Lov

Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi

svjetlost u masu, okrutnost u rođenje

nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea

Često uroniš lice u tugujuće panjeve

i znam da me pitaš

ima li zbilja smisla danas

na ovom mjestu

tjerati nekoga da preživi svijet

Majka je rekla

Kada mlijeko bude vrištalo

šuti hrabro kao odsječeno stablo

Rekla je tijelo je porozno

i ne treba mariti kad jednom

uzorak kuhinjskog stolnjaka

prepoznaš kao unutrašnjost srca

Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti

Loša majka ponekad rodi dobru majku

Druge žene rekle su

stopala će ti se povećati,

ne od poroda,

nego od riječi

Ispred trbuha proučavaju mi mjere

Kako javno poskakuju peruti,

crnogoricu ponad usana,

kako razrezujem jesen na trećine,

upuhujem čvrsti kostur u trbuh

poput staklara

izrađujući stabilnu armaturu

Gledaju dok milujem stomak

na materinjem jeziku

tepajući bukvi, vuku i koprivi

koji se kriomice

strovaljuju

u jedno biće

Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh

uz sir i majonezu

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,

skrivala geografiju tijela

pod širokim majicama

botanika je bujala

U tvojim dojkama gašenje dana

bubri slično olujnim oblacima,

ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću

pa je puniš Riemannovim plohama

svjesna da ljeto podgrijava tumore,

da se matematika pokazuje upornima

i nema veze ako će glasne geometrije

uskoro preseliti u kosti

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike

uplašeno odstranim ženu iz sebe

pa pregovaram s Heisenbergom satima

o neodređenosti grudi

koje ostavljam na porti

A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava

nakon selidbe u crne kronike iranskih novina

oštro gleda u muškarce

uvrijeđene prekratkom kosom

puneći njihovu muškost

do zadnje kapilare

vertikalnom jednadžbom poraza

Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu

Pa mogu pretpostaviti, Emmy,

da smo žilavo žensko meso

Objema crte lica govore

svaki je dan bio usamljena srijeda,

simetrična kao polutke tvoje pameti

Emmy, Emmy, je li te hranila matematika

tih sedam godina kad su muškarci

uzimali iz tvog mozga

nikad plativši uz izliku

da u tebi ima samo

brojčanih vrijednosti

Danas bi te zatvorili u računalo,

proglasili umjetnom inteligencijom

i nazvali nekim koketnijim imenom

Vanda ili Irma

pa pustili da algoritme pretvaraš

u potreban broj bombi

na svakom kontinentu

da ne dođe do nuklearnog rata

Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem

na satovima klasične mehanike

misleći da je ispod sigurno brkato muško

Emmy, više ne stanem u jednadžbu

Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova

dopušteno gurnuti druge žene

na rub izumiranja

Tad osjetim oštru simetriju opstanka

i znam da je i tvoja majka

kad si plakala

prisluškivajući

stajala pred sobom

nikad otvorivši vrata

Demetra nakon uzaludne potrage

Zemlja se napučuje biljkama

kad bog rastvori oko

pa planet poškakljaju trepavice

Zapravo, radi se o mojim trepavicama,

ali moram lagati o zaslugama

U meni vrište zametci

i ne smijem popustiti

kad me nasele kao tumori

Noge su ionako nakon potrage

samo slojevi putovanja

Kći, naivno stado bezbrižnosti

Kad diše kraj mene,

beton rezonira s peludom,

galaksija okrzne galaksiju

i lako je od radosti izmisliti proljeće

Kći, razorno nedostajanje

Kad ne diše kraj mene,

oči su ukopane u ozbiljnost

Nosim je svečano i predano

umišljajući da sve staje

s mojom tugom:

svježi zrak ignorira

prisutnost otvorenog prozora,

ljudi se odbijaju pomaknuti,

umišljam da ne izlazi

ni iz koga ljepilo tišine

I lako je od usamljenosti

zaboraviti proljeće

Lisbeth Salander promišlja vatru

Otac je najvještiji mačak

Njegov dolazak uvijek je

pucanje majčinog zgloba

u mišolovci

Moje dijete, moj lonac pun prekuhanih koščica

Moja žena, moja uvijek okrhnuta čaša

Otvorio je rolete taj najiskusniji mačak

da nas uvjeri kako staklo

ne propušta fotone ako tako naredi

On je bog svih površina

Čekamo u mraku da plinovod objavi

konačne brojeve na računu,

da se zapali jutro za kuhanje kave,

da krene odvoz smeća

i glasovi protjeraju nesnosne buhe

Tangenta na doručak uvijek je udarac

Plivam kao losos u jednosmjernosti dana

Bijeg nije nemoguć,

ali još ne znam hodati

U glavi nosim dječje poimanje vremena

i čim se poklope kazaljke

ocu ću probosti mačje oči

i odnijeti ih

kao

jež

jabuke

Jača žena ili O općim mjestima pjesnikinje

Uvijek je tako kad se ne razumijemo,

tijelo se skuplja u jedninu

i čahura je premala da zadrži nemir

Jača žena izlegne se u slabijoj kao kornjača

u danima kad kiša preduhitri djevojčice u njima

Nakon što izgovorim

prometne nesreće,

recikliram kroz jutro putanje rakova

koji su pobjegli mreži

kao Emmina struktura muškarcima

Hajde, znaš kako je s poledicom,

oklizneš se na nespavanje

i onda slova probijaju kožu

A trebalo je uhvatiti se ukoštac s pojmom ženske poezije,

razgraditi metaforu ozbiljno kao mesni obrok

i reći vegetarijanstvo je potreban odmor,

čišćenje

Hajde, znaš kako je, pjesma ima jak korijen,

čemu se praviti da možeš napisati nešto bitno

kao:

moj muž rastavit će se u tuđe muževe

i kad ga ponovno sastavim

pronaći ću samo dno

neizgovorene negacije

Tri pjesnikinje iz iščupane magnolije

U ovo doba godine ispod kreveta izrastu jutarnje novine

pa pjesnikinje uberu slova

Prva pjesnikinja razborito presađuje jezik

da namami vjeverice, čudesni repovi puni su državnih poslova

o kojima se ne govori, npr. mirovine su ukradene,

sustav je neodrživ

Druga pjesnikinja otvara konzerve noktima,

iznutra grašak se meškolji,

naš je jezik prastar za tekuća pitanja

Financije su prerasle zelenilo

grada umotanog u pupoljke plastike

Treća pjesnikinja može biti pitoma kao kućna mačka,

ali je svjesna da loše gospodarenje otpadom

čini nemogućim recikliranje,

čak i kad je u pitanju rečenica u srcu stabla

Pjesnikinje skupljaju razočarenja

ulazeći u sve ljude jednako predano,

bez diskriminacije

ne sluteći da moram nanositi šminku

kada idem na posao da se svidim

strojevima koji tiskaju vrijeme

Jutros su iz zemlje iščupali

magnoliju u cvatu

kako bi posadili bagere

Dugo je ljubičasta bdjela nad cestom,

sad je vrijeme da između nas ostanu

samo teže riječi,

poput betona

na koji ne mogu sletjeti

pjesme