proza

Eliša Papić: Marcel brani Žuću

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Eliša Papić (1992., Beograd) završio je Medicinski fakultet u Rijeci. Za vrijeme studija sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Tijekom fakultetskih dana bio je član benda Elm Street Escape, i to kao tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela njihove glazbe. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman „Šest žica i Stetoskop“ (Naklada Bošković, 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha (Inner World demo, 2016., Outer Noise, 2017., Chapters album, 2018., Chaos Buddy 2019., Let me tell you about 2020.). 2018. osvaja nagradu Pavle Popović za najbolju kratku priču u kategoriji za mlađe od 30 godina. Njegova priča “Da je bar sve to rock’n’roll” proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. godine. Njegove priče ušle su i u selekciju 16. WHFesta, 6. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, FantaSTikona, Prozak (širi i uži izbor) i Sedmice & Kritične mase te Priča iz komšiluka 3. 2019. sa svojom pričom “Pogreb za dvoje” pobjeđuje na Festivalu europske kratke priče (FEKP). Trenutno radi kao liječnik specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu i piše kratke priče.

Marcel brani Žuću

                Pred gotovo godinu dana bio je na tom istom mjestu, prolazio pored tog istog žbunja, čupnuo žućkasti cvjetić i poklonio joj ga za 8. mart. Bili su tada na poslovnom putu, jednom od bezbroj bezličnih repetitivnih stručnih usavršavanja, a on je bez obzira na to obećao. Mala gesta. Ljudi su zaboravili na male geste. A nekada je cijeli svijet ležao na njima. Danas dok se priča i popuje o velikim stvarima i pokretanju promjena, ni najmanje stvari ne dođu na red. Pred gotovo godinu dana bio je 8. mart. Sada je on malo uranio. Bio je sam na istom mjestu, na istim predavanjima, slušao istu ženu, koja je predavala o istim stvarima, pritom brojeći koliko kosti je pustila za svoju struku i koliko ljubavi osjeća prema svakom čovjeku kojem je pomogla dok su joj oči i riječi bježali u svim sferama domene „smorila-si“ Svako toliko, između nasilnog spavanja i hrkanja u stražnjem redu, povukao bi se van zgrade da uguši virozu duhanskim dimom i promatrao isti grm gdje je našao taj žućkasti cvjetić. Prije godinu dana on je predstavljao nešto potpuno drugo. U međuvremenu se odvio jedan mali svijet za oboje. A taj cvjetić bi sada možda značio nešto potpuno drugo. Pogotovo jer danas nije bio dan žena. Ugasi cigaretu, nakašlje se 2-3 puta i osjeti to duboko u plućima, to malo čudo dolje što gricka dijafragmu i bljuje i pljuje po poplućnici. Pokrene svoje drvene noge prema žbunju znajući da, kad bi ga netko gledao, sigurno bi pomislio da se sprema zapišati sve cvijeće. Teturanje od premora i viroze nije pomagalo, šteta samo što nije još i bazdio po alkoholu. Dotetura do žbunja te krene prolaziti svojim hladnim rukama kasne veljače po njegovom isušenom lišću globalnog zatopljenja. Nigdje cvijeća, proljeće će u lipnju,a u srpnju će svijet završiti i meteor će nas sve lišiti neba i sunca. Ili još gore, tehnologije. Stane.

                Ugleda tanašnu grančicu na kojoj je lelujao žuti ugroženko, kao da ga moli da ga ne strga. Sjeti se kako je prije godinu dana zgrabio prvi cvijet koji je vidio. Ovaj je sada nešto značio. Značio je valjda da je se sjetio. Volio bi da je doduše znao koja je to pasmina cvijeta, ili rasa, ili kako se već kaže u botaničarskim sektama koje se skupljaju pod staklenicima i zazivaju veliku venerinu muholovku da se spusti sa neba i probavi sve one koji proždiru četveronožna i dvonožna bića u industriji. Zvonce? Tratinčica? Žuća. Zvat će ga Žuća. Posegne kažiprstom prema Žućinoj latici i lagano prođe te gotovo kao da je čuo kako se slatko hihoće, kao gologuzi anđeo koji se ljuljuška na visokoj hrastovoj grani i cilja svojim lukom i strijelom sljedećeg nesretnika kojem će upropastiti život. Kupid to radi nasumično, jasno je, zato postoje kozojebi i oni drugi, što ispituju širinu auspuha svojim genitalijama. To su misli koje su mu prolazile kroz glavu dok je stajao i milovao cvijet, a auti prolazili, paleći postepeno svjetla da zamijene uspavano zimsko sunce. Zatrubi mu muškarac koji je taman išao po prijatelja iz djetinjstva na kolodvor, po prvi put u deset godina u kojih se nisu čuli jer mu je isti taj prijatelj priznao da ga voli, ali onako muški. Zatrubi mu taj muškarac, prene ga svojim komentarom „Hipik smrdljivi!“, dok su iz auta pržili Beach Boysi. Projuri taj muškarac u ritmu Good Vibrationsa, a on se vrati Žući i nastavi mu se kao klupko razmotavati cijela prošla godina, nakupine i nakupine čudnih epiloga i priča, počeci novih. Nova prijateljstva, novi pokušaji ljubavi. Više smrti nego ikad, a time naravno i veća žeđ za životom. Agresivna potraga za životom, razbijanje kamenja u pustopoljini golom rukom kako bi se ispod našli njegovi znakovi u svijetu koji kretao je dalje brže od LOL-a i WTF-a i „ček, ok, že, aj“. Ovaj cvijet, njegova tekstura i mizerna, nježna egzistencija i sjećanje koje je nakalemio na sebe, bio je živ. Stavi ruke pod njegove latice, niže, oko stabljike, mogao je osjetiti kako ga guši i lomi mu vrat. Kršio je njegovu krhkost i sjećanje. Bio je sredstvo podsjećanja. Ništa više. Ako ostane na životu, to je zato jer će ga ona kao i prošle godine uroniti u čašu, da je podsjeti na to da je se netko neočekivano sjetio, ne zato jer je žena, nego jer mu nešto znači. Male geste na lomljivim stabljikama krckavih trahea. Tako su ih svi lako ugušili. Na trenutak Žuća je imala oči, plakala je, a on je bio uvjeren da je to zato jer je prehlađen, febrilan je i počeo je halucinirati. Žuća se nije dala, otimala se i lila žute suze. Skoro je uspio, stavio je i drugu ruku na njen vrat, spreman dokrajčiti je, odrubiti joj glavu i odnijeti kao trofej. Zavrne joj vrat kad...iz grma iskoči Marcel Proust.

Sad. Vidio je par slika u udžbenicima, bio je tipični stereotip francuskog pjesnika-pisca fićfirića sa nekim frčkom koji mu je kao feder pao preko čela i brčići koji su bili neuredni, s tragovima smeđih dlaka. Na sebi je nosio dugi crni kaput, poderan i izjeden moljcima. Ali, nije bilo sumnje. To je bio Marcel. Vrisnuo je „Madeleine“. Imao je francuski naglasak, to je isto pomoglo u prepoznavanju. I sada ga je tresao i drmao, istresavši skoro iz njega količinu sjećanja za još jednu potragu za izgubljenim vremenom. „S'il te plait“ molio je. Molio je bez prestanka, oči su mu bile izgubljene, a budućnost strana. Auti čudovišta koja proždiru tlo, zgrade zatvori za duh. Mobiteli, svijetleće kutijice koje hipnotiziraju. Buka prirode koja je metalno skvičala i vrištala kao silovana svinja. Naš protagonist stavio je ruke, suosjećajno, na njegovo prljavo zamazano lice i dugo se zagledao u sentimentalnost njegove duše, smirivši ga nakratko. Onda ga je ošamario k'o pičku.

Marcel, crvenog obraza, sada pokrivenog vlastitom rukom u šoku, nije prezao pred obranom svoje časti i lupi našeg protagonista šakom u nos na što ovaj vidi sva lijepa svjetlucava sazviježđa. Otetura unatrag, osjećajući onu tipičnu mješavinu trnaca, boli i suza u očima koje su tu da sugeriraju da se adrenalin kuha i da će sada biti sranja i nespretnog lamatanja rukama. Zamahne lijevim krošeom i izbije Proustu dva sjekutića. Udarac je čudom sjeo. Ufura se. Reče mu nešto u stilu „Eto ti kolačić, Frenchy“. Proust se rasplače i nasrne na njega. Sruši ga na pod. Ne šalim se, ali...pjesnik ga ugrize za jaja. Protagonist vrisne kao žena i šutne ga u rebro, na što se Francuz prevrne.

 Uzvere se ošamućeno uz protagonistovo tijelo, nasrne na njegov vrat i zarije svoje smeđe nokte u njega, zdrobivši mu traheju skoro kao i što je on prije Žući. Dok mu je cijelo tijelo gorilo i dok je bespomoćno grabio bezumne ruke francuskog pisca, prođe mu njena slika kroz glavu i sjeti se. Bilo mu je nevjerojatno drago što je sačuvala cvijet koji je za nju trgnuo iz najprljavijeg, najzapišanijeg žbunja, samo zato jer nigdje drugdje nije mogao doći do njega taj dan. I činjenica da može proći pored istog tog zapišanog žbunja i sjetiti se nečega lijepoga.

 Proustov stisak taman tad popusti, valjda jer mu je u glavi nastajao novi Combray i već je ispisivao stranice. Dovoljno da se naš protagonist trgne. Udari ga po ušima, odmakne mu ruke, odvali ga koljenom u jaja, podigne se na noge, šutne ga jednom-dvaput u pleksus i ostavi na podu. Dotetura do Žuće. Otrgne je bez oklijevanja kao i prije godinu dana. Pljune zub na Prousta dok je ovaj na podu urlao i cičao, pitajući se zašto su ga poslali u budućnost spasiti romantiku.

                „Mi to ovako radimo danas“, reče mu protagonist i odšepa prljav, poderan i zamazan francuskom krvlju sa žutim cvijetom čvrsto u šaci.

                Proust se probudi u krevetu u kojem je ležao mjesecima. Visoko febrilan i prestravljen košmarom o globalnom zatopljenju, mobitelima i luđaku koji trga cvijeće iz žbunja, odustane od svega i podlegne napokon upali pluća.

                „Mi to ovako radimo danas“, odjekivalo mu je u gasećem skuhanom, ugušenom umu, te uspije nekako, onemoćalo ipak složiti posljednji smiješak, znajući da ipak ima nade za budućnost.