poezija

Ana Brnardić: Vuk i breza (izbor iz knjige pjesama)

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine.
Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji. Uvrštena je u antologiju Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.
Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (SKUD IGK, Zagreb, 1998), Valcer zmija (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), Postanak ptica (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i Uzbrdo (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom Hotel cu muzicieni (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka Postanak ptica prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom Fåglarnas tillblivelse (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).



 

Noć na selu

 

 

 

I.

 

Selo, tata, noć, kljun

u kojem prenosi svoje kćeri

svojoj mami, pred kuću

 

Silazimo iz zahrđala kljuna, otete

ratu, sunčanom satu,

lijepe i biserne sestre,

tata leti dalje, masnim perjem obećava se

rijeci i šašu.

Dobro.

 

U dvorištu se u kotlu kuha mrak

za životinje,

gvalje oblaka zapinju o kupine, trag vodi

do ljubičastih usta kuće,

u njima ogrnuta prohladnom večernjicom

baka svira orgulje.

 

Pokreće pedalu i u pedalni ton

upreže noć.

Iz noći nastaje teška seoska perina

u kojoj su sapletene kokošje kosti

vonj svinjca i odrezanih vratova.

 

 

II.

 

Prvu noć rata

baka nas umata u perinu,

gasi škiljavu lampu i zatvori poklopac mraka,

slušamo njeno spokojno hrkanje,

prevozi nas u iduće jutro.

 

Ujutro orgulje

priznaju status šivaće mašine,

bakina leđa razlože se na

gugutke i ratne pijevce,

mršave koke i vitka stabla šljive

 

Kuća je pusta, prevrnuta u vrt,

naznake bake su u prašini

pod krevetom, među bačenim bocama.

 

Hrlimo van, mlade, bezmirisne gujavice,

tek taknute hladnom zeleni

i u vrtu se umivamo,

čučimo u goloj travi

 

Iza vrta, baka povlači crnu zvjezdanu perinu

preko rijeke i voćaka,

dok ne prođe rat biba nas

uškrobljenim sisama kao da smo još djeca,

molitvom se želi prerušiti u jednoroga

i saopćiti nam tu tvrdoglavu tajnu,

o, divlju neprivlačnost

 

 

III.

 

Baka tuguje jer nismo sveta djeca

i svemir nam je samo noćna seoska perina

na čijim rogovima jedrimo, cijelu noć,

kroz cijeli vrt, i iznad kuća

 

Selo je u našim mladolisnim tijelima

bijela krasna zmija noći, francuska šansona

iz pokvarenog televizora,

daleko runo rata ispod rijeke

u uniformama zakučaste rodbine

 

I na koncu, nakon smrtî, poštom stižu

modre naplavine, beskonačna ruka nesanice,

baka je sačuvala i ljubičastu Weil ne sluteći

koliko je božansko u njoj tricky i da vodi u vir

rijeke, odmah pored seoske plaže.

Otvaram ljubičasto, jer crno je crno je crno,

i na njegovom hrptu,

pod okom sumnjičave seoske noći,

na leđima kreštavog pijevca, omiljene gugutke,

posječene smreke,

rado se otiskujem, otiskujem

Druga sestra

 

 

 

Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano,

prije biljaka, prije mjeseca

i pernatih životinja.

Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom,

jasna žarulja, ravna i dobra ploča

stola za blagovanje.

I kad me upitaju za porodicu

sve je lako objasniti

osim tog zlatnog praha, koji sipi

iz lijepog noćurka negdje u svemiru.

Lijep cvijet koji je nekoć imao ulogu žarulje,

ali s vremenom svrhe se predaju.

 

Sestra je sličnost prstiju,

razmak među očima mjera je sreće,

ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno,

tetrapak crnog mlijeka.

I osobito, čaša koja se prevrne

sa stola za blagovanje

a nužno je i zataknuti noćurak, iza uha.

 

Dobro je biti druga sestra.

Nepismena prelazi zelenim flomasterom

preko rukopisa školske zadaće,

siše vitice mlade abecede

i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup

netko već sagradio krhke ali korisne stube.

 

Druga sestra spava u koritu, pije iz korita

i u korito nazuva stopalo.

Jednom kad se stabljike razdvoje u dva

gromoglasna stabla, druga će sestra zdvajati

i gledati u mjesec kao vuk. 

 

Druga sestra je malo vuk,

malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,

čuva.

Jednorog

 

 

Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:

zakopanom u šumi: evo, maleni darak.

 

Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,

iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio

u visokom lišću. Nije bučio,

 

šumio je gustom bujicom krvi

koja je zapela u srcu i bubrila

dok se šuma nije iznova izdigla

iz djevojačkih ramena

na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne

na plavet mahovine,

služavke ostarjelim djevojkama.

 

U poruku je upisala: čekaj

dok se tijelo ne dovrši

i nestat će iznova šume, rat će biti

kao plaho slijeganje,

 

morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega

moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti

polagana lica

paprat ptičjih otisaka.

 

Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,

za njima vrbe i oskoruše,

kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje

a mi smo zamalo propale u dub

od smijeha.

Die Zweite Heimat

 

 

Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem,

da je siv, da je zelen, da nema dječaka

nego drveća s pupovima: osim pupova,

imam uske nosnice, vrbasto držanje

i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika

jer ne znam kamo bih s rukama

osim da prekrivam obraze.

Obrazi su uvijek pod opsadom krvi,

dvije male lomače,

roman o ruži.

 

Imam pupove koji su procvjetali.

Kad je muzika sišla u najdublji bas,

prst je po dnu zagrebao vodu.

Odrastanje se odvijalo potiho,

tako da oni koji su nas trebali spasiti

ne stignu na vrijeme.

 

Mladi kompozitor utekao je iz sela u veliki grad

i iznova tragao za prozirnosti.

Iza njegovih ramena glazba je izvirivala

kao jedno po jedno krilo,

jedna po jedna latica: promatrala sam ga

i rudjela.

Enigma

 

 

Jasno mi je da je ovaj glazbenik

nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.

I kad je trebalo koraknuti naprijed,

u vodu, nikad više nije bio cijel.

Ostale su drvene mrzle rašlje.

 

Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela

u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.

Ni otac iz Beča koji je zelene tipke

odlijepio s čela i prsa

i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.

 

Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega

da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali

onda, i iza smrti.

Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.

 

Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,

ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.

Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime

Moskva ronila u kitu, plava, crvena.

 

Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,

pleten, od sive staračke vune.

Sjedi za stolom na koji postavljam,

da prekinem šutnju drveta,

olovku i papir: možda se prsti pomaknu,

možda drvo.

Pjesnikinja

 

 

 

Njezin je dom neko jezero.

Čim se rodila, možda malo poslije, spakirala je kofer,

preskočila brdo, cestu, ogradu s ukočenim kobcem

i doselila ovamo.

Već tada imala je olovku u ruci i vodila bilješke

o stopalima u uskim čamcima,

izdancima mahovine nad usnama:

to se u zrcalu pomaljala osoba, žena.

 

Vidjela je žive, žute oči u lišću stabala:

povremeno su dolazili ljudi,

turisti, čitateljska publika.

Zauzeli bi mjesta, a ona bi zašla za šašem.

Kao zec povlačila se iza humka,

natopila bi dlanove vlagom.

Zrak iza hrasta vonjao je na nju.

Koliko se god trudili,

mi čitatelji nismo je uspjeli uljuditi.

Ostalo je bijelo jezersko lice

bijelo jezero u koferu,

izlazilo je na kresti sunca

i bržebolje silazilo u šutljivu,

olovkom preoranu zemlju.

Vrh olovke bio je trpak i pisao do gladi,

dok se tijelo nije prelilo

u dlakavi kauč usred šume:

besramni hrast, paprat iz pazuha oborene bukve?

O, njen krevet i stan.

 

Davno je prerasla ispovijedanje u lipinu duplju,

zakapanje pjesama pod najstarije siječanjsko drvo,

guglanje suza i oblika divljih očiju

u paru s tamnim prstima.

Naglo se udala za jezero i poskidala amajlije,

a mi ipak čeznemo

i u koru urezujemo crte,

sitne dobrodušnosti,

osmijehe u njezino gluho

i pradavno.

 

Motor

 

 

Umjesto nogu i glave imam

fenomenalne motore na pogon od cvijeća.

Kad spavaš u rosi dvanaest sati

i probudi te zračica prohladnog sunca,

izlijećeš iz stana, prhneš s prozora

i tražiš prvi proplanak na kojem ćeš

zaplesati ptičje kolo.

Tako je danas, samo danas, ovih pet ujutro,

ovaj satni dvopek

od sunca i hrskave prohladnosti.

Navučem suknju i plave ženske čarape,

stopala su puna blage rasanice,

hladnog kiselkastog zraka

koji se još razbuđuje za mnom, u plahtama.

A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki

i mislim da ću na potiljku moći danas

dva pupa uzbibati.

Dva poput poljubaca, samo neznancima,

samo stranim i nepoznatim došljacima.

Ladanje

 

Iz hladnih krpa trave usprave se davni prijatelji.

Modri i zeleni kvadrati

premještaju se na leđima kiše i zemlje,

noge u promočenim tenisicama

kruže oko ljetnog paviljona.

Na stolu prsti urastaju kao blago korijenje

u vlagu gladi.

Opružene stabljike šparoga, razgibane vlati hrane

ulaze u umukla ladanjska usta, jer oko stola

još smo samo nijeme zmije, vuge, vjeverice.

 

Domaćini su prekriveni runom ljepote,

oni pozorno motre i jamče da je nešto ljubavi

od prošlog ljeta još na dnu konzerve,

za preživljavanje poplave sjedina, tromih vratova.

I još jedna riječ: guja.

 

Kad napuste stol i kad izgovore tu riječ,

prijatelji silaze u kišu, u njenu modru šumu

brati jagode kao roze glavice guja,

i zobemo ih. i ljubimo se.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg