kritika

Slalom nesavršenim jezikom

Piše: Vladimir Arsenić
Branko Čegec: Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik", piše Vladimir Arsenić.



 

Moderna poezija počinje sumnjom u jezik. Kada Branko Čegec za svoju novu zbirku poetske proze kao jednu od lajtmotivskih posveta uzme citat iz Bacanja kocke Stefana Malarmea, koji se pored Bodlera, smatra ocem moderne lirike, onda on iskazuje suštinsko nepoverenje u mogućnost da jezikom, poezijom dakle, iskaže neki utvrđeni smisao: „Svaka Misao proizvodi Bacanje kocki“ gde je Un coup de des metafora potpune slučajnosti, odnosno proizvoljnosti. Pored ovoga, i sam naziv zbirke Zapisi iz pustog jezika svedoči o ovom oprezu, odnosno sumnji, strahu čak, prema jeziku i značenju.

Ako je tako, ako postoji sumnja, ako je jezik zaista samo pustolina (evo još jedne reference na modernizam koja nam stiže preko Eliota i njegove Puste zemlje), zbog čega onda ovi tekstovi? Pitanje o postojanju poezije legitimno se nameće posle ovakvog uvoda, ali ono ima paradoksalan odgovor. Poezija nije utvrđeno značenje, ona ne može da referira jednako i nepremenljivo, da bude svima razumljiva i nepromenjivog značenja. Ona, da kažem to prateći pomenuti paradoks, kroz svest o sopstvenoj nemogućnosti pokušava da progovori o mogućnosti bilo kakvog govora, koji nije više od mucanja (opet Malarme!), o suštini egzistencije.   

Posledica ovakvog početnog stava jeste i Čegecova upotreba hibridne, „nečiste“ forme koja nije ni poezija u klasičnom smislu reči, ali nije ni proza. Odustajući od stihova, nižući igru slobodnih asocijacija u labavu proznu formu, pesnik naglašava upravo to suštinsko nepoverenje u bilo kakvu strukturu. Stihovane pesme predstavljaju određenu tradiciju, nose određeni kulturni balast, one insistiraju na jednom „povišenom“ čitanju, zahtevaju odmak i ulivaju strahopoštovanje. O njima se na kraju krajeva može govoriti koliko toliko određeno. Na primer, pesma ima toliko i toliko strofa, stihova, ne/postoji rima.... Razlivena, prozna lirska forma je u suštoj suprotnosti sa strogošću. Ona je svedozvoljiva, ona je istovremeno oslobađajuća i gušća i nabijenija, neobaveznija, a opet nudi manevarski prostor za pipanje u mraku značenja. Ona je, da tako kažem, grafička ilustracija paradoksa sa početka knjige: smeti govoriti o nečemu što je samom svojom prirodom nerazumljivo za više od jednog čitaoca. Govoreći u psihoanalitičkom smislu, ona je jedini mogući prevod iz frojdovskog Nesvesnog, odnosno lakanovskog Realnog u razulareno, ali ipak zajedničko Simboličko.

Upravo zbog ovog opiranja utvrđenom smislu, zbog prevoda iz raspusnog Realnog u nepouzdano Simboličko, Čegecove dve glavne teme kojima se bavi u Zapisima iz pustog jezika su, kažimo to sledeći psihoanalizu, Eros i Tanatos, odnosno seksualnost i politika. Na jednom mestu pesnik veli: “...pustoš u glavi, pustoš među nogama. oluje dolaze i prolaze, ponekad zasmrdi revolucija: šta je to revolucija? mnogo seksa i malo estetike.” (“bugarije”, str. 59) U ovom pasažu nalazi se sublimisano tematsko jezgro Čegecove knjige. Telesno kao užitak i telesno kao propadljivost dva su pola između kojih se kreće govornik/lirski subjekat ovih tekstova. On se nalazi u svetu između ova dva obrnuta ogledala koja se međusobno odslikavaju i upravo zbog njih i zbog svog položaja, on je sposoban predstavi condition humaine, stanje u kojem se Subjekt današnjice, na teritoriji koja bi se grubo mogla opisati kao zajedničko jezičko područje, nalazi. Tranziciono političko usmrđeno revolucionisanje (izvođenje manje ili više uspešnih revolucija) ogleda se u iskrivljenom ogledalu užitka. Obe ove „urođene“ delatnosti ljudske, ova dva međaša našeg bitisanja su nagonska i nekontrolisana, a između njih vlada pustoš jezika koja ne može da iskaže, ne može na jasan i nedvosmislen način da savlada i prevlada svoje granice.

Ovo ogledanje i položaj između dve krajnosti, ovaj prostor margine na kojem se lirski subjekt nalazi formalno je iskazan kroz prelom knjige. Naime, na svakoj levoj strani nalazi se kraći tekst odštampan krupnijim slogom u kojem se na neki način nalazi tematska klica nešto opširnijeg teksta na desnoj strani. Ove međusobne refleksije tekstova nisu izvedene u razmeri jedan prema jedan jer ni bitisanje nije moguće definisati kao sredinu između Erosa i Tanatosa, između ekstatičnosti žudnje i konačnosti tela, između estetike i politike. Ono je u neprestanom klizanju od jednog ka drugom polu, u neprekidnom pokušaju koji je unapred već osuđen na propast da se ti polovi nadvladaju. Čegecovo duboko uverenje iskazano u ovoj knjizi je da konvencionalan jezik, a samim tim i konvencionalna poezija nisu sposobni to da učine. Upravo zbog toga, poslednji zapis u knjizi nosi naziv „pakonao“, odnosno „naopako“ šatrovački. Čitav tekstić ispisan je u pokušaju zasnivanja novog i naizgled različitog jezika, jezika koji bi na neki način predstavljao igru jer je svako ko razume bhsc jezik sposoban da ga razume, a koji istovremeno predstavlja i mogućnost novog pravca, drugačijih sazvučja koje donosi i drugačija, možda čvršća, možda preciznija značenja. Pitanje je koliko je pusti jezik sposoban to da istera, da u tome istraje, ali razbijanje okoštalih formi možda jeste način da se preciznije govori o onome što nas kao raspete Subjekte muči.

Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik.

 

 

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg