proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.



 

Grbava plesačica

 

 

Kad je Ela prvi put lupala glavom o kauč, Mislav i ja smo umirali od smijeha. Iz televizije je treštao užurbani ritam neke dječje pjesme. Ela je ciknula i skočila na noge s poda na kojem se igrala sa svojim kockicama. Popela se na kauč i namjestila tako da su joj leđa dodirivala naslon. Ručice uprljane flomasterom je ugurala pod bedra i počela udarati glavom o naslon.
- Ela pleše! - objasnila je. 

Dum, dum, dum – njihala se glava s plavim kovrčama naprijed-nazad u ritmu glazbe. Oboma se šok prelio u smijeh. Njezinim je licem tad preletio izraz sreće i ponosa, kao da je upravo naučila voziti bicikl. Mislav je zgrabio mobitel i snimio njezin sjedilački ples. Bila je izvan sebe od sreće. Neko nam je vrijeme njezin "ples" bilo simpatičan. Imala je tek dvije godine i bila je rumena i zaokružena kao jabučica. Uostalom, mislili smo – ovo je samo faza, kao što je odbijanje hrane, bacanje po podu ili mokrenje po noći u krevet. Sve je faze prerasla, osim ove.

 

- Jutros sam vidio Elu kako lupa glavom… - rekao je Mislav jedne večeri kad smo ležali u krevetu.

- Da, još to radi - potvrdila sam. Nisam mu ništa htjela spominjati jer se tek vratio s terena nakon mjesec dana.

- Vanja, to ne može više tako! Još malo pa će napuniti pet godina.

- Znam... - ponovim stežući vilicu od bijesa. Ponekad se osjećam kao samohrana majka. Što god da Ela radi loše, ja sam za to kriva.

- Da je odvedemo u psihijatra ili što? - upitala sam ljutito.
- U psihijatra? Ti nisi normalna! Još mi samo fale priče da mi je mala luda - reče gledajući u strop, zamišljajući zlobne primjedbe i šapate iza leđa..

- Ela nije luda - rekla sam.

- Naravno da nije - odvratio je. - Ali me isto brine...
U tom mi je trenutku nešto palo na pamet.
- Ne brini – rekla sam i pomilovala ga po obrazu. On me je pogledao zbunjeno.
Okrenula sam se prema zidu i uskoro zaspala sa smiješkom na licu.

 

Nije moglo biti jednostavnije. Nisam mogla vjerovati da sam se tog tek tada sjetila. Samo sam joj trebala pokazati da se može plesati na drugi način. Cijeli sam se dan osjećala dobro i poletno, željno iščekujući trenutak kada ću gotovo pa pucketanjem prsta riješiti svoj problem.

Kad smo se vratile iz vrtića, odmah sam odvela Elu u boravak.

-Sad ću ti nešto pokazati. - rekla sam veselo. Ela je kimnula i znatiželjno me promatrala.

Upalila sam YouTube i upisala ime pjesme Havana koja je to ljeto bila jako popularna i koju je Ela obožavala. Čim je pjesma počela, zanjihala sam se u ritmu i tapkala nogom po podu. Ela je naravno krenula prema kauču.

- Danas nećemo plesati na kauču - dotrčala sam do nje i uzela je za ruku.
- Ali mama, ja bi na kauč! - usprotivila se.
- Ma samo probaj, ples na nogama je zabavniji! - odvukla sam je sa sobom na sredinu velikog šarenog tepiha. Duboko je uzdahnula i tužno gledala moje pokrete. Osjetila sam žmarce od bijesa, ali sam se nasmijala.
- Miči ramena gore-dolje i njiši bokovima. Ovako! - osjećala sam se kao idiot. Nikad nisam voljela plesati. Na tulumima ili koncertima bi uglavnom stajala negdje sa strane i kimala glavom – zvali su me drvena marija. Bila bih sretna kad bi Ela tako radila. Bilo što, samo da ne udara glavom o kauč.
- Je li ovo dobro? - upitala je. Noge su joj bile ukočene i jedva je pomicala ramenima kao da se boji da će joj otpasti ruke. Ugasila sam muziku i rekla joj da opere ruke prije jela.

Lice joj se još više snuždilo. Učinilo mi se da će zaplakati, ali mi je okrenula leđa i otišla u wc.

Kada smo kasnije sjedile za stolom i jele ručak, potegnula me je za rukav i upitala:
- Mama, jesam li te rastužila? - gledala me je kao da od mog odgovora ovisi njezin život ili smrt.

- Ne, zašto to misliš Elice? - pogladila sam je po kosi i nasmijala se.
-I mala si tako tužno lice kad si me gledala kako plešem. Mislila sam da ćeš se rasplakati - rekla je tiho i odvratila pogled.

- Nisam bila tužna, samo malo razočarana što ti se ne sviđa plesati kao ja - rekla sam.

- Ali mama – ona živne – ja ne mogu onako plesati, ne osjećam dobro muziku - zvučala je kao profesionalka koja ne može drugima približiti ono što ona doživljava.

Zbunio me njezin odgovor, njezine riječi izrečene sa strašću koja nadilazi njezine godine. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se priberem.
- Ela, ako tako nastaviš, dobit ćeš grbu - odrezala sam.
Njezine su punašne usnice zatitrale - nesklad u odnosu na njezinu profesionalnu strastvenost.
- Šta je grba?
- Grba je kamen koji ti naraste pod kožom ako lupaš glavom o kauč. Razdrečila je svoje tirkizne oči i ispustila žlicu iz ruke.
- Da, da - potvrdila sam ulijevajući još pileće juhe u njezin tanjur. Nije uopće primjetila, inače bi se već pobunila. - Bit ćeš kao Anisija s trećeg kata - rekla sam, sjetivši se žene koje su se djeca bojala, a susjedi svašta pričali o njoj.
- Mama, neću više plesati na kauču -uzviknula je i počela srkati juhu.

Od našeg je razgovora prošlo nekoliko dana i nijednom se nije približila kauču. Uglavnom je na podu slagala legiće, crtala pastelama i flomasterima ili se igrala u parkiću ispred zgrade. Sve je radila bez poleta, kao da izvršava neku obvezu. Stalno je bila ozbiljna pa se činila starijom. Tako je to kad se djeci oduzme nešto što vole - mislila sam - jedno vrijeme se dure i onda se preko noći užive u nešto drugo. Ali, moja Ela je i tu bila drugačija od druge djece. Što je vrijeme prolazilo, bivala je sve namrštenija i tužnija. Više nije htjela da joj čitam prije spavanja.
- Nisam više beba. Ne trebaju mi tvoje priče - rekla je jedne večeri kad sam ušla u njezinu sobu sa slikovnicom Ja sam Akiko u ruci. Ta joj je bila najdraža. Shvatila sam da mi je dijete na rubu depresije. Preplavio me val usamljenosti i krivnje. Ali nisam smjela popustiti. Što ako joj stvarno naraste grba? Ili još gore, što ako netko od djece ili teta jednom sazna za to? Zavrtjelo mi se u glavi od zamišljanja tuđih podsmijeha i pogleda sažaljenja.

 

Jednog jutra nakon što sam odvela Elu u vrtić me je prenuo iz misli nečiji zvonki glas. Upravo sam otključavala vrata stana.
- Oh, to ste vi! - uzviknula sam. Iza mene je stajala Anisija s trećeg kata. Iako gotovo nikad nije izlazila iz stana, njezinu pojavu nisam zaboravila. Imala je crvenu kosu do brade, naočale debelih crnih okvira koje su isticale njezine sitne, svjetlucave plave oči. Lice joj je bilo zategnuto, ali je imala usporene i ukočene kretnje starice.
- Evo, ja upravo iz pekare - rekla je i pokazala na zelenu vrećicu u ruci iz koje je stršio vrh crnog kruha.
- Nadam se da ste dobro - rekla sam.
- Nikad bolje! - nasmijala se i pokazala red velikih bijelih zubiju.
- Ali, vi mi izgledate kao da vas nešto muči - približila mi se sa zabrinutim izrazom na licu.
- Ne, ja sam dobro.samo sam malo umorna - rekla sam i okrenula se prema vratima. Obuzela me jeza od ove žene.
- Sigurno vam je teško samoj s malim djetetom - rekla je s notom suosjećanja u glasu.
- Ah, znate kakva su djeca - rekla sam i okrenula se prema njoj. Izgledala je iskreno zabrinuta.
- Ako želite, možete navratiti u mene na kavicu. - predložila je.
- Pa...čak bih i mogla - pogledala sam na sat. Suđa mogu čekati, a i nisam odavno razgovarala s nekim tko nije teta iz vrtića.
- Odlično! - pljesnula je rukama. Na trenutak me je podsjetila na Elu kad je bila sretna.
Krenula sam za njom. Dok smo se penjale do trećeg kata, cijelo vrijeme me je gledala grba posuta velikim tratinčicama.

Čim smo ušle u mračni hodnik njezinog stana, zapahnuo me je opori miris mačje hrane i duhana. Zatim su negdje u razini naših nogu sijevnule okrugle oči i iz mraka je išetala bijela perzijska mačka. Omazila se o Anisijinu nogu, a meni je uputila upitan pogled.
- Falila si mi ljubavi - Anisija se spustila na koljena uz glasno krckanje koljena i provlačila koščate prste kroz paperjasto krzno. Pogled mi je opet pao na grbu na njezinim leđima. Učinilo mi se kao da gledam u Elinu budućnost. Ugrizla sam se za usnicu.
- Samo se vi raskomotite - upalila je svjetlo i pokazala na maleni dnevni boravak na lijevoj strani. Izgledao je upravo onako kako sam zamišljala da izgleda boravak jedne čudakinje. Starinski namještaj ofucan od mačjih kandža, duguljasti stol od orahovine ukrašen kukičanim stolnjakom, hrpe knjiga na podu, stolu i policama i listići duhana raspršeni na parketu. Za nekoliko minuta je miris kave prekrio ustajali zrak. Anisija je ušetala u boravak s dvije šalice kave na plastičnom pladnju.
- Mislim da će ti dobro doći - namignula mi je i sjela na kauč pokraj mene. Nasmijala sam se i ispila gutljaj. Ne sjećam se kad sam zadnji put pila tako dobru kavu. Pohvalila sam je, a ona je opet pljesnula rukama i zahihotala se.
- Svaki dan popijem i do četiri šalice. Cijeli dan prevodim pa mi treba puno goriva - rekla je.
- Ali još bolje slušam. Slobodno reci Anisiji što te muči - nadodala je zagledavši se u mene. Njezine oči su molile za odgovor. Ni ona nije dugo razgovarala s nekim.
- Ma, moja Ela… - počela sam. Anisija je suosjećajno kimnula i uhvatila me za ruku. Riječi su provalile iz mene. Govorila sam sat vremena. Kad sam se vratila kući, bila sam stotinu kila lakša, ali me je negdje duboko još grebalo. Izlanula sam da mi treba pomoć i ona se odmah ponudila.
- Daj mi samo pola sata s njom. - rekla je s mirnom sigurnošću koja me je potakla da odmah prihvatim njezin prijedlog. Nakon što se Ela sutra vrati iz vrtića, ja ću otići u dućan, a Anisija će je čuvati. Tek mi je kasnije sinulo da nisam normalna što ostavljam svoju petogodišnju kćer sa ženom koju uopće ne poznajem. Ali sam se brzo sjetila onih molećih očiju, toplog, sigurnog glasa i - grbe. 

 

Sutradan sam Eli rekla da ćemo imati gosta.
- Ko, ko? - navaljivala je povlačeći me za suknju.
- Susjeda - odgovorila sam.
- Pa koja? Imamo ih barem sto.
- Jedna s trećeg kata.
- Anisija? - upitala je drhtavim glasom.
- Dušo, Anisija mi je puno pomogla ovih dana. Budi dobra, ok? - poljubila sam je u čelo. Dugo me je promatrala, kao da se želi uvjeriti da govorim istinu. Kimnula je i otišla u boravak.

Bilo je čudno čuti zvono na vratima nakon toliko dugo vremena.
Kad sam se pojavila u boravku s Anisijom pokraj sebe, Ela je skočila na noge i zabuljila se u pridošlicu. Anisija joj je prišla i pružila ruku. Ela me je pogledala u nedoumici. Uputila sam joj ohrabrujući smiješak. Ela je polako pružila ruku i rukovala se s Anisijom.
- Tvoja mama mi je rekla da voliš puno crtati - Ela je kimnula. Anisija je iz velike kožne torbe što joj je još visjela na ramenu izvukla kutiju s drvenim bojicama. To je izmamilo široki osmijeh na Elino lice. Prije dva dana je izgubila svoje bojice u vrtiću.
- Hvalaaa! - rekla je i zgrabila kutiju. Ovo je bio dobar trenutak da odem.
- Ela, moram skoknuti čas do dućana. Slušaj tetu Anisiju, može?
- Može! - ispalila je Ela. Nisam znala da je tako lako potkupljiva. Je li stvarno u redu ostaviti je, pomislila sam. Ali, već je bilo gotovo. Anisiji sam prstom pokazala na daljinski upravljač na stolu. Podigla je palac u zrak.

 

U supermarketu preko puta zgrade sam kupila mlijeko i čokoladu za Elu. Samo da se s nečim pojavim. Možda je bilo stvari koje je trebalo kupiti, ali nisam mogla razmišljati o tome. Htjela sam što prije doći kući i uvjeriti se da je sve ok.

Ušla sam u haustor i čula vrisak. Požurila sam uza skale, brže bolje otključala vrata i uletjela u stan. Čula se Havana. Oprezno sam spustila vrećicu na pod i približila se dnevnom boravku. Kroz poluotvorena vrata sam vidjela Anisiju i Elu. Sjedile su na kauču jedna kraj druge. S rukama pod bedrima udarale su leđima o kauč kao klackalice i glasno se smijale. U jednom je trenutku Eli ukosnica pala na pod. Skočila je s kauča i sagnula se da je podigne. Učinilo mi se da sam vidjela ispupčenje na majici s nasmijanim pčelicama. Ela se vratila na kauč. Namjestila se i njihov ples je krenuo ispočetka. Odmah su uhvatile ritam. Osjetile su glazbu, kako bi rekla Ela. Počela sam tapkati nogom i tiho pjevušiti. Naslonila sam se na dovratak, zatvorila oči i prepustila se glazbi. 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg