proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

Mažuran

Kad sam prvi put sanjao Mažuran, bio sam pijan. Prostirao se na pedeset hektara, okružen šumom i cvijećem. Mažuran je cijenjena psihijatrijska bolnica, ako ne i najjača u cijeloj zemlji. U nju su dolazili samo najteži slučajevi. Oni od kojih odustaneš, od kojih se umoriš, koje samo želiš prebaciti na drugoga i skoncentrirati se na rješive slučajeve, slučajeve koji će ti omogućiti mir noću. Bio je jedina funkcionalna građevina, bez nepotrebnih dućana i kamenih kućica. Mažuran se nalazio u centru otoka, nijedan jauk ne doprijevši do obale. Ljudi su se često dolazili kupati jer su plaže bile pjeskovite a more kristalno. Brodovi su mirno pristajali i dovodili kupače i unesrećene obitelji. Čitao sam o njemu u novinama. Sjedio sam za stolom i pušio crveni York dok je radio tiho kvrčao. Bilo je ljetno poslijepodne, sparno i maglovito. Moj kanarinac Joe je pjevao unatoč vrućini. Živio sam sam. Otac i majka su bili u mirovini, a braće nisam imao. Bio sam činovnik u državnoj firmi. Volontirao sam u lokalnom azilu. Nisam imao djevojku. Veze su komplicirane, a ja se nisam volio svađati. Odgovarao mi je dotadašnji život. Rijetko sam pio, ali dan je bio od početka čudan. Nisam običavao spavati popodne, ali me uhvatila neka slabost.

Kad sam se probudio, osjećao sam se ošamućeno i dezorijentirano. Sjeo sam na krevet i pokušavao smiriti vrtoglavicu. Otišao sam do kuhinje i popio čašu vode. Joe se njihao na ljuljački. Otvorio sam prozor i spustio rolete. Nisam više mogao izdržati vrućinu. Izašao sam na ulicu. Ljudi su se vraćali s posla. Odšetao sam do trgovine i kupio paket piva. Htio sam skuhati tjesteninu, ali pomisao na dodatnu vrućinu mi je okretala želudac. Pivo će biti dovoljno. Vratio sam se u stan, otvorio frižider i sjeo ispred njega. Otvorio sam limenku i nagnuo. Kad sam se idući put probudio, vrtoglavica je bila još gora. Kraj mene su ležale zgnječene limenke. Pogledao sam na sat. Ponoć. Usuo sam par zrna u Joeovu posudicu i legao na krevet. Usnuo sam Mažuran.

„Dobrodošli, gospodine“, reče mlada plavuša. Imala je bijelo odijelo i ljubazan osmijeh. „Vaš doktor vas čeka. Pripremili smo vam sobu. Nadam se da ćete biti zadovoljni.“ 

„Nisam došao odsjesti u vašu ustanovu. Ne znam ni gdje se nalazim.“

„Vi ste na imanju Mažuran. Pružamo najbolju njegu i maksimalni učinak svim pacijentima. Obećavam vam da ćete se osjećati bolje već nakon dva mjeseca.“

„Dva mjeseca? Dva mjeseca me namjeravate zadržati ovdje?“

„Tako piše u vašim nalazima. Došli ste na hitni prijem. Vaši roditelji su već otišli. Imat ćete pravo na posjete nakon tri tjedna.“

„Ali ja nisam lud!“

„Ovdje ne koristimo takve nemedicinske termine.“

„Ja... Ovo je sigurno neka greška. Nisu vam rekli istinu. Ja imam posao, stan, kanarinca i sretan sam.“

„Sreća je preopćenit pojam. Ništa se vi ne brinite. Odavde ćete izaći kao savršeno zdrav čovjek.“

„Ja ne idem unutra. Ne možete me zadržati protiv moje volje!“ Beskonačni bijeli hodnici su se prostirali svim stranama svijeta. Na kraju jednog je zasigurno izlaz. Mogu je savladati, baciti na mramorne pločice. Samo, na koju stranu? Postoji li uopće ispravan odgovor? Možda lijevo?“

Djevojka kimne i dvojica grdosija me uzmu za ruke.

„Ne želimo upotrijebiti silu, ali ako budemo trebali, nećemo se ustručavati.“

Zora. Učinak alkohola je već ispario. Vrtoglavica je nestala. Plahta na krevetu je bila potpuno mokra. Otuširao sam se i skuhao kavu. Joe se još nije probudio. Pitao sam se odakle mi ideja za san o mentalnoj bolnici. Očito mi je članak toliko ušao u podsvijest da sam sanjao da sam pacijent u Mažuranu. Još uvijek mi se spavalo. ali sam se bojao zaspati. Stegla me mučnina u grudima te sam povratio na pod. Kava se ohladila.

Srećom pa je vikend. Imao sam vremena razmisliti. Odlučio sam poći na selo kod roditelja. Ukrcao sam Joeov kavez u auto i odvezao se. Na pola puta sam se sjetio da sam zaboravio zaključati stan, ali zbilja mi se nije dalo vraćati. Ionako nemaju što za ukrasti. Televizor godinama ne gledam, a namještaj je iz treće ruke. Roditelji su se oduševili kad su me vidjeli. Nisu pitali razlog dolaska, na čemu sam im bio zahvalan. Majka je pripremila moj stari krevet i stavila čiste plahte. Te noći, san se opet vratio.

„Ne, ne želim nikakvu upotrebu sile. Želim popričati s ravnateljem.“

„U redu, odvest ću vas do njega.“

Prolazili smo kroz vrt. Na livadama su sjedili pacijenti, igrajući šah i dobacivajući se loptom. Iz unutrašnjosti zgrade su se čuli krikovi, ali činilo se da to ne smeta nikome. Ušli smo u hladan hodnik. Djevojka je otvorila velika hrastova vrata i ušao sam u ljetnu biblioteku. Za stolom je sjedio prosijedi čovjek, gledajući u papire.

„Direktore, naš novi pacijent želi razgovarati s vama.“

„Ja nisam vaš novi pacijent. Došlo je do greške. Ja ovdje ne pripadam.“

„Svi to kažu kad prvi put dođu ovdje“, oglasi se direktor. „Sve je u redu.“ Mahne rukom, a djevojka nestane kroz vrata.

„Sjednite.“

„Gospodine, ja ovdje ne pripadam. Ja nisam lud. Dobro sam. Kako sam uopće dospio ovamo?“

„Sinoć ste kolabirali u svom stanu. Pronašla vas je susjeda. Rekla je da ste vrištali. Pozvala je hitnu pomoć, a oni su vas otpremili na psihijatriju. Vaši roditelji nisu htjeli da tamo ostanete već su vas dovezli ovdje. Kažu da ste cijelim putem mrmljali nesuvisle riječi te da ste se samo njihali naprijed-nazad. Sad mi recite, zašto smatrate da ne pripadate ovdje?“

„Ničega se ne sjećam. Došao sam kod roditelja na selo i večerali smo. Otišao sam spavati. Sljedeće čega se sjećam jest da sam dospio ovdje, na otok.“

„U sobi ste trideset i šest. Zasad ćete biti sami.“

„Ne!“

Više nisam siguran što je san, a što java. Pišem ovo u svoju staru bilježnicu od biologije. Želim sebe samoga uvjeriti da sam još uvijek pri sebi. San se čini življim od realnosti, realnost je normalnija od sna. Više ne mogu ostati u roditeljskoj kući. Želim biti sam. Spakirao sam Joea i upalio auto. Glava mi je klonula i sljedeće čega se sjećam…

„Mažuran je mjesto vaših snova. Ovdje možete ponovno učiti kako živjeti. Mi ćemo vam reći kako. Samo se prepustite.“ Glas kroz zvučnike je bio mehanički. Šetao sam hodnikom u bijeloj pidžami. Žene i muškarci su me gledali poprijeko. Nisam se trudio upoznavati s nikim. Nekako, bilježnica je našla put dovde. Čuvam je ispod jastuka. Ne žele mi dodijeliti cimera jer sam „potencijalno opasan za sebe i okolinu“. Pacijenti bi šaptali kad bih prolazio. Nisam znao što sam učinio. Nitko mi nije htio reći. Dva mjeseca će brzo proći. U bilježnici nema datuma pa nisam siguran koliko je dana prošlo otkad su me zaprimili. Svako jutro kad se probudim, očekujem da sam u svom stanu. Da me budi Joev cvrkut, a ne mili glas bolničarke.

Znam što misliš. Ovo je još jedna ispovijest neshvaćenog čovjeka. Misliš da haluciniram, da sam u luđačkoj košulji i da slinim. Ništa od toga nije istina. Brijem se svaki dan, perem svoju robu, mijenjam posteljinu. Jedem. Nedostaje mi moj kanarinac. Katkad, nisam siguran da li sam ga ikad i imao. Roditelji su branili kućne ljubimce. Znam da sam imao posao, ali ne sjećam se svog ureda ni kolega. Iznajmljivao sam stan, ali ne znam u kojem predjelu grada. Mažuran me potpuno obuzeo. Želim vjerovati da sam nekoć bio svoj čovjek, da sam imao posao, roditelje, stan i kanarinca Joea. Ne možeš mi suditi. Ne možeš znati. Ali, barem me se sjeti, podsjeti me, u kojem životu sam bio ja?