kritika

Debeljak, 20 godina nakon Rječnika tišine

Piše: Marko Pogačar

Aleš Debeljak: Krijumčari, sa slovenskoga preveo Edo Fičor, Fraktura, Zaprešić 2011.
/iz Quoruma/

"Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'", piše Marko Pogačar.



 

Posljednja pjesnička knjiga Aleša Debeljaka, originalno štampana 2009. godine, dopisuje novo relevantno poglavlje sada već dvadesetpetogodišnjeg autorova stihovnog rada. Pjesnik, esejist, kulturni teoretičar i kritičar te akademski radnik, Debeljak je, uz Tomaža Šalamuna, jedan od najprevođenijih suvremenih Jugoslavenskih pjesnika, a Krijumčari se javljaju točno dvadeset godina nakon što se u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavio njegov sada već kultni Rječnik tišine. Debeljak je tako, od početka punopravni poetičko/svjetonazorski suputnik kvorumaške generacije, u našem kulturno-političkom prostoru, bez obzira na poduža fizička izmještenja, u kontinuitetu prisutan već skoro četvrt stoljeća.

            Četrdeset pjesama raspoređenih u pet ciklusa, i inače obilno opremljenih paratekstualnim ukotvljenjima vrlo važnim za obzor ove knjige, uokvireno je posvetom koja, čini mi se, predstavlja formulski iskazanu, koncentriranu emocionalno-geografsku mapu Debeljakovog lirskog, ali i ljudskog projekta. tu, za tebe, tamo, reći će, u svojevrsnom dijalektičkom trojstvu, ali s permanentno izmjenjivim redoslijedom; bez točke i velikog početnog slova. U njoj je sadržana istovremeno neraskidiva povezanost s onim, u suvremenom slovenskom pjesništvu toliko puta apostrofiranim, 'vlastitim plemenom' i (meta)fizička rastemeljenost deteritorijaliziranog subjekta koja se apsolutizira u neokućenosti lukačevskog transcendentalnog beskućništva, te predanost tebi kao istovremeno određenoj i neodređenoj zamjenici koja se, međutim, nepodijeljeno proteže i na tu i na tamo.   

Od kritike često naglašavana konstanta Debeljakova 'osjećaja svijeta' – melankolija – svoje utemeljenje također vuče iz gorespomenute tu-ti-tamo trijade. Ona je ipak svojom izvedbom sasvim različita od na primjer one generacijski i supstancijalno uvelike bliske Rešickijeve, koji i urednički potpisuje ovu knjigu. Kod potonjega prelomljena je dinamičkom simulakrumskom strukturom svakodnevnice, montažnom logikom video-spota i kratkih rezova razdijeljena u male ali bombastične paketiće brzo izmjenjujućih registara i maksimalne emfaze. Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz – izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj 'velikih riječi'.

            Svijet je to koji se doima kao uhvaćen tik pred vlastitim nestajanjem, konzerviran u svojoj prvoj blijedoj nijansi. No u toj je prividnoj statici sadržana svojevrsna polivremenitost; istovremeno nešto od primordijalnosti, neponovljivosti i beskonačnog vraćanja istog. Evolucija, akcidencija i repeticija. Eksplicitno je i implicitno u tome okviru otvoren prostor za propitivanje mogućnosti i same volje za promjenom. Dijagnoza je postavljena i kaže ako je tekla krv: imamo ozbiljan slučaj, a stih koji otvara knjigu nije slučajno upravo: Prilika ne manjka.

            Individualno i kolektivno pamćenje i zaborav, onaj namjerni i nenamjerni, agresivno orkestrirani i onaj spontani – ostaju trajna Debeljakova preokupacija. Sukus kolektivnoga počiva na dekonstrukciji u Jugoslavenskom kontekstu bolno krvave gluposti kako je za zajedničku stvar i opstanak plemena sve dopušteno, u isto vrijeme upućujući da isti stih možemo i moramo čitati zapravo afirmativno; ali pod uvjetom da se 'pleme' liši nacionalnih, vjerskih, rasnih, rodnih i drugih predznaka i dokraja poopći. U središtu krize individualnog identiteta nalazimo opet onu gorespomenutu rastemeljenost. Toponimi Ljubljane i posvete živim i mrtvim prijateljima funkcioniraju kao post-it papirići, skicirani podsjetnici na nešto još uvijek i zauvijek tu, ali nikad do kraja i nikada više tu, podsjećaju u neku ruku na natpise s imenima koje u Marquezovim Sto godina samoće stanovnici Maconda lijepe na predmete i životinje kada nastupi epidemija zaborava. Nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće reći će protagonist, ali radi se o platonističkoj situaciji: odgođenom odrazu entiteta čija je i sama egzistencija upitna. Drugim riječima: povratak je zapravo nemoguć jer onog odakle smo otišli više nema, i to ne samo u onom dosljedno temporalističkom, heraklitovskom smislu. 

Formalno, ponovno je ispoštovana Debeljakova poznata, ali umnogome prividna oblikovna strogost. Sve pjesme sastoje se od četiri katrena, no unutar te, već i grafičkom pojavnošću čvrste, monolitne strukture nalazimo otvorene tekstove u punom smislu. Montaža prostorno i prije svega vremenski raslojenih događaja, slika i asocijacija kanalizirana je dominantom snažnoga prvog lica; uglavnom se ne poštuje semantička zaokruženost stiha ni strofe, a stihovi, mahom u dugim, izlomljenim rečenicama vrludaju strofama nalik jazz frazi: mnogo Mingusa. Anaforička ponavljanja na počecima strofa doprinose postojanosti ritmičkog pulsa, a brojni citati bez navodnika (prije svega filmske reference; Petrović, Makavejev, Pavlović…), tekst intertekstualno ukorjenjuju u već naznačeni kulturni prostor.

Integralno bi, čini se, čitave ove pjesme mogle funkcionirati kao katrenske strofe neke veće strukture, goleme cjeline-daleko-od-cijelog, lirskog psihograma u kojem se, tek posredovani simultanošću jezika, isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti bi 'hiperkatreni' bili na neki način cigle u Debeljakovom kompleksnom kulturno-povijesnom lirskom zdanju. Cigle su, tradicionalno, prvo oružje ugnjetenih. 

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg