kritika

Slalom nesavršenim jezikom

Piše: Vladimir Arsenić
Branko Čegec: Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik", piše Vladimir Arsenić.



 

Moderna poezija počinje sumnjom u jezik. Kada Branko Čegec za svoju novu zbirku poetske proze kao jednu od lajtmotivskih posveta uzme citat iz Bacanja kocke Stefana Malarmea, koji se pored Bodlera, smatra ocem moderne lirike, onda on iskazuje suštinsko nepoverenje u mogućnost da jezikom, poezijom dakle, iskaže neki utvrđeni smisao: „Svaka Misao proizvodi Bacanje kocki“ gde je Un coup de des metafora potpune slučajnosti, odnosno proizvoljnosti. Pored ovoga, i sam naziv zbirke Zapisi iz pustog jezika svedoči o ovom oprezu, odnosno sumnji, strahu čak, prema jeziku i značenju.

Ako je tako, ako postoji sumnja, ako je jezik zaista samo pustolina (evo još jedne reference na modernizam koja nam stiže preko Eliota i njegove Puste zemlje), zbog čega onda ovi tekstovi? Pitanje o postojanju poezije legitimno se nameće posle ovakvog uvoda, ali ono ima paradoksalan odgovor. Poezija nije utvrđeno značenje, ona ne može da referira jednako i nepremenljivo, da bude svima razumljiva i nepromenjivog značenja. Ona, da kažem to prateći pomenuti paradoks, kroz svest o sopstvenoj nemogućnosti pokušava da progovori o mogućnosti bilo kakvog govora, koji nije više od mucanja (opet Malarme!), o suštini egzistencije.   

Posledica ovakvog početnog stava jeste i Čegecova upotreba hibridne, „nečiste“ forme koja nije ni poezija u klasičnom smislu reči, ali nije ni proza. Odustajući od stihova, nižući igru slobodnih asocijacija u labavu proznu formu, pesnik naglašava upravo to suštinsko nepoverenje u bilo kakvu strukturu. Stihovane pesme predstavljaju određenu tradiciju, nose određeni kulturni balast, one insistiraju na jednom „povišenom“ čitanju, zahtevaju odmak i ulivaju strahopoštovanje. O njima se na kraju krajeva može govoriti koliko toliko određeno. Na primer, pesma ima toliko i toliko strofa, stihova, ne/postoji rima.... Razlivena, prozna lirska forma je u suštoj suprotnosti sa strogošću. Ona je svedozvoljiva, ona je istovremeno oslobađajuća i gušća i nabijenija, neobaveznija, a opet nudi manevarski prostor za pipanje u mraku značenja. Ona je, da tako kažem, grafička ilustracija paradoksa sa početka knjige: smeti govoriti o nečemu što je samom svojom prirodom nerazumljivo za više od jednog čitaoca. Govoreći u psihoanalitičkom smislu, ona je jedini mogući prevod iz frojdovskog Nesvesnog, odnosno lakanovskog Realnog u razulareno, ali ipak zajedničko Simboličko.

Upravo zbog ovog opiranja utvrđenom smislu, zbog prevoda iz raspusnog Realnog u nepouzdano Simboličko, Čegecove dve glavne teme kojima se bavi u Zapisima iz pustog jezika su, kažimo to sledeći psihoanalizu, Eros i Tanatos, odnosno seksualnost i politika. Na jednom mestu pesnik veli: “...pustoš u glavi, pustoš među nogama. oluje dolaze i prolaze, ponekad zasmrdi revolucija: šta je to revolucija? mnogo seksa i malo estetike.” (“bugarije”, str. 59) U ovom pasažu nalazi se sublimisano tematsko jezgro Čegecove knjige. Telesno kao užitak i telesno kao propadljivost dva su pola između kojih se kreće govornik/lirski subjekat ovih tekstova. On se nalazi u svetu između ova dva obrnuta ogledala koja se međusobno odslikavaju i upravo zbog njih i zbog svog položaja, on je sposoban predstavi condition humaine, stanje u kojem se Subjekt današnjice, na teritoriji koja bi se grubo mogla opisati kao zajedničko jezičko područje, nalazi. Tranziciono političko usmrđeno revolucionisanje (izvođenje manje ili više uspešnih revolucija) ogleda se u iskrivljenom ogledalu užitka. Obe ove „urođene“ delatnosti ljudske, ova dva međaša našeg bitisanja su nagonska i nekontrolisana, a između njih vlada pustoš jezika koja ne može da iskaže, ne može na jasan i nedvosmislen način da savlada i prevlada svoje granice.

Ovo ogledanje i položaj između dve krajnosti, ovaj prostor margine na kojem se lirski subjekt nalazi formalno je iskazan kroz prelom knjige. Naime, na svakoj levoj strani nalazi se kraći tekst odštampan krupnijim slogom u kojem se na neki način nalazi tematska klica nešto opširnijeg teksta na desnoj strani. Ove međusobne refleksije tekstova nisu izvedene u razmeri jedan prema jedan jer ni bitisanje nije moguće definisati kao sredinu između Erosa i Tanatosa, između ekstatičnosti žudnje i konačnosti tela, između estetike i politike. Ono je u neprestanom klizanju od jednog ka drugom polu, u neprekidnom pokušaju koji je unapred već osuđen na propast da se ti polovi nadvladaju. Čegecovo duboko uverenje iskazano u ovoj knjizi je da konvencionalan jezik, a samim tim i konvencionalna poezija nisu sposobni to da učine. Upravo zbog toga, poslednji zapis u knjizi nosi naziv „pakonao“, odnosno „naopako“ šatrovački. Čitav tekstić ispisan je u pokušaju zasnivanja novog i naizgled različitog jezika, jezika koji bi na neki način predstavljao igru jer je svako ko razume bhsc jezik sposoban da ga razume, a koji istovremeno predstavlja i mogućnost novog pravca, drugačijih sazvučja koje donosi i drugačija, možda čvršća, možda preciznija značenja. Pitanje je koliko je pusti jezik sposoban to da istera, da u tome istraje, ali razbijanje okoštalih formi možda jeste način da se preciznije govori o onome što nas kao raspete Subjekte muči.

Čegecova knjiga jeste hvale vredan pokušaj da se unatoč svesti o problemima komunikacije i egzistencijalnim ograničenjima progovori o ljudskom postojanju. Ono tim govorom, tim krikom iz pustinje ne postaje tragičnije niti veselije. Ono prosto jeste i zaslužuje da bude opisano makar nam za to služio nesavršeni jezik.

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg