proza

Dunja Matić Benčić: Utjeha; Preuzmi; Skinuti s vješalice; Naći ću te

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dunja Matić Benčić (1988., Split) objavila je roman ''Troslojne posteljine'' (Studio TiM, 2017.) i zbirku kratkih priča/fragmentarni roman ''Sinestezije'' (Vertia, 2019.). Diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje danas i radi. Od 2018. članica je neformalne književne skupine Ri Lit.



 

Utjeha

 

Zvali su me prdac, zato što sam bila sitna. Ničeg za vidjeti na meni, samo oči, one su gutale sve osim hrane, hrana je bila tu da se proba, ne da se proždire. Jesu li mi rebra parala kožu, jesu li to bile same klimave kosti, ne znam, ne pamtim, ali znam da ih je morila ta mršavost, bila sam boležljivi mali stvor i velika briga. Pogotovo za babu, možda je preselila u grad, ali u njoj je ostalo selo, a u selu, salo je znak zdravlja. Zamišljam da sam zavoljela tu hranu kada je on prestao voljeti mene. Ta je zamisao možda zamjena za neku drugu istinu koju sam zaboravila, zamjena za istinu koja je bila banalna i nevažna i nije zaslužila da je zapamtim. Zapamtila sam ovo. Jedan dan igramo nogomet u dnevnom boravku i pjevamo Gunse preko spikerfona. Drugi dan te nema, nema te ni treći, ni četvrti, nema te nikada, a ja sam još tu, čekam te u dnevnom boravku. Gdje si? Onda je baba otkrila zalogaje zadovoljstva, burek i topla lisnata tijesta i pekarsku pizzu punu slatkog ketchupa i kinderladu i neke sitne šarene mrvice šećera kojima me hrani na žlicu i žbačeno jaje i krafne i smoki i sir u svim stanjima, tvrdi, mrvljeni, mekani, rastopljeni. Druge djevojčice postajale su djevojke, a ja debela. Njima rastu cice meni šlaufi, pupa, toplo tijesto. Vidi me i ja mogu pojest kao ti, ali ti plivaš i trčiš i sve rastopiš, a na meni moje ostaje i grije me jer uvijek je hladno. U gradu, salo je poziv na smijeh i odstranjivač dodira, a sada bih već i htjela da me netko dotakne, samo da me primi za ruku ili pogodi gumicom u glavu jer ne zna za bolje, to će biti dovoljno, hvala. Umjesto zagrljaja, tu su kasni večernji zalogaji. Rekla sam dosta, u utrobu utjerala disciplinu, zaboravila na večere i šećere, zaboravila na usta puna masne utjehe, zaboravila na zamjene za ljubav. Spavala s krojačkim metrom pored kreveta, sanjala hamburgere, budila se i mjerila centimetre struka, gledala kako klize. Došlo je ljeto, bila sam sitna i spremna za dodir. Za to vrijeme, u mojoj tvornici djece rasle su ciste. Moja tvornica ostat će nespremna za te terete, troma i spora i stalno pred stečajem. Ništa neće sama da radi, nema snage. Tako je od onda, tako je i danas.

***

Danas jurim od jedne bijele kute do druge i svima recitiram isto. Krvare mi desni i ispada mi kosa, kosti mi se same od sebe krive, bole me koljena i ljušte mi se nokti, što god da pojedem na tijelu se ne prima, jedem pet puta dnevno i nezaustavljivo mršavim, u mojoj maloj tvornici rastu odvratne ljepljive priraslice. A ja, što god da radim sitna sam, smanjujem se. To zadnje, to je sve što čuju. Doktor kaže, pa jedite još. Druga doktorica kaže: žene bi ubile za vaš problem! Taj savjet plaćam petsto kuna i idem dalje, na redu su travarke u slovenskim selima. Ova se zove Ana, dražesna žena koja cvrkuće dok priča, obrazi su joj mekane rumene buhtle, izgleda zdravo i ne mogu joj odrediti godine. Na zidu ordinacije obiteljske fotografije. Snene note, cvjetni mirisi, bijeli namještaj i zidovi boje breskve umiruju bojazni. Čitav mi život čita iz mokraće, prodaje pet kutija čajeva i poseban napitak koji ima okus kokakole, to mi je za energiju. Moj čovjek kaže, dala ti je kokain da piješ, pa se smijemo i zamišljamo da makar to liječi, fino tekuće samoljublje. Osim pet kutija čaja i pune boce kokaina, pripisuje i dijetu. Samo kokoš i zelene jabuke, nikakvo slatko voće, nikakav šećer, ništa svinjetina, ni teletina ni govedina, ništa što je sisalo majčino mlijeko, nikakvo mlijeko, nikakav sir, ni krumpir, ni pomidor, ni patlidžan, ni kukuruz, nikakve salame, ništa iz konzerve, ništa konzervirano, ali prije svega i poslije svega, zaboravi na svako i bilo kakvo tijesto, sve to što kvasi i buja i mekano je i masno i slatko, kao utjeha.

 

 

 

Preuzmi

 

Kada je ostala bez posla majka ga je naučila preoteti. Svaki je rad dobar dok god pokreće, inače kosti postanu krute i koža se objesi na mlitavom mesu, svijetlom kao u svinje. Sa svakim zadatkom koji nam je ukrala, bila je brža, spretnija, okretnija. Dok je ona ubrzavala mi ostali smo usporili, opustili, prepustili se. Preuzela je sve, jutarnju kupovinu za babu, ručak za nas, pranje suđa i robe i peglanje robe, popravljanje kreveta i pospremanje svega za svima. Navečer je postajala profesorica, slušala nas dok ponavljamo školsko gradivo. Pretpostavljam da je brat pričao zbog zanimljivosti stvari, a ja iz obaveze da ih znam, prije nego što ih zaboravim. Osim lektire i latinskog, latinski sam ponavljala za gušt, na tom sam jeziku pisala pjesme, o sudbini i smrti i ostalim svečanostima. Danas je to samo jezik dijagnoze, nema poezije tamo.

***

U tih desetak kvadrata stalo je sve, tanjuri i tave, televizija i gramofon, skripte i bilježnice i mi. Gdje god da jesmo blizu smo pa kad on reže kapulu, meni suze oči. Miris mesa ispunjava prostoriju, a previše je hladno za otvoriti prozore. Svejedno sam tu, pod dekom na kauču. Spavaću sobu izbjegavam, takvo ležanje u krevetu podsjeća na starost i predaju. Uostalom, spavaća je soba mjesto sušenja robe, odlaganja odjeće i instrumenata i uspomena. Gledam ga kako kuha ručak i pere suđe i miče moje papire sa šanka koji je zamjena za stol. Mašem mu kada odlazi u kupovinu, na istom mjestu čekam ga kad se vrati. Okrećem se za mirisom oprane odjeće i dok s lavorom nestaje iza vrata sobe zamišljam da su s druge strane livade. Onda otvaram naručje knjige i skrivam se u tuđim slovima. Među tim redovima nema prostora za skrenuti u sebe, krute rečenične konstrukcije traže koncentraciju. Mimoilazim bol i beskorisnost, šaram po udžbenicima, probirem podatke, prepisujem osnovno, tako od jutra do mraka i nakon. Onda pušimo dok nam se oči same ne zaklope, po prvi put njegove popuštaju brže od mojih. Umorno je tijelo dobar protuotrov za misli, rad ih sve rastjera. Ne vrate se ni po noći, ni dok spavaš.

Moja majka, ona nikada ne sanja.

 

 

 

Skinuti s vješalice

 

U meni, ona živi kao dvije žene.

Prvu sam sačuvala u sjećanju i samo je ovako povremeno prizovem, da ne izblijedi, da ne nestane. Njezin ured je uredan, vidim prozor iznad stola i na stolu spise, pravokutnike od papira, pepeljaru, pisaću mašinu, biljku u kutu. Crna kosa puna izdajničkih bijelih vlasi strogo je rezana do ušiju, to je gusta čvrsta kaciga, šljem. Pamtim nakit na rukama, odijela i pažljivo ispeglane košulje, suknje visokog struka i ravne cipele. Na njezinom tijelu strateška mjesta uvijek su skrivena, ona je sva kao svoje lice, ništa ne pokazuje. Dozivam joj držanje, ramena ravna kao velike vješalice, dugi vrat diže joj glavu u vis i nos je nadomak nebu. Kada su se upoznali, otac ju je osvajao jer je mislio da to nitko ne može. Nemogućnost, ona je zamašnjak žudnje, otac će i danas reći, tvoja majka bila je boginja. Meni je izgledala kao borg, mašina koja sve može savladati. Bila je kratka kao svoje noge, ali imala je odlučan korak, koračala je kao ona koja zna kamo ide i zato nikada ne žuri, jer žurba je kao žudnja, nestrpljiva i puna pogrešnih procjena. A moja majka, ta mašina, smirena i precizna, diskretna i konkretna, nije ostavljala prostora za pogreške. Moja majka, možda je svima bila do ramena, ali svejedno ste morali dignuti glavu i podići se na prste da je dosegnete, biti iznad onoga što jeste samo da bi joj se na kratko našli blizu.

Sve se mijenja ovdje, u trenutku se politika preokreće i prvo joj neki ljudi prijete, onda gubi posao, jedan pa drugi, onda odustaje i ostaje kući. Žena uspravnih ramena ostala je obješena na vješalici sa svojim odijelima. Dok ih je svlačila, s glave je počupala i snop crnih vlasi, sada su sve bijele, mekane i rijetke. Kada nam poslužuje ručak zadnja sjeda za stol. Preko stola, dva muškarca, otac i sin, svađaju se oko toga tko je gori prema njoj. Ona se smiješi i šapće: hajde, ohladit će vam se to. Održavanje našeg odmarališta njezin je život. Umjesto nakita na rukama, koža poderana od sapunice. Nos joj više ne nalazi nebo, a ponekad kada hodamo zastane. Sve je tada sivo kao beton i noge su nam ukopane. Mene to ljuti, ja ne volim pauze, mirovanje mi mrsi živce i sve me žulja iznutra, tijelo mi je tijesna cipela. Ako stanem, možda postanem ova druga, doći će dok budem spavala i počupat će mi kosu. Ako stanem, možda se više nikad ne pokrenem.

Zato žurim, želim sustići tu ženu koja zna kamo ide, nositi njezina odijela i ravne cipele, sačuvati je i spasiti nas obje. Njezin korak je kratak, moj grabi kilometre, pa svejedno, ona je tim dalje što više žudim da je dostignem. Hej, vičem, kamo ćeš? A ona se samo smiješi i blijedi.    

 

 

 

Naći ću te

 

Tog ljeta morala sam paziti kako mašem i loviti lopte odozdo. Rekla mi je da se u mojim godinama još ne briju dlake, prijetila kožom koja postaje kruta kao stari kruh. Potkošulje su grijale bubrege sve dok ih ne bi rastopio lipanj. Te jeseni, potkošulje se svlače u portunima prijateljica i trpaju u torbe. Šminkalo se u školi, u zahodu prije prvog sata. Do kraja zadnjeg sata, do kuće, šminka se sama brisala, kao da je tako programirana, kao da je napravljena za djevojčice koje se skrivaju od majki. Zima je. Ona ne voli način na koji se smijem onima koji mi se sviđaju i mrzi kad mi oči stenju od sreće. Kada razgovaramo o nečem važnom podsjeća me da govorim tiše. Neugodno joj je kad se zanosim i srami se umjesto mene, jer uvijek treba paziti da se ne pokaže previše. A ja bih gola hodala, okrenuta iznutra. Bila bih neuredna kao svoja soba i uvijek bosonoga. Ne bih joj dala da mi krati kosu. U proljeće, moje se prijateljice po prvi put ljube, pitam ih kako je to? Ja sam još držala ruke skupljene.

Kada sam otišla dovoljno daleko od kuće, šminkala sam se koliko hoću i još. Pustila kosu da raste i oblačila ko da me mater ne vidi. Nekad bih osjetila njezin pogled iznutra i s usana obrisala boju. Češće sam je, ipak, ostavljala na tuđim. Za inat, za slobodu. Blizina drugih tijela grijala je kao ljeto i sram se svlačio brže od odjeće. Spavala sam u robi i u rupama, pod kulama prljavog posuđa, na spojenim kuhinjskim stolicama, klupama, plažama i podu učionice. U učionicama, tamo smo vodili kićaste rasprave i najtvrđe riječi žvakali kao žvake. Zanos je bio glasan i zarazan. Daleko od kuće, smijala sam se koliko hoću i još. Plakala samo njoj, telefonom. Udaljene, bile smo dobre jedna drugoj, bezbolno blizu.   

Danas je to sjećanje daleko kao dom. Umjesto raspravama, riječi služe smiraju. Sastaju se u tišini na bjelini, dodirom tipke. Malo ih je i sve su mekane. Mekane su i moje maske, obrisale su se crne crte na kapcima, boje na mojim usnama dovoljno je koliko je. Sve više je previše, gusti talog koji grize kožu. Golog lica vidim koliko joj sličim. I ja danas čistim dok mi prsti ne prokrvare. Ništa ne podnosim gore od nereda. Ništa, osim trenutaka kada netko govori glasno i doživljava previše. Više se ne sramim, ali ni ne osjećam slobodu i ponekad se moram podsjetiti na smijeh. Smrzla bih se bez potkošulje.

 

 

 

 

 

    

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg