Pročitajte izbor iz knjige pjesama ''Lovostaj'' Monike Herceg.
Monika Herceg je rođena 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču.
Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).
Lov
Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi
svjetlost u masu, okrutnost u rođenje
nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea
Često uroniš lice u tugujuće panjeve
i znam da me pitaš
ima li zbilja smisla danas
na ovom mjestu
tjerati nekoga da preživi svijet
Majka je rekla
Kada mlijeko bude vrištalo
šuti hrabro kao odsječeno stablo
Rekla je tijelo je porozno
i ne treba mariti kad jednom
uzorak kuhinjskog stolnjaka
prepoznaš kao unutrašnjost srca
Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti
Loša majka ponekad rodi dobru majku
Druge žene rekle su
stopala će ti se povećati,
ne od poroda,
nego od riječi
Ispred trbuha proučavaju mi mjere
Kako javno poskakuju peruti,
crnogoricu ponad usana,
kako razrezujem jesen na trećine,
upuhujem čvrsti kostur u trbuh
poput staklara
izrađujući stabilnu armaturu
Gledaju dok milujem stomak
na materinjem jeziku
tepajući bukvi, vuku i koprivi
koji se kriomice
strovaljuju
u jedno biće
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu
Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti
A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza
Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu
Pa mogu pretpostaviti, Emmy,
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda,
simetrična kao polutke tvoje pameti
Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš
u potreban broj bombi
na svakom kontinentu
da ne dođe do nuklearnog rata
Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško
Emmy, više ne stanem u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova
dopušteno gurnuti druge žene
na rub izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju opstanka
i znam da je i tvoja majka
kad si plakala
prisluškivajući
stajala pred sobom
nikad otvorivši vrata
Demetra nakon uzaludne potrage
Zemlja se napučuje biljkama
kad bog rastvori oko
pa planet poškakljaju trepavice
Zapravo, radi se o mojim trepavicama,
ali moram lagati o zaslugama
U meni vrište zametci
i ne smijem popustiti
kad me nasele kao tumori
Noge su ionako nakon potrage
samo slojevi putovanja
Kći, naivno stado bezbrižnosti
Kad diše kraj mene,
beton rezonira s peludom,
galaksija okrzne galaksiju
i lako je od radosti izmisliti proljeće
Kći, razorno nedostajanje
Kad ne diše kraj mene,
oči su ukopane u ozbiljnost
Nosim je svečano i predano
umišljajući da sve staje
s mojom tugom:
svježi zrak ignorira
prisutnost otvorenog prozora,
ljudi se odbijaju pomaknuti,
umišljam da ne izlazi
ni iz koga ljepilo tišine
I lako je od usamljenosti
zaboraviti proljeće
Lisbeth Salander promišlja vatru
Otac je najvještiji mačak
Njegov dolazak uvijek je
pucanje majčinog zgloba
u mišolovci
Moje dijete, moj lonac pun prekuhanih koščica
Moja žena, moja uvijek okrhnuta čaša
Otvorio je rolete taj najiskusniji mačak
da nas uvjeri kako staklo
ne propušta fotone ako tako naredi
On je bog svih površina
Čekamo u mraku da plinovod objavi
konačne brojeve na računu,
da se zapali jutro za kuhanje kave,
da krene odvoz smeća
i glasovi protjeraju nesnosne buhe
Tangenta na doručak uvijek je udarac
Plivam kao losos u jednosmjernosti dana
Bijeg nije nemoguć,
ali još ne znam hodati
U glavi nosim dječje poimanje vremena
i čim se poklope kazaljke
ocu ću probosti mačje oči
i odnijeti ih
kao
jež
jabuke
Jača žena ili O općim mjestima pjesnikinje
Uvijek je tako kad se ne razumijemo,
tijelo se skuplja u jedninu
i čahura je premala da zadrži nemir
Jača žena izlegne se u slabijoj kao kornjača
u danima kad kiša preduhitri djevojčice u njima
Nakon što izgovorim
prometne nesreće,
recikliram kroz jutro putanje rakova
koji su pobjegli mreži
kao Emmina struktura muškarcima
Hajde, znaš kako je s poledicom,
oklizneš se na nespavanje
i onda slova probijaju kožu
A trebalo je uhvatiti se ukoštac s pojmom ženske poezije,
razgraditi metaforu ozbiljno kao mesni obrok
i reći vegetarijanstvo je potreban odmor,
čišćenje
Hajde, znaš kako je, pjesma ima jak korijen,
čemu se praviti da možeš napisati nešto bitno
kao:
moj muž rastavit će se u tuđe muževe
i kad ga ponovno sastavim
pronaći ću samo dno
neizgovorene negacije
Tri pjesnikinje iz iščupane magnolije
U ovo doba godine ispod kreveta izrastu jutarnje novine
pa pjesnikinje uberu slova
Prva pjesnikinja razborito presađuje jezik
da namami vjeverice, čudesni repovi puni su državnih poslova
o kojima se ne govori, npr. mirovine su ukradene,
sustav je neodrživ
Druga pjesnikinja otvara konzerve noktima,
iznutra grašak se meškolji,
naš je jezik prastar za tekuća pitanja
Financije su prerasle zelenilo
grada umotanog u pupoljke plastike
Treća pjesnikinja može biti pitoma kao kućna mačka,
ali je svjesna da loše gospodarenje otpadom
čini nemogućim recikliranje,
čak i kad je u pitanju rečenica u srcu stabla
Pjesnikinje skupljaju razočarenja
ulazeći u sve ljude jednako predano,
bez diskriminacije
ne sluteći da moram nanositi šminku
kada idem na posao da se svidim
strojevima koji tiskaju vrijeme
Jutros su iz zemlje iščupali
magnoliju u cvatu
kako bi posadili bagere
Dugo je ljubičasta bdjela nad cestom,
sad je vrijeme da između nas ostanu
samo teže riječi,
poput betona
na koji ne mogu sletjeti
pjesme
Marijin monolog za pjesnikinju tijekom zemaljske kave
Oči su tu da ne pomisliš kako imaš i usta
za permutacije kruh pašteta gladovanje,
da povjeruješ kako možeš živjeti u pjesmi
jednako uzbudljivo kao i u ptici
Riječi mogu putovati brzinom svjetlosti,
ali osim njih, ništa ne može zacijeliti
tako naizgled istovremeno
Ti si samouvjerena pjesnikinja,
na prstu ti se lome putanje kometa,
ideje da riječi mogu napuniti
dječju glad ili praznu soba
Iza tebe žene se skupljaju da dešifriraju tragove u kavi,
hoćeš li procvjetati ili se ugasiti,
hoćeš li stati uopće u takav predvidivi talog
Pjesništvo je, parafraziram, mogućnost da se tu i bitak odvoje,
a kad se jednom odrežeš od svojih prizemnih svojstava
možeš zračiti neometano u svijet
dok ne iščezneš
Ja sam izmišljena
da nitko ne razmišlja o mojim osjećajima u ime viših ciljeva,
da me nitko ne pita je li i bezgrešno začeće
oblik silovanja,
da mi govore iza leđa, iako znaju da će im otpasti jezici
da mi nameću čak i sreću
I ako se ikada nađeš pred takvim ponorom
traži razvod
i puno skrbništvo
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.