proza

Tomislav Lovrić: Svijet je gorio, a Karmen je trčala

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tomislav Lovrić (1998., Zagreb) upisao je poljski jezik i književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali nakon godinu dana studija napušta fakultet i pristupa Oružanim snagama Republike Hrvatske. Nakon nešto manje od tri godine karijere u OSRH, napušta vojnički posao i upisuje se na Akademiju umjetnosti u Osijeku.



 

Svijet je gorio, a Karmen je trčala

 

Za Kristinu, koja me natjerala da napišem ovu priču

 

Stipe

Upoznao sam ju u pivnici. Od svih mjesta koje je takva kreacija mogla izabrati za svoje eskapade, Karmen je odabrala pivnicu. Pukom igrom slučaja je upravo ta pivnica moja omiljena; konobari mi znaju ime i prezime, adresu, broj mobitela, a ne bi me začudilo da mi znaju i OIB.
Nije to ni bilo kakva pivnica, nemojte ju uspoređivati sa seoskim birtijama koje na terasi imaju žute suncobrane i jukebox za puštanje najpoznatijih, najnekreativnijih i najnekulturnijih pjesama nerazvijenog Balkana.

Ova je pivnica bila gospodska, sa preko dvjesto vrsta piva, pedesetak vrsta vina i nekoliko sorti žestokih pića. Ne bi me čudilo da poslužuju i etanol. Ondje nećete čuti Lidiju Bačić ili istočne susjede koji izvode isti žanr glazbe. Svira i domaća i strana glazba, ali s ukusom. Vlasnik se ne boji Olivera, Kemala i Dine jednako kao ni Queena, Bon Jovija ili Ray Charlesa.

Rijetko tko će ovdje sjesti i naručiti najkomercijalnija piva koje lijepa naša nudi. Iako ih ovdje poslužuju, svima je jasno da se ovdje ne dolazi iz tih razloga. Poljska piva s medom, indijski pale aleovi, i norveški pilsneri kojima postotak alkohola iznosi jedanaest – to je ono što će prosječni posjetitelj ove pivnice naručiti.

Karmen nikada nije bila prosječna.

Bilo je to kao gledati u Sunce. Na prvi pogled predivno, ali ako predugo zurite – oslijepiti ćete. Imala je crvenu kosu – to je prvo što sam primijetio. Tamno-riđu, da budem precizniji. Previše je svijetla da bih rekao da je crvena, ali je tamnija od riđe. Savršeno joj je pristajala. Sve što sam vidio je bila bujna, tamno-riđa kosa koja je prekrivala crnu kožnu jaknu. Nosila je tamno-smeđe čizme od štavljene kože i tamno-plave traperice.

Ne, ne. Stanimo. Upravo je skinula jaknu i otkrila svijetlo-plavu košulju. Još joj uvijek nisam vidio lice, ali znam da će pomesti pod mojim umom kada ga vidim.

Za razliku od mene, sjedi sama za šankom. Ne drži pivo u ruci, što je to? Ne mogu vidjeti. Mislim da nije ni vino. Mislim da pije viski...ili bourbon.

Prestao sam slušati svoje prijatelje prije nekoliko minuta, u trenu u kojem sam ugledao nju ostatak je svijeta prestao postojati. Dijeli nas šest metara udaljenosti, dvadesetak centimetara visine i četiri sloja odjeće.

Vadi cigaretu i poseže za upaljačem, ali ne – šanker joj je zapalio. To me ljuti; ja sam taj koji bi joj trebao paliti cigarete. Mislim da sam se zacrvenio od bijesa. Ali ipak, ona na to ne reagira, nije joj se svidjelo – to me obradovalo.

Potom se okrenula i otpuhnula dim. Skoro sam pao sa stolice, a gutljaj piva koji sam upravo otpio mi je završio u dušniku. Stao sam kašljati i privlačiti pozornost cijele pivnice, pa tako i njenu. Dok su me moja dva prijatelja udarali po leđima u pokušaju spašavanja, moje su se oči (u ovom trenutku pune suza što je uzrokovalo mutan vid) zaključale na nju i nisu imale nikakve namjere pomicanja.
I dalje sam kašljao, i dalje sam se borio, ali me nije bilo briga – postojala je samo ona.

Oči su joj bile smeđe, usne su joj bile pune, lice joj je bilo kameno. Sve dok mi se nije počela smijati, obrazi su joj se raširili i pokazali najširi osmijeh koji sam ikada vidio. Postojalo je nešto u njoj, iz nekog razloga mi se smjela smijati i nije mi smetalo. Da je htjela, mogla je upirati prstom i vikati „Vidi budale!“ i meni ne bi smetalo. Nisam ni znao kako se zove, a već sam bio njen.

Nisam bio jedini, bila je poput magneta – svaka je osoba blizu nje gledala u nju. Poput kakve estradne zvijezde, nitko nije mogao maknuti pogled s nje, dok je ona gledala samo u mene; budalu koja se guši, i smijala se.

Napokon sam došao sebi, i dok sam otpio još jedan gutljaj samo da spasim samog sebe od grlobolje, ona se već okrenula nazad ka šanku.

„Nema šanse.“ promrmljao sam.

Nije bilo šanse da ću ju propustiti. Sjetio sam se svega što sam propustio u životu: svake utakmice koju nisam odigrao iz straha da ću se osramotiti, svake djevojke kojoj nisam prišao iz straha da ću se osramotiti i svakog ispita na koji nisam izišao iz straha da ću se osramotiti. Ova je djevojka bila vrijedna svake sramote.

Ustao sam se s iznenađujuće napuhanim prsima, bez sumnje na ono što želim napraviti. Nisam se tresao, nisam puhao, nisam odmahivao glavom i nisam morao potegnuti još jedan gutljaj za sreću. Moji me prijatelji nikad nisu vidjeli takvog, ovaj je Stipe bio odlučan, samopouzdan, odvažan. Ovaj je Stipe znao da je najgori mogući scenarij da ga ova djevojka odbije, i da će u tom slučaju večeras jednako spavati sam kao i da ju nije probao upoznati.

Koracima junaka sam se stvorio pored nje, ona se na to okrenula i progovorila:

„Mogu li ti kako pomoći?“ kao da je netko pretvorio ruže u glas, tako je zvučala. Kao da je najljepša ruža progovorila. Oči su joj bile zelene, nisam to mogao primijetiti jer su moje bile pune suza kada sam ju gledao dok sam se borio za vlastiti život, ali sada je bilo kristalno jasno. Oči su joj bile šumski zelene.

„Oprosti.“ rekao sam „Ali ti si tako jebeno lijepa.“

Moram priznati da sad, kada gledam svoj ljubavni život u retrospektivi, nikada nisam bio tako otvoren. Vrlo sam rijetko prilazio curama, većinom iz već prije navedenog straha, a kada bih i prišao nikad nije bilo ovako. Ona je bila snažnija od mene, kao da me navela da joj to kažem.

Šanker je sumnjičavi pogled okrenuo prema meni, ali nije me bilo briga. Mogao sam ga osjetiti kako mi diše nad vratom i znam da je mogla i ona, ali ni nju nije bilo briga. To mi je navuklo osmijeh na lice.

„Ja sam Karmen.“ rekla i pružila mi ruku.

„Stipe.“ rekao sam i prihvatio ju, bila je topla.

 

*                    *                    *

 

„Ovo je bilo nevjerojatno.“ priznao sam, ne imajući snage podignuti nogu koja je visila sa strane natrag u krevet. Ona je samo zurila u strop, ne govoreći, ali joj se mali smiješak zadovoljstva pojavio na licu.

Bila je potpuno mokra od znoja, kao i ja, toliko da joj se kosa lijepila za lice. Nepomično smo i u potpunoj tišini ležali nekoliko minuta, ja sam pokušavao doći do daha, dok je njoj shvaćanje da je muškarca težeg od nje barem trideset kilograma ostavila u stanju fizičke nemoći postavilo novi smiješak na lice.

„Želiš li piće?“ pitala je i potpuno gola se odšetala u kuhinju.

„Da.“

Sipala je viskija u čašu, prekrila ga limunskom travom, dodala je krišku limuna i nekoliko kockica leda. Postojali su određeni glamur i gracioznost u njezinim pokretima, istovremeno kraljevski kao i damski. Pružila mi je čašu i tek sam sada primijetio da su nokti koji su ostavili ogrebotine po mojim leđima krvavo crveni.

Popili smo piće na balkonu uz cigaretu kada mi je iznenada rekla:

„Sada trebaš ići.“

Na moj je začuđen pogled reagirala rekavši „Idem trčati.“

Nisam ju razumio i iskreno sam mislio da se šali sve dok se nije obukla u tajice, majicu i jaknu za trčanje i navukla svoje crvene tenisice za trčanje. Nije me požurivala u oblačenju, a potom smo liftom napustili njezinu zgradu.

„Da te nazovem ovih dana?“ lagao sam, jer su mi u glavi bile dvije pomisli: ili me ne želi više vidjeti, a ako me želi vidjeti htjeti ću ju nazvati za sat vremena.

„Ne.“ rekla je, okrenula se i počela trčati.

 

 

Mirela

Upoznala sam ju u posljednjem razredu srednje škole. I djevojčice i dječaci, svi su voljeli Karmen. Bila je nova učenica u razredu i iz nekog razloga je odlučila da ćemo ona i ja biti prijateljice. Bilo je to kao da sam dobila ekskluzivna prava biti u društvu kraljevske loze – svi su bili opsjednuti njome. Nije prošlo niti punih tjedan dana, a već je cijela škola htjela upoznati Karmen. A ona? Ona se držala mene.

Poput uplašenog laneta, ona se držala mene. Mislim da je to dokaz njezine nesigurnosti; usprkos tomu što je bila najpoželjnija osoba koju sam ikad upoznala, Karmen se i dalje bojala svih novih, nepoznatih ljudi. Zbog toga je odabrala mene, relativno nepopularnu i nepoznatu djevojku, da budem njezino sidro.

Prvi je dan nastave sjela pored mene.

„Pretpostavljam da je ovo slobodno?“ pitala je, pokazujući na praznu stolicu s moje lijeve strane.

Ja sam samo kimnula.

„Karmen.“ pružila mi je ruku.

„Mirela.“

Od tog je dana svaki projekt na koji bih se prijavila bio naš, svaki rad u paru i svako učenje i pisanje zadaće poslije škole. Karmen je u svemu bila bolja od mene. Nije bilo tog predmeta u kojem nije imala izvrsne rezultate uz malo rada.

„Imam fotografsko pamćenje.“ kasnije mi je priznala svoj trik za pamćenje svega što bi pročitala.

Ali više ju je zanimalo oduzimanje. Ne znam kako opisati to što je ona radila u svoje slobodno vrijeme, pa to zovem oduzimanjem same sebe. Uživala je svaki porok koji je mogla pronaći; od svih vrsta alkohola do većine opojnih droga koje možete zamisliti – Karmen je to pronašla.

U početku je bilo u malim količinama i u rijetkim prigodama, dovoljno da se opusti, ali kroz nekoliko mjeseci je počela uživati u onome što poželi samo jer joj se sviđalo. I odmah sam uvidjela ono što nitko nije mogao jer je Karmen bila toliko dobra u tome. Karmen je lažljivica.

Karmen je potpuno, iskreno i nepopravljivo slomljena osoba. Nikad nisam shvatila što joj se točno dogodilo da bi postala takva osoba kakva je, ali Karmen je u dubini duše u neizdrživim bolovima. Trebalo mi je puno vremena da skupim hrabrosti da bih ju pitala išta o tome, nisam ju željela naljutiti. Sada kad premotam film unazad; bila sam sebična. Karmen je bila moja ulaznica u život popularnih klinaca filmova holivudske produkcije i nisam željela to izgubiti. Cijela ju je škola pratila i opsjedala, svi su joj se dečki upucavali, a kako su primijetili nju, tako su primijetili i mene.

Svojim je uživanjem poroka barem na kratko vrijeme bila sretna. Zapravo, ni danas ne mogu reći da je bila sretna, ali za to vrijeme dok joj je um bio pomućen nije bila tužna. Suprotno tomu, Karmen nije uživala u društvu muškaraca. Nije joj smetalo njihovo često invazivno i neukusno upucavanje, ali nikada nije nikome dopustila da ju vodi kući.

Bilo je pomalo uznemirujuće koliko je neodoljivo zavodljiva bila samo sjedeći na stolici, pijuckajući piće na slamčicu. Nitko nije mogao maknuti pogled s nje, nešto u čemu je ona naizgled uživala, dok ju zapravo nije zanimalo.

Najednom se tijekom zime i to promijenilo, Karmen je prihvatila jednog od svojih bezbroj udvarača. Zvao se Marin, bio je visok, zgodan, brz na jeziku i pomalo opasan. To je bio jedini logičan izbor moje Karmen, djevojke kojoj je falilo toliko sigurnosti da ju je tražila u alkoholu i drogi, da će pronaći muškarca koji na najočitiji način pokazuje svoju muškost i manjaka straha (nešto što sam ja nazivala „Višak gluposti.“).

Marin je bio onaj nesiguran tip kakve smo svi upoznali, kojemu niste smjeli proturječiti ili ga krivo pogledati, jer bi on to vidio kao pokazivanje nepoštovanja što nadalje dovodi do povrede njegova ponosa. Bio je toliko užasno nesiguran u sebe da mu niti Karmen nije smjela kritizirati krive poteze. Ja sam to obično povezivala s veličinom spolnog organa (odnosno s manjkom iste), nešto što je Karmen kasnije i potvrdila.

Ali ona se u njegovu zagrljaju osjećala sigurno. To je iz moje perspektive izgledalo više kao razmjena usluga, nego veza. Karmen mu je mogla pružiti ono što je on tražio: titulu kralja svog vrlo ograničenog svemira jer je spavao s boginjom, a on je njoj u zamjenu za to pružao sigurnost.

I uistinu, otkad je upoznala njega prestala je piti. On je postao središte njezinog svemira kao potpuno nova vrsta opojne droge. To je trajalo mjesecima, sve dok mi se jednog dana nije pojavila u dvorištu. Stvorila se doslovno ni otkuda, kao da je nastala iz čistog zraka. Nosila je tajice, majicu kratkih rukava i tenisice za trčanje. Bila je vidno uznojena.

„Karmen! Što ti tu radiš?“ pitala sam, potpuno začuđena. Karmen je bila u mojoj kući samo tri ili četiri puta, uvijek u svrhu učenja i uvijek najavljeno. Nikada se nije samo pojavila pred vratima.

„Mirela.“ rekla je.

„Molim, draga?“

Pogledala me, još uvijek zadihana od trčanja i stala plakati. Suze na licu joj se nisu znale razabrati od znoja, ali bilo je očito da je plakala.

„Hej, ljubavi. Što je bilo?“ pitala sam, grleći ju. Ona me je na to stisnula oko struka i stala mi ridati u prsa. Nekako sam ju uspjela natjerati da sjedne na klupu na terasi sa mnom. Nije me pustila niti na sekundu.

„Karmen, hoćeš li mi reći što se dogodilo?“ pitala sam, a ona bi svaki put podignula glavu i pogledala me u oči. Svaki bi put intenzivirala plač.

Tješila sam ju i mazila gotovo sat vremena dok me napokon nije pogledala tim Bambijevskim očima i rekla:

„O, Mirela...kako ja mrzim dečke.“

Ništa mi više nije bilo potrebno, da budem iskrena – nekako sam i očekivala da će se ovo dogoditi. U mom je naručju provela još jedan sat, a potom je nastavila trčati.

Svijet se naglo vratio u normalu, odnosno u ono što je za Karmen bila normala. Marin više nije postojao, zamijenio ga je alkohol. Ovo ju je sve dugoročno šokiralo; ne znam što se to dogodilo u njenom životu da je tražila sigurnost i spas u rukama nekoga tko joj to očito ne može pružiti (osim na onoj najprimitivnijoj razini, a nije ni tu bio toliko sposoban koliko je zapravo napuhivao vlastita prsa), ali sada kada je izgubila tu istu sigurnost zbog te osobe – nije vjerovala nikome.

Postala je vidno slomljena i oštra. Nije ju bilo briga ni za što, čak ni za mene. Jedan od posljednjih dana škole mi je samo rekla:

„Znam što radiš.“

„Što?“

„Nećeš postati ja zato što si blizu mene, i vjeruj mi da ne želiš biti poput mene. Ne želiš vidjeti stvari koje sam ja vidjela. Osjećam se kao da umirem.“ nastavila je monotono „Ne želiš postati ovakva: nešto naizgled lijepo izvana i užasno iznutra.“

To je jedna od posljednjih stvari koje mi je rekla, ubrzo nam je završila posljednja godina srednjoškolskog obrazovanja i Karmen je nestala. Nisam ju pokušala zvati niti ju pronaći, poznajem ju dovoljno da znam da kada bi ona htjela da ostanemo u kontaktu onda bi osigurala da to tako bude.

Karmen je kao kojekakva mačka. Ako joj sami pokušate prići najvjerojatnije ćete ju samo otjerati od sebe. Prići će vam kada joj to odgovara i kada ona to želi, i dok je tu uistinu će biti tu za vas. Nije ona vrsta prijatelja koja vam je prijatelj samo kada njima to odgovara. Ali jedan dan, Karmen će nestati; možda očekivano, možda neočekivano, ali Karmen nikada nije u vašem životu zauvijek. To je konstanta poput gravitacije ili plime i oseke, Karmen nestaje.

Karmen je iz mog života nestala prije više od desetljeća i od tada joj se gubi svaki trag i glas. Gdje je? Možda daska na obalama Portugala. Možda je pobjegla i živi skromnim životom na Kubi. Možda snima trećerazredne bolivudske filmove. Možda se udala za bogatog šeika i živi u Dubaiju (iako bih veće šanse dala daskanju u Portugalu).

Nitko ne zna gdje je Karmen, nekada pomislim da je ona proizvod moje svijesti ili podsvijesti; nekakva kreacija koju je moj mozak stvorio da bi se lakše nosio s vlastitim problemima. Nešto što sam oduvijek htjela biti, ali nikad nisam. Moj alter ego. Nekada pomislim da Karmen nikad nije ni postojala, ali sada – sada kada nema nikakve veze s mojim životom, bila ona stvarna ili izmišljena mi nije niti bitno, znam da nikada neću zaboraviti Karmen.  

 

 

 

 

 

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg