proza

Magdalena Helena Dziendziel Skračić: Teške boje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Helena Dziendziel Skračić (1990., Poljska) je magistra hrvatskog jezika. Živi u Hrvatskoj oko sedam godina. Voli knjige, glazbu i fotografiju. Par njezinih priča našlo se već na Kritičnoj masi te je također bila gost u Močvari na književnoj večeri gdje je čitala jednu od svojih priča. Jedna od njezinih pjesama je u zbirki pjesama Milka Kiša.



 

Teške boje

 

Odlučno sam izvukao žigicu iz kutije. Nakon par sekundi oklijevanja odlučio sam zapaliti cigaretu jer kao trebao bih ipak prestati sa pušenjem. Nikako da prestanem i tako se mučim već oko godinu dana. Sad sam bio malo nervozan jer se prvi put netko ozbiljno iz medija zainteresirao za mene.

-  Mislim da možemo početi – rekla je ne toliko visoka, crnokosa žena. Povukao sam dim i lagano sam se nasmiješio kao da je to sve lako za mene.

-  Dogovorili smo se da ću vam ja ispričat' moju priču, pa ćemo onda vidjeti zanima li vas to uopće. Znam da je prava senzacija jer se nitko tog još nije sjetio. Ponekad se moramo dovoljno približiti stanju naših pacijenata da razumijemo što je psihološko savjetovanje. Nekad su ludi ljudi bili užasno tretirani, dovoljno je posegnut u neke stare spise ili povijest čak ne toliko davnu. Pitate se: koji se to ljudi sad nalaze u bolnicama za psihičke bolesnike? Upitajte se kakvo je naše društvo, gdje mi živimo, kakvi su ljudi jedni prema drugima, kakvi su uvjeti života? Puno ljudi, ak' ne većina njih koje sam sreo po bolnicama, to su ljudi koje je život jednostavno slomio. Depresija, životne priče koje su ponekad previše za podnijeti i ne predati se tuzi, ludilu ili smrti.

-  Kako ste započeli sa idejom mobilne bolnice?

-  Jednog dana nakon sastanka s prijateljem koji je bio vrlo uznemiren time što mu se događalo u životu. Moram priznat' da nije njegova priča toliko jednostavna i ne bih baš tu prepričavao svima, šetao sam prema doma i odjednom čuo svima nama dobro poznatu snimku.

- Mislite na one ljude koji skupljaju staro željezo i druge stvari, pa to puštaju kroz zvučnike dok se voze po „Lijepoj našoj“?

- Tako je. – nasmiješio sam se opet. Mislim da nije bilo teško zaključiti odakle polu šaljiva forma mog slogana kojeg sam puštao kroz zvučnike vozeći svoj kombi.

-  Da tako kažem: nadahnuli su me. Baš sam razmišljao da ima puno, puno ljudi koji su u teškim trenucima i nekako se boje otići po profesionalnu pomoć prije nego dođu u bolnicu nakon što pokušaju učiniti samoubojstvo. Psihoterapija ima, ali sve manje, neku negativnu stigmu. Zbog toga sam se odlučio vozit' ulicama i puštat' kroz zvučnike „stare snove, ljude u depresiji, ljude koje se žele ubiti makar nemaju vremena, strgane duše!“ . Nekima se to sve činilo ludo, a drugima zanimljivo. Odlučio sam prvo tako privući pažnju, a onda pokrenuti kampanju na društvenim medijima. Tako da se pročuje. I da ljudi dođu jer je besplatno, jer je kvalitetno; imam ja godine iskustava, prošao sam kroz različite slučajeve i bolnice.

- Znam da se sad ne hvalite, nego jednostavno navodite činjenice. Stavit ću opis vašeg radnog profila odmah na početku priče u uvod, tako da ljudi mogu vidjeti da imaju posla sa inovativnim stručnjakom iz tog područja. Ipak ste bili posvuda, ne samo u Hrvatskoj nego i inozemstvu.

- Da. Pravi spektar boja. Teških boja – dodao sam malo umjetnički raspoložen.

- Tako je – maloj se sviđalo. Odjednom mi je počeo vibrirati mobitel. To je bila sestra. Nisam želio s njom razgovarati. Ignorirao sam.

- Dakle.. kampanja je uspjela, no ne odmah.. Počeli su mi dolaziti ljudi, ali vrlo sramežljivo. Iskreno nisam ni očekivao nešto drugo tako da me to nije iznenadilo.

-  Pa.. ipak ste stručnjak po pitanju ljudske psihe...

- Može se tako reći, svejedno hvala. Uglavnom.. Počeo sam shvaćat' da je to bio odličan korak, odlična inicijativa. Jedino što mi je bilo žao je to da se nisam mogao prepustiti tome svaki dan jer sam ipak morao raditi, a ovo je bio više tako recimo volonterski posao. Glavni pokretač je bila pomisao: „Koliko je u stvari slučajeva koji se nalaze u bolnici i koliko je njima teško? Godinama se neće oporaviti... Koliko bi tih slučajeva moglo biti izliječeno ako bi ranije dobili ili posegnuli za pomoći?“ Samo mi smo ljudi po svojoj prirodi ponekad jako teške beštije i ne znamo sami pred sobom priznat koliko je nama loše. Dok oni koji ne bi toliko trebali – žale se na sve strane i okupiraju pažnju.

- Možete li reći kakvi su neki od takvih slučajeva?

- Naravno. Vrlo je teško pričati o zlostavljanju u djetinjstvu. To je neka stigma; tako je bolje ne govoriti o tome. To je nešto čega se treba stidit'. Barem tako nekako naše društvo gleda na tu situaciju. Ljudi nemaju pojma koliko se boli i traume skriva u takvom čovjeku. Godinama se to sve mijenja, neki uspiju nekako to u sebi posložiti, drugi rade sve da zaborave, pa tak' uđu u začaran krug samodestrukcije, depresije, često fali sposobnost za povjerenjem, (a kako bi drugačije ako je to jedan od najgorih načina da se povjerenje izgubi), često se pojavljuju suicidalne misli...

- To su vrlo važne i teške teme. Drago mi je da pričate o tome, što još osim toga?

- Nešto manje teške: kao gubitak posla, raspad obitelji. To se svakom može dogoditi, ali po pitanju ljudskog senzibiliteta i spleta okolnosti te načina na koji se to već dogodi, može to biti vrlo jako iskustvo. Nismo svi isti, makar svi smo ljudi. Ipak, ne znamo kakav se vrtlog stvara u nečijoj glavi i kako nas zna povući u taj tamni dio. Ponekad se na površini sve čini mirno, a ispod... – opet taj mobitel... Vibracije uređaja su mi prekinule razmišljanje. Opet je to bila moja sestra. Nisam htio s njom razgovarat već neko vrijeme, nemojte me pitat'. Privatni razlozi.

- Oprostite.

- Ma... ne smeta mi, ako je nešto važno, slobodno se javite.

- Vidite.. Ovo je sad isto dobar primjer. Vrlo ste ljubazni i razumljivi, hvala. Pitanje je sad zašto nisam jednostavno isključio taj mobitel i zašto stalno zvoni.

-  Moguće da ne želite da se ta osoba osjeća skroz ignorirana. A s druge strane mogli ste poslat poruku da ćete se javiti kasnije... Dakle, ipak je želite malo ignorirati.

-  Pa da.. Vidim da i vi imate nešto od psihologa u sebi.

- Hehe, može se tako reći.

 

Izmijenili smo par pogleda i odjednom su se otvorila vrata sobe i ljudi su počeli ulaziti. Ekipa za snimanje. Dakle: to je to, sve je postalo ozbiljnije. Da je moja majka živa, bila bi tako ponosna na mene. Uvijek mi je bilo drago dijeliti s njom svoje uspjehe. Naravno čovjek mora biti prvo ponosan sam na sebe, ali svi već znamo kako to funkcionira. Priznanje roditelja - dakle klasika. Prišao nam je jedan čovjek i objašnjavao kako da se namjestimo, u koju stranu, pa onda počeo pričvršćivati mikrofone i tako dalje, kako to već ide. Priprema za snimanje. Sve bi bilo dobro, ali opet mi je taj mobitel zazvonio. Samo sam prvo dobio poruku: „Važno je. Javi se! Ivana“. Kao da ne znam kak' mi se zove sestra. Mislim stvarno. Odlučio sam da ću ipak odgovoriti ovaj put na poziv. Stisnuo sam zelenu slušalicu.

- Molim?

- Opet si preskočio ručak danas.

- Molim?

- Pa sakrio si stvari. Misliš da ne znam?

- Nemam pojma o čemu govoriš Ivana... Opet si nešto zabrijala... – počeo sam se malo nervozno smijati u slušalicu, a i novinarki, koja me već malo nestrpljivo gledala (trebali smo za koju minutu počet sa snimanjem).

- Stvarno ne znam kako da ti mogu pomoći u ovom trenutku, nažalost nemam sad vremena, moram počet' snimanje, ali javim se kasnije, čim sve ovo završi.

Rekao sam i ne čekajući odgovor prekinuo poziv. Postao sam malo nemiran. Tužno je to da sa vlastitom obitelji ponekad čovjek najteže postupa, ali nikako da se sporazumiju. Popio sam gutljaj vode koju sam uvijek nosio sa sobom. Vjerojatno. Uglavnom bila je tu voda i pomogla mi je. Uvijek me nekako smirivala.

- Hoćemo li? – upitala je novinarka. Kimnuo sam glavom. Upalilo se svjetlo, upalile su se kamere. Počela je sa uvodom, pa je onda postavila meni par pitanja na koja sam odgovorio najbolje što sam znao. Sviđalo joj se, a ona meni. Tko zna...

- Molim recite mi još za kraj: kakva je vaša poruka ljudima?

- Nemojte ismijavat' druge ljude kad vam kažu da im je teško, ne uspoređujte odmah svoje JA sa njihovim tugama, ponekad treba poslušati. Ako nemate nekog tko bi vas poslušao idite na terapiju, ali prvo probajte samog sebe poslušati, tko ste uistinu Vi. Ne to što želi vaše društvo, susjedi, roditelji, okolina – što vi želite? Nikad nije prekasno. Nikad nije prekasno također da se izliječi nešto što vas muči već godinama, ponekad se više ni ne sjećate što je to točno jer tako ste uspješno zakopavali taj problem, ali on i dalje postoji i vi to dobro znate u svojoj suštini.

-  Hvala vam doktore na ovom jako zanimljivom razgovoru, vjerujem da ćemo se još vidjeti.

- Drago mi je da sam mogao nastupiti u vašoj emisiji.

I to je bilo to. Ugasila su se svjetla. Počeo sam nešto više casual pričat sa novinarkom. Baš je bio zanimljiv razgovor, čak me i pozvala na kavu da nastavimo. Pristao sam rado i otišli smo u neki kafić u blizini. Lijepo smo se zapričali, dugo nisam sreo takvu svestranu ženu. Slučajno je dotaknula moju ruku. Uvijek ima nešto u onim prvim, ne-slučajnim dodirima. Neke iskre, neke struje, a ponekad potpuno ništa. Zagledao sam se u njezine oči i u tom trenutku osjetio sam poznate vibracije. Ne mislim na ljubav, nego na moj mobitel.

- Mislim da trebaš odgovoriti, pa riješiti što već trebaš, tako da možemo nastaviti dalje mirno pričati. – rekla mi je moja novinarka, ali potpuno bez ljutnje. Sviđalo mi se to. Ona ne traži, ona daje savjet, ona razumije. Poslušao sam je.

- Bok Ivana!

- Bok, bok. Zašto se ne javljaš kad te zovem?

- Pa imao sam intervju.

- Opa! Pa nisam znala da si toliko poznat.

- A vidiš, vidiš. No.. zašto me zoveš?

- Rekla sam ti već prije: preskočio si svoju porciju danas, sakrio si ju ispod madraca.

- Hmm?

- Lijekove... – odjednom pogledao sam moju novinarku u oči, jako uplašen. Da li ona zna za sve to? Hoću li njoj i dalje biti toliko zanimljiv ili će me se plašiti sada..?

- Hvala što si mene podsjetila.

- Tu sam za to. Ajde onda sad uzmi ovo.. – rekla je Ivana i dodala mi je par nekih tableta. Sjeo sam na krevet i osjetio malu vrtoglavicu. Osjetio sam kako dobro poznati valovi tuge preplavljuju moju osobu, kao da sam utjelovljenje neke pjesme Pink Floyda.

Uzeo sam vodu i tablete s njezine ruke. Pogledao sam okolo po sobi, moja novinarka je nestala. Vratio sam praznu plastičnu čašu sestri i rekao sam potpuno već svjestan:

- Ah Ivana... opet sam nešto zabrijao...

 

    

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg