proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 U Limbu

 

 

U Limbu vrata wc-a na svojoj donjoj polovici imaju urez koji im omogućava da se otvore do kraja bez udaranja u školjku i odbijanja u glavu. Urez prati oblu liniju najisturenijeg dijela školjke, ali je izveden ružno i neuredno i mnoge su se hulahupke na njemu uništile i mnogi prsti našpranjili. Ali nitko nije mogao osporiti funkcionalnost ureza. Zbog njega nije nužno prekoračiti školjku pridržavajući se za vrata da bi se ušlo u wc, a rupa koja nastane kad se vrata zatvore omogućava osobi koja je unutra da vidi kad se netko približava – tada je dovoljno prekriti ju dlanom da bi se osigurala intima na obostrano zadovoljstvo. O svemu je tome proračunato razmišljala Branka dok se nešto ranije spremala za izlazak iz stana. Važno je imati lak, brz i neometan pristup zahodu kad ideš van s upalom mjehura i snažnom željom za ljekovitim biljnim likerom. Razmišljala je Branka o tome i sada dok je klečala na podu wc-a i povraćala u školjku. Bio je početak lipnja. Svibanj je bio prilično gadan. Svekoliko stanovništvo Zagreba sjećalo ga se mutno, kao kroz neki kolektivni san u kojem je cijelo vrijeme padala kiša; u tom neobičnom balonu ništa se posebno nikome nije dogodilo, dani su bili dugi i čudni i kiša iz stvarnosti ulazila je ljudima u snove. I Branka je u svibnju sanjala vodu, u voću i povrću – ključni je organ njezinog prijatelja Martina bio volovsko srce, njezina omiljena sorta paradajza, iznimno sočna i ukusna, pa ga je pojela, ali Martina je za to boljelo nešto drugo, a ne srce dok je, znala je, sanjao svoje fizički krhke djeve, imenom Anice, a životom redovito Laure, kako drže orošene hladne čaše alkohola s ledom na nekoj idiličnoj plaži gdje more u blagim valovima miluje donje ekstremitete. U svibnju su se svi budili prekriveni znojem koji bi im se hladio na koži čim bi iskliznuli iz kreveta, a zatim su otriježnjeni, opremljeni kišobranima i čizmama kalendarski neprimjerenima i uvredljivima, izlazili u svijet, praveći se da je sve normalno i u najboljem redu i da nisu sanjali kojekakve poremećene, morbidne i shizofrene gluposti.

Ali došao je lipanj, donio komarce i sasvim drugu vrstu znoja; sanjalo se više nije jer se više nije ni spavalo, ljudi su odlazili na posao i nosili se sa stvarnošću, iza sunčanih naočala skrivali su umorne i otečene poglede pune prezira upućene najčešćim ljetnim tramvajskim motivima: širom otvorenim pazusima i stopalima u japankama. Branki je najodvratniji bio onaj pomalo ljepljivi zvuk odvajanja i spajanja stopala i japanki koji ju je sada upozoravao da se netko približava vratima wc-a. Brzo je dlanom prekrila urez i izbacila još nekoliko komadića volovskog srca u školjku.

- Zauzeto! – kurtoazno je doviknula osobi s druge strane pa požurila pustiti vodu i oprati

ruke. Slijepila se uz prljavi zid kako bi mogla povući vrata prema sebi, finim pokretom lijevog kuka zaobišla školjku i graciozno se sudarila sa šljapkačem japanki.

- Eeeeeej, - monstruozno je zaječala – Kaj ti radiš u Limbu?

- A evo, nosim se sa životom…

Sjeli su zajedno za jedan stol i naručili peline dok je Brankina svita gledala s negodovanjem, a šljapkač japankama zaboravljao da mora na wc. Sljedećih petnaestak minuta pričali su o faksu i novostima; Branka je hitrom porukom u whatsapp grupu Čegrtuše umirila strahove prijateljica da će se ponovno spojiti sa šljapkačem; šljapkač je omraženom gestom pripaljivanja Brankine cigarete potpisao sebi presudu i na nekoliko je mobitela koji su ležali na šanku stigla još jedna poruka: LOL fkt ne.

Kad se u Limbu odjednom osjetila negativna promjena energije, Branka je instinktivno okrenula glavu u potrazi za izvorom. Martin. Obučen kao da lipanj ne postoji, kao nagovještaj novog svibnja, u trapericama i neizostavnoj kariranoj košulji, stopala skrivenih u vansicama kako je i primjereno mladoj gospodi. Vidno pripit, skočio je kako bi vršcima prstiju pomilovao desnu od dvije sise na stropu, doljuljao se do Brankinog stola, nasmiješio svojim bademastim očima i rekao:

- Ej.

Čegrtuše za šankom uzbuđeno su uglas zašuštale, a šljapkačevi otkriveni nožni prsti bijesno su se zgrčili. Branka je pokušala nonšalantno upoznati mladiće pa je rukom kojom je mahnula između njih dvojice posula pepeo po piću, prevrnula jednu čašu i naposljetku ispustila cigaretu ravno na još uvijek zgrčene nožne prste. Šljapkač je kriknuo, opsovao i otišao na wc. Branka i Martin ostali su sami.

- Mislim da će opet padati kiša.

Branka ga je gledala kao da ga prvi put vidi. Iskreno bi bilo reći da ga je često tako gledala, kao da je nevjerojatno da se tako nešto uopće može ispred nje nalaziti. Koliko god se trudila, nije mogla smisliti odgovor na tu njegovu izjavu, iako mu je htjela reći mnogo toga, htjela mu je prokleti kišu, htjela je i njega prokleti, a najviše od svega, Branka se u tim trenucima pitala ne bi li morao postojati nekakav zakon koji bi te oslobađao od snova koje sanjaš proljećima dok kiša baš nikako ne odustaje i zar ne bi moralo biti pravedno da su ti prokleti snovi simetrični na obje strane i da on nju isto ponekad

- sanja…

- Kaj?

- Jel ti mene nekad sanjaš?

Bilo je to najhrabrije pitanje koje je ikada ikome postavila. Šteta što ga se sljedećeg dana nije sjećala.

- Da, nekad… Mislim da da… Slabo pamtim snove.

Nasmijao se nekom svom sjećanju i počeo prevrtati orošenu čašu po rukama. Kapljice su mu klizile po nadlanicama. Razgovor im se nakon toga otopio kao kockice leda u pelinkovcu, kao i uvijek. Bilo je vruće i zagušljivo i znoj im je blistao iznad usana. Odlučili su izaći na zrak. Branka je dobacila neodređenu neverbalnu komunikaciju Čegrtušama za šankom koje su cijelo vrijeme pomno pratile razvoj situacije, a zapravo nedostatak istog dok je Martin pokušavao izbrojiti nekoliko novčanica koje je držao u rukama. Bacio ih je na stol, strpao ruke u džepove i upitno pogledao Branku koja je kimnula pa su iskoračili van. Iz smjera FER-a zapuhao je hladan vjetar i zatvorili su oči uživajući u zraku. Prve kapljice već su padale. Zatim, iz vedra metaforičkog neba, nešto se naglo okrenulo u Brankinom želucu.

- Muka mi je. I moram na wc, piša mi se.

- Ja idem doma.

Njegove iznenađujuće replike Branku nisu nikada iznenađivale. Cijelo je njihovo poznanstvo prošlo u Martinovim neočekivanim izjavama i naglim promjenama raspoloženja. Nije ju pitao treba li je otpratiti – njemu se nije dalo, a ona bi se uvrijedila. Kratko ju je zagrlio i odljuljao se dalje bez dodatnih riječi. Branka je ponovno utrčala u wc, promislila o prioritetima i prvo kleknula pred školjku, a tek kasnije na nju sjela. Izmoždena i tužna, dovukla se do šanka i sjela do prijateljica. Ostaci znoja hladili su joj kožu.

- I??? Kaj je bilo? – pitala je najbliža Čegrtuša.

- Kao i uvijek, - nasmiješila se Branka, - baš ništa. U ovom se neobičnom balonu nikome ništa posebno ne događa.

- Zakaj si uvijek tak čudna?

Branka je slegnula ramenima. U Limb je ušetala najnovija u nizu Martinovih Anica, a za sobom je dovukla i njega. Pogledao je Branku. Oko nogu mu se skupljala lokva vode koja mu se cijedila s odjeće. Branka se sjetila paradajza koji su plutali u školjci, i onih koji su već počeli gnjiljeti u njezinom frižideru. Nije izdržala pogled do kraja.

- Evo stvarno ne znam. – zakašnjelo je odgovorila i svesrdno se uključila u šuštanje čegrtuša.

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg