proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.



 

Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

 

„Volim vidit ljude na uglu ulice, isprid dućana s pićem“, rekla je Alba i rastegnula svoju sablasno koštunjavu ruku da dohvati pepeljaru na drugom kraju prozora. Žega se rastapala među njima cijelog popodneva i Alba je večer dočekala sjedeći na dasci hotelskog prozora samo u gaćicama i pamučnoj donjoj majici.

„Tu će vjerojatno provest noć, no ipak nekako, svi redom, izgledaju kao da su u prolazu. Djeluju kao oživljavanje ideje ili metafore da smo svi u prolazu. I obvezan svijetleći znak koji te zove da kupiš. Slova poredana jedno ispod drugoga. I grafit: 'Jesi li moja?' Ili 'Još mi fališ.' Neko se došeta. Tkogod dojuri na skejtu. Pa se neko dogura biciklom. Puni su riječi, samo razgovaraju, svi pitomi.“

Kad joj sestra, koja se ispružila na jednom od dva spojena hotelska kreveta nije odgovorila, Alba je nastavila: „Nema ništa gradskije, da tako kažem, od prodavaonice pića na uglu.“

„Mogla si se onda spustit doli i donit nam nešto. Ova vrućina će me dokrajčit.“

Alba je prečula komentar. Rastegne se do upaljača i pripali.

„Isuse, prestani već jednom dimit u sobi“, rekla je sestra.

„Mama uvik ponavlja onu priču o babi, o svojoj materi, kako se jednog jutra digla iz kreveta, a tad je već bila dosta bolesna…“

Sestri zazvoni mobitel i ona bez riječi ustane i nestane iz sobe. Alba ju je još mogla čuti kako s hodnika grakće na nekoga s druge strane slušalice.

Alba ispuše dim prema prodavaonici pića. Osjeti u tom trenutku da je i ona gradska, da joj nešto vibrira oko pluća. Pomisli kako bi se mogla spustiti dolje, kupiti pivu ili sok i onda kao slučajno ostati. Nitko se ne zadržava sam, naravno. Trebao bi ju netko pozvati ili upitati nešto, a ona bi se raspričala. Da, baš bi se razgalila. Već je počela snovati tko bi joj pripriječio put do hotela. Onaj brončani mladić u bermudama s masivnim džepovima ili ona djevojka naslonjena na bicikl s tetovažom na gležnju? A sestra bi čekala. Gledala bi s prozora, razgovarala na svoj nesnosni mobitel i svako malo bacala komentare kako se Alba ne vraća.

Dali su im sobu s dva spojena kreveta. To je Alba također vidjela kao oživljavanje metafore.

Kad su se prije tri dana prijavile u hotel i ušle u sobu s pogledom na ulicu, Alba je rekla sestri da se osjeća kao u romantičnom filmu.

„Tamo uvik dobiju zadnju sobu, obično neku rupetinu i moraju spavat na istom krevetu jer miljama uokolo ili nema hotela ili nema prazne sobe.“

„Ne pričaj gluposti, rezervirale smo prije skoro godinu dana“, rekla je sestra i bacila svoju putnu torbu pokraj kreveta.

Alba je u sebi rekla da nije u tome stvar. Željela je prokomentirati i crveni prekrivač sa zlatnim resicama kojim je bio prekriven krevet i koji su zračili zadnji put prije njenog rođenja, ali suzdržala se. Neće pričati gluposti. 

Sestra se vrati u sobu i legne potrbuške na isto mjesto gdje je maloprije ležala.

„To što je mama ponavljala o babi“, nastavi Alba kao da sestra nije ni izlazila. „Jednog se jutra digla iz kreveta, otvorila škafet u kužini, onaj treći di su stale krpe, ispod krpa izvukla kutiju cigareta i zapalila. Prije toga nije pušila dvadeset godina. A mater tu uvik doda da pitaj boga koje su to bile cigarete, da može bit da se više nisu ni proizvodile.“

Osjetila je Alba da se jezikom spušta u bliskost. Pobjegne joj kad govori o babi i onom potkrovlju s kredencima gdje su ona i sestra bile sestre i gdje ih najrastavljeniji kreveti na svijetu nisu mogli udaljiti. Pribjegla je jeziku babine kužine, jeziku tamnog, maslinastog drveta i babinog romantičnog sobička sa singericom.

„Mater nije tila raščistit babine stvari kad je ova umrla jer joj je baba prid smrt svašta izgovorila, pa sam se toga prihvatila ja. Moraš se sićat sobe koja je tebi i meni uvik bila dosadna kad smo bile male jer su u njoj stale babine knjige i singerica čije smo kolo uporno vrtile – bilo nam je i volan i kormilo, staklena vitrina s milijun drangulija i ona strašna škrinja ispod prozora koju nikad nismo uspile otvorit i di je parket bio najlošiji, a baba nije dala da se lakira i brusi jer će joj uništit knjige.

U toj sam sobi skoro poludila.

Baba je imala knjige na svim jezicima. Za većinu sam mogla utvrdit imena autora, ali bila su to izdanja na poljskom, bugarskom, makedonskom, srpskom, slovačkom, engleskom, francuskom; slikovnice na njemačkom. Sigurno znan da toliko jezika nije govorila. Škrinju sam uspila otvorit, razbila sam katanac. Tamo me dočekala, u najlon umotana, crvena svilena spavaćica s tri botunčića u imitaciji bisera. Osim haljine, dupkom puna kutija izrezanih novinskih članaka, vijesti o mornarici, potom pjesama iz brojnih onodobnih rubrika. Kao da sve puste knjige nisu dovoljne, imala je iščupane stranice iz knjiga. Za neke sam otprilike znala odakle su uzete, tipa ludo detaljan opis singerice kod Danila Kiša. To je čuvala, zamisli! Za većinu nisam imala pojma odakle je iskidano, naravno. Mnogi su isječci bili na ćirilici i teško sam ih čitala, drugi pak na jezicima koje nisam uopće razumjela. Tu sam našla još nešto, al nisan rekla materi.

Imala je baba neki izbor Iz savremene španske lirike, s podcrtanim pjesmama naziva Naga žena, Krčmareva kći, Zarobljena muzika i slično. Potom izbor iz renesansnih novela, žut i smrdljiv, Proustovu biografiju na srpskom u kojoj je više puta okružila kemijskom oko citata na početku, nečeg vezanog za naš život, jedini istinski život ili tako nešto. Imala je knjigu na poljskom, Siekerezadu, na čijoj je naslovnici čovjek stisnutih očiju, a u čijoj je unutrašnjosti, na hrvatskom, pisalo: 'Neka svi mudri budu pametni i neka ja budem glupa sa svojom ljubavlju.'

Posvete u knjigama bile su također na brojnim jezicima. Izmješani stihovi iz više pjesama. U jednoj: „I like my body when it's with your body“, a odmah ispod toga: „Lady, I touch you with my mind“. Tresla sam se. Kopala sam dalje. Počela sam spavati u toj sobi, kužiš?

Otkrila sam babin život, babin tajni život koji je imala izvan matere, izvan pokojnog dida i izvan nas. Razglednice su bile poseban šok. Jedne prastare, obasjane sepijom i kao poslane s mondenih ljetovališta di su se ljudi još kupali u dugin gaćama. Druge čudne, uvrnute k'o one Mainzerove s mačkama, sve ispisane pozdravima, stihovima, mjestimično očitom erotikom. Potpisane imenima za koja nikad nisam čula. Muškim i ženskim.“

Zvuk sestrina mobitela rasječe sobu. Alba ponovo potegne prema upaljaču. Sestra se skoči i ponovo bez riječi izađe na hodnik. Par koraka kasnije, Alba je nije čula. Okrene se opet prema uglu i sjajećem natpisu koji nudi piće. Majka je ono s babinim cigaretama pričala kao anegdotu iz koje bi čovjek pomislio da je bila bliska s njom. Kako se pojedini isječci, izrezani iz šire slike, čine nepripadajućima toj istoj slici.

Baba je stan ostavila Albi i sestri, a majka je urlala kad Alba nije željela prodati. Rupčaga stare pijandure, tako ga je zvala. I sestri, koja ima dvoje male djece u drugom gradu, značio bi taj novac. Kako se nije mogla odlijepiti od babine tavanske sobe?

Sestra je predložila ljetovanje, još na sprovodu. Žele i more i grad – grad. Odmah su rezervirale. Idu njih dvije same i baš ih briga. Tako su rekle. Bile su malko zaljuljane rakijom. Majka, razbacana na sve strane, gledala ih je s olakšanjem. Kad im je trijeznima, godinu dana poslije sprovoda, došlo vrijeme za pakovanje prtljage, ni jedna nije željela odustati. Čule su se telefonski. Otezale razgovor do neprimjerene nelagode, sve u nadi da će jedna reći kako ne može ići. Trodnevna tišina među njima umutila se u zrak. Udisale su je kroz lijenost žege. Bauljale su gradom, razgledavale bez ijedne fotografije, ležale na plaži. Alba je plivala, sestra je u hladu razgovarala na mobitel.

Sestra se vratila u sobu dok je Alba bila u zahodu. Zatekla ju je gdje sjedi na krevetu i otvara im bocu gina.

„Baba se navodno opijala“, reče Alba.

„Navodno?“ ponovi sestra jedva razumljivo s čepom boce među zubima. Ispljune čep u šaku pa kaže: „Baba se malokad triznila.“

„U škrinji je bio snop od sigurno stotinjak stranica ispisanih babinim rukopisom. Prvo sam mislila da su pisma i ostavila ih za kraj. Dala sam se na pročešljavanje knjiga i posveta, na ulazak u trag razglednicama što su ispadale iz knjižurina. Bila sam sigurna da sam otkrila babin tajni život koji joj je bio toliko mio i blizak da bi ga sama objava potrošila. Već sam i zamišljala muzej obične osobe, muzej jedne tajne koji bih sastavila od te sobice na tavanu. Danima sam popisivala imena sa posveta, tražila po internetu stihove, prevodila citate, guglala adrese s razglednica, popušila sve cigarete koje je skrivala po sobici – a bilo ih je posvuda i toliko da se vjerojatno nije digla iz kreveta nakon dvadeset godina nepušenja kako je mater govorila – i konačno počela kontaktirati ljude s adresa.

Za brojne su mi rekli da su umrli. Do nekih sam uspila doć, pa čak i nekih inozemnih. Ali niko nikad nije čuo za našu babu.“

Boca gina, postavljena na podu između Albe i sestre, brzo se praznila. Sestra protegne svoju ruku prema Albi i prstima joj mahne da želi dim.

„Uvik sam zavidila tom tvom vikend-pušenju“, reče Alba i doda joj cigaretu.

Sestra se nasmije, valjda prvi put u ta tri dana. Sparina oko njih je otežala. Albini su prsti od toga postajali gnjecavi, dlanovi otekli. Mobitel do sestre snažno zavibrira. Ona ga baci pod jastuk.

„Bila sam toliko zasljepljena. Toliko obuzeta. Uzela sam slobodne dane na poslu odlučna da pratim svaki trag. Povezivala sam posvete s onim što je podcrtavala, s naslovima koje je imala, s člancima i pjesmama koje je rezala. Hodajući gradom, pijući kavu, sjedajući uz more, osjećala sam da sama podrhtavam pod nekim novim smislom. Bila sam na misiji, bila sam gradska, a prašnjava prošlošću. Ljuljuškala sam se u zanosu kako sam otkrila koliko je unutarnji život bogatiji od vanjskog. U to vrijeme sam zaključila da joj je netko iz inozemstva slao sve te knjige i uvjerila se da mora da je neki ljubavnik. Neko koga je krila od svih nas. Priča o kakvoj se snimaju filmovi.

Okrenula sam se pismima koja nisu bila pisma nego tekstovi, priče i pjesme. Sve do jedne lascivne, pornografske, divlje, taktilne, pune prostota - krcate. Ne bi virovala da baba zna te riči. Uz to sve, usijane i uzbudljive.

Kako sam već rekla, bila sam obuzeta. Toliko zavedena da nisam vidila šta mi je prid nosom. U mnogim je knjigama na prvoj stranici, u gornjem desnom kutu olovkom pisala cijena. Negdje kune, negdje dinari. Negdje prekriženo, snižena sa šezdeset na pedeset. To mi je bilo poznato. Imala sam i sama takvih knjiga. Imala si i ti. Nabavljale smo ih kod Lizavete - sićaš se da smo je tako zvale - kod one babuskare u antikvarijatu.“

Sestra se zakašljala. Sažalno je pogledala Albu, kao da se koleba treba li joj se pridružiti na prozorskoj dasci. Podragati ju po leđima. Poljubiti joj kosu.

Alba se odjednom udarila smijati, glasno i histerično, a kad je podigla glavu iz očiju su joj bježale krupne suze, sve u žurbi, svu je preplavljujući.

„Ispada da je baba kupovala te knjižurine u antikvarijatu, a u njima su ostajale tuđe posvete, tuđe razglednice. Ona je izmišljala okvir tim životima, zamišljala njihova gola tijela i o njima tako uvjerljivo pisala. Pritom je vjerojatno bila pijana i sama, zatvorena u onoj prašinetini.“

Alba glasno uhvati zraka. „Mislila sam da je život zanimljiviji.“

Nedugo zatim Alba i sestra legle su na spojene krevete, sklupčale se glavom uz glavu i tako zaspale. Na već težak zrak naslonio se zadah alkohola. Mobitel pod sestrinim jastukom neonski je svijetlio.

Dolje na ulici ljudi su se počeli razilaziti. Jasno. Nitko nikad nije zauvijek ostao pred prodavaonicom pića.

 

    

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg