proza

Sara Del Vechio: Strahovi srednjovjekovnog i današnjeg čovjeka

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sara Del Vechio (1994., Požega) završila je preddiplomski i diplomski studij kroatistike na Sveučilištu u Puli. Radi u osnovnoj školi u gradu u kojem živi, bavi se lektoriranjem knjiga, znanstvenih radova, časopisa, članaka te surađuje s inozemstvom za lekturu, korekturu i redakturu reklamnih tekstova. Također, sudjeluje u timu za objavu i publiciranje knjige koja će predstavljati školu u kojoj radi. Osim toga, surađuje s Povijesnim društvom u Požegi te u slobodno vrijeme piše tekstove raznih vrsta.



 

STRAHOVI SREDNJOVJEKOVNOG I DANAŠNJEG ČOVJEKA

 

            Život čovjeka u srednjem vijeku snažno je prožet religijom koja predstavlja bit tog vremena. U srednjemu vijeku prevladava ideologija o vječnosti i spasenju ljudske duše kao temeljnom cilju svake osobe. Cijeli ljudski rod bio je tumačen Svetim Pismom zbog čega srednjovjekovni čovjek živi u uvjerenju kako mora otkupiti svoj grijeh te se na taj način pokušava kažnjavati kako bi dobio oprost za svoja "zlodjela". Tadašnja ili današnja uvjerenja? Osim toga, čovjek je tada smatrao da radom može otkloniti grijehe, da se kuga i smrt, vještice te ostali nemoralni i apokaliptični događaji mogu spriječiti... Što se promijenilo do današnjice prožete liberarizmom, moralnim i etičkim nastojanjima koji spašavaju „uništeni“ svijet?

U davna vremena, u davnome srednjemu vijeku postojali su redovnici koji su tada bili na najvišoj etičkoj i društvenoj hijerarhiji te su živjeli prema strogim samostanskim pravilima. Predstavljali su temelj pismenosti i kulturalnoga napretka. Opismenjavanje ljudi, obrazovanje i napredak bio je moguć selektivno u zajednici. Poticaj i napredak poučavanja su ekspanzivno rastakali u mjestima gdje bi se našli. Ali? Uvijek postoji i dio koji se ne sviđa ljudima u prošlosti, niti ovima u budućnosti. Povući sličnost i razliku u tadašnjem položaju društva te odnosu prema zajednici može se ambivalentno prikazati u odnosu na ljude koji se nisu htjeli/željeli obrazovati i koji nisu imali prava ili mogućnosti. Bili oni žene ili jednostavno, samo siromašna masa.

Zatim, sveci su predstavljali primjer ideala kršćanske zajednice. Kako bi se čovjek spasio, često se obraćao svecima i tražio od njih zaštitu te utjehu. Čovjek dobiva potrebu za molitvom i vjerom upravo zbog svih tih zlih događaja i svih svojih strahova koji su bili utjelovljeni u tadašnjem vremenu. Oholost, pohota, bijes, simonija, pljačka i otmice, licemjerstvo, bezbožnost seljaka i lihvarstvo bili su dijelovi lošega mentaliteta čovjeka srednjeg vijeka. Samo srednjega vijeka? Ili su se „pojačavali“ grijesi do današnjeg dana? Uloga svetaca je jednaka, tada i danas. Sve loše što se događalo u ono vrijeme prenosi se godinama i stoljećima na današnje dane. Loš mentalitet čovjeka samo je ojačao. Je li onda doista postojao „mračni srednji vijek“ ili postoji i danas pod nazivom „suvremeno doba duboke tmine“?

Čovjek je tijekom stoljeća doživljavao preobrazbu svojih stavova te napredovanje u različitim kategorijama života. Ljudi prestaju biti predani vjeri u cijelosti i predstavljaju novi sustav vrijednosti u kojima je čovjek član novih struktura i procesa urbanizacije vezane za grad, a više ne za selo.[1] Urbanizacija je pridonijela smanjenu ruralnih sredina koje se danas pune vikendicama za odmor, bijegom od problema svakodnevice, skrivenim sastancima odvajanjem od gradske vreve ili potrebom da čovjek udahne svjež zrak bez smogova i dimova ispušenih cigareta u krcatim kafićima. Ruralni dio dobio je novu vrijednost. Postao je oaza sreće i utopija stresa prožete burom emocijama i financijskim problemima. Arkadija iz renesansnoga doba prelazi u nivo 21. stoljeća na koji rijetki imaju pravo.

            Ljudski pogled na smrt u srednjem vijeku bio je sličan današnjem viđenju. Religiozni elementi srednjeg vijeka bili su pogreb, odrješenje grijeha, brojne molitve i mise koje su znale trajati tjednima. Jedina razlika bila je ritual odlaganja tijela nekoliko dana: "Za vrijeme trajanja tih službi tijelo se izlagalo pred oltarom, ili se, u slučajevima smrti vladara, ostavljalo preko noći u crkvi. Služile su se tri mise: za Blaženog Svetog Duha, za Našu Gospu (Beatsku) i za pokojnika. "[2]. Smrt je bila kraj i početak novog života. Kraj ovoga zemaljskoga i početak onoga apstraktnoga. Kako je nepoznat pojam postao i ostao stoljećima, zadržavamo pravo da ostane i dalje na istom mjestu na kojem je bio u srednjem vijeku. Nismo imali potrebu pomaknuti se s iste točke što se tiče smrti. Bazirali su se na ubojstva, nasilje, ratove, samoubojstva i psihičke nestabilnosti. Tako da je sama smrt zanemarena.

Od 16. stoljeća javlja se crnina kao simbol žalosti, a od 12. stoljeća javljaju se grobovi s natpisom kako bi se osigurala prisutnost pokojnika. Srednjovjekovni čovjek kao da ne može prihvatiti život i ljepotu jer moraju jednom nestati, on život doživljava kao svoju nemoć: "Smrt je nekada bila vrlo bliska ljudskom mišljenju i nije nikog užasavala. Ona je postala uznemirujuća ne sama po sebi, već zbog svoje povezanosti s pojmom neuspjeha. "[3]. Danas je život moć, a ono poslije nebitna stavka za ljude koji nisu dio religioznoga života. Mišljenje se drastično mijenja s obzirom na shvaćanja moći ljudi nad ljudima.

Drugi najčešći strah predstavljale su bolesti, a posebno kuga. Često su gradili crkve na ulazu u mjesto koje je poharala kuga kako bi se ljudi zaštitili od daljnjeg širenja te opake bolesti. Kugu su vidjeli kao pomirenje sa sudbinom koja zahvaća jednako i bogati i siromašni sloj stanovništva. Ljudi su smatrali da epidemija koja je zahvatila cijeli svijet označava apokalipsu tog vremena te su se pokušavali zaštiti na razne načine. Danas ljudi imaju potpuno drugačiji pogled na tu bolest: "Kuga je od nevidljive bolesti, čiji sam utjecaj na društvo tek pokušava naznačiti u ovoj skici, postala bolest kao i svaka druga. "[4]. Mi se susrećemo s kugom svog vremena u raznim oblicima. Od korupcije, nepotizma, manjka obrazovanja, gladi u Africi, raznih sezonskih virusa koji usmrte veliki broj ljudi, globalnog zatopljenja, ekološke katastrofe, bahatih klinaca, raznih tumora i rakova, nepoštovanja, prevara i laganja… Kuga je bila teška bolest, tome i spomenik na Trg Svetog Trojstva u Požegi svjedoči kao spomenik velikom broju žrtava koje su u patnji umirale. Umiru i danas ljudi. Od raznih uzroka. Poznatih i onih nepoznatih.

Nadalje, poznat je strah od vještica koje su se najčešće spaljivale jer su bile optuživane za bolesti i nesreće koje bi zahvatile ljudski rod. Male životne teškoće povezivali su sa vješticama i njihovom magijom te su mogle biti krive za bilo kakav oblik ljudske patnje. Ljudi su vjerovali da vještice mogu utjecati na klimu te su naveli lokalne vlasti da djeluju protiv njih i uništavaju ih kako se njihova djela ne bi dalje ostvarivala. Katolici bi koristili posvećene predmete i rituale da se obračunaju s njima i da otklone zlog duha te se tako razvijaju razni zločini. Christina Larner istražuje "vještičarenje" kao crimena exceptum, tj. to je bio zločin jer je magija izvršavana u tajnosti i sadržavao je u sebi kršenje društvenih normi u mjeri većoj nego drugi zločini. Lov na vještice bio je posljedica društvenih i političkih okolnosti u koje su vjerovali ljudi srednjeg vijeka i zbog toga je stradalo mnogo nevinih žrtava.[5] Ima ih i danas, žive u pojedinim dijelovima svijeta i bave se raznim oblicima magije, kartanja, gatanja, bajanja potaknutim medijskim zapisima u obliku filmova, serija ili jednostavno, kao ostavština predaka koji su se bavili time te ostavili dio nasljedstva današnjim ljudima. Nemaju isti naziv, nisu više vještice, ne spaljuje ih se niti ne hvata po šumama. Ne okrivljuje ih se za nesreću drugih ljudi. One pomažu ili odmažu? Odgovor možete sami donijeti. Jedina razlika je financijska sigurnost koju omogućavaju ljudi kojima se pomogne pomoću proricanja budućnosti i davanja savjeta/koraka prema njihovoj sreći.

            Današnji čovjek bitno se razlikuje od srednjovjekovnog jer teži materijalnim vrijednostima, a ne duhovnim. Tome je podlegao nakon izmijene cijeloga sustava na kojem se gradio daleki svijet i ovaj današnji. Čovjek smatra da je gospodar stvari i prirode ovoga svijeta te da novcem može kupiti sve, a još uvijek ne može ono najvrjednije – život. Upravo zbog toga, vlasnik je ničega. Sve ono što stekne tijekom života ne može ponijeti sa sobom u drugi život i zbog toga treba ostaviti traga u današnjici na druge načine. Danas je bitan status osobe, diploma i dobra zarada. Ljudi se mjere prema bankovnim računima, veličini kuće, snazi automobila, marki odjeće i obuće pa čak i vrsti hrane koju jede. Nema veličine čovjeka sa snagom koja pomaže svijetu oko njega. Niti marke koja ga označava kao čovjeka s dušom, spremnoga pomoći prvom susjedu i bratu. Niti vrsta hrane koja završava na istom mjestu kod bogataša i siromaha. Baš kao što oboje završe u isto na kraju života. Smrt je neizbježna, a društvo se prividno razvija, nazaduje pomoću različitih strahova koji se mogu naći i u srednjem vijeku i danas.

 

 

 

 

 

 


[1] Rubić, Nela: Čovjek srednjeg vijeka.

[2] Dujmić, Ivan: Smrt u srednjem vijeku

[3] Dujmić, Ivan: Smrt u srednjem vijeku

[4] Buklijaš, Tatjana: Kuga: nastajanje bolesti

[5] Križe, Željka: The Witchraft Reader 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg