjurić pod šalicom:
kad je šalica razbijena,
pijesak se ljušti po rubovima krhotina i
upada u riblje oči.
Ručnik s naslona uskovitlava prašinu
koja godinama posipa kuhinjski krajolik.
Loše je vrijeme za nevrijeme i kišu:
kad rosulja postojano vlaži,
vjetar je nosi pod kišobrane ljudi
o koje se tek povremeno okrznemo mišlju.
Šutnja nas izjeda izvana prema unutra i
nikada ne dolazi do kraja.
Treći je dan kako nema mačka,
a sutra mu je rođendan.
Nerođeni
Ukazanje na površinu virtualnog papira,
kao ljubavni sms iz onostranosti:
nije li vrijeme da razmisliš
o ručnim bombama iz ladice?
Što kad nakon petka osvane četvrtak?
Među starim namještajem stare ljetne kuhinje
sada tek mačke iščekuju proljeće, pod je natopljen
mokraćom i primislima,
u koljenu pulsira sjećanje na rat,
na rubu je bilo bolje, mislim,
dok zaustavljeni sat na zidu
još uvijek mjeri vječnost bespomoćnom Kristu.
Studen je došla kasno i odlučila ostati,
drva se tope brže od terapije i poledice
na kojoj je i noćas izgubljeno
troje: bili su mlađi od tebe, prenose portali,
a takvi će zauvijek i ostati,
nerođeni poput njihove
nerođene djece.
Trag Neila Armstronga
Lijevom nogom sam stupio u mjesečinu i
sjaj je opao za svjetlosnu stopu.
Kolebanje plime i fotosinteze
narušava stabilnost mravinjaka s međe.
Granje je povijeno pod težinom mraka,
tajanstvenog suviška mase.
U fokusu natprirodnog objektiva
rezolucija je meki kristal:
drhtavo koračam
kroz polarnu sigurnost ljeta.
Miris spaljenoga dana i
uspravna spodoba među niskim stablima.
Sam, prepustim se baršunastom zagrljaju čudovišta.
U krajoliku obasjanom isušenim morima,
krijem se u sjeni čovječjega otiska.
Potrošačko društvo
U prvom planu tame miris pokošene trave,
miris sijena, iza sijena zrikavci. Pozadinski šum:
buka prometa s ove strane ponoći.
Ogranak ogoljele munje u naglom mahnitanju
orahovih grana: tako sam ušao u noćnu moru psa.
Stenju zupčanici i kora se razvodi
kao skandinavska obala od mahovine,
škripanje drvenih zglobova i opruga
koje ćemo ložiti, istesati stolicu, skulpturu
glorificiranom ubojici.
Crijep s krova stropošta se niz stepenasti nemir
do purpurnog dna sna. Padam kroz plodnu vodu,
kroz narančastu tamu, noć,
a noć je tijesto, iz njega kruh, mrvice za izumrle ptice.
Ondje stojim dok ne prestane ljuštenje sa stropa,
šumova iz ugašenog zvučnika, u tankom pejzažu
između čuvara zaslona i pjesme, nezaštićenih, visećih.
Na kraju vjetra mir, migoljenje zmija u trbusima
strašnih kumulusa iza horizonta krošanja i tiho
završno paljenje televizije, oprezno i kratko,
tik prije gašenja.
Proklizavanje
U podne nakon duboke kiše,
navlačim velike gumene čizme i
zakoračim na dvorište.
Proljetna trava nazire se
ispod namreškane površine.
Žabe skaču u koncentrične krugove,
zjenice promatraju u šipražju.
Spuštaju se krovovi kuće i šupe,
čardaka i urušenog svinjca,
sve niže i tamnije, prema sluzavim
obješenim krošnjama u vrtu.
S lišća mladih šljiva cijede se oblaci i
noć u kapima:
ptičji vapaj naglo zamire u paprati
na rubu, oranice
utonule u topli
mutni plićak.
Gazim kroz pijesak i školjke
ususret zmijama na horizontu.
Brazde se šire iza mojih nogu,
prelamaju se i
nestaju.
Polarna svjetlost
Kasno poslijepodne promijenio sam žarulju,
pritisnuo prekidač i sobu mi je obasjala
polarna svjetlost. Dugo nakon što sam legao
gledao sam je kako pleše izvodeći vijuge pod stropom.
Uskrsnuće tijela je podjednako neobično.
Znatno iza ponoći otvorio sam oči
i vidio je u kutu: uhvaćena u paukovu mrežu
odupirala se nestajanju nalik opsesivnoj misli.
To je već bilo suviše, ali svjetlost je imala
više od jednog živahnog repića.
Uključio sam Mjesec na stropu i
negdje je niknuo drvenasti korov.
Svjetlost je i dalje skakala pod stropom:
svemirski parazit panično se zavlači u rupu.
Opet sam zažmirio, ali misao napušta čovjeka
isključivo kroz prsni koš.
Utovljena elektromagnetskim tjeskobama
ona je klaustrofobična i usamljena kao
fizičko tijelo u onostranosti.
Možda još pomislim na titanske sekvoje i
namjestim osmijeh za špijunski satelit,
ali tada više ne marim kako radi stvarnost
u
ruševnim rudnicima ljubavi i
gornjim slojevima ovostranosti.
Lozinka
Ući u pjesmu kao u jutarnje područje ugode,
prozirno bijela koža iza kapaka,
kapilare vida.
Potom se otvaraju virtualni prozori:
jedna se realnost kristalizira, druga raspline u
nelagodu proljetnog zelenila.
Stajati u podnožju stabla,
gledati u fraktalno širenje krošnje.
Penjati se deblom i rubovima grana,
svaka je točka središte,
na peteljkama vise zvijezde.
Biti drvo u bolničkom dvorištu.
U hladovini kojeg poželiš oboljeti i
provoditi duga provincijska popodneva na klupi.
Bez boli, bez straha, zauvijek.
Rub grada je rub života a
sunce sjaji kao na nekoj
drugoj planeti.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.