proza

Monika Bešenić: Sveta Matematika

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Monika Bešenić (2000.) trenutno studira teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pisanjem se bavi samo povremeno i do sada nije objavljivala svoje radove. U određenim se fazama bavi i crtanjem.



 

Sveta Matematika

 

17:30:15

Petak, 22/11/13

Odlučio sam konačno razlučiti svoje misli i očuvati ih od inače sigurnog propadanja i deformacije uslijed destruktivnih procesa karakterističnih za ljudski um. Možda ovaj papir i nije najbolje rješenje, ali od svih mu drugih sredstava dajem prednost jer me do sada nikada nije iznevjerio. Ali zašto početi pisati tek sada? To je priča koju će mi biti teško prevesti u riječi jer slike u kojima se odvija uvijek šute. Ali to je priča koja mora biti izrečena, ne samo da objasni moju iznenadnu odluku o pisanju, već i zato da njen smisao probije granice moga uma i proširi se. Da uđe i u tvoju svijest. Da i tebi otvori oči za svjetove ljudi koji oko tebe žive (ili umiru).

Možda bi bilo najbolje za uvod iznijeti jedan slučaj koji je nedavno odjeknuo našom sredinom. Bilo je to baš početkom ove školske godine, prije kojih mjesec ili dva. Jedna si je djevojka iz okolnog mjesta, mislim da godinu dana mlađa od mene, oduzela život. Tablete, alkohol, kada puna vode i prerezana zapešća. Klasika. Ništa inovativno. Ništa zanimljivo. Pričalo se da je bila trudna. Opet ništa novo. A zanimljivo je kako ljudi oko takvih stvari dižu prašinu. Čudom se čude: pa kako, bila je tako mlada? Strašno. Strašno? A gdje si ti bio kad su se razvijali uvjeti za to „strašno“ djelo? Gdje si bio ti, moralni i brižni čovječe? I gdje si danas? Sjeća li se uopće itko više njezina imena? Čijeg imena? Nije ona bila Kurt Cobain. I takve me stvari uvijek ražeste. Dobro, možda nam je stvarno žao. Možda iskreno želimo da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Ali grabimo prvu priliku da razgrnemo te mučne zavjese i što prije zaboravimo na zlo. Ne sjećajući se loših stvari stvaramo si iluziju lijepoga života. Zašto da priliku za radost izgubim plačući nad sudbinom nekog xy?

S jedne strane imaš pravo. Ne vrijedi tugovati. Ali to ne znači da bismo trebali gurati prste u uši i škakljati mozak. Ne bismo trebali pred nekim stvarima zatvarati oči kao da nas se ne tiču. Ako smo svi članovi istog ljudskog društva (a jesmo ukoliko imamo službeni identitet s imenom, prezimenom, osobnim identifikacijskim brojem, itd.), naša je dužnost uplitati se jedni drugima u živote. Do određene mjere, naravno. Ali dužnost nam je, čovječe, djelovati za dobrobit čitavoga društva, kako u cjelini, tako i u svakom pojedinom aspektu. Jer tko zna, možda je ona jednog dana mogla postati izvanredna doktorica i izliječiti baš tebe od neke teške i smrtonosne bolesti. Ali i kad bi umjesto toga bila samo obična žena iz susjedstva, zar ne bi vrijedilo i samo imati koju ženu u susjedstvu? Kad bi svi odlučili počiniti samoubojstvo i tebe ni za koga ne bi bilo briga, ostao bi sam, čovječe. I nikoga ne bi moglo biti briga hoćeš li se zato i ti ubiti ili nećeš. A sigurno je da hoćeš. Ako smo pak svi mrtvi, što onda?

Da ne ulazim previše u pitanja koja bi me odvela daleko od željenoga smjera, započet ću konačno s iznošenjem današnjeg događaja koji je bio direktni okidač za ovo moje pisanje. Vidio sam, naime, za vrijeme velikog odmora, jednu curu kako sjedi na klupi u školskom dvorištu. Bilo je prilično hladno, a ona je tamo sjedila u majici kratkih rukava. Da, ona poznata „Nirvana“ majica koja joj je baš lijepo isticala ožiljke na zapešćima. Ali osim toga izgledom se nije odviše izdvajala iz mase. Viđao sam je i prije na hodnicima. Ali do danas nikad nisam uočio tu njenu samo-rezuckajuću tendenciju. I to me baš nekako bockalo. Ta njena zapešća. Nije ih uopće skrivala. Čitavim svojim stavom kao da je vikala da joj priđem i pitam kako je. Njena je duša vikala tako nečujno. Uznemirujuće i bolno, ali nečujno.

Taman sam krenuo u pekaru kupiti nešto za užinu i onda me taj prizor potpuno smeo. Ali da nisam bio sam vjerojatno bih samo produžio i to bi bilo to. Srećom (?), zaustavio sam se pored klupe. Odlučio sam jednostavno biti čudan i samo stajati tako, bez riječi. Neko me vrijeme ignorirala, a onda mi je ponudila svoju napola spaljenu cigaretu. Naravno da je zabranjeno pušiti ispred škole i naravno da se toga drže samo nepušaći. Ona očito nije jedna od njih. A nije pak ni znala da ja jesam. Ali ta mi je njezina velikodušna ponuda pružila mogućnost da napravim ono što sam već dugo vremena stvarno želio. Uzeo sam cigaretu, bacio je na tlo i zgazio tenisicom. Nije mi to međutim pružilo očekivano zadovoljstvo. Baš sam se razočarao. Možda sam joj trebao ugasiti taj opušak nasred čela. Sad je gotovo. Bit će neki drugi put.

Uglavnom, nije baš bila oduševljena tim mojim postupkom. Pitala je koji je moj problem. I ne znam zašto, ali moj je odgovor bio ugriz direktno u meso, bez prethodnog upozorenja. Pitao sam je zna li ona da žene u prosjeku pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, ali da muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena. Ni to joj se baš nije svidjelo. Pokazala mi je srednji prst. Kako li mi je samo lijepo vratila za to što sam se odazvao na njen zov u pomoć.

Objasnio sam da je to samo statistika i ako ona želi da joj šanse za smrt statistički budu veće, trebala bi se pokušati ubiti kao muško. Sad znam, bila je to loša šala. Ali ispalo je zapravo da voli crni humor. Prilično je morbidna, koliko sam saznao iz razgovora koji je uslijedio, čak previše. Priznala je da ima neke mazohističke sklonosti, ali da zato nije suicidalna. Rekla je i da voli svoj život, i sve to bez da sam je išta pitao. A onda kad se već oglasilo zvono za početak sata, pitala me ne idem li ja u matematički smjer i hoću li joj napisati zadaću. Naravno da sam pristao. Prvi je razlog očit: matematika je moj svemirski brod. Kad bih imao svemirski brod, definitivno bih ga nazvao Matematika. Ma i obični bih brod tako nazvao. A da imam psa nazvao bih ga Π (Pi). Kćer bih nazvao Točka, a sina Krug. Ok, možda sam otišao predaleko. Imati svemirski brod sasvim je dovoljno. A drugi razlog prihvaćanja da pseudo-suicidalnoj curi napišem zadaću je mogućnost da proučim njezinu bilježnicu iz matematike.

Vjerovali ili ne, upravo sada ta bilježnica s čistim bijelim koricama leži rastvorena na mom krevetu. I prednja strana čak izgleda kao matematička bilježnica, ali kad sam je počeo listati od iza, ostao sam iznenađen. Stražnje stranice prekrivene su anatomskim crtežima različitih humanoidnih zvijeri. I sva imaju imena, da tako kažem, istetovirana na svojim vratovima. A zanimljivo je i da su ta imena ispisana na ćirilici.

Vidiš li i ti što se ovdje događa? Ili samo umišljam? Ne znam, prijatelju. Naša je dužnost da brinemo jedni o drugima pa makar se ta briga i trud u konačnici pokazali uzaludnima.

To vam je tako kad se rodite kao muško s granično niskom razinom testosterona. Čitavo ste vrijeme tako mekani i pufasti i svi vas žele dragati. Izgledate kao curica, ponašate se kao curica, a onda i mislite kao curica.

Predložili su mi da se upišem u teretanu i počnem nabijati mišićnu masu jer kao, u mišićima ima testosterona. I ja sam neko vrijeme stvarno razmišljao o tome, ali… Ipak ništa. Svijetu ne trebaju snažne mišice, već snažni mozgovi i hrabra srca. Svijetu ne trebaju steroidizirani grozdovi koji jednim potezom mača mogu sasjeći stotinjak glava. Danas mi vodimo intelektualne ratove jer jedan snažan um u stanju je proizvesti misao koja ne samo da milijune može usmrtiti, već ih može i oživjeti.

Tako da, što god rekli vi kojima su višak testosterona i drugih hormona (ili jednostavno lošeg odgoja) oštetili organe za osjećaj realnosti, ja i dalje zastupam misao o nužnom djelovanju usmjerenom prema dobrobiti čitavog organizma kojega smo dio. Ja kao uho ne želim da propadne ni palac na lijevoj nozi moga čovjeka jer – tko će me umjesto njega češkati?

 

22:50:05

Ponedjeljak, 25/11/13

Gdje ima dima ima i vatre, kažu. A gdje ima vatre mora da nešto gori. Zanimljiva je ta vatra zapravo. Kad bih te upitao u kojem je ona agregatskom stanju, što bi mi odgovorio? Znam, ako nisi upućen, pitanje je mind-blowing. Barem je meni bilo prvi put. Ali jednom kad si postaviš to pitanje, čitava prirodna stvarnost dobije potpuno novu interpretaciju. Vatra uopće nije tvar. Vatra je pojava koja obilježava brzi proces oksidacije. Zbog te svoje specifične prirode nije ni čudno što je vatra oduvijek imala poseban značaj za čovjeka: kulturološki, mitološko-religijski, znanstveni, ali isto tako filozofski i psihološki. Vatra zapravo nije ništa, a proždire sve. To je ultimativno destrukcijsko sredstvo. Sredstvo koje materiju pretvara u energiju. Tijelo postaje duh.

Čitav sam vikend planirao što ću pitati Moranu (kodno ime, iz sigurnosnih razloga) kad joj budem vraćao bilježnicu. Uzalud. Cure iz njenog razreda rekle su mi da danas nije došla u školu i da ne znaju je li bolesna i hoće li doći sutra. Morana se obično druži s nekom niskom plavušom – zvat ćemo je Lada – ali niti ona nije imala nikakvih korisnih informacija. Morana se drži rezervirano i voli biti samo. To su mi rekli. A kad sam ih pitao je li suicidalna, rekli su da samo nekad ima problema s anksioznošću. Lada je rekla da je ona zapravo „interesting fellow“, ali da je tvrda i bezosjećajna. Nije ju briga za druge. Zato se s njima i ne druži. A Ladu podnosi jer Lada nju ne odbacuje. Lada voli sve ljude. Stvarno je simpatična ta Lada.

Ako ikad više vidim Moranu, reći ću joj da, ako se želi kvalitetno i značajno ubiti, neka se zapali. Neka se prepusti osjećajima i izgori u plamenu strasti. To će je pretvoriti u energiju, u čistu mogućnost. A mogućnost je sloboda. Vatra oslobađa. Svi bismo trebali gorjeti.

Napisat ću joj pjesmu. O vatri. A ako i dalje ostane hladna, morat ćemo povisiti temperaturu. Spustiti se u središte Zemlje. Autocestom do Pakla. Ako se ne zapali ni tamo, odletjet ćemo na Sunce i u užarenoj plinovitoj plazmi plivati. Ako se ne rastopi ni u Suncu, znat ćemo konačno tko je Morana. Morana je vatra živa. Morana je bog. Ona je božica. (Što je zapravo ironično jer prava Morana jest božica, ali ne vatre, već leda i zime, snijega i smrti.)

 

14:28:18

Četvrtak, 28/11/13

Ove godine naša generacija formalno ulazi u svijet odraslih, slobodnih i odgovornih osoba. Ali samo formalno. Očitih i naglih promjena iznutra zasigurno neće biti. Ali ipak moramo na neki način oštro označiti taj prelazak jer to nam je jedina garancija da budemo sigurni što točno smijemo, a što ne smijemo; što možemo, a što ne možemo. Potrebni su nam ti inicijacijski obredi. Nikad se zapravo nećemo odvojiti od te svoje primitivne prirode koja žudi za potvrdom određenog statusa i dokazivanjem naših sposobnosti i kvaliteta. Dosezanjem zrelosti želimo pokazati da imamo vrijednost u sebi, neovisno o drugima. Više nam ne trebaju roditelji ni bilo koji drugi autoriteti. Sad smo mi veliki dečki i cure. Sad samostalno možemo kakati u kahlicu.

Da se mene pita, ja bih granicu punoljetnosti prilagodio svakom pojedincu. Sastavi bih test (ne baš ja osobo, pozvao bih stručnjake) i tko bi god poželio postati punoljetnim, morao bi položiti taj test. Godine nisu važne. Ako test prođe desetogodišnjak, zašto ne bi mogao biti punoljetan? S druge strane, ako netko niti s pedeset godina nije sposoban položiti ga, zašto da mu damo prava koja ne zaslužuje? Pa nismo li tu gdje jesmo baš zato što nesposobni imaju pravo glasa? Možeš ti biti i star kao fosil što se mene tiče, ali ako si mentalno na razini amebe, sve to tvoje životno iskustvo očito ne vrijedi ništa. Ne znaš ga iskoristiti za vlastiti napredak. Jedino što s takvim ljudima možemo je staviti ih muzej kao izložbene primjerke radikalnog životnog neuspjeha.

Ali mene nitko ništa ne pita, jer još uvijek nisam dovoljno star da bih mogao imati mišljenje koje nešto vrijedi. Ali to će se promijeniti preko samo jedne noći jer upravo je sekunda ono što čini razliku. I da, bijesan sam, ako još nisi naučio čitati između redaka. Bijesan sam što moram trpjeti ovu nemoć i nepravdu. Ali čak više od toga, duboko sam razočaran. Toliko da boli.

 

19:41:04

Četvrtak, 28/11/13

Cijeli tjedan Morane nije bilo u školi. Već me bilo pomalo sram svaki dan dolaziti i pitati za nju. Ali nitko nije ništa znao. Navodno do sada nije imala običaj tako dugo izostajati s nastave. Možda se stvarno ubila, samo što još nitko nije primijetio. Zamisli njezin leš posjedan za stolom, glava joj leži na tanjuru, a njezini roditelji pretpostavljaju da je svako jutro umorna od silnog učenja, pa joj onda još u usta guraju komade sirovog mesa da povrati izgubljenu energiju. A možda ih niti toliko nije briga. Možda nema roditelje. Možda je pobjegla od kuće. I pridružila se nekoj sekti koja štuje mutirane kukcolike humanoide. A možda je jednostavno svoju nirvanu pronašla negdje drugdje.

Pitao sam i za njezin rođendan. Lada je rekla da je Morana rođeno 20. kolovoza 1995. I pretpostavlja da nije ništa slavila. Ona ne slavi smrt, tako bi rekla. Ona slavi jedino život. Ponudila se na kraju Lada da joj ona preda tu bilježnicu iz matematike, ali inzistirao sam da to ipak učinim ja osobno. I napisao sam joj pjesmu. Pored onih njenih čudovišta.

Cvijet.

Uzmi u ruke taj plamen,

Ti, Čovječe,

kojemu duh iz očiju klizi.

Stisni ga čvrsto,

priljubi uz prsa,

dopusti vrućini

da otopi led

u tvojoj nutrini.

Pusti srce svoje da izgori,

a pepeo potom

razaspi po gori.

Nek' vjetar rasprši

što slomit' nisu mogli

ni valovi straha

ni gromovi smrti.

Nek' Svemir okusi boje

iz sjemena smrskane duše

izrasle u cvijet.

Jer i najmanji dio tebe

sam je u sebi

jedan čitavi svijet.

Nisam skroz zadovoljan i ne znam hoće li shvatiti poantu, ali nema veze. Čak i ako me zbog toga ismije. Ismijavali su me i zbog sramotnijih stvari. I'm way beyond that now.

 

17:26:08

Petak, 29/11/13

Pogodi tko je danas došao u školu. U petak. Nakon cijelog tjedna izbivanja. Doći u školu u petak. Rekla je da danas imaju filozofiju. Inače ne bi došla. Pa dobro. To je zapravo jako dobro. Čini se da ipak ima nešto srasti iza tog mrkog lica. A nije mi ni zahvalila kad sam joj vratio bilježnicu. Rekla je samo: „Aha, da. Bila je kod tebe.“ Da, draga moja Morana, bila je kod mene. Bila mi je teret na duši.

Rekla je da je gorjela od bolesti, i to baš tim riječima, i da sad ima čitav tjedan za nadoknaditi, a još uvijek joj nije najbolje. Moram priznati da sam to vidio kao znak. Sva ta vatra koju sam joj mentalno slao očito je došla do nje. Možda ne u željenom obliku, a možda oblik nije ni važan. Pitao sam je li ju ta vatra očistila. „Ti si jedini primijetio“, rekla je. „Da, bio je to moj godišnji ritual čišćenja. Zapalim se uvijek tako negdje krajem studenog i preporođena sam.“ To nije bilo slučajno. Kako je moguće da je rekla baš to? Zašto je govorila na taj način? Istina, bocnuo sam je s vatrom i čišćenjem, ali ona je prva spomenula gorenje. Nije li to baš čudno?

A onda me još pitala hoću li joj pomoći s prepisivanjem gradiva koje je propustila, misleći pritom da ja sve prepišem, a da ona odmara. Dobar kakav jesam, što ću drugo nego pomoći? Odgajan sam u duhu kršćanstva. Mi se svi volimo i svi jedni drugima pomažemo. Da. A možda sam želio proučiti i druge bilježnice koje je imala. Ne znam. Sad kad baš razmišljam o tome, možda sam se zapravo i na neki način želio pokazati velikim. Možda malo. Ili sam molbu prihvatio kao izazov? Tko zna kakve su to nesvjesne zvjeri progovarale iz moga trbuha. Nisam ni siguran želim li ih zbilja upoznati. Barem ne dok dovoljno ne izvježbam svoju svjesnu stranu. Ne želim u bitke ulaziti nepripremljen.

A čitao sam neke stvari o toj mutnoj vodi na čijoj površini plutamo. Svi mi plutamo ovdje dolje. Razlika je jedino u orijentaciji. Neki su licem okrenuti prema nebesima, dok drugi svoje glave guraju u… gnoj.

 

23:27:21

Nedjelja, 01/12/13

Zašto ne bismo mogli živjeti u potpunom besmislu? To već neki rade i ide im sasvim dobro. Zašto onda mi uporno tražimo smisao? Zašto ga ja tražim? Tražim li ga uistinu? Ili zapravo želim nešto drugo, nešto neobjašnjivo, a smisao je samo jako dobra zamjena? Nismo mi dovoljno veliki da bismo to razumjeli.

Koji je glavni grad Sirije? To je ono što trebaš pitati kada ostaneš bez riječi ili se nađeš u neugodnoj situaciji. Koliko braće ima Putin? Može li se krug napuniti sirom? Urin, kečap, čarape… Pusti smislenost. Nikoga nije briga. Vratimo se apsurdu, na stolice u očekivanju Godota. Doći će sutra, sigurno, pitanje je samo hoće li sutra doći? Postati sluga. Ugušiti egoizam. Zanemariti moral i principe. Dobro je ono što je dobro za drugoga.

Ima li onda egzistencija smisao? Zašto živimo? Zar ljudi još uvijek postavljaju to pitanje? Meni je već zlo kad to čujem. Doslovno. Ali hajde. Kad si me već izazvao, reći ću ti što stvarno mislim.

Što su stvari jasnije i sigurnije njihova je veličina manja. Ne govorim sad o matematičkoj jasnoći i veličini. Mislim na pojmove u prenesenom smislu. Konkretno, što smo sigurniji kakvo će sutra biti vrijeme, koje su biljke jestive, a koje otrovne, što bolje poznajemo način na koji funkcioniraju stvari oko nas, a na temelju čega možemo predvidjeti njihovo ponašanje, to nam je manje potrebna magija, manje su nam potrebni bogovi kojima bismo se molili da kockice poslože kako nama najbolje odgovara. Mi sada držimo sve konce u rukama. Imamo kontrolu. Sve nam postaje dostupno i blizu, a to znači malo. Kao i u onoj izreci (?) „kako je svijet malen“ koja se koristi pri uviđanju koliko mnogo ljudi zapravo poznajemo. Puno znanja znači malen svijet i malene bogove.

Ali danas su naši bogovi sve veći. Ne znači li to zapravo da gubimo jasnoću i sigurnost, unatoč eksponencijalnom gomilanju svakovrsnih znanja? Jesu li to uopće znanja? Što je istina?

Ja sam zapravo veoma emotivna osoba. But aren't we all the same – looking for love? Svi tražimo život. Želimo biti zato što to i jesmo. Nema tu nikakve ne znam kako komplicirane filozofije. Mi jesmo i ne želimo ne-biti. Štoviše, niti ne možemo ne-biti. I koji je onda smisao egzistencije? Održavanje postojećeg stanja? Nastojanje da se stanje bitka proširi i na ne-bitak? Ne znam. Uistinu.

Pokušavao sam danas sve to prevesti u brojeve i geometrijske elemente i znaš što? Pojeo sam cijelo pakiranje kikirikija. And now I'm nutts. Ležim ispod kreveta slušajući Eminema. A nikad mi prije nije bio osobito drag. Sada ga obožavam.

Ako noćas zaspim, sutra se neću probuditi.

 

18:21:07

Petak, 20/12/13

Božićni praznici dašću nam za vratom. Jedne te iste pjesme vrte se na svim radijskim postajama. Naši mozgovi nabadaju se na štapiće, prže u masti i umaču u kuhanom vinu. Spremamo energiju u obliku masnih stanica kao da će nam trebati za nadolazeći zimski san. Ukrašavamo ulice i domove blještavim svjetlima da otjeramo demone koji bi nam se u tom dugačkom snu mogli zavući u krevet i kroz uho svojim dugačkim jezicima lizati nam slatke mozgove. I naravno, kupujemo stvari jedni drugima da im pokažemo koliko ih volimo. Volim te za jedan par čarapa. Volim te za čokoladu s lješnjacima. Volim te za zlatni sat. Volim te za novi mobitel. Volim te za putovanje u Disneyland. Volim te za milijun dolara i svašta još nešto.

Srećom, takva ograničena „volim te za-“ odnose se samo na manjinu bliskih poznanika. Velikoj većini drugih ljudi ne poklanjamo ništa. Njih volimo za ništa (ni za što), što znači da je ljubav prema većini ipak bezuvjetna i neprocjenjiva. Oni najsiromašniji takvu ljubav pružaju svima. Oni su ti koji zapravo najviše daju.

Ako želiš bratu uistinu pokazati ljubav, osiromaši se do kraja i daruj mu svoje ništa. Jer upravo je to ništa jedino što uistinu imaš i što uistinu možeš dati.

Razgovarao sam baš danas o tome s Moranom. Ni ona ne voli tu božićnu dramu. Ne voli Božić uopće. Niti onaj komercijalistički niti kršćanski. Pričala je o tome kako je Božić zapravo kristijanizirano pogansko slavlje povodom zimskog solsticija i kako smo mi svi u dubini zapravo pogani. Navodno su u povijesti ljudi pratili kako u vrijeme najturobnijeg i najmračnijeg mjeseca u godini – za nas je to prosinac – sunce pada sve niže i niže, ali onda odjednom staje i počinje se dizati, i tu su pojavu označili kao rađanje novog sunca. Upravo je to trenutak novog početka, kada se ponovo rađa nada, optimizam, počinje novi životni ciklus. Nakon samog zimskog solsticija sunce prividno kao da stoji blizu najniže točke na obzoru oko tri dana, i konačno postaje vidljiv početak dizanja na dan dvadesetpetog prosinca.

I onda mi je još nacrtala zviježđa zodijaka, Zemlju i Sunce u približnom položaju u kojem će se naći sutra, u 18:11. To me prilično fasciniralo. A kad sam je pitao otkud to zna, nasmiješila se onako misteriozno i rekla da se to lako nađe na internetu. I našao sam. Crtež je zavidno precizan s obzirom da ga je radila prostom rukom iz sjećanja.

I stvarno je puno govorila o tim zvijezdama, mitovima, religijskim obredima, misterijima i drugim sumnjivim praksama koje prekoračuju u sferu onosvjetskog. Baš je bila zagrijana za te stvari. I sve je to nekako vuklo na okultno – meni zabranjeno područje. Dobio sam prilično dugačku lekciju od mame o svim tim stvarima kad me prvi put uhvatila da gledam Harry Pottera. Mislim da mi je tad bilo osam. Magija, astrologija, vračanje, gatanje… sve su to u mojoj kući proste riječi. I kad je Morana počela otkrivati svoj interes u tom smjeru, morao sam ustuknuti. Morao sam se povući i s tom curom više nikada ne imati nikakve veze. Morao sam čak spaliti majicu koju sam nosio na sebi. Ali nisam. Ništa od toga. Zapravo je bilo vrlo zanimljivo sve o čemu je govorila.

Pitao sam je vjeruje li ona uistinu u te stvari. „Jel' ti to problem? Krše li ti fenomeni zakone matematike?“, pitala je. Ali zapravo, matematika je gotovo u svim tim pojavama igrala značajnu ulogu. Kao uostalom i u svemu. I želio sam joj skrenuti pažnju na to, ali ona je već znala koliko je matematika zapravo sveta. Ispalo je da joj matematika uopće nije problem i da sam ja potpuno bezveze trošio svoje vrijeme objašnjavajući joj nešto što je ona ionako znala. I ne samo to. Iz svih predmeta ima same petice. A k tome još stigne i crtati ona čudovišta po bilježnicama. I rezati si zapešća.

Rekla je da joj se sviđao način na koji sam joj objašnjavao te stvari i da me je zato htjela slušati. Još je dodala da bih bio stvarno dobar profesor, netko na čijim bi satovima djeca možda uspjela ostati budna i zainteresirana. Mislim da sam se tada baš jako zacrvenio. Nije mi mogla reći ništa ljepše. I upravo mi je to dalo ono samopouzdanje da konačno odlučim što uistinu želim u životu. Želim svoju ljubav, svoju fascinaciju i strast prenositi mladim umovima. Želim gledati ozarenost njihovih lica pri spoznaji ljepote koja naprosto zrači iz savršenstva matematičkih omjera i formula. Želim da i oni vide ono što ja vidim. Da osjećaju što ja osjećam.

Tražim li previše? 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg