Édouard Louis (rođen 1992. kao Eddy Bellegueule) odrastao je u selu Hallencourt na sjeveru Francuske. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam s kojima se susretao u djetinjstvu glavne su teme njegova književnog rada. Prvi je u široj obitelji maturirao, a 2011. primljen je na prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Édouard Louis. Njegov prvijenac ''Raskrstimo s Eddyjem'' (2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijede romani ''Povijest nasilja'' (2016.) i ''Tko je ubio mog oca'' (2018.). Kao angažirani pisac, koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, smatra se jednim od najvažnijih glasova svoje generacije u Francuskoj gdje uživa status zvijezde, a njegovi su romani dosad prevedeni na tridesetak jezika te uprizoreni na kazališnim daskama.
Roman "Tko je ubio mog oca" objavila je Naklada OceanMore, a s francuskoga ga je preveo Zlatko Wurzberg. Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.
Tko je ubio mog oca
Ustajao si rano ujutro i palio televizor u isto vrijeme kad i prvu cigaretu. Bio sam u susjednoj sobi, miris duhana i zvuk dopirali su do mene, poput mirisa i zvuka tvog bića. Ljudi koje si nazivao svojim frendovima dolazili su popiti pastis k nama u kasnim popodnevnim satima, gledao si televiziju s njima, odlazio si ih povremeno posjetiti, ali najčešće zbog bolova u leđima, zbog tvojih leđa koje je zdrobila tvornica, tvojih leđa koja je zdrobio život koji si bio primoran živjeti, ne tvoj život, nije to bio tvoj život, ti svoj život zapravo nikad nisi proživio, živio si pokraj svojeg života, zbog svega toga ostajao si kod kuće, više su oni dolazili, ti se više nisi mogao micati, tijelo te previše boljelo.
U ožujku 2006. vlada Jacquesa Chiraca, francuskog predsjednika tijekom dvanaest godina, i njegov ministar zdravstva Xavier Bertrand, objavili su da država neće više plaćati za desetke lijekova, među kojima, većim dijelom, lijekove protiv probavnih smetnji. Budući da si nakon nesreće morao ležati cijeli dan i loše se hranio, probavni problemi kod tebe su bili stalni. Postajalo je sve teže i teže kupovati lijekove koji bi ti reguirali probavu. Jacques Chirac i Xavier Bertrand uništavali su ti crijeva.
Zašto ta imena nikad ne spominjemo u nečijoj biografiji?
2007. godine, kandidat na predsjedničkim izborima Nicolas Sarkozy vodi kampanju protiv onih koje on naziva korisnicima pomoći, za koje kaže da kradu novac od francuskog društva jer ne rade. Izjavljuje: „Radnik [...] vidi da osoba koja prima pomoć može bolje od njega sastaviti kraj s krajem ne radeći ništa.“ Dao ti je do znanja da si, ako ne radiš, suvišan na svijetu, lopov, prekobrojan, beskorisna usta, rekla bi Simone de Beauvoir. On te ne poznaje. On nema pravo to misliti, ne poznaje te. Ta vrsta poniženja koje dolazi od vladajućih još ti više savija leđa.
2009. godine vlada Nicolasa Sarkozyja i njegov suradnik Martin Hirsch zamjenjuju RMI*, minimalni dohodak koji francuska država isplaćuje ljudima bez posla, s RSA. Ti si primao RMI otkako više nisi mogao raditi. Prijelaz s RMI na RSA imao je za cilj „potaknuti povratak na tržište rada“, kako je govorila ta vlada. Istina je da te od tada država maltretirala da se vratiš na posao, usprkos tvojemu katastrofalnom zdravlju, usprkos onomu što ti je učinila tvornica. Ako ne prihvatiš posao koji ti je ponuđen, ili bolje rečeno koji ti je nametnut, izgubio bi pravo na socijalnu pomoć. Nudili su ti samo honorarne, iscrpljujuće, fizičke poslove, u velikom gradu četrdeset kilometara udaljenu od kuće. Svaki dan plaćati benzin za putovanje tamo i natrag koštalo bi te tristo eura na mjesec. Nakon izvjesnog vremena bio si prisiljen prihvatiti posao smetlara u drugom gradu, za sedamsto eura na mjesec, sagnut cijelog dana skupljati tuđe smeće, sagnut uništenih leđa. Nicolas Sarkozy i Martin Hirsch lomili su ti leđa.
Bio si svjestan da je za tebe politika stvar života i smrti.
Jednog dana, ujesen, subvencija za početak školske godine koja se svake godine isplaćuje obiteljima kao pomoć da kupe potrepštine, bilježnice, školske torbe, bila je povećana za gotovo stotinu eura. Bio si lud od radosti, vikao si u dnevnoj sobi: „Idemo na more!“ i pošli smo nas šestero u našem automobilu s pet sjedala – ja sam se vozio u prtljažniku poput taoca u nekome špijunskom filmu, to mi je bilo najdraže.
Cijeli je dan bio praznik.
Kod onih koji imaju sve, nikada nisam primijetio da obitelj odlazi vidjeti more da proslavi neku političku odluku, jer za njih politika ne mijenja gotovo ništa. Osvjedočio sam se u to kad sam otišao živjeti u Pariz, daleko od tebe: oni koji imaju moć mogu se žaliti na ljevičarsku vladu, mogu se žaliti na desničarsku vladu, ali vlada im nikad ne izaziva probavne probleme, nikada im ne lomi leđa, vlada ih nikad ne potiče da odu na more. Politika im ne mijenja život, ili vrlo malo. Neobično je i to što oni određuju politiku, a politika gotovo da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranja svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.
U kolovozu 2016., pod predsjedanjem Françoisea Hollandea, Myriam El Khomri, ministrica rada, uz podršku premijera Manuela Vallsa, donijela je zakon zvan „Zakon o radu“. Taj zakon olakšava otpuštanja i omogućuje tvrtkama da im zaposlenici mogu na tjedan raditi nekoliko sati više, povrh onoga što već rade.
Tvrtka za koju meteš ulice mogla bi od tebe tražiti da meteš još dulje, da se još dulje sagibaš svakog tjedna. Tvoje zdravstveno stanje danas, teškoće u kretanju, teškoće s disanjem, tvoja nemogućnost da živiš bez pomoći aparata u velikoj su mjeri posljedica života u kojem si radio automatizirane pokrete u tvornici, zatim svakodnevno punih osam sati zaredom bio pognut dok meteš ulice, dok meteš tuđe smeće. Hollande, Valls i El Khomri su te ugušili.
Zašto nikad ne izgovaramo ta imena?
27. svibnja 2017. – u jednom gradu u Francuskoj, dvojica sindikalista – obojica su u majici – dvojica muškaraca nasred ulice prozivaju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ljuti su, to se razumije iz načina na koji govore. Također, izgledaju kao da pate. Emmanuel Macron odgovara im, glasom punim prijezira: „Nećete me uplašiti svojom majicom. Najbolji način da si kupite odijelo je da radite.“ One koji si ne mogu priuštiti da kupe odijelo on otpravlja u sramotu, beskorisnost, lijenost. Aktualizira nasilnu granicu između onih koji nose odijela i onih koji nose majice, između moćnika i potlačenih, onih koji imaju novac i onih koji ga nemaju, onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Takvo poniženje koje dolazi od moćnika još ti više savija leđa.
Rujan 2017. – Emmanuel Macron optužuje „lijenčine“ koji u Francuskoj, prema njegovim riječima, sprečavaju reforme. Oduvijek znaš da je ta riječ rezervirana za ljude poput tebe, za one koji nisu mogli ili ne mogu raditi jer žive predaleko od velikih gradova, koji ne mogu naći posao jer su prerano izbačeni iz školskog sustava, bez diploma, za one koji više ne mogu raditi jer im je život u tvornici zdrobio leđa. Nikad se ne kaže lijenčina za nekoga gazdu koji po cijele dane sjedi u uredu i drugima izdaje naredbe. Nikad se to ne kaže. Kad sam bio mali, opsesivno si govorio: „Ja nisam lijenčina“ jer si znao da ta uvreda visi nad tobom, poput bauka koji si htio istjerati.
Nema ponosa bez srama: bio si ponosan što nisi lijenčina, jer te bilo sram biti među onima koje se moglo nazvati tom riječi. Riječ lijenčina za tebe je prijetnja, poniženje. Ta vrsta poniženja koja dolazi od nadređenih još ti više povija leđa.
Ta imena koja sam maloprije naveo, možda nisu poznata onima koji će me čitati ili slušati, možda su ih već zaboravili, ili ih nikad nisu čuli, ali upravo ih zbog toga želim izgovoriti, jer postoje ubojice koji nikada nisu imenovani za ubojstva što su počinili, postoje ubojice koje ne sustigne sram zato što ostaju anonimni ili zaboravljeni, strah me jer znam da svijet djeluje pod plaštem sjene i mraka. Ne pristajem na to da budu zaboravljeni. Želim da postanu poznati sada i zauvijek, posvuda, u Laosu, u Sibiru i u Kini, u Kongu, u Americi, preko svih oceana, u unutrašnjosti svih kontinenata, preko svih granica.
Zaboravlja li se sve na kraju?
Želim da ta imena ostanu isto tako nezaboravljena kao Adolf Thiers, kao Shakespeareov Richard III. ili Jack Trbosjek.
Želim da njihova imena ostanu u povijesti iz osvete.
Kolovoz 2017. – vlada Emmanuela Macrona oduzima pet eura na mjesec najugroženijim Francuzima, oduzima pet eura na mjesec od socijalne pomoći koja najsiromašnijima u Francuskoj omogućuje da imaju stan, plaćaju najamninu. Istog dana, ili gotovo istog, svejedno, Macron najavljuje smanjenje poreza za najbogatije u Francuskoj. On smatra da su siromašni previše bogati, da bogati nisu dovoljno bogati. Njegova vlada pojašnjava da pet eura nije ništa. Oni ne znaju. Izgovaraju te zločinačke rečenice jer ne znaju. Emmanuel Macron uzima ti hranu iz usta.
*
Holland, Valls, El Khomri, Hirsch, Sarkozy, Macron, Bertrand, Chirac. Povijest tvoje patnje nosi ova imena. Povijest tvojeg života priča je o tim osobama koje su se izmjenjivale da te dokrajče. Povijest tvojeg tijela priča je o tim imenima koja su se smjenjivala da te unište. Povijest tvoga tijela optužuje političku povijest.
*
Promijenio si se posljednjih godina. Postao si netko drugi. Dugo smo razgovarali, opravdavali se jedan drugome, krivio sam te za osobu koja si bio dok sam bio dijete, za tvoju grubost, šutnju, one prizore koje sam maloprije nabrajao, a ti si me slušao. I ja sam tebe slušao. Tebe koji si cijeli život ponavljao da problemi u Francuskoj dolaze zbog stranaca i homoseksualaca, sada kritiziraš rasizam Francuske, tražiš me da ti govorim o muškarcu kojeg volim. Kupuješ knjige koje objavljujem, daruješ ih ljudima oko sebe. Promijenio si se preko noći, jedan moj prijatelj kaže da djeca mijenjaju svoje roditelje, a ne obratno.
Ali zbog toga što su učinili tvom tijelu nisi u stanju otkriti osobu koja si postao.
Prošlog mjeseca, kad sam te došao posjetiti, prije nego što ću otići, upitao si me: „Još se baviš politikom?“ – riječ još odnosila se na moju prvu godinu srednje škole, kada sam pristupio partiji ekstremne ljevice i kad smo se posvađali jer si mislio da ću imati problema s pravosuđem zbog sudjelovanja u ilegalnim demonstracijama. Rekao sam ti: „Da, sve više i više.“ Pustio si da proteknu tri ili četiri sekunde, pogledao si me i na kraju rekao: „Imaš pravo. Imaš pravo, mislim da bi bila potrebna jedna dobra revolucija.“
* Revenu minimum d'insertion, minimalna naknada za uključenje na tržište rada, francuski dodatak socijalne skrbi, na snazi od 1988. do 2009. Namijenjen osobama u radnoj dobi bez primanja, a bez drugih prava na naknadu za nezaposlene. U potpunosti ga je zamijenio RSA (Revenu de solidarité active) 2009. godine, koji korisnicima jamči minimalni dohodak, a zauzvrat sadrži obvezu traženja posla ili definiranje i praćenje profesionalnog projekta usmjerenog na poboljšanje financijske situacije. (op. prev.)
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.