kritika

Debeljak, 20 godina nakon Rječnika tišine

Piše: Marko Pogačar

Aleš Debeljak: Krijumčari, sa slovenskoga preveo Edo Fičor, Fraktura, Zaprešić 2011.
/iz Quoruma/

"Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'", piše Marko Pogačar.



 

Posljednja pjesnička knjiga Aleša Debeljaka, originalno štampana 2009. godine, dopisuje novo relevantno poglavlje sada već dvadesetpetogodišnjeg autorova stihovnog rada. Pjesnik, esejist, kulturni teoretičar i kritičar te akademski radnik, Debeljak je, uz Tomaža Šalamuna, jedan od najprevođenijih suvremenih Jugoslavenskih pjesnika, a Krijumčari se javljaju točno dvadeset godina nakon što se u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavio njegov sada već kultni Rječnik tišine. Debeljak je tako, od početka punopravni poetičko/svjetonazorski suputnik kvorumaške generacije, u našem kulturno-političkom prostoru, bez obzira na poduža fizička izmještenja, u kontinuitetu prisutan već skoro četvrt stoljeća.

            Četrdeset pjesama raspoređenih u pet ciklusa, i inače obilno opremljenih paratekstualnim ukotvljenjima vrlo važnim za obzor ove knjige, uokvireno je posvetom koja, čini mi se, predstavlja formulski iskazanu, koncentriranu emocionalno-geografsku mapu Debeljakovog lirskog, ali i ljudskog projekta. tu, za tebe, tamo, reći će, u svojevrsnom dijalektičkom trojstvu, ali s permanentno izmjenjivim redoslijedom; bez točke i velikog početnog slova. U njoj je sadržana istovremeno neraskidiva povezanost s onim, u suvremenom slovenskom pjesništvu toliko puta apostrofiranim, 'vlastitim plemenom' i (meta)fizička rastemeljenost deteritorijaliziranog subjekta koja se apsolutizira u neokućenosti lukačevskog transcendentalnog beskućništva, te predanost tebi kao istovremeno određenoj i neodređenoj zamjenici koja se, međutim, nepodijeljeno proteže i na tu i na tamo.   

Od kritike često naglašavana konstanta Debeljakova 'osjećaja svijeta' – melankolija – svoje utemeljenje također vuče iz gorespomenute tu-ti-tamo trijade. Ona je ipak svojom izvedbom sasvim različita od na primjer one generacijski i supstancijalno uvelike bliske Rešickijeve, koji i urednički potpisuje ovu knjigu. Kod potonjega prelomljena je dinamičkom simulakrumskom strukturom svakodnevnice, montažnom logikom video-spota i kratkih rezova razdijeljena u male ali bombastične paketiće brzo izmjenjujućih registara i maksimalne emfaze. Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'.

            Svijet je to koji se doima kao uhvaćen tik pred vlastitim nestajanjem, konzerviran u svojoj prvoj blijedoj nijansi. No u toj je prividnoj statici sadržana svojevrsna polivremenitost; istovremeno nešto od primordijalnosti, neponovljivosti i beskonačnog vraćanja istog. Evolucija, akcidencija i repeticija. Eksplicitno je i implicitno u tome okviru otvoren prostor za propitivanje mogućnosti i same volje za promjenom. Dijagnoza je postavljena i kaže ako je tekla krv: imamo ozbiljan slučaj, a stih koji otvara knjigu nije slučajno upravo: Prilika ne manjka.

            Individualno i kolektivno pamćenje i zaborav, onaj namjerni i nenamjerni, agresivno orkestrirani i onaj spontani – ostaju trajna Debeljakova preokupacija. Sukus kolektivnoga počiva na dekonstrukciji u Jugoslavenskom kontekstu bolno krvave gluposti kako je za zajedničku stvar i opstanak plemena sve dopušteno, u isto vrijeme upućujući da isti stih možemo i moramo čitati zapravo afirmativno; ali pod uvjetom da se 'pleme' liši nacionalnih, vjerskih, rasnih, rodnih i drugih predznaka i dokraja poopći. U središtu krize individualnog identiteta nalazimo opet onu gorespomenutu rastemeljenost. Toponimi Ljubljane i posvete živim i mrtvim prijateljima funkcioniraju kao post-it papirići, skicirani podsjetnici na nešto još uvijek i zauvijek tu, ali nikad do kraja i nikada više tu, podsjećaju u neku ruku na natpise s imenima koje u Marquezovim Sto godina samoće stanovnici Maconda lijepe na predmete i životinje kada nastupi epidemija zaborava. Nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće reći će protagonist, ali radi se o platonističkoj situaciji: odgođenom odrazu entiteta čija je i sama egzistencija upitna. Drugim riječima: povratak je zapravo nemoguć jer onog odakle smo otišli više nema, i to ne samo u onom dosljedno temporalističkom, heraklitovskom smislu. 

Formalno, ponovno je ispoštovana Debeljakova poznata, ali umnogome prividna oblikovna strogost. Sve pjesme sastoje se od četiri katrena, no unutar te, već i grafičkom pojavnošću čvrste, monolitne strukture nalazimo otvorene tekstove u punom smislu. Montaža prostorno i prije svega vremenski raslojenih događaja, slika i asocijacija kanalizirana je dominantom snažnoga prvog lica; uglavnom se ne poštuje semantička zaokruženost stiha ni strofe, a stihovi, mahom u dugim, izlomljenim rečenicama vrludaju strofama nalik jazz frazi: mnogo Mingusa. Anaforička ponavljanja na počecima strofa doprinose postojanosti ritmičkog pulsa, a brojni citati bez navodnika (prije svega filmske reference; Petrović, Makavejev, Pavlović…), tekst intertekstualno ukorjenjuju u već naznačeni kulturni prostor.

Integralno bi, čini se, čitave ove pjesme mogle funkcionirati kao katrenske strofe neke veće strukture, goleme cjeline-daleko-od-cijelog, lirskog psihograma u kojem se, tek posredovani simultanošću jezika, isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti bi 'hiperkatreni' bili na neki način cigle u Debeljakovom kompleksnom kulturno-povijesnom lirskom zdanju. Cigle su, tradicionalno, prvo oružje ugnjetenih. 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg