kritika

Slalom nesavršenim jezikom

Piše: Vladimir Arsenić
Branko Čegec: Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik", piše Vladimir Arsenić.



 

Moderna poezija počinje sumnjom u jezik. Kada Branko Čegec za svoju novu zbirku poetske proze kao jednu od lajtmotivskih posveta uzme citat iz Bacanja kocke Stefana Malarmea, koji se pored Bodlera, smatra ocem moderne lirike, onda on iskazuje suštinsko nepoverenje u mogućnost da jezikom, poezijom dakle, iskaže neki utvrđeni smisao: „Svaka Misao proizvodi Bacanje kocki“ gde je Un coup de des metafora potpune slučajnosti, odnosno proizvoljnosti. Pored ovoga, i sam naziv zbirke Zapisi iz pustog jezika svedoči o ovom oprezu, odnosno sumnji, strahu čak, prema jeziku i značenju.

Ako je tako, ako postoji sumnja, ako je jezik zaista samo pustolina (evo još jedne reference na modernizam koja nam stiže preko Eliota i njegove Puste zemlje), zbog čega onda ovi tekstovi? Pitanje o postojanju poezije legitimno se nameće posle ovakvog uvoda, ali ono ima paradoksalan odgovor. Poezija nije utvrđeno značenje, ona ne može da referira jednako i nepremenljivo, da bude svima razumljiva i nepromenjivog značenja. Ona, da kažem to prateći pomenuti paradoks, kroz svest o sopstvenoj nemogućnosti pokušava da progovori o mogućnosti bilo kakvog govora, koji nije više od mucanja (opet Malarme!), o suštini egzistencije.   

Posledica ovakvog početnog stava jeste i Čegecova upotreba hibridne, „nečiste“ forme koja nije ni poezija u klasičnom smislu reči, ali nije ni proza. Odustajući od stihova, nižući igru slobodnih asocijacija u labavu proznu formu, pesnik naglašava upravo to suštinsko nepoverenje u bilo kakvu strukturu. Stihovane pesme predstavljaju određenu tradiciju, nose određeni kulturni balast, one insistiraju na jednom „povišenom“ čitanju, zahtevaju odmak i ulivaju strahopoštovanje. O njima se na kraju krajeva može govoriti koliko toliko određeno. Na primer, pesma ima toliko i toliko strofa, stihova, ne/postoji rima.... Razlivena, prozna lirska forma je u suštoj suprotnosti sa strogošću. Ona je svedozvoljiva, ona je istovremeno oslobađajuća i gušća i nabijenija, neobaveznija, a opet nudi manevarski prostor za pipanje u mraku značenja. Ona je, da tako kažem, grafička ilustracija paradoksa sa početka knjige: smeti govoriti o nečemu što je samom svojom prirodom nerazumljivo za više od jednog čitaoca. Govoreći u psihoanalitičkom smislu, ona je jedini mogući prevod iz frojdovskog Nesvesnog, odnosno lakanovskog Realnog u razulareno, ali ipak zajedničko Simboličko.

Upravo zbog ovog opiranja utvrđenom smislu, zbog prevoda iz raspusnog Realnog u nepouzdano Simboličko, Čegecove dve glavne teme kojima se bavi u Zapisima iz pustog jezika su, kažimo to sledeći psihoanalizu, Eros i Tanatos, odnosno seksualnost i politika. Na jednom mestu pesnik veli: “...pustoš u glavi, pustoš među nogama. oluje dolaze i prolaze, ponekad zasmrdi revolucija: šta je to revolucija? mnogo seksa i malo estetike.” (“bugarije”, str. 59) U ovom pasažu nalazi se sublimisano tematsko jezgro Čegecove knjige. Telesno kao užitak i telesno kao propadljivost dva su pola između kojih se kreće govornik/lirski subjekat ovih tekstova. On se nalazi u svetu između ova dva obrnuta ogledala koja se međusobno odslikavaju i upravo zbog njih i zbog svog položaja, on je sposoban predstavi condition humaine, stanje u kojem se Subjekt današnjice, na teritoriji koja bi se grubo mogla opisati kao zajedničko jezičko područje, nalazi. Tranziciono političko usmrđeno revolucionisanje (izvođenje manje ili više uspešnih revolucija) ogleda se u iskrivljenom ogledalu užitka. Obe ove „urođene“ delatnosti ljudske, ova dva međaša našeg bitisanja su nagonska i nekontrolisana, a između njih vlada pustoš jezika koja ne može da iskaže, ne može na jasan i nedvosmislen način da savlada i prevlada svoje granice.

Ovo ogledanje i položaj između dve krajnosti, ovaj prostor margine na kojem se lirski subjekt nalazi formalno je iskazan kroz prelom knjige. Naime, na svakoj levoj strani nalazi se kraći tekst odštampan krupnijim slogom u kojem se na neki način nalazi tematska klica nešto opširnijeg teksta na desnoj strani. Ove međusobne refleksije tekstova nisu izvedene u razmeri jedan prema jedan jer ni bitisanje nije moguće definisati kao sredinu između Erosa i Tanatosa, između ekstatičnosti žudnje i konačnosti tela, između estetike i politike. Ono je u neprestanom klizanju od jednog ka drugom polu, u neprekidnom pokušaju koji je unapred već osuđen na propast da se ti polovi nadvladaju. Čegecovo duboko uverenje iskazano u ovoj knjizi je da konvencionalan jezik, a samim tim i konvencionalna poezija nisu sposobni to da učine. Upravo zbog toga, poslednji zapis u knjizi nosi naziv „pakonao“, odnosno „naopako“ šatrovački. Čitav tekstić ispisan je u pokušaju zasnivanja novog i naizgled različitog jezika, jezika koji bi na neki način predstavljao igru jer je svako ko razume bhsc jezik sposoban da ga razume, a koji istovremeno predstavlja i mogućnost novog pravca, drugačijih sazvučja koje donosi i drugačija, možda čvršća, možda preciznija značenja. Pitanje je koliko je pusti jezik sposoban to da istera, da u tome istraje, ali razbijanje okoštalih formi možda jeste način da se preciznije govori o onome što nas kao raspete Subjekte muči.

Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik.

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg