proza

Dora Šustić: Duende (ulomci iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dora Šustić (1991., Rijeka) završila je preddiplomski studij političkih znanosti u Ljubljani i diplomirala scenaristiku na praškoj FAMU. Napisala je i režirala četiri kratka igrana filma, a trenutačno radi kao scenaristica, script-editor i prevoditeljica na raznim filmskim i TV projektima. Piše i prozu, a za poeziju je primila nagradu Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.



 

Duende

(ulomci iz romana)

 

Rekao mi je da mu se sviđa moj razmak između jedinica i da će me pretvoriti u duha i zadržati u ogledalu, odnosno ne, da će iscijediti sve moje mirise i spremiti ih u bocu koju će potom dobro začepiti da ne ishlapim, na što sam mu ja rekla da taj film već́ postoji i pitala ga što ako baš u tom trenutku prdnem, no on je odmahnuo rukom i rekao da nema veze i da voli kad boli. Zatim je promijenio pozu, glavu premjestio gdje su mu maločas bila stopala, priljubio obraz na moja bedra i rekao da misli kako smo se već negdje sreli, što sam ja potvrdila, razjasnivši da smo se vidjeli ranije istoga dana na ulazu u školu. Pitao me imam li dečka, odgovorila sam da nemam i da u suprotnom ne bih bila ovdje s njim, on je slegnuo ramenima dok je dimna zavjesa među nama postajala sve opipljivijom, kao staklo u zatvorskoj ćeliji po kojem se ostavljaju tragovi daha.

Zatim me upitao što sam mislila o njemu kad sam ga prvi put vidjela. Htjela sam razgovarati s tobom, rekla sam, na što je on razvukao jednu stranu usana u smiješak i potpitao zar samo razgovarati. Odmahnula sam glavom i ustala na wc.

Prva vrata desno – kupaonica je bila prošarana konopima na kojima su se inače sušile fotografije, kemikalije za razvijanje stajale su kraj kade na podu, a kraj školjke se nalazila pepeljara. Ormarići su bili prazni, jedino četkica i pasta za zube i škarice za nokte na lavandinu. Pogledala sam se u ogledalo, kosa mi je bila razbarušena, zapetljana na vratu, oči crvene, post-koitalnog sjaja. U kabinetu s ogledalom nalazila se gomila lijekova: aspirin, fevarin, ibuprofen, seroxat, cipralex, tramadol, kafetin, helex, leksaurin, leksilium, heptanon.

Gledala sam ga s vrata kupaonice. Zurio je u praznom, opuštenom tijelu ispred sebe u prazno, opušteno ništavilo. Na kuhinjskom sam stolu primijetila neuvezenu debelu bilježnicu, knjigu u nastajanju, i dvadesetak crno-bijelih fotografija složenih na stolu po nekakvom meni nepoznatom principu; fotografija lovačkih pasa, većinom premršavih, u pokretu. Nadvila sam se nad stol i prekopavala osjećajući njegov pogled na zatiljku. Par je fotografija prikazivalo pseća trupla i njihova unakažena tijela sklupčana iza smeća u napuštenim ulicama, a sve su fotografije nastale noću. Pitala sam ga jesu li to doge, on je cvoknuo jezikom o nepce i rekao da su većinom hrtovi; mirni, tihi psi, vole puno spavati, ne smeta im mačje društvo i dobro se slažu s djecom i manjim psima.

Na pitanje gdje su fotke nastale, odgovorio je u Španjolskoj tijekom posljednje Aynine kemoterapije kad noću nije mogao spavati i jedino što mu je preostalo bilo je tumaranje gradovima, šumama, selima, plažama, lukama, zapuštenim susjedstvima gdje su se okupljali zalutali galgosi.

Djed mu je prvi pričao o njima, o tim nadaleko znanim španjolskim lovačkim hrtovima. On je i uzgajao lovačke pse, na zidove kačio trofeje njihovih lovova. Svaki su Bajram slavili kod njega na selu u društvu njegovih prepariranih pobjeda i tad bi njih dvojica odlazili u duge šetnje šumom s djedovih šest njemačkih ovčara. Jedva da bi riječ među sobom progovorili tijekom čitavoga dana, osim posljednjeg puta kad mu je djed rekao da psi sjede na pragu i prvi pozdravljaju smrt, da za razliku od ljudi znaju slušati i, ako ikad poželi s njim ponovno razgovarati, da ode u šumu i razgovara sa psima.

Prstima sam prelazila preko unakaženih pasa, nekima je dlaka još uvijek bila vlažna, neki su smrdjeli na infekciju i toplu krv, a nekima sam mogla osjetiti rebra kako se šire i suzuju sa svakim udahom i izdahom dok se čestice noći lijepe na njihov isplaženi jezik. Na jednoj su fotografiji tri borca gledala u istom smjeru, posjednuta nasred ceste ispred autopraonice, na drugoj se pretili ovčar smijao Leonu kroz objektiv dok u pozadini galgo gura glavu u baju penjući se na visoke proplanke smeća.

Uhvatio ih je u bijegu, u kontemplacijama tijekom maglovitih noći, sklupčane ispod automobila, polegnute ispred kola hitne pomoći, zuba zarinutih u odbačene gume nasred smetlišta, u deliriju gladi, kako zavijaju na prednja svjetla kamiona misleći da je Mjesec – čujem ih kako laju, režu, ne primjećuju Leona jer on se ionako već uklopio u fizionomiju njihove noći, na jednoj slici nestaje iza oblaka plastičnih vrećica, plastika se sjaji poput njegovih suza, i on im priznaje istinu, samo njima, da plače dok ih fotografira jer ju je pustio samu u mučnini. Odlazio je psima jer je čitav stan noćima smrdio na povraćotinu i toksine što su u njoj cvrčali, rekao mi je kad sam napustila pse, vratila se njemu u krevet i šćućurila mu se u pazuh kao štene.

Trideset i sedam kila smrada, lice prepuno vode, deformirano lice.

Ljubičasti podočnjaci, popucale kapilare, prozirni zubi, gdje god da je dotakneš, nasučeš se na otoke otrova, a negdje se i udariš o njezine kosti i polomiš jer ona zapravo nestaje.

Ustao je, umio se u kuhinjskom sudoperu i otpio pozamašne gutljaje vode, natočio pola- litarsku čašu do vrha i dao mi da pijem.

Pitala sam ga je li joj otpadala kosa. Rekao mi je da ju je ošišala prije nego što joj je počela ispadati, nije htjela izgledati kao da ima rupe na glavi, sva na točke, pa ga je jedno jutro probudila s mašinicom za brijanje u ruci i naredila mu da joj obrije glavu. Dobro joj je pristajalo, dodao je, imala je lijepo, okruglo lice. Sve bi joj pristajalo.

Zamišljala sam je. S obzirom na to kako me gledao i na kojim je mjestima dulje zadržao pogled, mogla sam pretpostaviti po čemu smo sličile. Zatim mi je pokazao njezinu fotografiju, zalijepljenu na zidu kraj uzglavlja, do pola prekrivenu drvenim noćnim ormarićem, na njoj je leđima okrenuta u silueti, raširenih ruku u obliku zvijezde grli Sunce, tabanima utiskuje tragove u pijesku gledajući u Atlantik. Imala je konturu kruške, jake bokove i ruke, stisnut struk, sigurno je imala i lijepe velike sise, pomislila sam i pitala ga kakve su bile pa je prislonio dlanove na moje, lijevi na desnu, desni na lijevu, proveo par trenutaka u prisjećanju dopuštajući svojim zglavcima da se nanovo ukalupe, da osjete njene. Rekao mi je da su bile veće, ali da mu se sviđaju i moje, blijede i dječje.

Ayna se zvala, na turskom znači ogledalo.

 

 

(...)

 

Činilo se kao da se sasvim izgubio u meni, u carstvu čula, baš kao prizor iz Oshiminog filma, samo ja nisam ta pomahnitala gejša, već dijete, s ranama na leđima od silnog istezanja jer mislim da moram preskočiti najviše letvice i sa svakim iskustvom tri centimetra narasti bojeći se stagnacije, strahujući da me vrijeme ne baci u smeće.

Dok je umirala, postojao je u beskonačnoj erekciji. Krv mu je vrila srdžbom, nije mogao ni sjesti, u stalnom trku za psima gubeći kile po asfaltu, zemlji i pijesku. Sad se krv nekako hladi osim kad je u svojim ustima ponovno ne potpalim i pošaljem ono malo crvene što mu je ostalo u čelo i obraze.

Zatim mi je rekao da mu je lijepo sa mnom, ali da sam suviše mlada da bih razumjela kako je bolno to da mu je lijepo pa je zatvorio vrata kupaonice i pustio me samu da se sušim u tušu poput djeteta kažnjenog nakon što se s uličnom djecom igralo vodenim balonima na ulici, isprepadalo susjede i znatiželjne prolaznike i onda ga je mater iživcirana uskratom jutarnjeg orgazma poslala u kut tuša da ne kaplje po cijelom stanu, tu sam tako sama i gola i mokra čmrljila osluškujući kapke čiste vode kako padaju s mojih lakata na pločice dok Leon kuha petu džezvu kave, pali petstotu cigaretu i tisućiti put prelazi istu trasu od sadašnjosti do prošlosti, od mojega golog tijela do njenog, od usputne zabave do sudbonosne ljubavi i tako amo-tamo struji u društvu te neprežaljene mrtvakinje dok se ja kap po kap, kap po kap utapam u svojoj mladosti, jer lijepo mu je sa mnom, ali ipak suviše sam mlada da bih išta razumjela.

Uvijek, svugdje, spotičem se o vlastitu mladost i padam u jezero znojne nervoze, u lokve vode iz vodenih balona svojih vršnjaka.

 

 

(...)

 

Sjećam se njezinog mirisa. Parfema od vanilije. Okusa soli na njezinoj koži. Zajedničkih odlazaka na zabave kod prijatelja i onih koji su joj to htjeli postati, sjećam se koliko su mi drugi zavidjeli kad bismo ušli u restoran i kako se pravila da to ne primjećuje, štoviše, uvijek me uvjeravala da sam paranoičan i da je ona sasvim prosječna cura u moru dugokosih ljepotica, da nije ona taj tip za kojim se ljudi okreću, a jednom dok smo prelazili cestu četiri su auta trubila u ritmu cvokota njezinih japanki, bilo je ljeto, bedra su bila znojna i bila je crna kao Ciganka, sjećam se i da je to ljeto pojela šest kuglica sladoleda od pistacija samo kako bi me uvjerila da je to najbolji sladoled koji postoji, u Barceloni na nekom sumnjivom turističkom mjestu, i da sam je kasnije fotkao dok je grlila školjku povraćajući, sjećam se i njezinih lanenih crvenih hlača u kojima smo se upoznali, širokih nogavica, s pojasom koji joj je visio među nogama, nosila ih je na majicu na pruge, takve je najviše voljela, bijelo-žute mornarske pruge i na noge raspadnute tenisice.

Sjećam se dana kad smo se vjenčali. Cádiz, krcat turistima, pakleno vruće, moji su Pražani doputovali noć prije, taman na momačku, bilo nas je sve skupa stotinjak na piru i to većinom njezina obitelj, sva živa pokoljenja. Noć prije svadbe ponapijali smo se, združili momačku i djevojačku i završili na žurci u baru tadašnjeg dečka od Aynine sestre, do tad sam mislio da Česi puno piju, ali u usporedbi s njima, pičkice. Tri frenda su završila s djeverušama, jedan se par probudio na Caleti, drugi u nekom hotelu od pet zvjezdica kraj katedrale, iako smo svima organizirali smještaj u istom pansionu, također preko Isabel. Na dan vjenčanja, Ayna je imala očnu infekciju od dima i većinu je vremena nosila sunčane naočale, osim dok smo si izricali zavjete, sa smeđim wayfarerkama, u bijelom lanu. Prije odlaska kod matičara, nastala je panika jer nismo mogli locirati prstenje, odnosno mojeg kuma i djeverušu, te što su završili na Caleti, pa smo skinuli prstenje sa stopala Ayninih dviju prijateljica, nataknuli svatko jedan na vrh malog prsta i time privremeno riješili problem, ali ono su se dvoje ipak pojavili i to taman prije primopredaje prstenja, još uvijek s pijeskom u kosi. I onda pir do jutra, pa after, pa izlazak iduću noć, pa after, pa izlazak, pa Kanarski otoci što nam je priuštio njezin stari. Sjećam se kako sam mislio da je moguće predozirati se oksitocinom, izvršiti harakiri na vrhuncu orgazma, utopiti se u njoj, postati tata.

Sjećam se većine stvari, iako ih more izjedaju. Što više vremena prolazi, to sjećanje postaje negativ. Sjećam se ružnih snova. Proganjao me jedan, krenuo je nakon dijagnoze. U snu susrećem svoju mamu, u ruci nosi drvenu kutijicu s pepelom na kojoj je ugraviran Aynin profil, moli me da od tog pepela napravim bistu koju ćemo pokloniti Ayninoj majci kao nasljeđe, stavljam tu kutijicu u torbu na putu do stana, ali pepeo se rasipa po torbi – gubim je, ludim, tresem torbu pomahnitalo, pokušavam sakupiti pepeo na hrpicu, ali jednostavno više je nema, ništa nije ostalo. Stalno sam to sanjao.

Sjećam se kad smo se upoznali. Na istom mjestu kao ti i ja, tamo je izlazila jer ju je birc podsjećao na dom. Sjedila je u društvu prijatelja koji se šmucao i u našim krugovima, isto Španjolac, imao je super stan na Letni, u potkrovlju, Pablo mislim da se zvao. Pokazao joj je grad, vodao okolo, siguran sam da ga oni tvoji znaju, makar iz viđenja. Studirala je medicinu, što joj isprva nisam vjerovao, zakleo bih se da je bila pjevačica nekog ciganskog sastava. Sjećam se lanenih crvenih hlača, majice na pruge, raspadnutih vansica, jesam li ti već rekao da se sjećam lanenih crvenih hlača? Sjećam se njezine kose, guste, crne, kovrčave grive, drvenih narukvica i lančića s hipijevskim privjescima i one indijanske torbe s resicama koju u Španjolskoj na buvljacima možeš pronaći na svakom ćošku.

Sjećam se sebe, malo manje umornog, malo debljeg, dosta sretnijeg, tad sam još i znao zaplesati, kružio sam poput bika oko nje kad se izvijala u svojim crvenim hlačama i svaki me put uspješno izbjegla dok se za tjedan dana nisam opet pojavio na istom mjestu, znojan, noć prije popio sam jedanaest piva, tresao se od mamurluka, ali istovremeno mi je mozak bio onako ugodno mamurlučki počešan, i znao sam da je želim, i da ću se utopiti u Vltavi ako mi ne dopusti da joj platim piće, da, to sam joj rekao, i nije mi dopustila, sama je okrenula rundu i obavijestila me da ima dečka u Madridu, a ja sam je zatim nagovarao da ga odmah nazove i prekine s njim jer je upravo upoznala svojeg budućeg muža. Naravno, nije to učinila, ali saznao sam gdje pije kavu. Tamo sam počeo njuškati, sve dok cariño nije postao stvar prošlosti.

Sjećam se njezinog smrada. Ne znam možeš li si to predočiti, ti si stvarno tako mlada, jesi li uopće ikad vidjela truplo? Bilo na odjelu patologije ili odlagalištu mrtvih pasa, smrt ima rezak miris. Smrdi na govna i očaj, užeglo tkivo. Kad osobi koju voliš smrdi iz usta, tjemena, prepona, zatiljka, ušiju i pičke na govna, trulež mesa, jedino što ti preostaje je ubiti vrijeme, a ubojstvo je zločin. Pustiti dane da ti prokližu kroz prste kao pijesak, ništa ne raditi po pitanju nečijeg skorašnjeg odlaska, čekati da to sve skupa prođe pa da i ti možeš na miru sjesti i istruliti moleći se da kraj dođe i prođe nečujno kao jutro – i to je zločin, jedan od tih naizgled simpatičnih, dnevnih zločina koje taložimo na dnu želudca otkud nam oni potom pomalo, cjeloživotno, sišu samopoštovanje i dostojanstvo. Sjećam je se bolesne, svaki put kad čujem tu kombinaciju slova a, y i n dođe mi da si iščupam nos s lica i iskrvarim kroz tu rupu i tako se osiguram da više nikad neću osjetiti parfem od vanilije protkan smradom govana.

Razumiješ, čovjek nije više čovjek kad je umirući čovjek. Zakonom bi trebalo uvesti da se terminalno bolesni upucaju.

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg