poezija

Davor Ivankovac: Doba bršljana (iz knjige pjesama)

Pročitajte izbor iz knjige pjesama ''Doba bršljana'' Davora Ivankovca.
Davor Ivankovac rođen je 1984. u Vinkovcima. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književnu kritiku. Za književnu kritiku nagrađen je Poveljom uspješnosti Julija Benešića 2014. godine. Dobitnik je nagrade Lapis Histriae 2017. za kratku priču ''Ponedjeljak''. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i inozemnih panorama i antologija. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru.
Objavio je tri zbirke poezije: Rezanje magle (2012; nagrada Josip i Ivan Kozarac za 2011. godinu), Freud na Facebooku (2013; nagrada Goran za mlade pjesnike za 2012. godinu i nagrada Kvirin za mlade pjesnike za 2013. godinu), Doba bršljana (2018).



 

Sjeveroistočni

 

Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!

Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.

Slika doma na dnu praznog tanjura.

 

Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor

prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.

 

I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:

prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,

zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe

stajala je kao čavao za osmijeh.

 

Ribe su udarale u lakirane noge,

papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.

A bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.

Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.

 

Bio sam sjever, mjesečina, ništa:

tupa bol u tupom kutu sreće.

 

Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.

Između red jablana i vrba, gole topole.

Linija željezničke pruge.

 

 

 

Film

 

Noću sanjam unazad a kada se probudim,

slušam zvukove iz ogledala.

Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju

ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,

praznina punjena po potrebi:

snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,

mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju

da bi u njega sredovječna mađarska barunica

zaronila velike dojke

bijele i tople.

 

Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara

mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici

proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire

iz kože i na trenutak zabljesne

u programiranoj igri zrcaljenja.

Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen

u potiljku, pred zidom za strijeljanje i

najčešće baš tada začujem komešanje.

Stignem se pomoliti redatelju jutra

za miris njenih pazuha

prije nego ulašteni konjanici

razbiju sve statiste

kao da je primirje.

 

 

 

Grobovi drugih

 

Nakon radnog vremena ostao je

stanoviti osjećaj praznine:

taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,

neshvatljiv bez ruba, onoga između.

 

Ali praznina je uvijek izvana.

Kao sve što će ostati nedoživljeno:

osobe, trenuci, krajolici.

 

Jednom sam hodao puteljkom između njiva:

tišina se nije mogla omeđiti.

Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:

život o kojem slušamo,

bez pristupa toj beživotnosti.

 

Tuđi život je strašniji od smrti.

U području sivog,

u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova

kao tamna analogija sabrana je misao:

 

mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.

 

 

 

Dugovi

 

Treći je dan kako nema Arthura.

Ležimo u prohladnoj popodnevnoj ugodi,

ravnica prilazi preko lijevog ramena.

Leđa tonu u golu oranicu s nasadima školjaka,

pradavni potoci među rebrima od ilovače.

Loše je vrijeme za tanjurić pod šalicom:

kad je šalica razbijena,

pijesak se ljušti po rubovima krhotina i

upada u riblje oči.

Ručnik s naslona uskovitlava prašinu

koja godinama posipa kuhinjski krajolik.

Loše je vrijeme za nevrijeme i kišu:

kad rosulja postojano vlaži,

vjetar je nosi pod kišobrane ljudi

o koje se tek povremeno okrznemo mišlju.

Šutnja nas izjeda izvana prema unutra i

nikada ne dolazi do kraja.

Treći je dan kako nema mačka,

a sutra mu je rođendan.

 

 

 

Nerođeni

 

Ukazanje na površinu virtualnog papira,

kao ljubavni sms iz onostranosti:

nije li vrijeme da razmisliš

o ručnim bombama iz ladice?

Što kad nakon petka osvane četvrtak?

Među starim namještajem stare ljetne kuhinje

sada tek mačke iščekuju proljeće, pod je natopljen

mokraćom i primislima,

u koljenu pulsira sjećanje na rat,

na rubu je bilo bolje, mislim,

dok zaustavljeni sat na zidu

još uvijek mjeri vječnost bespomoćnom Kristu.

Studen je došla kasno i odlučila ostati,

drva se tope brže od terapije i poledice

na kojoj je i noćas izgubljeno

troje: bili su mlađi od tebe, prenose portali,

a takvi će zauvijek i ostati,

nerođeni poput njihove

nerođene djece.

 

 

 

Trag Neila Armstronga

 

Lijevom nogom sam stupio u mjesečinu i

sjaj je opao za svjetlosnu stopu.

Kolebanje plime i fotosinteze

narušava stabilnost mravinjaka s međe.

 

Granje je povijeno pod težinom mraka,

tajanstvenog suviška mase.

 

U fokusu natprirodnog objektiva

rezolucija je meki kristal:

drhtavo koračam

kroz polarnu sigurnost ljeta.

 

Miris spaljenoga dana i

uspravna spodoba među niskim stablima.

 

Sam, prepustim se baršunastom zagrljaju čudovišta.

 

U krajoliku obasjanom isušenim morima,

krijem se u sjeni čovječjega otiska.

 

 

 

Potrošačko društvo

 

U prvom planu tame miris pokošene trave,

miris sijena, iza sijena zrikavci. Pozadinski šum:

buka prometa s ove strane ponoći.

 

Ogranak ogoljele munje u naglom mahnitanju

orahovih grana: tako sam ušao u noćnu moru psa.

 

Stenju zupčanici i kora se razvodi

kao skandinavska obala od mahovine,

škripanje drvenih zglobova i opruga

koje ćemo ložiti, istesati stolicu, skulpturu

glorificiranom ubojici.

 

Crijep s krova stropošta se niz stepenasti nemir

do purpurnog dna sna. Padam kroz plodnu vodu,

kroz narančastu tamu, noć,

a noć je tijesto, iz njega kruh, mrvice za izumrle ptice.

 

Ondje stojim dok ne prestane ljuštenje sa stropa,

šumova iz ugašenog zvučnika, u tankom pejzažu

između čuvara zaslona i pjesme, nezaštićenih, visećih.

 

Na kraju vjetra mir, migoljenje zmija u trbusima

strašnih kumulusa iza horizonta krošanja i tiho

završno paljenje televizije, oprezno i kratko,

tik prije gašenja.

 

 

 

Proklizavanje

 

U podne nakon duboke kiše,

navlačim velike gumene čizme i

zakoračim na dvorište.

 

Proljetna trava nazire se

ispod namreškane površine.

Žabe skaču u koncentrične krugove,

zjenice promatraju u šipražju.

 

Spuštaju se krovovi kuće i šupe,

čardaka i urušenog svinjca,

sve niže i tamnije, prema sluzavim

obješenim krošnjama u vrtu.

 

S lišća mladih šljiva cijede se oblaci i

noć u kapima:

ptičji vapaj naglo zamire u paprati

na rubu, oranice

utonule u topli

mutni plićak.

 

Gazim kroz pijesak i školjke

ususret zmijama na horizontu.

Brazde se šire iza mojih nogu,

prelamaju se i

nestaju.

 

 

 

Polarna svjetlost

 

Kasno poslijepodne promijenio sam žarulju,

pritisnuo prekidač i sobu mi je obasjala

polarna svjetlost. Dugo nakon što sam legao

gledao sam je kako pleše izvodeći vijuge pod stropom.

Uskrsnuće tijela je podjednako neobično.

Znatno iza ponoći otvorio sam oči

i vidio je u kutu: uhvaćena u paukovu mrežu

odupirala se nestajanju nalik opsesivnoj misli.

To je već bilo suviše, ali svjetlost je imala

više od jednog živahnog repića.

Uključio sam Mjesec na stropu i

negdje je niknuo drvenasti korov.

Svjetlost je i dalje skakala pod stropom:

svemirski parazit panično se zavlači u rupu.

Opet sam zažmirio, ali misao napušta čovjeka

isključivo kroz prsni koš.

Utovljena elektromagnetskim tjeskobama

ona je klaustrofobična i usamljena kao

fizičko tijelo u onostranosti.

Možda još pomislim na titanske sekvoje i

namjestim osmijeh za špijunski satelit,

ali tada više ne marim kako radi stvarnost

u

ruševnim rudnicima ljubavi i

gornjim slojevima ovostranosti.

 

 

 

Lozinka

 

Ući u pjesmu kao u jutarnje područje ugode,

prozirno bijela koža iza kapaka,

kapilare vida.

 

Potom se otvaraju virtualni prozori:

jedna se realnost kristalizira, druga raspline u

nelagodu proljetnog zelenila.

 

Stajati u podnožju stabla,

gledati u fraktalno širenje krošnje.

Penjati se deblom i rubovima grana,

svaka je točka središte,

na peteljkama vise zvijezde.

 

Biti drvo u bolničkom dvorištu.

U hladovini kojeg poželiš oboljeti i

provoditi duga provincijska popodneva na klupi.

Bez boli, bez straha, zauvijek.

Rub grada je rub života a

sunce sjaji kao na nekoj

drugoj planeti.

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg