proza

Filip Rutić: Riža s kečapom, blagim ili ljutim

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Filip Rutić (1997., Varaždin) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Njegova priča ''Šipu racku'' objavljena je u magazinu za književnost i umjetnost NEMA. Pohađao je Ferićevu radionicu kratke priče u sklopu koje je nastala kratka priča ''Godišnjica'' koju je moguće pročitati na Booksinom portalu.



 

Riža s kečapom, blagim ili ljutim

 

Nevjerojatno me svrbi negdje ispod koljena i to traje već danima. Pokušao sam kemijskom i kuhačom i bakrenom žicom, no nikako da dosegnem tu točku. Na kraju se zadovoljavam time što prstima grebem po gipsu na mjestu gdje mislim da se nalazi svrab. Ispod noktiju mi je bijelo i zbog toga ih više ne grizem. Barem ne na desnoj ruci. Zbog položaja u kojem sjedim na fotelji primjećujem kako mi je narasla škemba. Prstima upirem u trbuh i ne popuštam dok me ne zaboli. Kada više ne mogu izdržati naglo mičem pritisak i gledam kako se salo vraća na mjesto. Odlučio sam da počinjem vježbati čim mi skinu gips. Ništa ekstremno, za početak samo desetak trbušnjaka dnevno. Kad se oporavim možda mogu ponovno krenuti s trčanjem. Ovaj kvart je idealan za trčanje. Ima dosta hlada. Samo, trebao bih kupiti nove tenisice. Od ovih koje imam sada dobivam žuljeve čak i od samog hodanja. Palac desne noge koji viri iz gipsa svjedoči tome. Noga na povišenom i što manje kretanja. Uputa se pridržavam bez pogovora.

Fotelja na kojoj sjedim postavljena je kraj prozora. Toliko je niska da mi ne pruža pogled u dvorište. Ako zabacim glavu vidim vrh susjedne zgrade i njene antene i ptice koje po njima seru. Ponekad ih oponašam zviždukom u nadi da će sletjeti kraj mog prozora. Zovem ih u goste da prikratim vrijeme dok čekam. Ništa. Valjda su zapamtile kako bi ih svaki put nogom tjerao s pločnika dok zobaju prosute mrvice. Sada se rugaju. Iz njihove perspektive izgledam jadno. Dižem se samo kad trebam pišat ili kenjat i pogled mi je okovan za televizor. Gledam oponašanje stvarnog svijeta od kojeg sam odsječen i čoham muda. Pušim cigaretu za cigaretom dok mi usta ne presuše. Neda mi se dohvatiti štake samo kako bih otišao po vodu. Čekam. Noga me ponekad boli iz čistog mira. Počinje nenadano i ne traje predugo, ali siguran sam da osjećam kosti kako se miču. To su spori i inatljivi pokreti, poput škrguta zubi. Zbog boli se ne mogu koncentrirati na program. Iznad televizora nalazi se ogromna pukotina na zidu u koju tada buljim. Stišćem vilicu i grizem frustraciju dok gledam u cigle koje su se razdvojile i sa sebe skinule tanki sloj žbuke. Kroz pukotinu se nazire ljubičasti zid spavaće sobe. Spavaća soba još je uvijek u neredu. Knjige su popadale s polica i staklo od uokvirenih fotografija samo je pometeno u kut. Kada zažmirim vidim više. Opet se trese.

Marijana se s posla vraća oko pet. Čujem je i prije nego što otvori vrata. Potpeticama lupa po svakoj stepenici kao da je kažnjava. Izbjegava lift. Kada uđe pozdravi me onim bok koji ima barem šest o. Šuška vrećicama koje odlaže u hodniku i odlazi u kupaonu oprati ruke. Pere ih dugo, no svejedno priča. Ušuti tek kada zatvori slavinu. Gleda me kao da očekuje odgovor na šum vode. Nasmijem joj se jer ne znam što bih drugo. Poljubi me i podraga po glavi, gotovo majčinski. Pita me kako mi je noga. Bolje, slažem. Promatram je kako iz vrećica vadi kruh, parizer, pive i votku. Sve strpa u frižider. Smije se sama sebi. Vadi kruh iz frižidera. Govori mi kako je danas cijela smotana i kako joj šef ide na kurac – a vani je lijepo vrijeme. Vidjela sam i prve visibabe, znaš?

Za ručak kuha rižu. Jedna šalica riže i dvije šalice vode. Nepogrešiv recept. Nećka se hoće li je preliti blagim ili ljutim kečapom. Ja navijam za ljuti. Napravila bi nam i kolač, no ponestalo je brašna. Okrenut sam joj leđima, ali prepozanjem njene pokrete po zvukovima. Znam da je već popila pola dvolitrene pive, onako poskrivečki. Tjera me da pričam iako smo si sve rekli. Zanima je što je bilo na vijestima. Kraj je mjeseca i to znači da je potrošila megabajte na mobitelu. Na poslu nitko nije kupio današnje novine.

- Klincima budu otkazali maturalce zbog ovog sranja.

- Ma daj? Pa dobro, nije ni moja generacija išla. Naš su otkazali zbog rata. A trebali smo ići u Španjolsku, znaš?

Znam. Jebote, koliko mi je to puta ispričala. U glasu koji se trudi biti smiren čujem neku novu, meni nedohvatljivu razinu žaljenja. Žaljenje koje je produbljeno prolaskom vremena. Govori o otkazivanju maturalnog putovanja prije dvadeset i kusur godina kao o događaju koji je promijenio tok njenog života. Da su otišli u Barcelonu i da se imala prilike barem jednom okupati na Nova Mar Bella plaži i poševiti s nekim tamnoputim baristom sve bi bilo u redu. U njenom sjećanju važnost svega nakon tog nesuđenog putovanja blijedi u usporedbi. Kao da svaka ljubičasta žilica na nosu ne skriva vlastitu priču.

- Znaš kaj? Kad si malo bolje razmislim, ovakvo stanje stvarno nije bilo još od rata.

Ne znam. Brzo mijenjam programe kako bih opravdao svoju šutnju, učinio je dinamičnijom. Marijana mi donosi tanjur pun crvene riže i čašu pive. Ispijam naiskap. Bio sam užasno žedan. Nisam navikao rižu jesti žlicom i sad čeprkam po tanjuru sve dok me ona ne opomene. Razvalila se na kauču nasuprot i čeka da pojedem. Leži tako samo u gaćama i majici, s jednom nogom svkrčenom u koljenu na kauču i s drugom na podu. Riža je još uvijek vruća pa pušem. Ne mogu skrenuti pogled s dlaka koje strše lijevo i desno od tanke crte tkanine. Odlučujem uzeti zalogaj kada prvi puta namjesti gaće u jednu ili drugu stranu. Znam da će otkriti previše i sve sam to vidio već toliko puta, no svejedno me zabavlja. Pitam se koji je moj nesvjesni ritual. Znam da ponekad lupkam prstima po hrbtu nosa i da gornjom usnicom pokušavam dotaknuti vrh brade. No, ako ga prepoznajem ostaje li i dalje nesvjesan? Šteta. Stavila je blagi kečap.

Noć prije tog jutra, a prošla su sada već i dva tjedna, gadno smo se posvađali. Slomio sam nogu u glupoj nesreći na Držićevoj. Valjda nisam pričekao zeleno ili su mi otkazale kočnice na biciklu, zbilja se ne sjećam. Tada sam već nekoliko mjeseci živio s Marijanom, no zapravo bi se rijetko viđali. Ona je radila jutarnje, a ja popodnevne smijene uz povremen posjet faksu i to je odlično funkcioniralo. Meni je trebao krov nad glavom, a ona jednostavno nije navikla biti sama. Quid pro quo. I kroz tih prvih nekoliko gipsom obilježenih dana zapravo smo se poprilično zbližili. Žalila me i osjećala se dobro jer mi pomaže. Pronašla je dodatni smisao u mojoj nesreći. Ja sam izmišljao priče koje su je zabavljale i svake smo večeri bili netko drugi. Ipak, osmjesi i tepanje brzo su prerasli u oštre uzdahe i okretanje očima. Ja sam postajao nepodnošljiv sa svojim zahtjevima, osobito kada bi se napili. Te večeri sam je zamolio, ne, naredio sam joj da mi izmasira ramena i ispeče nekoliko jaja. Učinila je i jedno i drugo, no nije prestajala govoriti. Nije bila glasna, ali riječi koje je izgovarala titrale su od uznemirenosti i zaplitale se od alkohola. Nisam se bunio jer me vrijeđala, no kada mi je rekla da joj na kraju mjeseca moram platiti stanarinu odgovorio sam da joj svake večeri plaćam kurcem. Tanjur s kajganom proletio mi je centimetar iznad glave i razbio se o prozorsku dasku. Zaurlao sam od smijeha na što me ona počela udarati po glavi i po leđima. Kada se smirila sjela je na kauč i upalila televizor. U potpunoj smo tišini pogledali večernje vijesti i film nakon toga. S posebnom mi je nježnošću pomogla do kreveta i pokrila me.

Probudili smo se u isto vrijeme. Digitalni sat kraj kreveta pokazivao je 6:45. Sjećam se jer sam ga gledao kako poskakuje sve dok nije pao s noćnog ormarića kojem su se otvorile ladice. Ne znam koliko mi je trebalo da shvatim kako se trese cijela prostorija. Drveni prozori sami su se otvorili i lupali su u ritmu otkucaja srca – mojeg, njenog, srca cijele zgrade. Kako je odjednom zahladilo, pomislio sam i svejedno zbacio pokrivač sa sebe. Umjesto da skočim iz kreveta zadržao sam pogled na desnoj nozi. Gips je odjednom postao toliko težak, pretvorio se u uteg koji me vukao sve dublje u madrac. Marijana je već stajala na mjestu gdje se nalaze vrata i gledala me tako nepomičnog. Tražila je od mene nešto, reakciju ili savjet. Nisam uspjevao proizvesti nikakav zvuk. Siguran sam da su mi oči vikale u pomoć, no ona to nije razumjela. Trznula je glavom u suprotnom smjeru kada je čula buku sa hodnika. Više se nije okretala. Istrčala je nevjerojatnom brzinom i odlučnošću. Nije ni zatvorila ulazna vrata stana za sobom. Prestao sam se migoljiti na mjestu kada se srušila slika sa zida i kada sam osjetio val topline koji mi se širi međunožjem. To je bila moja kapitulacija. Ponovno sam spustio glavu na jastuk i zažmirio.

Nakon početnog negodovanja temeljtio sam počistio tanjur. Zatražio sam i repete. Riža ima način da zavara želudac tako da do sitosti dolazi tek nakon što pojedeš previše. Već smo popili obje dvolitrenke i načeli vodku kada je Marija krenula zijevati. Sutra se rano dižem, rekla je nakon što je završio televizijski kviz. Bila je zadovoljna svojim znanjem u usporedbi s posljednjim natjecateljem. Dodala mi je štake i pomogla da ustanem iako sam joj rekao da mogu sam. Oprao sam zube i ugasio televizor. Zatekao sam je u spavaćoj sobi već pokrivenu do brade. Štakom sam zatvorio vrata i, nogu po nogu, legao kraj nje. Šutili smo dok mi se nije u potpunosti približila. Naslonila je glavu na moje rame i češkala me po bradi. Ona nije oprala zube. Osjetio sam kombinaciju mirisa vodke i kečapa koja mi je u tom trenutku neobično godila. Iz one krhke faze sna prenula me ponovno istim riječima.

 

 – Molim te, reci mi da se noćas neće tresti. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg