proza

Darko Šeparović: Ovako

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) objavio je zbirku poezije ''Autopilot'' (Algoritam, Zagreb, 2015.) i roman ''Krvotok'' (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, slovenski i grčki. Priprema roman ''Pristanište'' koji će uskoro biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura.



 

OVAKO

 

 

 

... hobotnica koja zavlači

pipke s crnilom među stijene

može vladati tobom. Pripadaš joj,

 

a ne znaš. Hobotnica si, a misliš da si ti.

 

Eugenio Montale

 

 

 

 

Samo sam padala i padala, kao u meko lišće, u topli gusti pamuk i nikakvih ruku nije bilo blizu, nikakvog tijela na koje se mogu osloniti i tako sam padala, dok je plavo svjetlo obasjavalo moja leđa i kroz taj sam pad mislila o tupim pogledima ljudi iz gledališta koji će me dočekati ako jednom ustanem. Moje vrijeme curi i toga sam svjesna, fizički tragovi su nepotkupljivi i moje su oči, oči žene koja kad prstima jede glavu ribe, gleda njezine ugašene oči na tanjuru kao da gleda nešto čemu se približava. Nisam tako željela završiti, u toj svibanjskoj večeri s prizorom ribljih očiju i ležati na pozornici kazališta kako se valjda leži na trajektu za olujna vremena. Ali padala sam polako i kopnjela poput očiju one ribe, dio po dio tijela približavao se podu. Najprije su koljena dodirnula pozornicu, zatim kukovi, trup i na kraju glava. Prožela me nekakva toplina, ali to nije bila toplina reflektora već nešto drugačije, kao vrući pijesak u srpnju; mekano i opasno. Ne znam koliko sam dugo ležala, možda nekoliko sekunda ili minuta i jedino se sjećam da me probudilo potmulo koračanje, tamni i oštri topot od kojeg je cijela pozornica vibrirala. Nakon nekoliko nejasnih povika, otvorila sam oči i osjetila nečiji udarac u nogu. Sve je to bilo slučajno i neočekivano, sve šminka razmazana po licu, sve metež jedne propale premijere. Ležala sam u nezavršenoj slici, draga.

Prije nego sam ustala, upalila su se svjetla u kazalištu, a ljudi iz gledališta već su bili na pozornici. Ispred mene bilo je prazno gledalište i to jako bijelo svjetlo bilo je neprimjereno za kazalište i tu svibanjsku noć. Vidjela se svaka nečistoća, pukotina i prljavština na podu i zidovima, naša prejaka šminka i umorne oči. Sinoć se u kazalištu mogao vidjeti prizor svijeta kojim smo okruženi; gomila ljudi na pozornici, a nitko u gledalištu da gleda ili sluša i svi imaju nešto za reći, njihovo je mišljenje važno, jer nitko zapravo ne sluša što drugi govore. Odmah su započela i različita nagađanja o tome zašto smo se onesvijestili, trebamo li izići iz kazališta, i tako dalje i dalje, svi pomalo izgubljeni, svi nesigurni u sljedeći korak. Željela sam pobjeći iz tog prizora, biti sama na pozornici, jer jedino tada odgađam to neko vrijeme, usporavam njegov protok i ne postoji ništa osim svjetla na pozornici i mraka u gledalištu. Dok glumim, živim na toj granici svjetla pozornice i mraka među ljudima i tek tada mogu osjetiti koliko smo sami, draga.

Dok sam stajala na rubu pozornice, iza mojih je leđa vibrirala gomila nerazumljivih glasova. Nekoliko je ljudi i dalje ležalo na podu, nitko se na njih nije obazirao. Valjda tako pozornica djeluje na ljude, a ja se nisam mogla pomaknuti. Iznad nas je visio teški crveni zastor kojeg se nitko nije bojao. Panika i privremeno zajedništvo toliko su prizemni da pogled zaustavljaju na visini nosa, a ponekad su najopasnije stvari iznad naših glava. Izvlačila sam pogled iz te zapetljane mreže ljudi fiksirajući oči na prazno gledalište. Tek tada sam uspjela primijetiti da negdje duboko u gledalištu sjedi netko i promatra nas. Nisam uspjela vidjeti detalje lica; kosu, boju očiju, ali sigurno je bio muškarac. Glasovi ljudi na pozornici bujali su poput tijesta i lijepili se za zidove. Ponekad bi zazvonila neka kratka rečenica, kao Idemo, idemo, nakon čega bi uslijedilo oprezno Pričekajmo, a onda je popustila ravnoteža, počela sam padati i samo sam padala i padala sa svim tim ljudima. Bili smo stručci cvijeća koji se bacaju na pozornicu nakon uspjele premijere, ali nitko nije pljeskao, draga.

            Taj drugi pad bio je brži. Sletjela sam na tijela koja su već bila na podu i znala sam da nemam razloga za strah. Probudit ću se i sve će biti dobro, ali što će biti dalje? Ubrzo nakon pada otvorila sam oči. Nisam mogla ustati, bila sam kugla olova u prozirnoj tekućini, kao da je netko držao letvu u ravnini mojih ključnih kostiju. Svjetla je bilo previše, tog mrmora rasvjetnih tijela, u ušima je zujala nepoznata melodija saksofona, boje su neočekivano rastvarale oči i to hladno svjetlo na mojoj dugoj haljini pretvaralo me u ranjenu životinju. Ljudi oko mene su još uvijek bili onesviješteni, a moje su se oči umarale pokušavajući pronaći neko poznato lice. I ponovno sam padala i padala, preko pijeska i perja, u plavu kosu i smeđe oči. Mogla sam tako padati danima, ali u padu su me zaustavili nečiji dlanovi i dotaknuli mi obraze. Moja se glava odlijepila od poda. Probudi se, probudi se... Moramo izići..., zazvonio je njegov glas u mojim ušnim školjkama i koža se naježila brzinom plimnog vala koji nadvisuje čelo. Naglo sam se pridignula udahnuti zrak iz plićine pluća. Taj muškarac iz zadnjeg reda gledališta stajao je iznad mene, a oko nas su ležali ljudi. Pružio mi je ruku i tada sam pomislila da smo možda nas dvoje posljednji živi ljudi na svijetu.

            Potrčala sam prema garderobi, njegovi su koraci slijedili moje i nisam mogla pričati ni razmišljati, samo sam htjela uzeti ključeve stana, izići na svježi zrak i više nikada ne ući u kazalište. Trčali smo kroz hodnike, on je nešto govorio, ali u toj brzini nisam mogla razumjeti njegove riječi. Bilo je u njima rasprskavajućeg nemira koji ih je pretvarao u nerazumljivu tlapnju. A vani je padala kiša iz monsunskih šuma, kap je bila zalijepljena za kap, voda je udarala po kazališnom trgu i vlažila podnožja okolnih kuća, odzvanjali su limovi automobila i nikoga nije bilo na ulicama. Već nakon nekoliko koraka bila sam potpuno mokra, ali morala sam se probiti kroz tu kišu i nekako stići do stana. On me sustigao i pružio jaknu da pokrijem glavu, a zatim stavio ruku oko mojeg struka. Nisam se odupirala, cestama su bujale rijeke i samo smo padali i padali, propadali u lokve i nečistoće grada. Ta je kiša bila tako primjerena za grad koji se gasi već godinama, baš poput mene. I dok smo se zagrljeni probijali kroz sve to, rekla sam mu da ovaj grad odavno nije grad, samo imena i prezimena ulicama daju nekakav privid normalnosti i ne želim da kiša prestane, neka izbriše asfalt i terase koje su pojele ulice i još sam rekla kako ponekad poželim počupati sve gromobrane na krovovima da užarena struja prepeče oronule fasade kako bi vidjeli da je naš život u ovom gradu jedna preduga i loše servirana večera. Zatim je on podignuo ruku i negdje u blizini nas udario je grom, a mi smo ubrzali hod.

            Moja duga haljina bila je potpuno zalijepljena za kožu i tek kada smo ušli u stan primijetila sam da je on suh kao da su ga sve kapi mimoišle. Pošla sam u kupaonicu, iz mene se cijedila ta kiša i ostavljala sklizave otiske stopala. Nije me slijedio. Tuširala sam se dugo, dugo i strugala tu kišu, jedan čitavi grad je nestajao u odvodu tuša; tamno crveni krovovi, tragovi guma, taj nakupljeni elektricitet i svi oni ljudi onesviješteni na pozornici kazališta, čađave tramvajske šine, oštri kutovi zgrada, moja plava kosa i umorne noge, večeri kojih se ne sjećam, a trebala bih, sve je to nestajalo u dubokoj tami cijevi.

Kada sam izišla iz kupaonice, on je otvarao prozor u kuhinji i kada je njegova glava provirila van, kiša je prestala. U meni je nakon tuširanja ostala jedna prazna plaža zimi i nisam mogla shvatiti zašto je on još uvijek u mojem stanu. Pružila sam mu jaknu, ali prsti su popustili. Pala je na pod, on se prignuo podignuti je i ostao dolje. Tako prignut, priznao je da to između nas može opisati samo pokretima u krevetu, a ne jezikom i nije mislio da će večer završiti propalom premijerom, da će se ljudi onesvijestiti, kiša natopiti grad, i tako dalje i dalje, i njegov je strah bio strah plijena uhvaćenog u stupicu iz koje ne može van.

Trebala sam reći da se rakovi nikada ne vraćaju po odbačeni oklop, ali u meni je bila ta prazna plaža. Gledala sam ga u toj nepokretnosti i izustila da se ne može voljeti uništavajući sve od čega je nečiji život izgrađen i dok sam to izgovarala, stajala sam gola nad njime. On je padao i padao gledajući u pod kao u dubinu mora. Na kukovima nisam osjećala težinu, tih trideset i osam godina vidljivih na mojem tijelu nisu bili nikakva prepreka da mu pružim ruku i zagrlim ga. I napokon nisam osjećala nikakav sram zbog bora i strija na koži, ti su tragovi moj reljef koji se treba nježno otkrivati. Ne znam što je sljedeće očekivao. Ispod naših nogu punilo se jezero vodom koja se cijedila iz mojeg svježe opranog tijela. Izišla sam iz zagrljaja i gledala ga u oči dok nije otišao.

            Nakon njegovog odlaska kiša je ponovno počela pljuštati. Cijelu noć nisam mogla zaspati. Kap zalijepljena za kap, pa nekoliko udaraca munje i tako do jutra. Sad sam pogledala kroz prozor i vidjela da s neba padaju naranče. Čim ovo prestane, draga, ja ću otići. Ovako.

 

 

 

   

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg