kritika

Slalom nesavršenim jezikom

Piše: Vladimir Arsenić
Branko Čegec: Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik", piše Vladimir Arsenić.



 

Moderna poezija počinje sumnjom u jezik. Kada Branko Čegec za svoju novu zbirku poetske proze kao jednu od lajtmotivskih posveta uzme citat iz Bacanja kocke Stefana Malarmea, koji se pored Bodlera, smatra ocem moderne lirike, onda on iskazuje suštinsko nepoverenje u mogućnost da jezikom, poezijom dakle, iskaže neki utvrđeni smisao: „Svaka Misao proizvodi Bacanje kocki“ gde je Un coup de des metafora potpune slučajnosti, odnosno proizvoljnosti. Pored ovoga, i sam naziv zbirke Zapisi iz pustog jezika svedoči o ovom oprezu, odnosno sumnji, strahu čak, prema jeziku i značenju.

Ako je tako, ako postoji sumnja, ako je jezik zaista samo pustolina (evo još jedne reference na modernizam koja nam stiže preko Eliota i njegove Puste zemlje), zbog čega onda ovi tekstovi? Pitanje o postojanju poezije legitimno se nameće posle ovakvog uvoda, ali ono ima paradoksalan odgovor. Poezija nije utvrđeno značenje, ona ne može da referira jednako i nepremenljivo, da bude svima razumljiva i nepromenjivog značenja. Ona, da kažem to prateći pomenuti paradoks, kroz svest o sopstvenoj nemogućnosti pokušava da progovori o mogućnosti bilo kakvog govora, koji nije više od mucanja (opet Malarme!), o suštini egzistencije.   

Posledica ovakvog početnog stava jeste i Čegecova upotreba hibridne, „nečiste“ forme koja nije ni poezija u klasičnom smislu reči, ali nije ni proza. Odustajući od stihova, nižući igru slobodnih asocijacija u labavu proznu formu, pesnik naglašava upravo to suštinsko nepoverenje u bilo kakvu strukturu. Stihovane pesme predstavljaju određenu tradiciju, nose određeni kulturni balast, one insistiraju na jednom „povišenom“ čitanju, zahtevaju odmak i ulivaju strahopoštovanje. O njima se na kraju krajeva može govoriti koliko toliko određeno. Na primer, pesma ima toliko i toliko strofa, stihova, ne/postoji rima.... Razlivena, prozna lirska forma je u suštoj suprotnosti sa strogošću. Ona je svedozvoljiva, ona je istovremeno oslobađajuća i gušća i nabijenija, neobaveznija, a opet nudi manevarski prostor za pipanje u mraku značenja. Ona je, da tako kažem, grafička ilustracija paradoksa sa početka knjige: smeti govoriti o nečemu što je samom svojom prirodom nerazumljivo za više od jednog čitaoca. Govoreći u psihoanalitičkom smislu, ona je jedini mogući prevod iz frojdovskog Nesvesnog, odnosno lakanovskog Realnog u razulareno, ali ipak zajedničko Simboličko.

Upravo zbog ovog opiranja utvrđenom smislu, zbog prevoda iz raspusnog Realnog u nepouzdano Simboličko, Čegecove dve glavne teme kojima se bavi u Zapisima iz pustog jezika su, kažimo to sledeći psihoanalizu, Eros i Tanatos, odnosno seksualnost i politika. Na jednom mestu pesnik veli: “...pustoš u glavi, pustoš među nogama. oluje dolaze i prolaze, ponekad zasmrdi revolucija: šta je to revolucija? mnogo seksa i malo estetike.” (“bugarije”, str. 59) U ovom pasažu nalazi se sublimisano tematsko jezgro Čegecove knjige. Telesno kao užitak i telesno kao propadljivost dva su pola između kojih se kreće govornik/lirski subjekat ovih tekstova. On se nalazi u svetu između ova dva obrnuta ogledala koja se međusobno odslikavaju i upravo zbog njih i zbog svog položaja, on je sposoban predstavi condition humaine, stanje u kojem se Subjekt današnjice, na teritoriji koja bi se grubo mogla opisati kao zajedničko jezičko područje, nalazi. Tranziciono političko usmrđeno revolucionisanje (izvođenje manje ili više uspešnih revolucija) ogleda se u iskrivljenom ogledalu užitka. Obe ove „urođene“ delatnosti ljudske, ova dva međaša našeg bitisanja su nagonska i nekontrolisana, a između njih vlada pustoš jezika koja ne može da iskaže, ne može na jasan i nedvosmislen način da savlada i prevlada svoje granice.

Ovo ogledanje i položaj između dve krajnosti, ovaj prostor margine na kojem se lirski subjekt nalazi formalno je iskazan kroz prelom knjige. Naime, na svakoj levoj strani nalazi se kraći tekst odštampan krupnijim slogom u kojem se na neki način nalazi tematska klica nešto opširnijeg teksta na desnoj strani. Ove međusobne refleksije tekstova nisu izvedene u razmeri jedan prema jedan jer ni bitisanje nije moguće definisati kao sredinu između Erosa i Tanatosa, između ekstatičnosti žudnje i konačnosti tela, između estetike i politike. Ono je u neprestanom klizanju od jednog ka drugom polu, u neprekidnom pokušaju koji je unapred već osuđen na propast da se ti polovi nadvladaju. Čegecovo duboko uverenje iskazano u ovoj knjizi je da konvencionalan jezik, a samim tim i konvencionalna poezija nisu sposobni to da učine. Upravo zbog toga, poslednji zapis u knjizi nosi naziv „pakonao“, odnosno „naopako“ šatrovački. Čitav tekstić ispisan je u pokušaju zasnivanja novog i naizgled različitog jezika, jezika koji bi na neki način predstavljao igru jer je svako ko razume bhsc jezik sposoban da ga razume, a koji istovremeno predstavlja i mogućnost novog pravca, drugačijih sazvučja koje donosi i drugačija, možda čvršća, možda preciznija značenja. Pitanje je koliko je pusti jezik sposoban to da istera, da u tome istraje, ali razbijanje okoštalih formi možda jeste način da se preciznije govori o onome što nas kao raspete Subjekte muči.

Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik.

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg