proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.



 

NAKAZE

 

Ova je priča temeljena na stvarnoj osobi – Mary Ann Bevan (20 December 1874 – 26 December 1933)

 

Kansas City, 2000.

 

Kakvu kavu voliš – pitao je muškarac

Vruću. Kakva sam i sama – žena plave kose, u crvenoj pripijenoj haljini odgovorila je na pitanje i bacila publiku u trans gromoglasnog smijeha i pljeska koji je trajao sve dok se natpis iza kamere – Aplauz - nije ugasio.

Harry, koji se zavalio u žuti naslonjač sarkastično se nasmijao i uzeo veliku šaku slanih pereca koje je strpao u usta i zalio pivom. Osamdesete su bile takav treš, pomislio je. Nabavio je snimke nekih od epizoda Spoja na slijepo, emisije u kojoj muškarac ili žena bira između tri osobe suprotnog spola na temelju njihovih odgovora. Tri su osobe skrivene iza paravana i tek se na kraju otkrivaju.

Harry je, kao jedan od pisaca/ilustratora u firmi koja je izrađivala čestitke, imao zadatak da napravi čestitku za tu emisiju. Nešto kao omaž seriji koja je svojevremeno bila nevjerojatno popularna u Britaniji i koju su gledali milijuni Britanaca. Čestitka je trebala biti duhovita. Toliko je znao. Toliko je smislio, dalje nije razmišljao. Htio je pogledati određene dijelove emisije, kao nekakvo malo istraživanje prije nego mu sine ideja, no Harry se potpuno udubio u emisiju. Zatekao se da sjedi i navija.

- Ajde momak, ajde, izaberi broj dva, izaberi nju. Uf, ta ti je najbolja - vikao je stišćući šake kao da se radi o životu i smrti. A onda bi razočarano potonuo u naslonjač kada je tip izabrao djevojku pod brojem tri. Kada se paravan digao Harry je mogao iščitati iz mladićevih očiju razočarenje. Suosjećao je s njim. I više od toga – Harry je mislio o tome što bi bilo da je on na njegovom mjestu. Što bi bilo da iza paravana sjedi neka užasno ružna ženska. Što bi bilo da on izabere nju na kraju. Bio je potpuno obuzet tom slikom. Znao je da bi žalio da izabere pogrešnu. Sjedio bi iza tog paravana i nakon što bi završio s pitanjima nećkao bi se i rekao voditeljici – Cella, izabirem broj tri. Cella bi se nasmijala, a onda predstavila ostale dvije cure – zanosnu plavušu i ljupku brinetu dugih nogu. Nakon toga bi stao kraj paravana koji bi se polako dizao…napetost bi rasla, dlanovi bi se znojili. I onda, onda bi ga dočekala ta neugledna žena, ta…pojava, koja ne liči na ženu. I bum – to je bilo to, to je bila njegova ideja za čestitku. Trebala mu je samo fotografija takve žene i ta rečenica – Uvijek ću žaliti što sam izabrao broj tri.

Te je večeri tražio ružne žene po internetu. Upisivao je u tražilicu stvari kao - Debele, zubate, žene tustih nogu, masne kose, žene odebljalih prstiju, žene s ogromnim podočnjacima. I onda ju je našao. Fotografija je prikazivala ženu koja je sjedila na drvenoj stolici i gledala ravno u kameru, obučena u svilenkastu haljinu koja joj je bila premala i vidljivo neudobna. Lice je više ličilo na muškarca nego na ženu, pomislio je dok se u isto vrijeme odmicao i približivao ekranu kompjutera. Njezine su ruke bile položene u krilu i Harry je zamijetio vjenčani prsten na njezinom lijevom prstu. Pomislio je – tko bi nju oženio. Žena je, pisalo je ispod njezine fotografije, bila proglašena najružnijom ženom tamo negdje tisuću devetsto i neke godine na natjecanju za najneugledniju ženu na svijetu. To je sve što je znao o tome i to mu je bilo dovoljno. Sutradan je u uredu predložio dizajn čestitke i njegov tim i šef bili su zadovoljni. Još jednom je uspio izvršiti svoj zadatak. Bio je, govorili su, jedan od najboljih u kreativnom odjelu. Harry je na kraju radnog vremena uzeo sako obješen na njegovu uredsku stolicu i izašao u predvečerje Kansas Cityja, u uobičajeni kafić, na uobičajeno piće. Možda mu se danas posreći. Popravio je frizuru i kravatu i više nije razmišljao o ženi s fotografije.

 

 

London, 1883.

Sunce se probija kroz oblake i dim. Dim je uvijek prisutan, kao siva magla koja će se vječno zadržati na zemlji. Londonske ulice su prljave i natopljene konjskim govnima i pišalinom pasa. I ljudi. Bez obzira na to, London je velik i pun mogućnosti. Tako misli Mary koja zajedno sa braćom hoda do škole i nazad do obiteljske kućice čiji krov stoji nahero. Ili joj se samo tako čini. Ne može odrediti točno. Kada dođu iz škole majka ih briše krpom, jedno po jedno. Osmero ih je i treba s tom jednom krpom prebrisati sve njih, treba prebrisati tu prašinu i crnilo vanjskog zraka koje se nataloži preko dana i teško nestaje. Prebrisati ih kao da se radi o komadu namještaja, a ne o djeci. Mary zna da su siromašni. Čula je oca kako je rekao – ne možemo, siromašni smo kada je razgovarao sa njezinim starijim bratom o kupnji nove torbe za školu ili nekoj sličnoj stvari koju je njezin brat želio. Nemaju. A što točno nemaju? To će vidjeti tek kasnije. Sada je imala sve što je htjela ili mislila da hoće. Sve za što je znala.

Njezina joj majka raspliće pletenice i grli je. Majka ima mekane ruke, misli Mary. Iako su majčine ruke zapravo potpuno ogrubjele od pranja i suhog zraka Mary ih je uvijek osjetila kao mekane na svome obrazu. Već sada zna da će te ruke pamtiti zauvijek.

 

 

London, 1887.

Mary ima trinaest godina i velike planove. Ulice Londona pune su bolesnih i siromašnih ljudi koje viđa svakodnevno. Sjede uz pločnik i ponekad se previjaju u svojoj boli ili ludilu, a ponekad sjede mirno, pomireni sa svime, stopljeni sa smradom grada. Mary kaže da će kada poraste pomagati ljudima. Govori to za večerom. Njezina braća i sestre ne govore ništa, zauzeti su kašom koja se sporo slijeva s velike žlice i pada u njihova grla i prazan želudac. Otac je umoran od posla, otac je uvijek umoran od posla. A majka, iako je radila cijeli dan, smiješi se onim svojstvenim smiješkom koji je mješavina umora, sreće i još nečega – nečega što raste duboko u njoj. Kao cvijet – korov žute boje koji se širi tik uz prašnjavu cestu.

Mary ima velike planove, ali neće ih sve odmah izreći naglas. Kako ih ne bi urekla.

 

 

London, 1890.

Čitavi prosinac protekao je bez ijedne zrake sunca. Mary razmišlja o budućnosti koja se čini tako dalekom. Te godine izgrađena je prva podzemna željeznica koja je vozila točno 5,1 kilometar, od Londona do Stockwella. Vidjela ju je i izgledala joj je predivno i zastrašujuće. Razmišljala je o tome kako bi bilo voziti se pod zemljom, a onda bi utonula u san dok su braća jedan po jedan hrkali i stvarali gotovo pa harmoničan zvuk. Bilo je toplo kada su bili zajedno i ta toplina odvela ju je u duboke snove. Sanjala je o svemu što će doživjeti – zaljubit će se u dobrog čovjeka. Imati će svoju djecu i bit će sretna. Snovi su se miješali sa slatkastim vonjem znoja, ostatka kaše, tek opranog suđa i posude s prljavom vodom u kojoj su se umivali. Budućnost je daleko i donosi podzemne željeznice koje će ići još dalje. Na mjesta o kojima ona ništa ne zna. Mjesta koja ne može pojmiti ni u najluđim snovima.

 

 

London, 1896.

- Prvi film prikazan u Britaniji. Na nečemu što se zove kino-projektor – govori Maryin otac i povlači bradu svojim prljavim prstima dok lista dnevne novine stare tjedan dana. Listovi novina su masni i zgužvani, netom prije omotani oko ribe kupljene na tržnici, koju će Marynia majka pripremiti za večeru.

Maryn otac sjedi na stepenicama, a majka pere veš u dubokoj kanti ispred ulaza dok Mary istovremeno vješa veš na bijelo uže zavezano za hrđave stupove.  Njezina oprava medicinske sestre sastoji se od duge pregače grubog platna, plave košulje na pruge i bijele kapice. Mary se odnosi s njom pažljivo i nježno. Nova bi ju koštala cijelo bogatstvo. Kao medicinska sestra koja radi u takozvanim radnim kućama ima plaću od dva gvineja tjedno i topli obrok što nije puno, ali s druge strane – radi posao koji je željela. Radne kuće postavljene u Londonu izgledaju više kao šatori nego zidana nastamba. Tu dolaze siromašni stanovnici kojih je, čini se, sve više i više. To su oni koje zovu dno društva. Hripavi i blijedi, u vrućici ili sa slomljenom nogom, prljavi i šutljivi. Oni iz kojih teško izvlačiš odgovore i oni koji viču tako da ih moraš smirivati rukama i nogama. Djeca tek prohodala, čupava i malaksala. Mary svaki dan gleda smrt koja ulazi u zidove, plahte i posivjele jastučnice, zajedno s muhama zunzarama, a izlazi ravno iz želuca i usta šireći zadah kraja. Mary se brzo navikava na smrad, ali teže na smrt. Nitko se ne može u potpunosti naviknuti, a oni koji mogu tupi su kao kuhinjski nož njezine majke.

Dok vješa bijelu pregaču ne razmišlja o smrti koju će ponovno vidjeti, razmišlja o svima koji su ozdravili, razmišlja o novim mogućnostima i kino projektoru koji u sebi sadrži tisuću slika. Tisuće malih slika koje se slažu u jednu veličanstvenu cjelinu.

 

 

London, 1900.

Gripa je raširila svoje crvene pipke po cijelom Londonu. Medicinske sestre imaju više posla no obično. Svi su kreveti zauzeti, a na ulici ljudi čekaju svoj red da umru na mekanim madracima ili se sruše na tvrdu zemlju.

Te godine Maryna majka liježe u krevet i ne ustaje. Mary joj stavlja hladne obloge i donosi lijekove koje je zaplijenila s posla. Njezina majka je preslaba, no Mary ne misli tako. Ona zna. Zna da je majka oduvijek bila najjača, jača od svojih sinova. Majka je držala noge čvrsto na zemlji, držala je sve njih čvrsto na zemlji.

Nakon što joj polako ulijeva čaj u grlo, liježe pored nje, toplije od peći. Kao da je netko naložio vatru u njezinim plućima. Majka mrmlja dok Mary stavlja svoju glavu na njezino rame i obavijena toplinom zaspe. Ujutro se budi kraj sante leda, budi se kraj majčinog tijela koje je njezino i nije njezino. Majka ga je odavno napustila i sada su ostale samo hladne ruke i širom otvorene oči iz koje je nestalo sve što je Mary ikada poznavala. Pričeka još malo prije nego ustane i napusti ju zauvijek.

 

 

London, 1901.

O ljubavi je znala samo ono što je pročitala. Sanjala ju je i gledala kako prolazi pored nje netaknuta tom čarolijom. Upoznala je muškarce koji su htjeli biti s njom, neki su je čak htjeli i oženiti, ali, istini za volju, svi oni su je podsjećali na oca ili nekoga sličnog njemu, a Mary se nije htjela probuditi za deset godina kraj čovjeka koji je izgubio volju za njom i, na kraju krajeva, volju za životom.

Kolegice su joj govorile stvari kao – Mary, ti si lijepa djevojka, ali požuri, nećeš biti mlada zauvijek.

Nakon što je prešla dvadeset i treću godinu prestale su to spominjati i jednostavno ju prihvatile kao ženu koja će zauvijek biti sama. Naravno, žalile su je u međusobnim razgovorima dok su u tišini prolazile pored nje i smiješile se. Sažaljivo. Razgovarale su o svojim muževima i djeci i žalile se jedna drugoj. Nisu sve bile zadovoljne svojim muževima jasno, no govorile su - barem ga imamo.  Kao da je to bilo nešto što se mora imati bez obzira na sve posljedice koje će nastati iz toga.

 

 

London, 1903.

Mary će uvijek pamtiti da je to ljeto bilo najkišovitije koje je doživjela u cijelom svom životu. Ljetni pljuskovi su padali jedan za drugim. Kratki i iznenadni stvarali su vlagu u zraku. Vlagu koja se ljepila za zidove kao nevidljiva paučina, teška i često nepodnošljiva ostavljala te bez daha dok se miješala s prljavštinom grada.

Ali to je ljeto istovremeno bilo ljeto kada je Mary upoznala Thomasa. Njegovo tijelo, visoko i čvrsto naziralo se iza pulta trgovine s namirnicama. Jednom je sasvim slučajno došla u njegovu trgovinu. Nije joj bilo usput, ali kolegica joj je rekla da je tamo jeftinije brašno. Poslije će reći da je to bila ljubav na prvi pogled jer je tako bilo romantičnije, ali istina je bila da je prava ljubav došla tek kasnije, ovo su bili intenzivni trnci koji se slijevaju iz glave u grlo, želudac, a onda i prepone. Prava ljubav bila je nešto potpuno drugo.

 

 

London, 1908.

Nakon što je rodila četvrto dijete – curicu kojoj je dala ime Ann, počela je osjećati bolove u zglobovima koji su joj naticali tako da su izgledali kao čvrsti debeli stupovi preko kojih su bile navučene čarape. To je od poroda, rekli su joj liječnici, a ona je čekala da bolovi prođu i da nateklost splasne. Bez obzira na to bila je sretna. Thomas i djeca su je činila sretnom. Jutra bi provodili zajedno sve dok Thomas ne bi otišao na posao. Ona bi ostala s djecom, išli bi u šetnje, a onda bi spremala kuću i pravila ručak i večeru. Život koji je vodila nije bio lagodan, ali sreća ga je učinila lakšim.

 

 

London, 1910.

U ulici Portobello otvorilo se prvo kino i Mary je prvi puta pogledala film. Henry VIII. Veliki dvorac i kostimi kraljeva i kraljica nizali su se na platnu i opčinili sve koji su bili u dvorani. Kao nešto potpuno nezemaljsko, nešto o čemu nisu mogli ni sanjati. Mary u tome trenutku nije razmišljala o sve češćoj glavobolji i lošem vidu koji se s godinama pogoršavao. Nije razmišljala o svojim velikim šakama i teškim nogama. Divne slike su se nizale jedna po jedna, a ona je utonula u ekran kao da tone u rijeku, nepovratno i blago.  

 

 

London 1911.

Sada je već znala da nešto nije u redu. Znali su to i doktori, ali nitko joj nije mogao pomoći, a ona je naučila živjeti s bolom. No njezino se lice izobličilo do to mjere da je postalo neprepoznatljivo. To više nije bila ona. Čak se i njezin glas produbio. Zvučala je kao muškarac, postepeno mijenjajući intonaciju izobličavala je riječi i rečenice kako bi zatomila taj glas, ali nakon nekog vremena nije ga više mogla sakriti. Djeca su se navikla. Djeca su mislila da tako mora biti, da žena postaje takva. Ona je i dalje bila njihova majka koja se brinula za njih i voljela ih više od svega. Thomas… on je ostao. On je ostao iako je znala da malo koji muškarac bi. Zato je i znala, sada je tek znala da ju je volio. Od početka. Način na koji joj je polagao glavu na prsa, način na koju ju je nasmijavao i poljubio. Svako jutro. Ni jednom nije zaboravio, Ni kada je jedva stajala od bolova, ljuta i tužna u isto vrijeme, ni kada je kasnio na posao, ni kada su bili okruženi djecom koja su skakala zahtijevajući nešto. Uvijek nešto. A onda i način na koji se brinuo za nju i djecu. Do kraja. Onda je znala da je to sve s razlogom, da je zapravo čekala njega sve te godine i nije se prije udala. Mislila je tako, mislila je da je to sudbina jer tako je bilo – romantičnije, reći će - filmski kasnije.

 

 

London, 1914.

Vidjela je smrt toliko puta da je već znala nanjušiti njezin smrad. Čula je te teške korake iza ugla i mislila da će doći po nju. S obzirom na njezino stanje koje ju je pretvorilo u osobu za kojom su se ljudi okretali na ulici i upirali prstom s podsmjehom i gađenjem, ali i s obzirom na konstantan umor i migrene. No, smrt nije tražila nju.

Jedno jutro, iznenada, Thomas se srušio na vratima njihovog doma. Desnu je šaku stisnuo u predjelu srca, a lijeva ruka mu je jednostavno pala, kao ruka neke krpene lutke. Mary je potrčala, tromo i sporo, kao da sanja. Zvukovi vanjskog svijeta miješali su se sa njezinim povicima i zvonjavom u ušima koja je zaglušivala bol. Bol se pojavila naknadno i naprasito. Kao da je netko uzeo nož i presjekao točno između srca i želuca, na neko mjesto koje je znala da nikada neće zacijeliti.

Kada je došla do njega vidjela je lice izobličeno od boli, vidjela je šaku koja stišće prsa i uzela ju je kao da mu govori – ja sam tu, tvoja je bol moja. Glavu je približavao njezinoj i otvorio je usta kao da joj pokušava nešto reći, ali nije rekao ništa. Nije se imalo što za reći. Sve su znali i ponijet će to sa sobom.

Kraj je došao iznenada, ali je bol bila stalna, ostavljena u njenoj utrobi da trune. Osim sjećanja nije imala ništa. Znala je da nikad neće tako voljeti, ali nikada to nije izrekla naglas. Nikada se nije u potpunosti predala toj činjenici koju je istovremeno voljela i mrzila.

 

 

London, 1916.

Tih godina Mary često sanja isti san – prolazi ulicama Londona ili možda nekog drugog velikog grada, sporo i tromo, a onda sjeda na drvenu stolicu smještenu na sredini dugačke ulice i netko, ne može vidjeti tko, šiša joj kosu. Vlasi u skupinama lete uokolo i padaju na zemlju, a onda se dižu visoko u zrak. Ona ju pokušava uhvatiti, ali ne uspijeva ustati sa stolice.

 

Mary je te godine dobila posao na polju. Nakon Thomasove smrti hodala je od vrata do vrata, tražeći posao. Bilo kakav posao. Većina poslodavaca ju je odbijala gledajući njezino izduženo lice čvrstih čeljusti, dubokih podočnjaka i obješenih usta, velike i grube šake i odebljale noge. Većina poslodavac nije ju pitala ništa nakon samo jednog pogleda, samo bi zatvorili vrata. Neki od njih čak su govorili nešto poput – Na šta to ličiteNe dolazi u obzir; imate li vi ogledalo, Ako vas netko vidi od mojih kupaca – uplašit će se…

Bolest je izobličila Mary do neprepoznatljivosti i ako bi slučajno srela nekoga koga je prije poznavala taj bi prošao pored nje kao da ju u životu nije vidio.

Rad na polju donio joj je kakav takav prihod. Prihod kojim je barem mogla nahraniti svoju djecu. Ona je znala što znači biti siromašan, ali nije željela da njezina djeca to saznaju. Međutim, tih je dana neimaština bila neizbježna. Mary ih nije mogla zaštiti od toga. Bez obzira na to, svake ih je večeri, zaboravljajući bolove koji su strujali kroz njezinu kralježnicu pa sve do nožnih prstiju, stavljala u krevet, jedno do drugog kao sardine. A onda bi sjela uz njih i dugo ih gledala, ruke položene na njihova prsa tako da se svaki otkucaj srca zabijao u njezine žile i davao joj osjećaj pripadnosti i smirenosti. Smirenosti koju je tako žarko čekala osjetiti svake večeri.

 

 

London, 1918.

Znala je da kasni, a njezine ogromne noge nisu mogle potrčati tako lako. Na polju su već bili svi, uključujući i farmera koji ju je zaposlio. Nadgledao je radnike s cigaretom u ustima i novinama kojima je tjerao velike, crne muhe. Vidjela je njegovo oznojeno, ljutito lice ispod šešira velikog oboda. Nije mu se niti približila a on je već vikao za njom:

- Ne služiš ničemu. Nisi za ništa osim za Natjecanje za najružniju ženu!

Rekao je ljutito. Bacio je novine i okrenuo se na peti.

- Ne dolazi mi više! – viknuo je okrenutih leđa i nastavio nadgledati ostale.

Mary je uzela novine koje su još ležale na zemlji i polako krenula prema kući. Kada je sjela za svoj kuhinjski stol pročitala je da natjecanje stvarno postoji – Natjecanje za najružniju ženu. Mary je vidjela priliku da osvoji prilično veliku novčanu nagradu. Nema što izgubiti.

 

Natjecanje se održalo u Londonu, u velikoj dvorani s pozornicom od trulih dasaka. Skupio se veliki broj ljudi. Mary je provirila iza crvenog zastora koji je dijelio publiku i natjecateljice. Ljudi su bili dobro raspoloženi, naručivali su velike količine pića te je mogla vidjeti vrčeve piva kako se prolijevaju na putu do stolova. Ljudi su platili da ju vide, da vide njih – najružnije žene.

Kada je izašla na pozornicu, publika je naprosto poludjela. Njihova su lica bila mješavina izraza gađenja i oduševljenja, njihove su riječi bile grube i možda bi ju pogodile u drugoj situaciji. Ovako su te riječi samo učvršćivale nagradu za koju se nadala da će dobiti. Riječi su lebdjele po dvorani u obliku novčanica kojima će, već je smišljala, kupiti poštenu hranu i tablu čokolade. Te su riječi bile njezin put do sreće njezine djece. Mislila je o njima, o svojoj djeci koja ju dočekuju kod kuće, praznih želuca koje će ona napuniti.

Mary – najružnija žena svijeta – pobijedila između 250 natjecateljica – pisalo je u novinama idućega dana. Njezina crno-bijela slika nalazila se na petoj stranici dnevnih novina, na uvid svima. Nije se smiješila, bila je potpuno ozbiljna. Kako se i očekivalo.

 

 

Coney Island, 1920.

Smješten na poluotoku, u jugozapadnom djelu Brooklyna, Coney Island postao je novi dom za Mary i njezino četvero djece. Kao sitni djelići filma nizale su se slike novog svijeta kojeg Mary nije mogla ni zamisliti. Njezin život supruge i majke pretvorio se u potpuno nestvarni, ludi i šareni vrtuljak nakaza.

 

Nakon pobjede na Natjecanju za najružniju ženu čovjek po imenu Sam pozvao je Mary da se pridruži njegovom Cirkusu nakaza na Coney Islandu. Njezin život i život njezine djece stao je u jedan kofer s pokidanom ručkom. Kao u snu putovali su prema Americi, nesvjesni da se nikada neće vratiti. Život koji su imali bio je podijeljen u dva dijela – kao da je netko prerezao uže i podijelio ih na ono prije i na ono poslije.

Cirkus je bio postavljen na velikom prostoru koji se sastojao od šatora i štandova iza kojih su se nalazile prikolice koje posjetiteljima nisu bile vidljive. U prikolicama su živjele osobe koje su nastupale u cirkusu. Njihovi su plakati bili povješani svuda okolo. Crno-bijeli – tiskanih slova koje su ispisivali naslove – Pripitomljeni Čovjek Lav, Žena bez udova –pali cigaretu ustima; Žena prekrivena tetovažama, Najdeblja žena na svijetu!; Žena s četiri noge, Alsoria - djevojka kornjača; Lepo - leopard dječak; Spike Howard – najjači čovjek na svijetu, koji zubima vuče kamion; Mortado - ljudska fontana iz Njemačke; Chemerea - ljudski balon; Antonio Gallindo - Kubanac koji puše dim kroz uši.

Naslovi su se mijenjali svaki tjedan i svaki put su bili sve čudnovatiji i strašniji. Prava je istina bila da je čovjek-lav, kako su ga zvali znao četiri jezika I htio je postati zubar, žena s tetovažama prije je bila žena s bradom, no od kako se zaljubila obrijala je bradu i prekrila se tetovažama kako bi mogla zadržati posao u cirkusu. No, te stvari nisu bile zanimljive ljudima, oni su htjeli da sve te nakaze budu strašne, da svi oni budu bez osjećaja kako bi njima – publici – olakšali tu umjetnu, sjajnu I veličanstvenu predstavu straha i smijeha.

Svi su oni postali neka vrsta obitelji koju su ljudi prezirali, koju su ljudi dolazili gledati, plaćali da ih vide, a onda odlazili kući svojoj obitelji, u normalan svijet na kojem su, barem u tome trenutku, na neki način, bili zahvalni.

 

 

Coney Island, 1925.

Mary je sjedila na stolici, obučena u tijesnu, svilenu haljinu, nepočešljane kose, nespretno zaglađene dvjema običnim ukosnicama. Publika se natiskala u mali prostor šatora i krivila vratove i glave da ju što bolje vide.

- Charlie, kako bi ti bilo da se probudiš pored nekoga ovakvog – jedna od žena iz publike s velikim ljubičastim šeširom pitala je muža i napadno se nasmijala. Okrenula se oko sebe kako bi bila sigurna da su je svi čuli.

- Bože, nije li odvratna – rekao je Charlie nešto tiše, s izrazom gađenja.

Mary više nije niti primjećivala uvrede. Navikla je na njih, stopile su se s njezinim izlascima na pozornicu, kao da su bili dio njezine točke. Pomalo i dio nje.

Predstava bi trajala oko deset do dvadeset minuta te je Mary, do dolaska nove grupe ljudi, prodavala razglednice sa svojim likom. Mehaničkim smiješkom govorila bi „Dame i gospodo, ako netko od vas želi imati u posjedu ovu razglednicu cijena je samo dva penija“.

Nakon što bi cirkus zatvorio svoju željeznu kapiju i ispratio i posljednjeg posjetitelja, Mary bi se povukla u prikolicu. S njom je ostala samo njezina najmlađa kćerka, sada sedamnaestogodišnja Ann. Ostalo troje završili su škole, udali se i oženili. Mary im je, svojim nastupima uspjela priuštiti sve što je željela, sve što su oni željeli. Nekoliko je puta pomislila kako je smiješno to što je sada zarađivala deset puta više novaca kao nakaza bez da je išta radila osim sjedila i gledala u publiku, nego kada je bila medicinska sestra koja je liječila ljude. Ali ljudi su jednostavno bili spremni dati novce za takvo što, za zabavu. Zabava je bila unosniji posao od zdravlja, pomislila je smatrajući da će ljudi u skoroj budućnosti uvidjeti apsurd toga.

Ann je voljela provoditi vrijeme s majkom, no ulaskom u kako su ih zvali -  osjetljive godine počela joj se odupirati, kako to obično biva. No Ann je, u svakom slučaju, voljela cirkus. Voljela je sav taj spektakl koji se ponavljao iz večeri u večer, svjetla i ogromne šatore, voljela je i prikolicu i voljela je biti kraj, a oni su to na neki način bili – zvijezda.

Mary je i dalje trpjela bolove i počela je piti, malo po malo. Moglo ju se vidjeti kako sporim korakom, kada se ugase sva svjetla, nosi vrč piva prema svojoj prikolici. Tamo bi sjedila, u tišini, prizivajući lijepe dane, dane iz nekog drugog života – života koji je ostao s one strane Atlantskog oceana. Ponekad, kad bi joj dopustila, milovala bi Ann po njezinoj dugoj kosi, mišje smeđoj, a onda bi obje zaspale, zagrljene. Sretne što imaju jedna drugu. Sretne što nisu same u ovom ogromnom svijetu nakaza.

 

 

Kansas City, 2001.

Harry je sjedio u uredu kada je stigao telefonski poziv upućen upravi njegove firme. Harry će tek kasnije doznati vijest. Njemački doktor naišao je na čestitku koju je sam Harry dizajnirao, a na kojoj je stajala fotografija koju je našao na internetu, fotografija žene s titulom najružnije žene svijeta. Doktor je inzistirao da se čestitka povuče iz prodaje jer je znao da se radi o ženi kojoj je bolest uništila izgled. Žena je bolovala od akromegalije - prekomjernog rasta uzrokovanog prekomjernim lučenjem hormona rasta, rekao je doktor.

Uprava se ispričala i povukla čestitku. Rekli su – Kada smo saznali da je žena ružna zbog posljedica bolesti, a ne jednostavno – ružna… povukli smo čestitku iz prodaje.

Isprika uprave, koja to zapravo nije bila, ostala je stajati kao kruna njihovog dugogodišnjeg rada. Taj njihov krajnji čin kajanja uzdigao ih je i pomeo pod tepih bešćutnost i želju za zaradom koja je nadilazila sve drugo.

Harry je nastavio raditi u firmi i brzo je zaboravio na ženu s čestitke, brzo je zaboravio na incident koji je morao proći zbog nje. Svi su, dakako, zaboravili jer njihova je tvrtka morala žuriti u nove poslove, izrađivale su se nove čestitke, proširili su se još više. Kao velika zmija koja proždire sve što se nađe pred njom, a onda povraća one dijelove koji joj nisu potrebni.

 

 

 

Coney Island, 1933.

Spustila se večer, gola i hladna. Nijedna zvijezda se nije vidjela na nebu, samo je mjesec blijedo svijetlio, tanki polukrug cinično se smješkao dok ju je gledao od gore. Mary je stajala ispred svoje prikolice. Znala je da joj prilazi. Tiho i sigurno, osjetila je njezin miris, čula je šaputanje, toliko puta ju je vidjela. Smrt je došla po nju. Naposlijetku. Bila je slaba i morala je sjesti na male stepenice koje su vodile u prikolicu. Zaklopila je oči, bila je tako umorna. Umorna od bolova koje je trpjela godinama, umorna od drvene stolice na pozornici velikog šatora, umorna od ljudi, njihovih riječi koje su letjele pored njezine glave kao oštrice, umorna od uspomena.

Zrak je bio hladan, no ona je osjetila dašak topline na obrazu, kao nečije ruke. To nisu bile ruke smrti. Ona će pričekati još malo. Bila je to ruka koje se sjećala, mekana ruka njezine majke uz koju je mogla zaboraviti sve i zaspati. Sve dok se nije stisnula poput malog djeteta. Privukla je koljena ka grudima, osjetila se sićušno, lagano, kao da su svi problemi i sva bol potpuno nestali iz njezinog tijela, a ona se vraća u ruke svoje majke. Tamo gdje je najsigurnija.

Najružnija žena na svijetu umrla je s pedeset i devet godina, 170 centimetara i 76 kilograma – pisalo je u novinama. Bez ijedne crtice iz njezinog života.

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg