NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.
Jedan od njih.
Jedan od tih čudovišta istoga imena kako ih je nazvala Ingeborg Bachmann.
Ovaj je Hans volio cvijeće. Dobro, volio je možda prejaka riječ jer Hans nikada ne bi priznao da nešto voli, a niti to pokazao. Radije bi suhih ustiju do kraja života puzao pustinjom i trljao ranjena koljena o vreli pijesak, nego potvrdio postojanje ikakvih emocija u svome biću. Ali da, moglo bi se to nazvati afinitetom ili usputnim hobijem. Dakle, Hans se bavio cvijećem iz hobija. Radi razbibrige. Naravno, u slučaju da bi bi naišao na cvijet vrijedan milijune, možda to više i ne bi činio iz hobija. Hansu je sam profit kao takav već niz godina jedino što ga u životu ispunjava. Posao koji svakodnevno odrađuje mu se ionako sviđa samo zbog dobre zarade. Dodatne nule na računu ili već i sama pomisao na njih jedino su na što drka prije spavanja.
U stanu je imao orhideju. Krhku, ali je znao točno koliko pažnje, hrane i vode treba. Davao joj je baš taj minimum da preživi, a njoj je to ipak bilo sasvim dovoljno da raste, pupa, cvjeta i duboko se ukorijeni u jeftini pitar. Znao je Hans i kada joj je taj pitar postao premalen i da je vrijeme da je presadi, ali ta ga je pomisao gušila. Potajno je zapravo osjećao naklonost prema poljskome cvijeću. Uživao je u pogledu na divlje maslačke koji bi se samostalno održavali na životu, makar i uz prljavu cestu ili u pukotini asfalta. Nije im trebalo ni vode ni hrane. Ni zabiti kolac da uspravnije rastu. Pobogu, pa čak su se i za razmnožavanje sami pobrinuli. No i tratinčice, jaglaci i koprive bili su mu sjajniji i ljepši od one potrebite orhideje na podu jednosobnoga stana.
Sve bi više vremena provodio u prirodi promatrajući čas ove, čas one. U stanu bi pak sve češće nehotice pri odlasku na posao ostavljao spuštene rolete, zaboravljao zaliti orhideju. Prestao ju je gledati sve do kišnoga dana kada je bio primoran ostati zarobljen u stanu. Tada je napokon shvatio. Gušila ga je i sama njena prisutnost i to maleno mjesto koje se usudila zauzeti. Znao je da nije kupio veći pitar ni pripremio zemlju za presađivanje. Nije mogao drugačije, morao ju je gurnuti u najmračniji kutak sobe da je ne gleda i da ga ne progoni ta odvratna obaveza. Nogom ju je zabio tamo, nije se htio saginjati da je podigne i slučajno uprlja ruke. Već se bilo nakupilo previše prašine. I čim ju je prestao gledati, zaista je polako i zaboravio na nju. U sljedećim je šetnjama sve više i potpuno nesputano uživao u divljem cvijeću, vršcima prstiju bezbrižno prolazio kroz travu, osjećao gotovo strahopoštovanje prema toj snazi, otpornosti i čvrstoći samonikloga bilja.
Ona orhideja se još neko vrijeme ponosno održavala na životu. Nekim čudom je i dalje disala. Iako zaista jest izgubila i sjaj i boju. I pognula se unatoč kolcu za koji je bila privezana, a špage koje je Hans onomad toliko brižno zavezao oko tada joj nježne stabljike sada su se u nju urezale i prelamale je na tri mjesta. Nije se sušila, polako je trunula. Primijetio ju je takvu požutjelu u kutu kada je mijenjao zavjese, a radio je to jednom godišnje. Gadio mu se pogled na to uništeno biće, ruglo i sramotu. Mislio je u sebi kako ne zaslužuje ovo mjesto, ako već ne može sama opstati. A sve joj je dao. Nekom čvrstom i ponosnom maslačku ne bi bio potreban čak ni pitar.
Bacio je na nju onu prljavu zavjesu i mirno objesio čistu. Tek za nekoliko dana je iz kuta podigao staru zavjesu, stavio je na pranje, a orhideju bacio u kompost. Pa ipak u Beču svi drže do odvajanja otpada.
A pitar? Pitar još i sada koristi kao pepeljaru. Vikendom odlazi u prirodu i neobavezno uživa u maslačcima.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.