kritika

Poetsko posvajanje traume

Piše: Anera Ryznar

Tea Tulić: Kosa posvuda, Algoritam, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"'Ostala sam sama', konstatacija je koju uporno ponavljaju ženski likovi ove knjige i ona nepogrešivo upućuje na onu tabuiziranu istinu o psihologiji preživjelih: tuđa patnja i smrt traumatični su samo ukoliko ih posvojimo, prisvojimo njihove učinke i dopustimo im da se odzrcale na vlastitom životu", piše Anera Ryznar.



 

Kosa posvuda, prvijenac Tee Tulić, otvara se trenutkom jedne slučajne smrti – smrti koja nije toliko bolna jer ni osoba nije bila toliko bliska, tek nepoznati susjed – ali čija nasumičnost nosi onu proleptičku snagu zbog koje čitatelj naslućuje da smrt u ovoj knjizi nije samo narativni okidač i povod za priču, nego da ona podvlači pod sebe njezin jezik, dokida mogućnosti narativnog lutanja i skuplja tekst u jednu točku. U tom epicentru priče, oko kojeg u koncentričnim putanjama kruže likovi, glasovi i prizori iz jednog običnog obiteljskog života, nalazi se intimno i traumatično iskustvo – bolest majke, grčevita borba i paralizirajući strah i, naposljetku, neumitna tupost gubitka. Sve ono što je na formalnom planu simptomatično za rukopis Tee Tulić – njegova fragmentarnost, raspršenost i nimalo suptilna poetizacija – izravno proizlazi iz te pulsirajuće točke boli koja diktira psihogram pripovjedačice kao one koja iščekuje smrt, strahuje od nje i – u nemogućnosti da je spriječi ili barem odgodi – o njoj pripovijeda.

Premda je strukturirana kao niz kratkih, poetiziranih fragmenata koje je na razini cjeline moguće čitati kao dnevnik, zbirku priča ili čak labavo ulančan roman, ova knjiga ima čvrstu unutrašnju strukturu koja se prepoznaje kao monolog jednog pripovjednog glasa koji kroz sebe ipak propušta tragove tuđeg govora i iskaze s kojima polemizira, stalno ih iznova preispisuje ili ih pak preuzima kao svoje i u njima se nastanjuje. „Ostala sam sama“ konstatacija je koju uporno ponavljaju ženski likovi ove knjige i ona nepogrešivo upućuje na onu tabuiziranu istinu o psihologiji preživjelih: tuđa patnja i smrt traumatični su samo ukoliko ih posvojimo, prisvojimo njihove učinke i dopustimo im da se odzrcale na vlastitom životu. Tulićkina pripovjedačica stoga se zatječe u stalnom rascjepu između vanjskoga života čiji ritam i strukturu opsesivno nastoji očuvati i kaotičnosti vlastite podsvijesti koja potisnuti strah prerađuje u simboličke spletove snova, vizija i začudnih slika. Služeći se snažnim metaforama poput zmije u trbuhu ili razasutih vlasi kose kako bi zabilježila i imenovala tragove smrti u živim stvarima, pripovjedačica tematizira jezik kao onaj simbolički sustav u kojem je najlakše uočiti zastrašujuću dijalektičku igru prisutnosti i odsutnosti, plusa i minusa, jedinica i nula. Sukladno tome, i narativna dinamika rukopisa počiva na istovremenom djelovanju dvaju oprečnih sila – centripetalne koja je fokusirana na sadašnji trenutak, na vlastito tijelo koje je nevidljivom vrpcom povezano s majčinim, na zvukove i mirise majčine bolničke sobe, te centrifugalne koja se skokovito kreće u prostoru i vremenu, pokušavajući od bolesti i smrti pobjeći u prošlost, u djetinjstvo, u tuđe živote, u neke druge prostore. Stoga, najsigurnije bi bilo reći da se radi o intimističkoj prozi autobiografskog predznaka koja ne pridaje previše važnosti linearnoj naraciji nego slijedi logiku osobnoga pamćenja i stanja svijesti. No, kako to obično biva, pokušaj narativizacije osobne i obiteljske povijesti nužno se raspršuje prema izvanjskome – prema drugim prostorima i vremenima, drugim glasovima i sugovornicima. Propitujući granice vlastitog svijeta, jezika i pamćenja ova proza ne izrasta samo iz utješnog preklapanja s univerzalnim iskustvom odrastanja i gubitka, nego se oblikuje u presjeku s onim poetikama koje su to iskustvo artikulirale kao identitetsko i konstitutivno – s intimističkom prozom Irene Vrkljan, s poetikom tijela Slavenke Drakulića, i posebice s literarnim i teorijskim promišljanjima Dubravke Ugrešić i Andree Zlatar. No, proza Tee Tulić nije ženska proza zbog njezinih implicitnih literarnih sugovornica, niti zato što bi nastojala literarizirano iskustvo posvojiti kao inherentno žensko, nego zbog načina na koji ona toj zbilji pristupa, nastojeći je fragmentizirati, intimizirati, zatvoriti u granice vlastita jezika i svijeta. Upravo je ženska obiteljska vertikala koju čine baka, majka i kći nosiva konstrukcija knjige koja na drugoj, neupadljivoj razini pripovijeda mnogo više od same traume – pripovijeda dinamiku jedne obitelji, gradi poetiku ženskog odrastanja koje je istovremeno univerzalno prepoznatljivo, ali i intimno kodirano. Zaokupljenost svakodnevicom, obiteljskim pričama, simboličnim predmetima i intimnim prostorima ono je što oblikuje privatnu povijest pripovjedačice koja ne uspijeva u nju integrirati mogućnost smrti kao naglog i posve proizvoljnog reza nad životom i pričom. Umjesto toga, ona odlučuje pisati sebe, jezikom se probijati kroz katalog svakodnevnih usputnosti kako bi napokon sebe učinila vidljivom, naznačila granice vlastita tijela i doprla do one toliko žuđene, a nedostižne identitetske koštice koja ne bi u potpunosti bila determinirana drugima, njihovim genima, iskustvima i jezicima. No, ako je, psihoanalitički rečeno, ono jedino što može biti uistinu naše tek jedinstvena struktura našega simptoma, tada se čini da ova priča, koja ciklički ponavlja iste radnje, pokrete i fraze (oprati kosu, skuhati čaj, otići u kupovinu, posjetiti mamu) u svome simptomu uistinu opsesivno uživa. Smrt je, stoga, za pismo Tee Tulić nešto poput prokletog fantomskog označitelja – manjak, odsutnost i šutnja nalaze se u njezinom temelju i generiraju nagon za pisanjem, ali, istovremeno, tematizirajući mogućnost vlastite narativizacije, raskrinkavaju strategije u kojima jezik – nastojeći smrt privesti u simboličko – sustavno podbacuje.

Upisujući svoj govor u fabulativni okvir o doživljavanju i preživljavanju traume, knjiga će neizbježno otvoriti pitanje o mogućnosti i učinkovitosti njezine reprezentacije, pitanje koje već duže opsjeda autobiografsku prozu, ali i teoriju koja se njome bavi. Pripovijedanje neispripovjedivog, legitimitet i etička odgovornost fikcionalizacije traumatičnih iskustava, podbačaj jezika kao simboličkog sustava u koji se traumatsko ne može do kraja integrirati, sve su to teme o kojima bismo mogli razmišljati čitajući ovu knjigu. Međutim, ono što nam ona posredujeu prvom čitanju nije njezina filozofska gustoća nego snažna emocija, začudne i humorom obojene slike, briljantno izvedeni minijaturni dijalozi i fina, izbrušena rečenica. Smjestivši se na plodnom raskrižju lirskog, dramskog i proznog, ova knjiga uspijeva nadrasti traumu iz koje izvire i oblikovati rukopis s kojim je, povrh svega, vrlo lijepo i lako razgovarati.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg