proza

Sara Kopeczky Bajić: Posljednja večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sara Kopeczky Bajić (1992., Split) piše stvarnosnu i spekulativnu prozu. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta je ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila je drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić, prvo mjesto na natječaju Ulaznica i nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze.



 

Posljednja večera

 

 

Moja sestra ne može podnijeti istinu. Neki ljudi jednostavno zaslužuju to što ih dopadne. Zakoni nisu kazne, već posljedice. Možeš napraviti bilo što, samo ako si spreman podnijeti posljedicu, kakva god ona bila.
"Nitko ne zaslužuje to", rekla je sestra dok je prala povrće. Kuhinja je bila uobičajeno poprište naših filozofskih rasprava.
"Da toga nema, ja možda danas ne bih imala posao" rekla sam i otpila veliki gutljaj gorke crne kave.
"Ne znam kako to možeš radit" odmahnula je glavom. "Kuhat za ljude kojima je to posljednji obrok. Ja to nikad ne bi mogla." Sjeckala je mrkvu nožem za filetiranje, iako sam joj bezbroj puta pokazala učinkovitiju tehniku. Nemir u njenim mislima prešao joj je na prste. Umjesto julienne trakica, mrkve su se otromboljile kao debele gliste na suncu.
"Zapravo je to vrsta milosti. Prilika da odu s ovog svijeta želuca punog najdraže hrane. Zar ti to ne bi htjela?" Dovršila sam kavu i stavila praznu šalicu u sudoper pun prljavog suđa. Sestra je frknula nosom.

"Mislim da mi tad ionako ne bi bilo do hrane. Nije baš neka utjeha."
"Hrabre riječi za nekoga tko se redovito tješi čokoladom." rekla sam, a ona mi je uputila otrovan pogled.

"Nitko ne bi smio umrijeti gladan." rekla sam. Uzela sam crvenu jabuku iz zdjele na frižideru i stavila je u torbu.
"Pazi na prste. Odvojeni palčevi veliki su korak u ljudskoj evoluciji. Šteta bi bilo da ostaneš bez njih" rekla sam i otišla prije nego što sam mogla čuti njen odgovor.

 

Voljela sam svoj posao. Svakom obroku posvetila bih se s jednakom pažnjom, bilo da su osuđenici zatražili sendvič ili sarmu. Danas je na meniju odrezak u umaku od brusnice. Kuhala sam suhe brusnice sve dok se nisu počele raspadati i pretvorile u žitku crvenu masu. Opčinjavala me tjelesnost tog čina. Čovjek kojeg nikad nisam upoznala u svoje tijelo unijet će hranu koju sam pripremila vlastitim rukama. Kad mu u žilu uštrcaju injekciju smrti, na jeziku će mu lebdjeti aroma brusnica. Umočila sam prst u umak i polizala ga. Bio je slatko-kisel, baš kako treba.

"Danas si nadmašila samu sebe", rekao mi je čuvar. Omirisao je zrak i cmoknuo usnama.
"Vruće je" upozorila sam ga.
"Ne brini, dobro će se ohladit dok dođe do naručitelja. Ima dobar ukus, to mu moram priznat." Nasmijao se. Potrudila sam se učiniti isto. Primjetila sam da je ljudima lakše kad se smješim. To ih opusti, uvjeri ih da sam baš poput njih, iako ih i dalje nešto u meni uznemirava, a ne mogu u to uprijeti prstom. Vidim to iz načina na koji me gledaju. Kao dlačice na vratu koje se podignu u slutnji nevidljive opasnosti.

 

Ljudi ne vole one koji su različiti od njih. Nikad nisam osobito marila za to sviđam li se nekome ili ne, ali činjenica je da mi nečija nesklonost može poprilično otežati život, a volim imati krov nad glavom i hranu na tanjuru. Zbog toga se pretvaram. Maska je uvijek tu. S mojom obitelji, na poslu, u trgovini. Skidam je samo kad za to imam dobar razlog. Nema puno ljudi koji me znaju bez maske. Sestra je zove "praznina". "Kao da se isprazniš", rekla je, "kao da sa zabave odjednom dođem u mrtvačnicu." Bila je to dobra usporedba. Rijetko tko razumije. Ne iskušavam svoju sreću. Ne zaboravljam treptati, smiješiti se, govoriti "hmm", postavljati pitanja i koristiti izraze poput: "baš mi je drago" ili "kako užasno". Oni ne pomišljaju da su ti izrazi lažni, jer njima dolaze tako prirodno. Oni osjećaju tugu, strah, sumnju u sebe. Znam prepoznati te osjećaje na tuđim licima, jer sam ih pažljivo proučavala kako bi ih kasnije mogla oponašati.

 

Oduvijek sam bila drugačija. Ne onako kako su svi "drugačiji" krajem osnovne škole, krakati, prištavi i uvjereni da svi gledaju samo njih. Nisam imala niti jednog prijatelja, a to sam shvatila tek onda kad se učiteljica zabrinula zbog te činjenice. Iskreno sam joj rekla da mi to nimalo ne smeta, ali nije se činilo da ju je to umirilo, dapače. Pozvala je moje roditelje. Otac je na sastanak otišao u nedjeljnom odijelu. Nisam sigurna, ali zamišljam da je taj razgovor išao nekako ovako:
"Gospodine, pozvala sam vas da popričamo o vašoj kćeri."
"Što je napravila?" otac bi suzio oči.
"N-ništa nije napravila, zbog toga vas i zovem. Vaša kći gotovo nikad se ne druži s ostalima. Samo sjedi, piše i odgovara kad je prozovem." Tad bi učiteljica zatreptala i rukama prošla kroz kosu, kao svakog puta kad bi bila nervozna.
"Čekajte malo", obrecnuo bi se otac, "vi ste mene danas zvali samo da mi kažete da je moja kći uzoran učenik?" Stisnuo bi usne, na što bi se učiteljica dodatno smanjila.
"Uzorna je učenica, to je istina, ali htjela sam vas pitati, kakva je situacija kod kuće? Ima li nekih problema za koje bismo trebali znati? Samo želim pomoći..."
Otac bi lupio o stol. Ne šakom, već dlanom. Reski zvuk zaustavio bi njene riječi.
"Ako želite pomoći, podučavajte moje dijete školskom gradivu. Kućni odgoj prepustite roditeljima. Sudeći po njenom ponašanju, čini se da ionako radimo odličan posao" rekao bi i ustao, ostavljajući učiteljicu otvorenih ustiju. Te večeri, otac me je pohvalio što sam tako dobra učenica. Učiteljica me narednih dana prozivala rjeđe nego inače.

Tad još nisam shvaćala zbog čega me nitko od druge djece nije mogao pogledati u oči. Jednog dana, tri cure iz razreda odvukle su me u prolaz iza igrališta. Dvije su me držale, a jedna me tukla. Mislim da su željele vidjeti poraz u mojim očima. Da zaplačem od boli, da ih molim da prestanu. Ali nisam. Ne iz prkosa, ni iz želje da nešto dokažem. Jednostavno me nije bilo briga. Samo sam ih gledala, kao da je cijela situacija predstava koju sam ja izrežirala, a one su glumice koje moraju odigrati svoju ulogu. U njihove kretnje uvukla se nesigurnost. U glavi mi se upalila lampica. Bojale su me se.
"Možda da pokušate u trbuh" rekla sam im. "Kažu da tamo najviše boli."
To je bio jedan od prvih puta da sam svjesno isključila svoju masku. Pustile su me kao da su se opekle.
"Ajmo ća", rekla je jedna od djevojaka. Ugrizla se za usnu toliko jako da se na njoj pojavila sitna kapljica krvi, kao da joj je na lice sletjela bubamara. Nekoliko puta se osvrnula oko sebe.
"Čekate pojačanje?" upitala sam.
"Prestani me tako gledat!" povikala je, a ja sam se potrudila da trepnem.

"Pusti, vidiš da nije sva svoja" rekla je druga. "Ajmo ća više." Brzo su se udaljile.
Dugo sam gledala za njima, a onda se polako odvukla kući. Bio je to produktivan dan, jer sam naučila nekoliko novih ljudskih izraza, za što sam uvijek bila zahvalna.


Sestra mi je stavila vrećicu leda na povrijeđenu ruku.
"Te kučke", siktala je. "Više ti vrijediš od njih tri zajedno."
"Znam" rekla sam. Nasmijala se, iako sam bila sasvim ozbiljna. Bilo mi je neobično čuti sestru kako psuje. Inače to nikad nije radila. Napravila sam mentalnu zabilješku tog ponašanja za kasnije razmišljanje.
Na fotografijama sestra i ja poprilično sličimo: imamo istu smeđu, valovitu kosu, tanke usne i sitnu građu, s tim da su njene oči svijetlosmeđe, a moje gotovo crne. Naravno, fotografije lažu. Kad bi nas netko vidio uživo dok stojimo jedna pored druge, razlika ne bi mogla biti očiglednija.

Ona je oduvijek htjela samo jednu stvar: svidjeti se drugima. Marljivo je izvršavala svoje školske obveze, išla na dodatne aktivnosti i bespogovorno slušala oca i majku, dok su još bili živi. Problem je nastao kada se htjela svidjeti previše ljudi odjednom, a ono što je maturant Petar htio bilo je poprilično različito od onoga što je htio naš otac. Izgubljena u tom sukobu interesa, moja sestra ostala je trudna u srednjoj školi, s nepunih šesnaest godina.

 

Većina prijateljica ju je napustila, a neke su se potrudile dodatno joj zakomplicirati život, dobacujući uvrede dok je prolazila hodnikom, kao da su se njhove psine mogle mjeriti s komplikacijom koja je svakog dana sve više rasla u njenom trbuhu. Ja sam je branila. To je bilo ispravno. Obitelj je sve, moji su uvijek govorili. Obitelj ti jedina neće okrenuti leđa. Sestrina reputacija bila je ozbiljno narušena. Morala sam učiniti nešto.Otišla sam ravnateljici i ispričala da ju je Petar silovao. Rekla sam da sam vidjela cijelu stvar.
Sestra je isprva poricala, ali se kasnije slomila i složila sa mnom kad je vidjela olakšanje koje je moja priča donijela našim roditeljima. Više nije bila maloljetna bludnica, već nevina žrtva nasilja. Cijela škola stala je na njenu stranu. Petrovi prijatelji okrenuli su mu leđa. On mora da je bio jedan od onih koji zbilja ne funkcioniraju bez prijatelja, jer se u svojoj samoći zatvorio u garažu s upaljenim autom. Kad mi je idućeg jutra sestra dotrčala u sobu uplakana, pogled mi je prvo pao na njen veliki trudnički trbuh, a onda mi je objasnila o čemu se radi. Petrova smrt činila mi se kao bolja opcija od toga da nešto nije u redu s bebom. Sestra je bila shrvana.
"Kako si mogla to učinit?" vikala je.
"To sam učinila zbog tebe. Mislila sam da će ti tako bit lakše" rekla sam.
"Ti si kriva za ovo" rekla je. "Zašto jednostavno ne ubiješ svakoga tko ti stane na put?" zgrčila je vilicu, kao da joj je u ustima kriška limuna. Ispravila sam se.
"Nisam ja nikoga ubila. To je bila njegova odluka. Nisam mogla znati da će biti takav slabić."
"Kako možeš biti tako hladna? Zar te ne peče savjest?" tresla se. Razmislila sam o toj činjenici. Koliko sam do sada shvatila, grižnja savjesti je loš osjećaj koji te obuzme nakon što učiniš nešto krivo. S obzirom da nisam smatrala da sam učinila išta krivo, nisam osjećala žaljenje, ali pogled na sestrino lice, vlažno od suza, uvjerilo me da bi istina u tom trenu bila pogubna.
"Oprosti. Žao mi je. Nisam mislila ništa loše" laži su tekle iz mene poput bisera i šuplje se prosipale po tlu. Sestra je jače zaplakala i bacila mi se u zagrljaj.
"Naravno da nisi. Oprosti. Sigurno je i tebi sad grozno" rekla je. Dobila sam poriv da se odmaknem, ali sam ostala. Kao kameleonka, poprimila sam boje svoje okoline. Pustila sam je da plače. Sestrine suze natapale su moj ovratnik, ali moja maska ostala je nepropusna kabanica kroz koju se njena tuga nije mogla probiti. Ništa zato. Obiteljsko ime opet je bilo čisto.


Otkako su mama i tata umrli, nas troje živjeli smo sami. Obećala sam ocu da ću se brinuti za njih kad njega više ne bude, pa i jesam. To je bio teži zadatak nego što sam predvidjela. Sestra je mjesece iza poroda provela ležeći u krevetu i gledajući kroz prozor. Maloga nije ni pogledala. Ja sam mu pripremala bočice, hranila ga i previjala. Ponekad, kad je Tomo bio osobito glasan, a ja neispavana, pomišljala sam kako bi bilo jednostavno staviti jastuk preko njegove glave i zauvijek ga uspavati. Sestra je ionako bila previše ukomirana da išta primijeti. Ali obećanje je obećanje.

Nedugo nakon tih promišljanja, sestra je ustala iz kreveta i počela se brinuti za svog sina. Bilo je to pravo olakšanje. Nisam se radovala alternativi.

 

Čim se oporavila, sestra se vratila starim navikama. Dok sam ja radila i brinula se za sve nas, ona je izlazila s brojnim muškarcima koji su bili različite nijanse pogrešnog. Jedan od njih čak mi se činio kao čovjek na mjestu, ali njoj je bio dosadan. Voljela je neotesane propalice, one koje bi mogla uzeti pod svoje krilo, promijeniti snagom istinske ljubavi i pokazati im da nije sve izgubljeno. Bila je to dobra priča, ali u praksi se pokazala neprimjenjivom. S Ilijom je funkcionirala još i lošije nego prije. Trebala sam znati. Trebala sam znati da će se moja sestra zalijepiti na njega, čim ju je izmjenično tretirao kao kraljicu i kao zadnje smeće. Bila je to ljubav na prvo "jebi se, kučko".

 

Isprva je sve djelovalo dobro. Sumnjivo dobro. Nakon svakog spoja, dolazila bi kući s tucetima ruža, skupim poklonima i planovima za egzotična putovanja. Dala sam mu šansu, zbilja jesam. Ako sam išta u svom životu naučila, to je da ne valja donositi zaključke naprečac. Prvo treba pažljivo proučiti dokaze, promotriti nečije ponašanje i pronaći uzorke koji se ponavljaju. To sam najbolje mogla vidjeti na zajedničkom druženju, pa sam rekla sestri da ga pozove kod nas na večeru.

 

Pojavio se u odijelu, s prevelikim osmijehom kao porezotinom od uha do uha. Isprva sam pomislila da je jedan od onih prodavača koji idu od vrata do vrata i pokušavaju uvaliti ljudima najnoviji usisivač ili mikser, ali onda sam vidjela da mu je u ruci skupo vino.
"Ti si sigurno sestra" rekao mi je i pružio mi ruku. "Ilija."
Prihvatila sam njegovu ruku, a on ju je mlako stisnuo. Ruka mu je bila vlažna i ljepljiva. Morala sam se suzdržati da ne iskrivim usne u gađenju.
Nije se ponašao kao da je došao kod nekoga u goste. Ponašao se kao da je on domaćin. To je mogla biti dobra stvar, valjda. Značilo je da nije plašljiv. Ali nešto u njegovom nastupu me zbunjivalo. Odašiljao je proturječne signale, kao da gledam osobu koja se trudi djelovati srdačno i karizmatično, a ispod je nešto drugo. To je probudilo moju intelektualnu znatiželju. Više nisam bila jedina osoba u toj kući koja je nosila masku.

 

Sestra mi nije htjela ništa reći, jasno. Ali ja sam prepoznala nervozu u načinu na koji je peglala i usisavala kuću.
"Što je bilo?" upitala sam je.
"Ništa" odbrusila je, vidno iživcirana.
"Ok" rekla sam, slegnula ramenima i okrenula se da ću otići. Dala sam sve od sebe.
Sestra je duboko uzdahnula.
"Nekad mi se čini da ludim" rekla je. "Uz Iliju. Nekad je najpažljiviji čovjek na svijetu, a nekad... ili zaboravlja ili namjerno laže. Ni sama više ne znam." Suzila sam oči. To je bilo zanimljivo, ali i potencijalno opasno. Sestra je do sada izlazila sa svakakvim muškarcima, ali ovo je bila novost. Niti jedan prije nije je natjerao da preispita svoje viđenje stvarnosti.

Nisam voljela kaos. Svjesno sam se držala što dalje od njega. Ali kad bi mi kaos zakucao na vrata, moja zadaća bila je da ga razriješim i vratim stvari u ravnotežu.

Nisam namjeravala prisluškivati. Ali kad sam čula sestru kako viče na Iliju ispred ulaznih vrata, zastala sam i počela tiše disati.
"Evo, vidi ovu poruku! To si rekao. Znam da nisam luda!" vikala je. Vidjela sam samo obrise, ali Ilija se nije ni pomaknuo.
"Zar si tolika cjepidlaka da me hvataš za svaku riječ? Je li ovo sudnica?" glas mu je bio posprdan.
"Ne znam više što je ovo" rekla je. Pomakla sam se prije nego što me vidjela. Kasnije se pravila da je sve u redu, onako kako se prave oni koji su na to navikli. Podsjetila me na našu majku. Preda mnom se nije mogla sakriti. Ilija je počinjao postajati veća gnjavaža nego što sam očekivala.

 

Pomirili su se za nekoliko dana. Naravno da jesu. Ilija je napravio cijelu predstavu oko toga, odveo ju je na skupu večeru i obećao da će se promijeniti. To mi je kasnije ispričala ushićena lica.
"I ti mu vjeruješ?" upitala sam.
"Zašto mu ne bih vjerovala?" obrecnula se.
"Je li pitanje hipotetsko ili...?"
"Uvijek si tako negativna!"
Slegnula sam ramenima. Sestra je oduvijek htjela vjerovati u najbolje u ljudima, za razliku od mene, koja nisam imala takvih sklonosti.
"Što hoćeš da ti kažem?" upitala sam. Ona je šutjela.
"Drago mi je da ste izgladili situaciju" rekla sam.

Dok sam odlazila, pogledala me sa zebnjom u očima.

"Što ti se čini?" upitala me kasnije i gurnula mi pod nos dugi list papira.
"Što je ovo?" namrštila sam se. I kakve veze ima sa mnom, htjela sam upitati, ali sam to ipak prešutjela.
"Pismo. Za Iliju. S primjerima i objašnjenjima svega oko čega smo se svađali u prošlosti."
"Mislila sam da ste se pomirili" podigla sam obrvu.
"Jesmo, zato i mislim da mu sad ovo mogu pokazat."
"Zašto mu jednostavno ne kažeš uživo?" upitala sam.
"Ovako će bolje shvatit. Potrudila sam se da sve detaljno objasnim" rekla je.

Pismo je bilo dugo, puno detalja i primjera.
"Da sam profesorica književnosti, dala bih ti čistu peticu" rekla sam. "Ali mislim da ovo nema previše smisla. Da on to može shvatit, shvatio bi i iz tvojih riječi."
"Ovako je preglednije" rekla je ona.
"Možda tebi. Pismo je još lakše ignorirat. Zašto misliš da će ga uopće pročitat?" Osmijeh koji joj se pojavio na licu bio je neobičan. Kao da se smiješila od tuge, a ne od sreće, kao što to ljudi obično rade.
"Uvijek si tako logična" rekla je.
"Mislila sam da si došla po moj savjet?" upitam.
"Pogriješila sam, očigledno" rekla je suho i otišla.

Mora da je pismo ipak pozitivno utjecalo na njihov odnos, jer je sestra počela sve više vremena provoditi s Ilijom. Mene za to nije bilo briga, ali Tomo je bio druga priča.
"Skuhala sam tvoje omiljeno jelo" rekla sam mu. "Makaroni sa sirom." Ali on je samo tupo gledao tanjur ispred sebe.
"Gdje je mama?" pitao je.
"Izašla je. Vratit će se. Jedi dok je toplo" rekla sam mu. Ali koliko god da sam mu ponavljala činjenicu da makaroni zbilja nisu dobri kad su hladni, on je uporno čekao mamu. Na kraju je otišao u krevet gladan. Makaroni su završili u smeću. Val vrućine širio mi se prsima. To je bilo neobično. Zastala sam i promatrala senzaciju koju osjećam. To mora da je ljutnja. Odavno je nisam osjetila. Malo toga me je bilo u stanju uzrujati. Ali savršeno dobra hrana koja završi u smeću bila je više nego dovoljan razlog za ljutnju.


Sestra se vratila tek idućeg dana.
"Tomo se pitao gdje si sinoć. Djelovao je poprilično uzrujano" rekla sam. Nadala sam se da će joj to biti dovoljno da shvati razmjere štete koju je počinila.

"Umukni. Nije on tvoj sin, već moj. Ja znam što je dobro za njega" rekla je. Oči su joj bile izbuljene, a vena na čelu iskočila je. Bio je to prizor koji se ne viđa često na licu moje sestre.
"Drago mi je to čut. Pomislila sam da si zaboravila" rekla sam joj.

 

Živjela sam po pravilima. Ustajanje, doručak, posao. Briga za Tomu. Ali moj svijet polako se počeo urušavati.
Sestra se navečer vratila kući s podljevom ispod oka. Pokušala je to skriti, ali nema pudera s toliko dobrom moći prekrivanja da podljev učini nevidljivim.
"Ubit ću ga", rekao je Tomo između dva zalogaja omleta. Nije to rekao bijesno, već kao činjenicu. Rečenica je mogla glasiti: ujutro ću ustati, oprati zube, pojesti doručak, a onda ću ubiti maminog nasilnog debila od momka.
"Hmm" rekla sam ja.
Ovako stoje stvari: možda ga neće ubiti danas. Možda za deset godina. Ali svakako će mu učiniti pakao od života. Moji su oduvijek govorili da je obitelj sve. Obitelj je jedino što se isplati zaštititi. Jedino oni razumiju. Jedino se na njih možeš osloniti.
Na sestru se više nisam mogla osloniti. Ona je imala drugu zabavu. Tomo je jedino što mi ostaje. On i ja sličniji smo nego što je to mojoj sestri bilo drago priznati. Ona ima dobre namjere, znam da ima. Ali oduvijek je bila preslaba. Osjećaji ih sve zeznu. Većina onih za koje pripremam večere počinili su neki zločin iz strasti. Zatekli su ženu s ljubavnikom pa su ih oboje ubili. Njihov bijes izmaknuo je kontroli. Još jedan dokaz da mi koji nemamo emocije nismo zakinuti. Dapače, mislim da smo blagoslovljeni. Nama one ne zamagljuju procjenu. Mi ne počinjavamo zločine zbog nedostatka kontrole. Upravo suprotno. Kad netko poput mene odluči zaprljati ruke, možete biti sigurni da je o tome prehodno pažljivo razmislio, sastavio popis za i protiv i razmotrio moguće alternative. Zločini su neuredni, i nikad nisam imala pretjeranu želju ići u zatvor. Izgleda da za sve postoji prvi put.

 

Trebala je to biti večera pomirenja. Samo nas troje. Tomo je bio kod bake. Skuhala sam špagete s mesnim okruglicama. Bilo je to Ilijino najdraže jelo. Sestra je rekla da je to i njeno najdraže jelo, iako to nije bila istina, ali mu se pokušavala dodvoriti. Nisam bila sigurna kako je to trebalo pomoći, ali nisam ništa rekla. Ionako više nije bilo bitno. Ilija je bio šarmantan, pun isprika, a sestra je ljupko pognula glavu. Šljiva na oku slagala se s plavom bojom njene haljine. Ja sam posluživala hranu, pa je bilo logično da oni počnu jesti prije mene. Ilija je počeo prvi. Sa širokim, samouvjerenim osmijehom na licu, osmijehom onoga koji je naviknuo pobjeđivati, uzeo je veliki zalogaj i cmoknuo usnama. Sestra ga je slijedila. Znala je da Ilija ne voli cure koje nemaju malo mesa na kostima, a i nije volio jesti sam. Ja sam ih gledala. Čekala.

 

Nisam morala dugo čekati. Prvo je počelo gušenje. Ilija je olabavio kravatu i pokušao se nasmiješiti, a sestra je popila čašu vode. A onda su me pogledali. Skinula sam masku. Namjerno. Sestra je problijedila. Nisam bila sigurna je li to zbog mog bezizražajnog lica ili zbog otrova koji je sve brže kolao njihovim žilama. Vjerojatno oboje. Ilija je zarežao i zakoračio prema meni, ali nije stigao daleko. Pao je na tapet. On je ipak uzeo najveći zalogaj. Sestra me je molećivo gledala. "Tomo..." prošaptala je. "Bit će on dobro. Obećavam ti" rekla sam. Činilo mi se da ju je to umirilo. Sjela sam pored nje i stavila joj glavu u krivo. Gladila sam je sve dok se nije prestala trzati. Uvijek bismo završile u ovom položaju: ona koja histerizira i ja koja pokušavam smiriti situaciju. Pitam se je li imala dovoljno prisebnosti u posljednjim trenucima da shvati da je ona kriva za sve. Da nije imala tako loš ukus u muškarcima, ne bi se dovela u tu situaciju. Tomo ne bi patio. A ja ne bih morala ići u zatvor.

 

Nisam se trudila pobjeći. To mi se činilo naporno, a i nije imalo smisla. Željela sam da Tomo zna da je sada siguran. Da ima barem jednu osobu koja njegovu dobrobit stavlja na prvo mjesto. Sad će biti slobodan, bez lude mame i njenog sjebanog ljubavnog života. Nadam se da će to moći gledati na taj način. Ako ne odmah, onda jednog dana.


Pitam se tko će pripremiti moju posljednju večeru. Naručit ću pašticadu s njokima. Nadam se da će biti domaći, a ne oni kupovni, iz kesice. To bi mi stvarno sve pokvarilo.



 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg