poezija

Luka Ivković: Izbor iz poezije

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student druge godine agoekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U slobodno vrijeme uživa u prirodi, čitanju i pisanju.

 

CIKLUS

 

Pavana za kornjačinu krv

 

Je li igdje ostao nedirnut komad tla

u nekom zamračenom gorju

zemlja bez stopa bez otisaka stijene

kugla bistre vode u podzemnom jezeru

neispijena hladna neobojena izlaskom

neogrijana suncem tamna i mirna

nepostojeća do briznuća prskanja iz slomljene

kore pod gumenom čizmom

kao kornjačina krv 

nedodrljiva  nevidljiva 

skrivena pod oklopom svijeta koji se kreće

razmnožava i vrišti ruje kopa i s mjesta na mjesto 

teče a opet ostaje

sama u sebi stalno prije početka

nepomična i nevina neživa a puna života

snage stvaranja ispod oklopa na putu

čančare na cesti?

Plavo meso skriveno očima ljudi

krvari pod kornjačevinom

 šuti i skriva se od nas

ne želi da ga vidim ja ni itko drugi.

Stvaranje je za dorasle

 a nama je kopati prekopano tragati za

onima nama što smo ih ostavili po putu

zaboravljene  a tek onda kad kornjača zagrebe uz rub asfalta

 tek onda okrenuti ću se na oklop

za ploviti dalje.

 

 

 

 

 

Polumjesec u slivniku

 

Spaljeni otisci po pijesku 

ispratili su nezaustavljive karavane

izgubljenih  dementnih, zadovoljnih

zaboravom jučerašnjih dana razmrvljenih

ubrzanjem oni ne sanjaju o sutra

u okretištu žudnji navlače riblji pogled režu kapke

gledaju jedan sadašnji tren i život i smrt

nagurano očima plutaju bez stajanja bez snova

a stvaranja nema u mravinjku neprestano budnih.

 

Ljetni pljuskovi donose žutu kišu

ljusaka iz zemlje plodnog polumjeseca

oprašuju spomenik točke polaska

riječi širi se svijetom izbjeglički

oblacima olujama prognozama

i staklene nebodere u tren ogrne

koricom vječnosti prirodne prolaznosti, 

prvim koracima otiscima naših najstarijih stopa

ugrađenih u civilizacijski dah

prah stvaranja prlja naše gradove

aute prozore  garaže.  Gađenjem

vodom ispiremo s ulica posljednje pozdrave čovječanstva 

žuti pijesak s polumjeseca

u slivnike kraj nogostupa jer

karavane nemaju gdje

do sljedeće polumjesečeve mjene.

 

 

 

 

Bas baobab

 

Pod bjeloočnicama čovječanstva raste baobab

staklovinu iznutra lomi u pukotine suše - crvene žile

probijaju fosile prvog skoka

majmuna-čovjeka s grane

udarac stopala o kožu zemlje

bubanj bosih tabana uspravio je ljude

ustaje dvonogo doba

utišava civilizacijski bas  raste bubri

preživljava prvi tremor ispod buke

skriven iza eksplozija sirena smijeha,

neprekidna pratnja početka nečujna od gradova

bubnja tempo skoka s baobaba

rođenje svijesti

nepoštivanje lavlje grive

zaborav groblja slonova,

suhe grane ptica grabljivica

između nekoć nas i sada nas

blata i čelika

udara samo bas bosih tabana

večerima uz plemensku vatru

danima u tvornici ispred stroja

u postelji pod bocama

trgovima tramvajima,

napuhnutoj djeci iz bjeloočnica

ispada gladno sjeme

baobaba niče

u daljini zaborava milijardi

trešti drevni bas nepromijenjen

glas prije glasa odmetnut šutnji prirode

i ništa nikad neće zaustaviti zov

baobaba na parenje i povratak:

bao – bab bao – bab  bao – bab...

 

 

 

 

 

Pod kupolom tijela

 

Želim živ van iz sebe!

Tražim deblo za razbijanje 

unutarnjih vrata jer ključ je 

izgubljen od dohvata nagona i razuma

za izlazak iz sebe

iz napukline prsne kosti

balonom natečene jetre

na zrncima suhog znoja

nema karte za ono izvan nas

urezane pod rebra

rastuća eksplozija napinje membrane

okoštava  ožiljava krvavu

lutku bez poklopca za van

hrani se preko kože

upija razgrađeni svijet i naslijepo raste

divlje meso čovjeka

do prsnuća vrištanja

na užarenom korijenu kose plamte ovojnice

neugasivog požara lubanjskog podzemlja

uronjenog u limfu i krv i svijest

pletenica molekule života

omata blindiranu kupolu nad 

unutarnjim izgaranjem

kovačnice stvaranja

možda tako čuva svijet divljanja

oslobođenog pod njom ljudskog krika

jačeg od bljeska nuklearnih gljiva

pred njim stenje zelenilo radijacije

i atomi zemlju osipaju u pokornu prašinu

mrtve zvijezde padaju ničice

planeti režu orbitalne vratove

prestrašena meteorska krda jure u crne rupe

životinje u obruču vatre

ništa ne stoji na putu eksplozije

podivljale nabrekle  mišičave svijesti čovjeka

milijardi zatvorenih u tijelu

zatvorenici spaljuju dočekanu slobodu

otvaraju kozmičke rane, krče galaksije

presječeno moždano deblo pušta mladice novih svemira

pupa stablo svjetova

bijes hara spaljenim šumama

stvaranje zaključano u čovjeku

čeka smrt stvarnosti

granatiranje kupole oslobođenje

 

Predugo bijesni, veći od vidljivog sebe,

tijesna, trajna glavobolja nevidljivog

obuzdani i živi

 

 

 

 

Uspavanka

 

Iz grla su izumrla krda rečenica

survana niz liticu napretka

u zastarjelo more pričanja

rezervat olupina  endemi riječi

smrad raspucane prošlosti govora

ustajalost trulež  neprozračena šupljina

odbačenih rječnika  dotrajalih jezika

razgovor umire rasječen od ljudi

ubrzana smrt svih stvari

ubrzanje čovjeka prema ničemu

sažimanje vremena  sažimanje pogleda

ljuštenje jajeta stvarnosti

bubri grah mikroskopskog svjeta

nokat svemira urasta duboko u sebe

sve je malo i postaje sve manje

čovjek se sklupčao na predmetnom stakalcu

između žarulje i okulara

svijet je napokon postao točka

stezanje beskrajnosti koncentrira znanje

koordinate ne idu dalje od jedinice

nešto nezaustavljivo želi postati ništa

opustiti se zaboraviti  usnuti vječni san

što prije stići i završiti

vrhunac čovječanstva zaspati

na groblju na najplodnijem od polja

ispiti koktel kostiju iz gameta

krevet je lijes naprednog čovjeka

rudimenta jezika, obrezanih riječi

grleni glasovi rastežu jedinke kao na početku

uspavljuju nemirnu djecu

sve veće praznine među pojmovima

snažni fokus spaljuje značenje

slijepo oko specijalizacije

mrmljanje spaja osušene misli

ne zna se razmišlja li krajnja šutnja

rečenična smrt  revolucija slova

nova generacija simbola

čisti znakovi bez zvuka

elektronska sterilnost.

Nadanje onih rijetkih

nakon sna iz točke izrast će pravci

i svijet pustiti abecedno korijenje

za drugu vječnost daleko nakon naše,

doba novih oblika  izgovorljivih simbola  era zrelih rečenica.

Gladne godine glasova

početak su i kraj dvonožne svijesti

između je uvijek samo

neuhvatljivi govor  trzaj života

 

 

 

 

 

Naprijed unatrag

 

Širenje moždanih epicentara povratka

krckanje genetski modificiranih sjećanja

pretvorba prošlosti u građevinsko zemljište

privatluk po nacrtu ovlaštenog arhitekta

prebrojavanje imena, postrojavanje mrtvih

sadašnjost se kalibrira otraga

stvarnost je podesiv žiroskop povijesti

potres nekrofilije rastuće magnitude otvara

rane  rudnike mržnje, brazde podjela

unatrag u slavu napretka

kočnice razvoja su godinama iza sadašnjih sekundi

mrtvi su danas najopasnije oružje

memorijske bombe teške kategorije

množe se medijskim supstratom

okopavanjem izglodanih lubanja

obdukcijom živih

mijenjanje uzroka smrti nakon umiranja

smrt je postala veća od sebe važnija od sebe  

nije obezbrojila mrtve ništavilo mjerljivo korača

gospodarica budućnosti  ojačana osnažen  puni

akumulacijsko jezero sjećanja

hladi uranijeve šipke lustracije

crpi naftne bušotine školovanja

najnoviji izvor obnovljive energije

mrtvačka fuzija pokreće nepokretno

nezadrživo odumiranje mozgova, preziranje nestvorenog doba

kameleon kostur vreba kukca budućnosti

mrtvi su življi nego za života

demografija živih posustaje pred njima

ništa naganja nešto

opasnije je prebrojavati mrtve nego žive

živi su nestalni, mrtvi su vječni i rastu

živi rastu u prazno

zbog mrtvih mrze žive

svijanje polomljene stvarnosti - tko je više kriv što je ništa veće?

Ništa je uvijek jednako bez obzira na brojke.

Nešto nije i ne treba biti.

 

 

 

 

 

Dublji osjet života

 

Hologram stvarnosti

vremenske halucinacije

potpuna interntnost fiziologije

stimuliranje centralnog živčanog sustava

kemikalijama za dublji osjet

virtualnog svijeta

injektiranje krajnjeg zadovoljstva kroz vene

brisanje potreba tijela

oaza psihoaktivnih impulsa u ampuli, u prahu

pod ekranom rađaonica nove sadašnjosti – bezvremenosti

mutiranje koraka, gubljenje fizičkog, prolazak kroz informatički portal

produžena ruka života, najnoviji svijet

nadvožnjak života, anestezija egzistencije  jačanje

u prostoru elektromagnetskih valova

algoritam truleži tijela razlomljen elektronima

nova, grafička stvarnost

programski jezik sudbine

dizajn logičnog svemira iz vode strujnih krugova

multimedijalna hobotnica

stvaranje ispočetka

brisanje postavki vremena

blokiranje smrti

osvježavanje nagriženih sklopova sreće

nepotrebnost sjećanja zakržljalo razmišljanje

memorija struji u čipove  rudimentarni mozgovi

gubitak stvarnog svijeta

gašenje... umjetna inteligencija – jedino ljudsko zatvoreno u beskonačnu petlju

oslobođenje tijela  smrt osjećaja  matematička stvorenja

kraj dva beskraja

završna igra

aktualizacija materije u dobu nakon rješenja kombinatorike

povratak iz statike nula i jedinica

miris prajuhe  eksperiment fotosinteze  maternica

okus svakog daha

osjećaj čovjeka

ponovo kreacija

valjak života

ovisnost o životu

narkomani kretanja

predoziranje napretkom

blažena smrt.

 

 

 

 

Beskrajni porođaj

 

Krvarenje planeta  početak

menstrualnog ciklusa čovječanstva

embrij svjesnog života iscrpio je majku

razrovao utrobu  spalio pluća

progrizao organe i zatrovao krv

maternica se ubrzano ljušti

komadi ozonske sluznice padaju kao žbuka

otvorene rupe u snježnom tkivu  ne dopire krugovlje svjetla

kroz pukotine se osmjehuje tama

ledena kao topeći polovi

mračnija od nafte

gusta neshvatljiva favela, a usred nje zrnje

dalekih svjetova  ozbiljno svjetlucanje

koraka koje nismo napravili

neviđenih zločina u neizgrađenim gradovima

čistog tla bez tinte granica

bezmozgovono postojanje osuđeno na vječnost

bez saznanja  bez upoznavanja

paraliza sna.

 

Zemlja će nas abortirati u svemir  ubrzo

raketama kapsulama  znanošću

planet nije groblje  on je svetište ključne slučajnosti

neuspjela trudnoća mora nastaviti drugdje

ovaj plod treba više nastavak dostojan ovakvog kraja

porod daleko od majke  daleko od plodne vode začeća

izvan  u neistraženom  u sudbini na dlanu galaksije postoji to mjesto

snažno od čistoće  spremno za dijete teže od crne rupe

ma koliko dvonogi put bio dalek  nepoznat i strašan u svojoj sterilnoj praznini

protiv čovjeka ne postoji kontracepcija

svemir ne jede svoj mozak

kozmos je savršen  atleta

s mozgom još nerođenog djeteta

antenama se čuju otkucaji iz nesrasle lubanje

valovi plutaju dimenzijama  pozadinsko mikrovalno zračenje

beskrajnog porođaja

čovječanstva.