proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.



 

Grbava plesačica

 

 

Kad je Ela prvi put lupala glavom o kauč, Mislav i ja smo umirali od smijeha. Iz televizije je treštao užurbani ritam neke dječje pjesme. Ela je ciknula i skočila na noge s poda na kojem se igrala sa svojim kockicama. Popela se na kauč i namjestila tako da su joj leđa dodirivala naslon. Ručice uprljane flomasterom je ugurala pod bedra i počela udarati glavom o naslon.
- Ela pleše! - objasnila je. 

Dum, dum, dum – njihala se glava s plavim kovrčama naprijed-nazad u ritmu glazbe. Oboma se šok prelio u smijeh. Njezinim je licem tad preletio izraz sreće i ponosa, kao da je upravo naučila voziti bicikl. Mislav je zgrabio mobitel i snimio njezin sjedilački ples. Bila je izvan sebe od sreće. Neko nam je vrijeme njezin "ples" bilo simpatičan. Imala je tek dvije godine i bila je rumena i zaokružena kao jabučica. Uostalom, mislili smo – ovo je samo faza, kao što je odbijanje hrane, bacanje po podu ili mokrenje po noći u krevet. Sve je faze prerasla, osim ove.

 

- Jutros sam vidio Elu kako lupa glavom… - rekao je Mislav jedne večeri kad smo ležali u krevetu.

- Da, još to radi - potvrdila sam. Nisam mu ništa htjela spominjati jer se tek vratio s terena nakon mjesec dana.

- Vanja, to ne može više tako! Još malo pa će napuniti pet godina.

- Znam... - ponovim stežući vilicu od bijesa. Ponekad se osjećam kao samohrana majka. Što god da Ela radi loše, ja sam za to kriva.

- Da je odvedemo u psihijatra ili što? - upitala sam ljutito.
- U psihijatra? Ti nisi normalna! Još mi samo fale priče da mi je mala luda - reče gledajući u strop, zamišljajući zlobne primjedbe i šapate iza leđa..

- Ela nije luda - rekla sam.

- Naravno da nije - odvratio je. - Ali me isto brine...
U tom mi je trenutku nešto palo na pamet.
- Ne brini – rekla sam i pomilovala ga po obrazu. On me je pogledao zbunjeno.
Okrenula sam se prema zidu i uskoro zaspala sa smiješkom na licu.

 

Nije moglo biti jednostavnije. Nisam mogla vjerovati da sam se tog tek tada sjetila. Samo sam joj trebala pokazati da se može plesati na drugi način. Cijeli sam se dan osjećala dobro i poletno, željno iščekujući trenutak kada ću gotovo pa pucketanjem prsta riješiti svoj problem.

Kad smo se vratile iz vrtića, odmah sam odvela Elu u boravak.

-Sad ću ti nešto pokazati. - rekla sam veselo. Ela je kimnula i znatiželjno me promatrala.

Upalila sam YouTube i upisala ime pjesme Havana koja je to ljeto bila jako popularna i koju je Ela obožavala. Čim je pjesma počela, zanjihala sam se u ritmu i tapkala nogom po podu. Ela je naravno krenula prema kauču.

- Danas nećemo plesati na kauču - dotrčala sam do nje i uzela je za ruku.
- Ali mama, ja bi na kauč! - usprotivila se.
- Ma samo probaj, ples na nogama je zabavniji! - odvukla sam je sa sobom na sredinu velikog šarenog tepiha. Duboko je uzdahnula i tužno gledala moje pokrete. Osjetila sam žmarce od bijesa, ali sam se nasmijala.
- Miči ramena gore-dolje i njiši bokovima. Ovako! - osjećala sam se kao idiot. Nikad nisam voljela plesati. Na tulumima ili koncertima bi uglavnom stajala negdje sa strane i kimala glavom – zvali su me drvena marija. Bila bih sretna kad bi Ela tako radila. Bilo što, samo da ne udara glavom o kauč.
- Je li ovo dobro? - upitala je. Noge su joj bile ukočene i jedva je pomicala ramenima kao da se boji da će joj otpasti ruke. Ugasila sam muziku i rekla joj da opere ruke prije jela.

Lice joj se još više snuždilo. Učinilo mi se da će zaplakati, ali mi je okrenula leđa i otišla u wc.

Kada smo kasnije sjedile za stolom i jele ručak, potegnula me je za rukav i upitala:
- Mama, jesam li te rastužila? - gledala me je kao da od mog odgovora ovisi njezin život ili smrt.

- Ne, zašto to misliš Elice? - pogladila sam je po kosi i nasmijala se.
-I mala si tako tužno lice kad si me gledala kako plešem. Mislila sam da ćeš se rasplakati - rekla je tiho i odvratila pogled.

- Nisam bila tužna, samo malo razočarana što ti se ne sviđa plesati kao ja - rekla sam.

- Ali mama – ona živne – ja ne mogu onako plesati, ne osjećam dobro muziku - zvučala je kao profesionalka koja ne može drugima približiti ono što ona doživljava.

Zbunio me njezin odgovor, njezine riječi izrečene sa strašću koja nadilazi njezine godine. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se priberem.
- Ela, ako tako nastaviš, dobit ćeš grbu - odrezala sam.
Njezine su punašne usnice zatitrale - nesklad u odnosu na njezinu profesionalnu strastvenost.
- Šta je grba?
- Grba je kamen koji ti naraste pod kožom ako lupaš glavom o kauč. Razdrečila je svoje tirkizne oči i ispustila žlicu iz ruke.
- Da, da - potvrdila sam ulijevajući još pileće juhe u njezin tanjur. Nije uopće primjetila, inače bi se već pobunila. - Bit ćeš kao Anisija s trećeg kata - rekla sam, sjetivši se žene koje su se djeca bojala, a susjedi svašta pričali o njoj.
- Mama, neću više plesati na kauču -uzviknula je i počela srkati juhu.

Od našeg je razgovora prošlo nekoliko dana i nijednom se nije približila kauču. Uglavnom je na podu slagala legiće, crtala pastelama i flomasterima ili se igrala u parkiću ispred zgrade. Sve je radila bez poleta, kao da izvršava neku obvezu. Stalno je bila ozbiljna pa se činila starijom. Tako je to kad se djeci oduzme nešto što vole - mislila sam - jedno vrijeme se dure i onda se preko noći užive u nešto drugo. Ali, moja Ela je i tu bila drugačija od druge djece. Što je vrijeme prolazilo, bivala je sve namrštenija i tužnija. Više nije htjela da joj čitam prije spavanja.
- Nisam više beba. Ne trebaju mi tvoje priče - rekla je jedne večeri kad sam ušla u njezinu sobu sa slikovnicom Ja sam Akiko u ruci. Ta joj je bila najdraža. Shvatila sam da mi je dijete na rubu depresije. Preplavio me val usamljenosti i krivnje. Ali nisam smjela popustiti. Što ako joj stvarno naraste grba? Ili još gore, što ako netko od djece ili teta jednom sazna za to? Zavrtjelo mi se u glavi od zamišljanja tuđih podsmijeha i pogleda sažaljenja.

 

Jednog jutra nakon što sam odvela Elu u vrtić me je prenuo iz misli nečiji zvonki glas. Upravo sam otključavala vrata stana.
- Oh, to ste vi! - uzviknula sam. Iza mene je stajala Anisija s trećeg kata. Iako gotovo nikad nije izlazila iz stana, njezinu pojavu nisam zaboravila. Imala je crvenu kosu do brade, naočale debelih crnih okvira koje su isticale njezine sitne, svjetlucave plave oči. Lice joj je bilo zategnuto, ali je imala usporene i ukočene kretnje starice.
- Evo, ja upravo iz pekare - rekla je i pokazala na zelenu vrećicu u ruci iz koje je stršio vrh crnog kruha.
- Nadam se da ste dobro - rekla sam.
- Nikad bolje! - nasmijala se i pokazala red velikih bijelih zubiju.
- Ali, vi mi izgledate kao da vas nešto muči - približila mi se sa zabrinutim izrazom na licu.
- Ne, ja sam dobro.samo sam malo umorna - rekla sam i okrenula se prema vratima. Obuzela me jeza od ove žene.
- Sigurno vam je teško samoj s malim djetetom - rekla je s notom suosjećanja u glasu.
- Ah, znate kakva su djeca - rekla sam i okrenula se prema njoj. Izgledala je iskreno zabrinuta.
- Ako želite, možete navratiti u mene na kavicu. - predložila je.
- Pa...čak bih i mogla - pogledala sam na sat. Suđa mogu čekati, a i nisam odavno razgovarala s nekim tko nije teta iz vrtića.
- Odlično! - pljesnula je rukama. Na trenutak me je podsjetila na Elu kad je bila sretna.
Krenula sam za njom. Dok smo se penjale do trećeg kata, cijelo vrijeme me je gledala grba posuta velikim tratinčicama.

Čim smo ušle u mračni hodnik njezinog stana, zapahnuo me je opori miris mačje hrane i duhana. Zatim su negdje u razini naših nogu sijevnule okrugle oči i iz mraka je išetala bijela perzijska mačka. Omazila se o Anisijinu nogu, a meni je uputila upitan pogled.
- Falila si mi ljubavi - Anisija se spustila na koljena uz glasno krckanje koljena i provlačila koščate prste kroz paperjasto krzno. Pogled mi je opet pao na grbu na njezinim leđima. Učinilo mi se kao da gledam u Elinu budućnost. Ugrizla sam se za usnicu.
- Samo se vi raskomotite - upalila je svjetlo i pokazala na maleni dnevni boravak na lijevoj strani. Izgledao je upravo onako kako sam zamišljala da izgleda boravak jedne čudakinje. Starinski namještaj ofucan od mačjih kandža, duguljasti stol od orahovine ukrašen kukičanim stolnjakom, hrpe knjiga na podu, stolu i policama i listići duhana raspršeni na parketu. Za nekoliko minuta je miris kave prekrio ustajali zrak. Anisija je ušetala u boravak s dvije šalice kave na plastičnom pladnju.
- Mislim da će ti dobro doći - namignula mi je i sjela na kauč pokraj mene. Nasmijala sam se i ispila gutljaj. Ne sjećam se kad sam zadnji put pila tako dobru kavu. Pohvalila sam je, a ona je opet pljesnula rukama i zahihotala se.
- Svaki dan popijem i do četiri šalice. Cijeli dan prevodim pa mi treba puno goriva - rekla je.
- Ali još bolje slušam. Slobodno reci Anisiji što te muči - nadodala je zagledavši se u mene. Njezine oči su molile za odgovor. Ni ona nije dugo razgovarala s nekim.
- Ma, moja Ela… - počela sam. Anisija je suosjećajno kimnula i uhvatila me za ruku. Riječi su provalile iz mene. Govorila sam sat vremena. Kad sam se vratila kući, bila sam stotinu kila lakša, ali me je negdje duboko još grebalo. Izlanula sam da mi treba pomoć i ona se odmah ponudila.
- Daj mi samo pola sata s njom. - rekla je s mirnom sigurnošću koja me je potakla da odmah prihvatim njezin prijedlog. Nakon što se Ela sutra vrati iz vrtića, ja ću otići u dućan, a Anisija će je čuvati. Tek mi je kasnije sinulo da nisam normalna što ostavljam svoju petogodišnju kćer sa ženom koju uopće ne poznajem. Ali sam se brzo sjetila onih molećih očiju, toplog, sigurnog glasa i - grbe. 

 

Sutradan sam Eli rekla da ćemo imati gosta.
- Ko, ko? - navaljivala je povlačeći me za suknju.
- Susjeda - odgovorila sam.
- Pa koja? Imamo ih barem sto.
- Jedna s trećeg kata.
- Anisija? - upitala je drhtavim glasom.
- Dušo, Anisija mi je puno pomogla ovih dana. Budi dobra, ok? - poljubila sam je u čelo. Dugo me je promatrala, kao da se želi uvjeriti da govorim istinu. Kimnula je i otišla u boravak.

Bilo je čudno čuti zvono na vratima nakon toliko dugo vremena.
Kad sam se pojavila u boravku s Anisijom pokraj sebe, Ela je skočila na noge i zabuljila se u pridošlicu. Anisija joj je prišla i pružila ruku. Ela me je pogledala u nedoumici. Uputila sam joj ohrabrujući smiješak. Ela je polako pružila ruku i rukovala se s Anisijom.
- Tvoja mama mi je rekla da voliš puno crtati - Ela je kimnula. Anisija je iz velike kožne torbe što joj je još visjela na ramenu izvukla kutiju s drvenim bojicama. To je izmamilo široki osmijeh na Elino lice. Prije dva dana je izgubila svoje bojice u vrtiću.
- Hvalaaa! - rekla je i zgrabila kutiju. Ovo je bio dobar trenutak da odem.
- Ela, moram skoknuti čas do dućana. Slušaj tetu Anisiju, može?
- Može! - ispalila je Ela. Nisam znala da je tako lako potkupljiva. Je li stvarno u redu ostaviti je, pomislila sam. Ali, već je bilo gotovo. Anisiji sam prstom pokazala na daljinski upravljač na stolu. Podigla je palac u zrak.

 

U supermarketu preko puta zgrade sam kupila mlijeko i čokoladu za Elu. Samo da se s nečim pojavim. Možda je bilo stvari koje je trebalo kupiti, ali nisam mogla razmišljati o tome. Htjela sam što prije doći kući i uvjeriti se da je sve ok.

Ušla sam u haustor i čula vrisak. Požurila sam uza skale, brže bolje otključala vrata i uletjela u stan. Čula se Havana. Oprezno sam spustila vrećicu na pod i približila se dnevnom boravku. Kroz poluotvorena vrata sam vidjela Anisiju i Elu. Sjedile su na kauču jedna kraj druge. S rukama pod bedrima udarale su leđima o kauč kao klackalice i glasno se smijale. U jednom je trenutku Eli ukosnica pala na pod. Skočila je s kauča i sagnula se da je podigne. Učinilo mi se da sam vidjela ispupčenje na majici s nasmijanim pčelicama. Ela se vratila na kauč. Namjestila se i njihov ples je krenuo ispočetka. Odmah su uhvatile ritam. Osjetile su glazbu, kako bi rekla Ela. Počela sam tapkati nogom i tiho pjevušiti. Naslonila sam se na dovratak, zatvorila oči i prepustila se glazbi. 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg