kritika

Debeljak, 20 godina nakon Rječnika tišine

Piše: Marko Pogačar

Aleš Debeljak: Krijumčari, sa slovenskoga preveo Edo Fičor, Fraktura, Zaprešić 2011.
/iz Quoruma/

"Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'", piše Marko Pogačar.



 

Posljednja pjesnička knjiga Aleša Debeljaka, originalno štampana 2009. godine, dopisuje novo relevantno poglavlje sada već dvadesetpetogodišnjeg autorova stihovnog rada. Pjesnik, esejist, kulturni teoretičar i kritičar te akademski radnik, Debeljak je, uz Tomaža Šalamuna, jedan od najprevođenijih suvremenih Jugoslavenskih pjesnika, a Krijumčari se javljaju točno dvadeset godina nakon što se u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavio njegov sada već kultni Rječnik tišine. Debeljak je tako, od početka punopravni poetičko/svjetonazorski suputnik kvorumaške generacije, u našem kulturno-političkom prostoru, bez obzira na poduža fizička izmještenja, u kontinuitetu prisutan već skoro četvrt stoljeća.

            Četrdeset pjesama raspoređenih u pet ciklusa, i inače obilno opremljenih paratekstualnim ukotvljenjima vrlo važnim za obzor ove knjige, uokvireno je posvetom koja, čini mi se, predstavlja formulski iskazanu, koncentriranu emocionalno-geografsku mapu Debeljakovog lirskog, ali i ljudskog projekta. tu, za tebe, tamo, reći će, u svojevrsnom dijalektičkom trojstvu, ali s permanentno izmjenjivim redoslijedom; bez točke i velikog početnog slova. U njoj je sadržana istovremeno neraskidiva povezanost s onim, u suvremenom slovenskom pjesništvu toliko puta apostrofiranim, 'vlastitim plemenom' i (meta)fizička rastemeljenost deteritorijaliziranog subjekta koja se apsolutizira u neokućenosti lukačevskog transcendentalnog beskućništva, te predanost tebi kao istovremeno određenoj i neodređenoj zamjenici koja se, međutim, nepodijeljeno proteže i na tu i na tamo.   

Od kritike često naglašavana konstanta Debeljakova 'osjećaja svijeta' – melankolija – svoje utemeljenje također vuče iz gorespomenute tu-ti-tamo trijade. Ona je ipak svojom izvedbom sasvim različita od na primjer one generacijski i supstancijalno uvelike bliske Rešickijeve, koji i urednički potpisuje ovu knjigu. Kod potonjega prelomljena je dinamičkom simulakrumskom strukturom svakodnevnice, montažnom logikom video-spota i kratkih rezova razdijeljena u male ali bombastične paketiće brzo izmjenjujućih registara i maksimalne emfaze. Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'.

            Svijet je to koji se doima kao uhvaćen tik pred vlastitim nestajanjem, konzerviran u svojoj prvoj blijedoj nijansi. No u toj je prividnoj statici sadržana svojevrsna polivremenitost; istovremeno nešto od primordijalnosti, neponovljivosti i beskonačnog vraćanja istog. Evolucija, akcidencija i repeticija. Eksplicitno je i implicitno u tome okviru otvoren prostor za propitivanje mogućnosti i same volje za promjenom. Dijagnoza je postavljena i kaže ako je tekla krv: imamo ozbiljan slučaj, a stih koji otvara knjigu nije slučajno upravo: Prilika ne manjka.

            Individualno i kolektivno pamćenje i zaborav, onaj namjerni i nenamjerni, agresivno orkestrirani i onaj spontani – ostaju trajna Debeljakova preokupacija. Sukus kolektivnoga počiva na dekonstrukciji u Jugoslavenskom kontekstu bolno krvave gluposti kako je za zajedničku stvar i opstanak plemena sve dopušteno, u isto vrijeme upućujući da isti stih možemo i moramo čitati zapravo afirmativno; ali pod uvjetom da se 'pleme' liši nacionalnih, vjerskih, rasnih, rodnih i drugih predznaka i dokraja poopći. U središtu krize individualnog identiteta nalazimo opet onu gorespomenutu rastemeljenost. Toponimi Ljubljane i posvete živim i mrtvim prijateljima funkcioniraju kao post-it papirići, skicirani podsjetnici na nešto još uvijek i zauvijek tu, ali nikad do kraja i nikada više tu, podsjećaju u neku ruku na natpise s imenima koje u Marquezovim Sto godina samoće stanovnici Maconda lijepe na predmete i životinje kada nastupi epidemija zaborava. Nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće reći će protagonist, ali radi se o platonističkoj situaciji: odgođenom odrazu entiteta čija je i sama egzistencija upitna. Drugim riječima: povratak je zapravo nemoguć jer onog odakle smo otišli više nema, i to ne samo u onom dosljedno temporalističkom, heraklitovskom smislu. 

Formalno, ponovno je ispoštovana Debeljakova poznata, ali umnogome prividna oblikovna strogost. Sve pjesme sastoje se od četiri katrena, no unutar te, već i grafičkom pojavnošću čvrste, monolitne strukture nalazimo otvorene tekstove u punom smislu. Montaža prostorno i prije svega vremenski raslojenih događaja, slika i asocijacija kanalizirana je dominantom snažnoga prvog lica; uglavnom se ne poštuje semantička zaokruženost stiha ni strofe, a stihovi, mahom u dugim, izlomljenim rečenicama vrludaju strofama nalik jazz frazi: mnogo Mingusa. Anaforička ponavljanja na počecima strofa doprinose postojanosti ritmičkog pulsa, a brojni citati bez navodnika (prije svega filmske reference; Petrović, Makavejev, Pavlović…), tekst intertekstualno ukorjenjuju u već naznačeni kulturni prostor.

Integralno bi, čini se, čitave ove pjesme mogle funkcionirati kao katrenske strofe neke veće strukture, goleme cjeline-daleko-od-cijelog, lirskog psihograma u kojem se, tek posredovani simultanošću jezika, isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti bi 'hiperkatreni' bili na neki način cigle u Debeljakovom kompleksnom kulturno-povijesnom lirskom zdanju. Cigle su, tradicionalno, prvo oružje ugnjetenih. 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg