proza

Martina Divić: Pajdaši

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Martina Divić (1993.) magistrirala je pravo. Prvi put je s pisanjem izašla u javnost vođenjem bloga na Facebook stranici ''Nisan Doma'' koju je osnovala s dečkom kako bi zabilježili putovanje u Afriku gdje su proveli dva mjeseca. Pričama iz Afrike ušla je u finale za nagradu ''Najbolji putopis'' Hrvatskog festivala putnika u Šibeniku nakon čega je upisala radionicu Kratke priče Zorana Ferića u CeKaPe-u. Od tada aktivno piše kratke priče. U siječnju 2020. godine otišla je na novo putovanje u Srednju Ameriku, odakle je redovno objavljivala, opet kroz formu kratke priče, avanture koje je prolazila na putu. Za potrebe svojih putovanja naučila je francuski i španjolski jezik. Osjećaj za ljudska prava i suosjećanje prema diskriminiranim skupinama teme su kojima se želi baviti u svojim tekstovima. Želja joj je da znanje koje je stekla ukomponira u priče kako bi prevenirala povrede onih najslabijih, razvijajući svijest čitatelja o društvenim problemima. Nada se da bi tako zaštitila pravnu struku, ali i obogatila literalnu.



 

PAJDAŠI

 

Može, super, nađemo se onda tamo. Rekao mi da će me čekati na okretištu tramvaja, pa ćemo kod njega doma. Znala sam o kojem se okretištu radi, iako sam tek nedavno došla u Zagreb. Napisala sam mu ranije da se ne osjećam baš najbolje, da tjedan dana nisam izašla iz stana jer sam učila i da nisam zadovoljna kako sam napisala ispit. Nazvao me odmah nakon toga i rekao da će sve biti u redu, da se umirim, da mi treba malo opuštanja i da dođem kod njih doma. Nisam dugo jela kuhano i pao mi je na pamet ručak, ali nisam ništa pitala, samo sam mu rekla, može naravno, baš se veselim.

 

Odlučila sam oprati kosu jer je bila baš masna i gumica kao da je srasla u nju. Uzela sam škare i izrezala gumicu, a skupa s njom i koju vlas s glave. Nije me bilo briga, kosa mi je svakako pregusta. Obrijala sam pazuhe, ali nisam noge. Kad sam navukla hulahopke sve su dlake bile slijepljenje uz kožu. Sjetila sam se svoje učiteljice Zlate iz Osnovne koja je uvijek nosila suknje na prozirne hulahopke iako nikad nije brijala noge. Sjetila sam se isto kako nam je predavala tjelesni u suknji.

            Odlučila sam ipak ostati u hulahopkama, ali nisam odjenula suknju nego hlače. Izvukla sam neku staru košulju i navukla je preko bijele potkošulje, uvukla sam je u hulahopke, pa u hlače. Zamišljala sam zgnječene dlake kako pate. Naprskala sam se parfemom i već sam bila puno bolje, zapravo čim sam se oprala, a još više kad sam izašla takva van.

 

Bio je lijep dan i vidjelo se sunce, iako je nebo u Zagrebu stalno sivo otkad sam došla i nikad ne vidim cijelo sunce kao doma. Pomislila sam kako mi je žao što sam mu se javila jer se već osjećam puno bolje i mogla sam se družiti s nekim drugim sada, ali morala sam to obaviti: nepristojno je sada odgoditi.

            Šetala sam prema okretištu, vani je puhao neki čudan vjetar. Mrzila sam kad puše u Zagrebu. Zato sam i došla tu, da se maknem od bure iz Dalmacije.

            On je stajao na kraju, tamo gdje su oni stupići prema mostu, pušio je cigaretu i bio je naslonjen jednom nogom na stup. Mislim da je baš ta bila ona klimava noga koju je vukao za sobom. Nasmijao mi se iz daleka, bacio je cigaretu iza sebe, iza mosta, pa je povukao tu nogu sa stupića i krenuo prema meni. Nasmijala sam se i ja njemu, bilo mi je drago što ga vidim, njega i njegovu klimavu nogu.  Približio mi se, osjetila sam jaki muški parfem i miris pjene za brijanje. Kako si lijepa, svaki put sve ljepša, rekao mi je nakon što me poljubio u obraz, smrdio je još uvijek i na cigaretu koja je završila iza mosta. Nasmijala sam se sramežljivo kao dijete i rekla h..hvala. Potapšao me je po leđima, pa mi pokazao prema autu koji je bio parkiran sa strane. Dođi.

            Krenula sam za njim. Bila sam spora jer je imao tu sporu nogu, nisam željela da mu bude neugodno ako prebrzo hodam. Ušli smo unutra, bio je to skup auto, rekao mi je, ovo ti je jaguar. Nisam puno znala o autima, samo sam rekla super, baš dobro izgleda. Vozili smo se dugo jer on živi tamo negdje, na kraju grada. Pričao mi je neke priče s poukom, kako se jednom živi i kako trebam biti opuštenija. Objasnila sam mu da se trudim, al' mi je do faksa stvarno stalo i teško mi je biti opuštena kad toliko učim. Došli smo ispred kuće, rekao mi je Ankice nema doma, a ni Marina, biti ćemo sami. Malo sam se zbunila jer sam mislila da ću barem pojesti ručak i pomislila sam što ja onda ovdje radim, ali samo sam kimnula glavom i nevino rekla do..dobro, pa ušla za njim u kuću.
            Sjela sam na kauč, a on je šetao amo-tamo po stanu, onda me odjednom pitao volim li vino. Rekla sam mu naravno da volim vino, tko ne voli vino, pa je izvadio neku skupu bocu i donio dvije čaše. Ajoj, ne hvala, popodne moram učiti. Tek je bilo podne i stvarno nisam željela tu s njim piti neko skupo vino.

            Digla sam se da natočim sebi vode, a on me pitao je li vježbam. Nešto malo, taman sam krenula u teretanu, ali imam problem s leđima, pa sam morala stati. Kakav problem, pitao me i približio mi se. Ma nije ništa, malo su se ukočila, ništa strašno. Ajde, ajde, sad ćemo to vidjeti. Odveo me je u drugu sobu i polegao na krevet, nisam ništa rekla jer je ovako namještao i moju mamu kad joj se ukliještio disk, samo sam legla i slušala. Stavio mi je ruku na stomak, podigao majicu i spustio je sada na golu kožu. Ubrzalo mi se disanje i govorila sam mu, ma dobro mi je, dobro mi je, ne boli me više, a on me onda zbunjeno pogledao kao da ne razumije što se događa u mojoj glavi. Nisam ni ja baš razumjela, upitao me jesam li stvarno dobro, trebam ti još vidjeti leđa, umiri se. Ma mirna sam, samo eto, stvarno ne mislim da je nešto strašno, ali isto sam se okrenula, pa legla na stomak kako me uputio. To mi je čak bilo u redu, pokušala sam se sjetiti je li tako dirao mamu kad je njoj popravljao disk. Nakon toga me opet okrenuo na leđa, mogla sam ga vidjeti kako mi gleda u pupak.

            Naglo sam ustala, povukla majicu preko pupka i rekla mu da mislim da je dosta i skoro sam ga udarila čelom. On je odmah ustao za mnom i rekao, biti će ti bolje od ovoga. Ja bih ipak išla doma, on mi se nasmijao i rekao u redu.

 

Uzeo je bocu vina sa sobom i ušli smo u auto. Oko vrata mu je visio jedan srebrni i jedan zlatni lančić, nosio je prstene po prstima. Moj tata nikada nije nosio nakit, pomislila sam kako mu uopće on može biti prijatelj. Ako ti se sviđa auto, nekada se možeš s njim odvesti na faks. Odgovorila sam ne hvala, tek sam položila i grozan sam vozač, vjerojatno bih ga vratila u dijelovima. Zamisli kako bi te svi gledali kad bi prošla s jaguarom ispred Pravnog fakulteta, bio je uporan, a ja sam se smijala i rekla mu ako želi da to ostane jaguar, bolje da ga ne daje meni u ruke. Nasmijao se i on, pa odustao i pitao gdje točno živim. Dala sam mu adresu, a on je rekao da bi volio vidjeti moj stan. Drugi put ipak, danas moram učiti i sve mi je u neredu, nisam oprala ni suđe.

            Izvadila sam mobitel da nazovem tatu, da mu kažem da sam s njim. On je rekao, ma nemoj zvati tatu, kao da on mora znati da se mi družimo, ti i ja smo pajdaši. Bilo mi je jako čudno kad je to rekao, baš pajdaši, pa sam rekla ajde dobro neću ga zvati, ali nemojte se ljutiti, ja bih ipak sama u stan. Drugi put ću ga srediti, onda ćete me posjetiti.

 

Parkirao je ispred moje zgrade i izašao van, nosio je tu bocu opet sa sobom. Ne budi luda, briga mene za nered, hoću vidjeti gdje živiš i treba li ti što, da malo i tati olakšamo. Napunit ćemo ti barem frižider. Uozbiljila sam se i on je to primjetio, pa me pitao što mi se to mota po glavi, ako ne želim da vidi stan, naravno da neće. Ma nije ništa nego je stvarno neuredno i željela sam plakati, ali samo sam rekla, ajde možemo kratko poviriti i odvela ga u stan.

            Izvadila sam Domaćicu, stavila je na stol, a on je otvorio kredencu i pitao kako to da nemam čaše za vino. Odgovorila sam, a eto studentski život, a on je na to rekao da nema šanse, da će mi on kupiti čaše za vino i svašta nešto. Rekla sam mu da mi ništa to ne treba.

            Pušiš li travu? Probala sam, ali ne pušim. Nemoj se bojati, neću ja reći tati, mi smo pajdaši. Sjela sam na kauč, a on je smotao travu, pa mi dao da zapalim. Neću hvala, trebam učiti kasnije. Nastavio je o tome kako sam stalno ukočena i da se trebam opustiti, trava će mi pomoći i za leđa. Uzela sam dim.

            Sjeo je preko puta mene i rekao mi da skinem jaknu. Nije mi vruće, radije bih ostala u jakni. Ponovio je glasnije da skinem jaknu. Skinula sam je, a on je sjeo pored mene. Imaš li dečka? Odgovorila sam mu da imam. Je li dobar seks? Rekla sam mu da ne želim s njim o tome pričati i da mi je neugodno, na što se on opet uozbiljio, što ti umišljaš u toj svojoj ludoj glavici, mi se samo družimo, samo pričamo.

            Ti si luda, rekla sam i ja sebi, to je barba Dragan. Nasmijala sam mu se, pa rekla da ne umišljam ništa, malo mi je muka od ove trave. Nastavio je onda s pitanjima: Možeš li doživjeti vaginalni orgazam? Rekao je ja ti mogu pomoći, i stavio mi ruku na nogu. Tada sam odjednom, valjda prestala biti dijete i počela glasno vikati kao da imam živčani slom, izlazite, izlazite, izlazite iz moga stana! Tresao mi se glas, vikala sam jače, a on mi je rekao smiri se što ti je, nije trava za tebe. Udarala sam ga i gurala njega i klimavu nogu van, skoro sam mu ruku pričepila kad sam lupila vratima i istjerala ga u hodnik. Pala sam dolje, na pod uz vrata i počela glasno plakati.

      

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg