proza

Dora Šustić: Duende (ulomci iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dora Šustić (1991., Rijeka) završila je preddiplomski studij političkih znanosti u Ljubljani i diplomirala scenaristiku na praškoj FAMU. Napisala je i režirala četiri kratka igrana filma, a trenutačno radi kao scenaristica, script-editor i prevoditeljica na raznim filmskim i TV projektima. Piše i prozu, a za poeziju je primila nagradu Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.



 

Duende

(ulomci iz romana)

 

Rekao mi je da mu se sviđa moj razmak između jedinica i da će me pretvoriti u duha i zadržati u ogledalu, odnosno ne, da će iscijediti sve moje mirise i spremiti ih u bocu koju će potom dobro začepiti da ne ishlapim, na što sam mu ja rekla da taj film već́ postoji i pitala ga što ako baš u tom trenutku prdnem, no on je odmahnuo rukom i rekao da nema veze i da voli kad boli. Zatim je promijenio pozu, glavu premjestio gdje su mu maločas bila stopala, priljubio obraz na moja bedra i rekao da misli kako smo se već negdje sreli, što sam ja potvrdila, razjasnivši da smo se vidjeli ranije istoga dana na ulazu u školu. Pitao me imam li dečka, odgovorila sam da nemam i da u suprotnom ne bih bila ovdje s njim, on je slegnuo ramenima dok je dimna zavjesa među nama postajala sve opipljivijom, kao staklo u zatvorskoj ćeliji po kojem se ostavljaju tragovi daha.

Zatim me upitao što sam mislila o njemu kad sam ga prvi put vidjela. Htjela sam razgovarati s tobom, rekla sam, na što je on razvukao jednu stranu usana u smiješak i potpitao zar samo razgovarati. Odmahnula sam glavom i ustala na wc.

Prva vrata desno – kupaonica je bila prošarana konopima na kojima su se inače sušile fotografije, kemikalije za razvijanje stajale su kraj kade na podu, a kraj školjke se nalazila pepeljara. Ormarići su bili prazni, jedino četkica i pasta za zube i škarice za nokte na lavandinu. Pogledala sam se u ogledalo, kosa mi je bila razbarušena, zapetljana na vratu, oči crvene, post-koitalnog sjaja. U kabinetu s ogledalom nalazila se gomila lijekova: aspirin, fevarin, ibuprofen, seroxat, cipralex, tramadol, kafetin, helex, leksaurin, leksilium, heptanon.

Gledala sam ga s vrata kupaonice. Zurio je u praznom, opuštenom tijelu ispred sebe u prazno, opušteno ništavilo. Na kuhinjskom sam stolu primijetila neuvezenu debelu bilježnicu, knjigu u nastajanju, i dvadesetak crno-bijelih fotografija složenih na stolu po nekakvom meni nepoznatom principu; fotografija lovačkih pasa, većinom premršavih, u pokretu. Nadvila sam se nad stol i prekopavala osjećajući njegov pogled na zatiljku. Par je fotografija prikazivalo pseća trupla i njihova unakažena tijela sklupčana iza smeća u napuštenim ulicama, a sve su fotografije nastale noću. Pitala sam ga jesu li to doge, on je cvoknuo jezikom o nepce i rekao da su većinom hrtovi; mirni, tihi psi, vole puno spavati, ne smeta im mačje društvo i dobro se slažu s djecom i manjim psima.

Na pitanje gdje su fotke nastale, odgovorio je u Španjolskoj tijekom posljednje Aynine kemoterapije kad noću nije mogao spavati i jedino što mu je preostalo bilo je tumaranje gradovima, šumama, selima, plažama, lukama, zapuštenim susjedstvima gdje su se okupljali zalutali galgosi.

Djed mu je prvi pričao o njima, o tim nadaleko znanim španjolskim lovačkim hrtovima. On je i uzgajao lovačke pse, na zidove kačio trofeje njihovih lovova. Svaki su Bajram slavili kod njega na selu u društvu njegovih prepariranih pobjeda i tad bi njih dvojica odlazili u duge šetnje šumom s djedovih šest njemačkih ovčara. Jedva da bi riječ među sobom progovorili tijekom čitavoga dana, osim posljednjeg puta kad mu je djed rekao da psi sjede na pragu i prvi pozdravljaju smrt, da za razliku od ljudi znaju slušati i, ako ikad poželi s njim ponovno razgovarati, da ode u šumu i razgovara sa psima.

Prstima sam prelazila preko unakaženih pasa, nekima je dlaka još uvijek bila vlažna, neki su smrdjeli na infekciju i toplu krv, a nekima sam mogla osjetiti rebra kako se šire i suzuju sa svakim udahom i izdahom dok se čestice noći lijepe na njihov isplaženi jezik. Na jednoj su fotografiji tri borca gledala u istom smjeru, posjednuta nasred ceste ispred autopraonice, na drugoj se pretili ovčar smijao Leonu kroz objektiv dok u pozadini galgo gura glavu u baju penjući se na visoke proplanke smeća.

Uhvatio ih je u bijegu, u kontemplacijama tijekom maglovitih noći, sklupčane ispod automobila, polegnute ispred kola hitne pomoći, zuba zarinutih u odbačene gume nasred smetlišta, u deliriju gladi, kako zavijaju na prednja svjetla kamiona misleći da je Mjesec – čujem ih kako laju, režu, ne primjećuju Leona jer on se ionako već uklopio u fizionomiju njihove noći, na jednoj slici nestaje iza oblaka plastičnih vrećica, plastika se sjaji poput njegovih suza, i on im priznaje istinu, samo njima, da plače dok ih fotografira jer ju je pustio samu u mučnini. Odlazio je psima jer je čitav stan noćima smrdio na povraćotinu i toksine što su u njoj cvrčali, rekao mi je kad sam napustila pse, vratila se njemu u krevet i šćućurila mu se u pazuh kao štene.

Trideset i sedam kila smrada, lice prepuno vode, deformirano lice.

Ljubičasti podočnjaci, popucale kapilare, prozirni zubi, gdje god da je dotakneš, nasučeš se na otoke otrova, a negdje se i udariš o njezine kosti i polomiš jer ona zapravo nestaje.

Ustao je, umio se u kuhinjskom sudoperu i otpio pozamašne gutljaje vode, natočio pola- litarsku čašu do vrha i dao mi da pijem.

Pitala sam ga je li joj otpadala kosa. Rekao mi je da ju je ošišala prije nego što joj je počela ispadati, nije htjela izgledati kao da ima rupe na glavi, sva na točke, pa ga je jedno jutro probudila s mašinicom za brijanje u ruci i naredila mu da joj obrije glavu. Dobro joj je pristajalo, dodao je, imala je lijepo, okruglo lice. Sve bi joj pristajalo.

Zamišljala sam je. S obzirom na to kako me gledao i na kojim je mjestima dulje zadržao pogled, mogla sam pretpostaviti po čemu smo sličile. Zatim mi je pokazao njezinu fotografiju, zalijepljenu na zidu kraj uzglavlja, do pola prekrivenu drvenim noćnim ormarićem, na njoj je leđima okrenuta u silueti, raširenih ruku u obliku zvijezde grli Sunce, tabanima utiskuje tragove u pijesku gledajući u Atlantik. Imala je konturu kruške, jake bokove i ruke, stisnut struk, sigurno je imala i lijepe velike sise, pomislila sam i pitala ga kakve su bile pa je prislonio dlanove na moje, lijevi na desnu, desni na lijevu, proveo par trenutaka u prisjećanju dopuštajući svojim zglavcima da se nanovo ukalupe, da osjete njene. Rekao mi je da su bile veće, ali da mu se sviđaju i moje, blijede i dječje.

Ayna se zvala, na turskom znači ogledalo.

 

 

(...)

 

Činilo se kao da se sasvim izgubio u meni, u carstvu čula, baš kao prizor iz Oshiminog filma, samo ja nisam ta pomahnitala gejša, već dijete, s ranama na leđima od silnog istezanja jer mislim da moram preskočiti najviše letvice i sa svakim iskustvom tri centimetra narasti bojeći se stagnacije, strahujući da me vrijeme ne baci u smeće.

Dok je umirala, postojao je u beskonačnoj erekciji. Krv mu je vrila srdžbom, nije mogao ni sjesti, u stalnom trku za psima gubeći kile po asfaltu, zemlji i pijesku. Sad se krv nekako hladi osim kad je u svojim ustima ponovno ne potpalim i pošaljem ono malo crvene što mu je ostalo u čelo i obraze.

Zatim mi je rekao da mu je lijepo sa mnom, ali da sam suviše mlada da bih razumjela kako je bolno to da mu je lijepo pa je zatvorio vrata kupaonice i pustio me samu da se sušim u tušu poput djeteta kažnjenog nakon što se s uličnom djecom igralo vodenim balonima na ulici, isprepadalo susjede i znatiželjne prolaznike i onda ga je mater iživcirana uskratom jutarnjeg orgazma poslala u kut tuša da ne kaplje po cijelom stanu, tu sam tako sama i gola i mokra čmrljila osluškujući kapke čiste vode kako padaju s mojih lakata na pločice dok Leon kuha petu džezvu kave, pali petstotu cigaretu i tisućiti put prelazi istu trasu od sadašnjosti do prošlosti, od mojega golog tijela do njenog, od usputne zabave do sudbonosne ljubavi i tako amo-tamo struji u društvu te neprežaljene mrtvakinje dok se ja kap po kap, kap po kap utapam u svojoj mladosti, jer lijepo mu je sa mnom, ali ipak suviše sam mlada da bih išta razumjela.

Uvijek, svugdje, spotičem se o vlastitu mladost i padam u jezero znojne nervoze, u lokve vode iz vodenih balona svojih vršnjaka.

 

 

(...)

 

Sjećam se njezinog mirisa. Parfema od vanilije. Okusa soli na njezinoj koži. Zajedničkih odlazaka na zabave kod prijatelja i onih koji su joj to htjeli postati, sjećam se koliko su mi drugi zavidjeli kad bismo ušli u restoran i kako se pravila da to ne primjećuje, štoviše, uvijek me uvjeravala da sam paranoičan i da je ona sasvim prosječna cura u moru dugokosih ljepotica, da nije ona taj tip za kojim se ljudi okreću, a jednom dok smo prelazili cestu četiri su auta trubila u ritmu cvokota njezinih japanki, bilo je ljeto, bedra su bila znojna i bila je crna kao Ciganka, sjećam se i da je to ljeto pojela šest kuglica sladoleda od pistacija samo kako bi me uvjerila da je to najbolji sladoled koji postoji, u Barceloni na nekom sumnjivom turističkom mjestu, i da sam je kasnije fotkao dok je grlila školjku povraćajući, sjećam se i njezinih lanenih crvenih hlača u kojima smo se upoznali, širokih nogavica, s pojasom koji joj je visio među nogama, nosila ih je na majicu na pruge, takve je najviše voljela, bijelo-žute mornarske pruge i na noge raspadnute tenisice.

Sjećam se dana kad smo se vjenčali. Cádiz, krcat turistima, pakleno vruće, moji su Pražani doputovali noć prije, taman na momačku, bilo nas je sve skupa stotinjak na piru i to većinom njezina obitelj, sva živa pokoljenja. Noć prije svadbe ponapijali smo se, združili momačku i djevojačku i završili na žurci u baru tadašnjeg dečka od Aynine sestre, do tad sam mislio da Česi puno piju, ali u usporedbi s njima, pičkice. Tri frenda su završila s djeverušama, jedan se par probudio na Caleti, drugi u nekom hotelu od pet zvjezdica kraj katedrale, iako smo svima organizirali smještaj u istom pansionu, također preko Isabel. Na dan vjenčanja, Ayna je imala očnu infekciju od dima i većinu je vremena nosila sunčane naočale, osim dok smo si izricali zavjete, sa smeđim wayfarerkama, u bijelom lanu. Prije odlaska kod matičara, nastala je panika jer nismo mogli locirati prstenje, odnosno mojeg kuma i djeverušu, te što su završili na Caleti, pa smo skinuli prstenje sa stopala Ayninih dviju prijateljica, nataknuli svatko jedan na vrh malog prsta i time privremeno riješili problem, ali ono su se dvoje ipak pojavili i to taman prije primopredaje prstenja, još uvijek s pijeskom u kosi. I onda pir do jutra, pa after, pa izlazak iduću noć, pa after, pa izlazak, pa Kanarski otoci što nam je priuštio njezin stari. Sjećam se kako sam mislio da je moguće predozirati se oksitocinom, izvršiti harakiri na vrhuncu orgazma, utopiti se u njoj, postati tata.

Sjećam se većine stvari, iako ih more izjedaju. Što više vremena prolazi, to sjećanje postaje negativ. Sjećam se ružnih snova. Proganjao me jedan, krenuo je nakon dijagnoze. U snu susrećem svoju mamu, u ruci nosi drvenu kutijicu s pepelom na kojoj je ugraviran Aynin profil, moli me da od tog pepela napravim bistu koju ćemo pokloniti Ayninoj majci kao nasljeđe, stavljam tu kutijicu u torbu na putu do stana, ali pepeo se rasipa po torbi – gubim je, ludim, tresem torbu pomahnitalo, pokušavam sakupiti pepeo na hrpicu, ali jednostavno više je nema, ništa nije ostalo. Stalno sam to sanjao.

Sjećam se kad smo se upoznali. Na istom mjestu kao ti i ja, tamo je izlazila jer ju je birc podsjećao na dom. Sjedila je u društvu prijatelja koji se šmucao i u našim krugovima, isto Španjolac, imao je super stan na Letni, u potkrovlju, Pablo mislim da se zvao. Pokazao joj je grad, vodao okolo, siguran sam da ga oni tvoji znaju, makar iz viđenja. Studirala je medicinu, što joj isprva nisam vjerovao, zakleo bih se da je bila pjevačica nekog ciganskog sastava. Sjećam se lanenih crvenih hlača, majice na pruge, raspadnutih vansica, jesam li ti već rekao da se sjećam lanenih crvenih hlača? Sjećam se njezine kose, guste, crne, kovrčave grive, drvenih narukvica i lančića s hipijevskim privjescima i one indijanske torbe s resicama koju u Španjolskoj na buvljacima možeš pronaći na svakom ćošku.

Sjećam se sebe, malo manje umornog, malo debljeg, dosta sretnijeg, tad sam još i znao zaplesati, kružio sam poput bika oko nje kad se izvijala u svojim crvenim hlačama i svaki me put uspješno izbjegla dok se za tjedan dana nisam opet pojavio na istom mjestu, znojan, noć prije popio sam jedanaest piva, tresao se od mamurluka, ali istovremeno mi je mozak bio onako ugodno mamurlučki počešan, i znao sam da je želim, i da ću se utopiti u Vltavi ako mi ne dopusti da joj platim piće, da, to sam joj rekao, i nije mi dopustila, sama je okrenula rundu i obavijestila me da ima dečka u Madridu, a ja sam je zatim nagovarao da ga odmah nazove i prekine s njim jer je upravo upoznala svojeg budućeg muža. Naravno, nije to učinila, ali saznao sam gdje pije kavu. Tamo sam počeo njuškati, sve dok cariño nije postao stvar prošlosti.

Sjećam se njezinog smrada. Ne znam možeš li si to predočiti, ti si stvarno tako mlada, jesi li uopće ikad vidjela truplo? Bilo na odjelu patologije ili odlagalištu mrtvih pasa, smrt ima rezak miris. Smrdi na govna i očaj, užeglo tkivo. Kad osobi koju voliš smrdi iz usta, tjemena, prepona, zatiljka, ušiju i pičke na govna, trulež mesa, jedino što ti preostaje je ubiti vrijeme, a ubojstvo je zločin. Pustiti dane da ti prokližu kroz prste kao pijesak, ništa ne raditi po pitanju nečijeg skorašnjeg odlaska, čekati da to sve skupa prođe pa da i ti možeš na miru sjesti i istruliti moleći se da kraj dođe i prođe nečujno kao jutro – i to je zločin, jedan od tih naizgled simpatičnih, dnevnih zločina koje taložimo na dnu želudca otkud nam oni potom pomalo, cjeloživotno, sišu samopoštovanje i dostojanstvo. Sjećam je se bolesne, svaki put kad čujem tu kombinaciju slova a, y i n dođe mi da si iščupam nos s lica i iskrvarim kroz tu rupu i tako se osiguram da više nikad neću osjetiti parfem od vanilije protkan smradom govana.

Razumiješ, čovjek nije više čovjek kad je umirući čovjek. Zakonom bi trebalo uvesti da se terminalno bolesni upucaju.

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg