kritika

Poetsko posvajanje traume

Piše: Anera Ryznar

Tea Tulić: Kosa posvuda, Algoritam, Zagreb 2011.
/iz Quoruma/

"'Ostala sam sama', konstatacija je koju uporno ponavljaju ženski likovi ove knjige i ona nepogrešivo upućuje na onu tabuiziranu istinu o psihologiji preživjelih: tuđa patnja i smrt traumatični su samo ukoliko ih posvojimo, prisvojimo njihove učinke i dopustimo im da se odzrcale na vlastitom životu", piše Anera Ryznar.



 

Kosa posvuda, prvijenac Tee Tulić, otvara se trenutkom jedne slučajne smrti – smrti koja nije toliko bolna jer ni osoba nije bila toliko bliska, tek nepoznati susjed – ali čija nasumičnost nosi onu proleptičku snagu zbog koje čitatelj naslućuje da smrt u ovoj knjizi nije samo narativni okidač i povod za priču, nego da ona podvlači pod sebe njezin jezik, dokida mogućnosti narativnog lutanja i skuplja tekst u jednu točku. U tom epicentru priče, oko kojeg u koncentričnim putanjama kruže likovi, glasovi i prizori iz jednog običnog obiteljskog života, nalazi se intimno i traumatično iskustvo – bolest majke, grčevita borba i paralizirajući strah i, naposljetku, neumitna tupost gubitka. Sve ono što je na formalnom planu simptomatično za rukopis Tee Tulić – njegova fragmentarnost, raspršenost i nimalo suptilna poetizacija – izravno proizlazi iz te pulsirajuće točke boli koja diktira psihogram pripovjedačice kao one koja iščekuje smrt, strahuje od nje i – u nemogućnosti da je spriječi ili barem odgodi – o njoj pripovijeda.

Premda je strukturirana kao niz kratkih, poetiziranih fragmenata koje je na razini cjeline moguće čitati kao dnevnik, zbirku priča ili čak labavo ulančan roman, ova knjiga ima čvrstu unutrašnju strukturu koja se prepoznaje kao monolog jednog pripovjednog glasa koji kroz sebe ipak propušta tragove tuđeg govora i iskaze s kojima polemizira, stalno ih iznova preispisuje ili ih pak preuzima kao svoje i u njima se nastanjuje. „Ostala sam sama“ konstatacija je koju uporno ponavljaju ženski likovi ove knjige i ona nepogrešivo upućuje na onu tabuiziranu istinu o psihologiji preživjelih: tuđa patnja i smrt traumatični su samo ukoliko ih posvojimo, prisvojimo njihove učinke i dopustimo im da se odzrcale na vlastitom životu. Tulićkina pripovjedačica stoga se zatječe u stalnom rascjepu između vanjskoga života čiji ritam i strukturu opsesivno nastoji očuvati i kaotičnosti vlastite podsvijesti koja potisnuti strah prerađuje u simboličke spletove snova, vizija i začudnih slika. Služeći se snažnim metaforama poput zmije u trbuhu ili razasutih vlasi kose kako bi zabilježila i imenovala tragove smrti u živim stvarima, pripovjedačica tematizira jezik kao onaj simbolički sustav u kojem je najlakše uočiti zastrašujuću dijalektičku igru prisutnosti i odsutnosti, plusa i minusa, jedinica i nula. Sukladno tome, i narativna dinamika rukopisa počiva na istovremenom djelovanju dvaju oprečnih sila – centripetalne koja je fokusirana na sadašnji trenutak, na vlastito tijelo koje je nevidljivom vrpcom povezano s majčinim, na zvukove i mirise majčine bolničke sobe, te centrifugalne koja se skokovito kreće u prostoru i vremenu, pokušavajući od bolesti i smrti pobjeći u prošlost, u djetinjstvo, u tuđe živote, u neke druge prostore. Stoga, najsigurnije bi bilo reći da se radi o intimističkoj prozi autobiografskog predznaka koja ne pridaje previše važnosti linearnoj naraciji nego slijedi logiku osobnoga pamćenja i stanja svijesti. No, kako to obično biva, pokušaj narativizacije osobne i obiteljske povijesti nužno se raspršuje prema izvanjskome – prema drugim prostorima i vremenima, drugim glasovima i sugovornicima. Propitujući granice vlastitog svijeta, jezika i pamćenja ova proza ne izrasta samo iz utješnog preklapanja s univerzalnim iskustvom odrastanja i gubitka, nego se oblikuje u presjeku s onim poetikama koje su to iskustvo artikulirale kao identitetsko i konstitutivno – s intimističkom prozom Irene Vrkljan, s poetikom tijela Slavenke Drakulića, i posebice s literarnim i teorijskim promišljanjima Dubravke Ugrešić i Andree Zlatar. No, proza Tee Tulić nije ženska proza zbog njezinih implicitnih literarnih sugovornica, niti zato što bi nastojala literarizirano iskustvo posvojiti kao inherentno žensko, nego zbog načina na koji ona toj zbilji pristupa, nastojeći je fragmentizirati, intimizirati, zatvoriti u granice vlastita jezika i svijeta. Upravo je ženska obiteljska vertikala koju čine baka, majka i kći nosiva konstrukcija knjige koja na drugoj, neupadljivoj razini pripovijeda mnogo više od same traume – pripovijeda dinamiku jedne obitelji, gradi poetiku ženskog odrastanja koje je istovremeno univerzalno prepoznatljivo, ali i intimno kodirano. Zaokupljenost svakodnevicom, obiteljskim pričama, simboličnim predmetima i intimnim prostorima ono je što oblikuje privatnu povijest pripovjedačice koja ne uspijeva u nju integrirati mogućnost smrti kao naglog i posve proizvoljnog reza nad životom i pričom. Umjesto toga, ona odlučuje pisati sebe, jezikom se probijati kroz katalog svakodnevnih usputnosti kako bi napokon sebe učinila vidljivom, naznačila granice vlastita tijela i doprla do one toliko žuđene, a nedostižne identitetske koštice koja ne bi u potpunosti bila determinirana drugima, njihovim genima, iskustvima i jezicima. No, ako je, psihoanalitički rečeno, ono jedino što može biti uistinu naše tek jedinstvena struktura našega simptoma, tada se čini da ova priča, koja ciklički ponavlja iste radnje, pokrete i fraze (oprati kosu, skuhati čaj, otići u kupovinu, posjetiti mamu) u svome simptomu uistinu opsesivno uživa. Smrt je, stoga, za pismo Tee Tulić nešto poput prokletog fantomskog označitelja – manjak, odsutnost i šutnja nalaze se u njezinom temelju i generiraju nagon za pisanjem, ali, istovremeno, tematizirajući mogućnost vlastite narativizacije, raskrinkavaju strategije u kojima jezik – nastojeći smrt privesti u simboličko – sustavno podbacuje.

Upisujući svoj govor u fabulativni okvir o doživljavanju i preživljavanju traume, knjiga će neizbježno otvoriti pitanje o mogućnosti i učinkovitosti njezine reprezentacije, pitanje koje već duže opsjeda autobiografsku prozu, ali i teoriju koja se njome bavi. Pripovijedanje neispripovjedivog, legitimitet i etička odgovornost fikcionalizacije traumatičnih iskustava, podbačaj jezika kao simboličkog sustava u koji se traumatsko ne može do kraja integrirati, sve su to teme o kojima bismo mogli razmišljati čitajući ovu knjigu. Međutim, ono što nam ona posredujeu prvom čitanju nije njezina filozofska gustoća nego snažna emocija, začudne i humorom obojene slike, briljantno izvedeni minijaturni dijalozi i fina, izbrušena rečenica. Smjestivši se na plodnom raskrižju lirskog, dramskog i proznog, ova knjiga uspijeva nadrasti traumu iz koje izvire i oblikovati rukopis s kojim je, povrh svega, vrlo lijepo i lako razgovarati.

 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg